Redakcija Telegrama analizira što će se dogoditi na političkoj sceni ako branitelji, unatoč nedavnim najavama, ipak ne prekinu prosvjed
Prvo je prošlog tjedna objavljeno da će se Šator u Savskoj ulici sklopiti prije parlamentarnih izbora, kako se braniteljski prosvjednici ne bi morali opredjeljivati za određenu političku stranku.
Demontiranje Šatora, radi političke neutralnosti Šatoraša, najavio je ratni specijalac Josip Klemm, dobar prijatelj glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića, i operativni HDZ-ov čovjek za vezu sa štrajkašima.
(Ovdje moramo uočiti da je Klemmova argumentacija logički potpuno neutemeljena: budući da ispred Šatora već skoro godinu dana piše Oba će pasti, i budući da su demonstranti iz Savske, I svi kojih ih podržavaju, bezuvjetno poduprli predsjedničku kampanju Kolinde Grabar Kitarović, uistinu se smiješno sada pozivati na političku neutralnost prosvjednika; oni nisu neutralni, nego, pod svaku cijenu, žele poraz SDP-a, a većina priželjkuje pobjedu HDZ-a).
Žestoko pismo protiv Klemma
Pošto je objavljeno da Šator odlazi iz Zagreba, nekoliko se dana špekuliralo o razlozima prestanka braniteljskih protesta pa se čak i lamentiralo nad tužnom sudbinom politički zavedenih ratnih veterana.
Onda je Novi list, u svom nedjeljnom broju, pozivajući se na izjave imenovanih izvora iz veteranskih kordona, objavio kako Šator ipak ostaje pred Minstarstvom branitelja, neovisno od Klemmove najave.
Dan ili dva ranije na jednom je minornom portalu objavljeno žestoko pismo protiv Klemma, i drugih organizatora veteranskih protesta, koji su se prodali državi, umjesto da do kraja ostanu uz pobunjene branitelje.
Prirodni saveznici na suprotnim stranama
Na prvi pogled, čini se da se Šator uistinu pretvara u politički cirkus (ne postoji, naravno, netalentiranija stilizacija, nego kada u jednoj rečenici spomenete šator i cirkus, ali ona, stilizacija, u ovom primjeru odgovara dubinskom karakteru teme); i to u cirkus u kojem su se na suprotstavljenim stranama odjednom, navodno, našli prirodni saveznici. Na jednoj strani organizatori prosvjeda bliski vodstvu HDZ-a, a na drugoj sami prosvjednici.
Stvarna je situacija, čini se, možda malo složenija. Nesporno je da je HDZ-u Šator u Savskoj počeo smetati. Neraspoloženje građana prema Šatoru još je prije nekoliko mjeseci poprimilo masovne razmjere. Istodobno, počela se topiti anketna prednost HDZ-a pred SDP-om.
Šator, koji je, dakle, još prije osam ili devet mjeseci imao snažan moblilizacijski učinak na većinu nacionalno jako senzibiliziranih birača (pa tako i Kolinda Grabar Kitarović svoju pobjedu, osim Josipovićevim pogreškama, može zahvaliti i Šatoraškoj akciji), ovoga je proljeća počeo iritirati veliku većinu građana: gotovo sve osim radikalnih nacionalista i fiksnih HDZ-ovih birača.
Kako je Šator trajno kompromitiran
Dva su važna događaja uništila mobilizacijski politički potencijal HDZ-ova/veteranskog Šatora. Prvo, juriš pobunjenih branitelja na Markov trg, njihov napad na policiju i rušenje policijskih barikada, pa još zatim i mahanje plinskim bocama po Savskoj ulici u Zagrebu; sve je to, u izravnom televizijskom prijenosu, pokazalo kako je riječ o skupini mahom neuravnoteženih ljudi, od kojih su neki patološki skloni nasilju.
Ti, zadnji dani svibnja i prvi dani lipnja trajno su kompromitirali Šator. Drugo, HDZ-ova odluka da Šatoraši ne sudjeluju na vojnoj paradi zaprepastila je čak i one skupine u društvu koje su prvobitno bile itekako sklone prosvjednicima, poput hijerarhije Katoličke Crkve, koja je u uvodniku Glasa Koncila prilično oštro osudila takav potez, okrivljujući za bojkot, de facto, Hrvatsku demokratsku zajednicu . Uistinu, kakvi su to ratni veterani, koji ignoriraju vlastitu vojsku?
Hrvatska demokratska zajednica morala ih se odreći
Poslije provociranja nasilja na Markovu trgu i bojkotiranja vojnog mimohoda uoči Dana pobjede, siroti su Šatoraši postali politički toksični, osobito kada je riječ o njihovu utjecaju na imidž i rejting Hrvatske demokratske zajednice. Pa ih se Hrvatska demokratska zajednica morala odreći.
A kako efektnije da se HDZ odrekne Šatoraša, nego da predloži sklapanje Šatora. Klemmovom je najavom demontiranja prosvjedničkog Šatora Hrvatska demokratska zajednica počela sa sebe skidati odgovornost za Šatoraše i za njihove postupke. To je, čini se, jedini stvarni smisao Klemmova istupa.
Što će se dogoditi ako šator ipak ostane
Ako se Šator doista demontira, svi će biti sretni i zadovoljni i bezbrižni (osim nekoliko naivnih veterana s PTSP-om koji su uistinu vjerovali kako se ondje vodi novi rat za Hrvatsku), jer Šator ide na živce skoro cijeloj zemlji, a k tome još šteti onima koji su ga ideološki i logistički postavili, dakle čelnicima Hrvatske demokratske zajednice.
Ostane li, pak, Šator, i nastave li Šatoraši s raznim ekscesima, HDZ će tvrditi da sa svim tim nema ništa, dok će Josip Klemm ponavljati kako je on, eto, da bi se izbjegla politizacija braniteljskog prosvjeda, prvi tražio odlazak Šatora iz Savske ulice.
Fino aranžirana, otvorena polemika
Preostali će prosvjednici, pak, tvrditi kako njih ne zanima HDZ, nego da protestiraju zbog ostvarivanja većih braniteljskih prava. Tako bi, recimo, najesen (ako Šator ostane), moglo doći do fino aranžirane, otvorene polemike između Šatoraša i HDZ-ovaca.
Jedino što ta polemika neće biti osobito vjerodostojna, nego nužno hinjena. Zato što će se odvijati pod bijelim plakatom, istaknutim ispred Šatora u Savskoj, na kojem velikim slovima piše: Oba će pasti.
telegram
