Tito danas je emotivni i namjerni bijeg od loše stvarnosti koja traje i traje i od koje iz godine u godinu možeš samo dijagnoze dobivati ako joj se posvećuješ. I eto, od „Maršala mira“ i „Druga Starog“ ostadoše utjeha i psiho-test
Tito je umro 4. maja 1980. godine. I taj datum se obično proprati na društvenim mrežama na različite načine. I toliko toga je rečeno i ponovljeno da mi izgleda kao kliše išta više reći. Međutim, malo prije ponoći 4. maja 2021. godine mi je palo na pamet da uopće ne bih ni znao da je tog dana godišnjica smrti Josipa Broza Tita da to nisam pročitao na Facebooku. Zato sam i objavio nešto kratko o Titu, njegov citat, čisto kao podsjećanje.
Počeo sam se pitati i zašto se više uopće sjećamo Tita? Koja je svrha u tome? Očito je sve ono što je Tito gradio i stvarao propalo - Jugoslavija, bratstvo i jedinstvo, nesvrstavanje, samoupravljanje. Toga više nema i više ga očito nikad neće ni biti. Možda su se ljudi 1990-ih i nadali nekoj obnovi normalnog života. Danas znamo da je to bila čista iluzija. Od Tita nije ostalo ništa osim uspomena, a tako ih se uporno držimo. Zašto?
Meni Tito čak nije ni uspomena. Rođen sam okruglo 100 godina poslije njegovog rođenja, 12 godina poslije njegove smrti. Ništa o Titu zapamtio nisam, osim tuđih priča i uspomena. Nije ovo priča o tome kakvo je bilo „Titovo vrijeme“. Za dati opću ocjenu, nema se tu šta mnogo pričati. Kome se može objasniti, već mu je jasno. Kome ne može, nema ni svrhe objašnjavati. Ovo je samo pitanje zašto se uporno prisjećamo Tita čak i kad je sve Titovo propalo.
Iz lične perspektive, Tito mi se danas čini kao dvije stvari - utjeha i mentalna garancija normalnosti. Šta čovjeku danas ostane kad gleda svu ovu propast oko sebe, odrone, propadanja i katastrofe koje traju ili tek dolaze, a ne može ništa promijeniti? Jedino da se „sjeća“ vremena u kojima nije ni živio, tješi se „uspomenom“ na zemlju koju nije ni zapamtio. Jer budimo realni, daleko je ljepše razmišljati o stvarima koje su bile dobre u Jugoslaviji nego gledati stvari koje su loše danas.
Ovo što imamo danas traje toliko dugo da je mnoštvu ljudi počelo izgledati savršeno normalno. Da ne nabrajam horore kojima smo okruženi i nepravde s kojima se suočavamo. Oni koji nisu zapamtili „Titovo vrijeme“ danas već imaju svoju djecu koja su počesto i u školu već krenula. Kako njima izgleda svijet u kome žive? Tita „poznajem“ po pričama svojih predaka. Ali roditelji onih koji sad kreću u školu, to jest moja generacija, čitav život žive u ovim tragedijama. Šta mi da pričamo svojoj djeci? O „dobrom životu“ baka i djedova? Ko će to još slušati. Našoj djeci svijet u kome žive vrlo lako može izgledati normalno.
Vrlo lako je pomisliti kako je ovo što imamo danas normalno stanje, trajno i nepromjenjivo, prirodno, kako je uvijek i bilo. E tu dolazi Tito kao dokaz da nije tako. Zbog toga Tito služi kao potvrda normalnosti mnogima koji misle da ne mora baš ovako biti.
Moramo li se mrziti i istrebljivati? Ne moramo. Možemo li biti bitni u svijetu? Možemo. Može li se živjeti od plaće? Može. Može li postojati sistem bez korupcije? Može. Mogu li zdravstvo i školstvo biti kvalitetni? Mogu. Može li ekonomija biti uspješna? Može.
Bez Tita i „Titovog vremena“, odgovori bi bili drugačiji. Od doseljenja Slavena do danas bili smo samo zaostale skupine koje se vuku oko skuta europske suknje i samo čekaju da se sukobe same sa sobom. Tito je dokazao i pokazao da možemo i puno bolje. Bili smo „neko i nešto“, uspješni, za primjer drugima.
Upravo zbog toga mi danas Tito izgleda kao neka potvrda da nisu nenormalni oni koji ne žele ovakav sistem već oni koji ga žele. Sve može i treba biti puno bolje i uspješnije. Tito je pokazao da se može.
Tito danas je emotivni i namjerni bijeg od loše stvarnosti koja traje i traje i od koje iz godine u godinu možeš samo dijagnoze dobivati ako joj se posvećuješ. I eto, od „Maršala mira“ i „Druga Starog“ ostadoše utjeha i psiho-test.
prometej
