Pred dosta godina, u vrijeme kada sam bila pučkoškolka, zimski praznici počinjali bi zadnjim danom stare godine, 31.12. Trajali su, čini mi se tri tjedna ili možda dva. Znate kako vam se kao djetetu mnoge stvare čine većima i duljima nego što zaista jesu.
Osnovna škola koju sam pohađala bila je velika, u neposrednoj blizini dvanaesteroktanice, tipičnog primjerka socijalističke gradnje za radne ljude i građane u kojoj sam živjela. Škola je nosila ime istaknutog hrvatskog pjesnika (iz miješanog braka), radićevca, partizana koji je, samo možemo zamisliti kako grozno i okrutno, skončao negdje kod Foče od četničke kame.
"U planini mrkoj nek mi bude hum,
nad njim urlik vuka, crnih grana šum...."
I sada se stresem kad čujem ove stihove,koji su mi i kao djetetu bili strašni i izazivali nelagodu. A tek :"krv je moja svjetlo i moja tama.." A joj, nisam voljela školske priredbe zbog tih stihova. Znojili bi mi se dlanovi, jedva sam čekala da to sve skupa završio i cijeli dan bih zamišljala okrvavljeno lice žrtve, bez očiju ili grob u nekoj planini oko kojeg urliču vukovi i nikog nema i svuda vlada mrak. Jako sam se plašila, osobito noću, i uvijek bih pitala majku postoji li kakva šansa da se ta vremena vrate. A moja majka,lakonski bi odgovarala: "Ma nema šanse, spavaj mirno. Drugi svjetski rat je završio. Fašizam je zauvijek pobijeđen". Možda sam bila indoktirnirana, ali za mene, tada, fašizam je bio sinonim za zlo i za nešto što želi nauditi običnom, normalnom čovjeku i djetetu. I ako mi je neko rekao da je pobijeđen ,to je značilo sigurnost – zlo se neće ponoviti.
Nisu samo stihovi Ivana Gorana Kovačića bili ti koji su u meni izazivali zebnju. Na zimskim školskim praznicima (moja generacija će se sigurno toga sjećati, ali vas molim da u komentarima ne spominjete godine ili nešto slično bogohulno.To ostaje između mene,vas i portala, i nemojte da izadje negdje izvan tih okvira) oko podne bi obično u sklopu obrazovnog programa prikazivali neki film.Taj dio dana sam voljela. Obično bih čekala roditelje da se vrate s posla i uglavnom uživala u filmovima koji bi se s vremena na vrijeme reprizirali ali koga briga,meni su uvijek bili zanimljivi. "Moje pjesme, moji snovi", "Vlak u snijegu"....bilo je tu par naslova što stranih, što domaćih koje sam obožavala. No bilo je i onih od kojih bih počela po stanu vidjeti ono čega nema i čuti ono što ne postoji. Jedan od takvih (a taj su kao u inat najčešće reprizirali ) bio je Farenheit 451.
A joj, šta da vam kažem. uredno bih se pokrivala dekom po glavi jer me je taj film užasavao. Vama malo mlađima sadržaj u kratkim crtama: Film je SF žanra i opisuje društvo jednoumlja u kojem su knjige i čitanje istih teški zločin. Ljudi moraju gledati samo TV i slušati besmislene emisije. Kako bi suzbila svaki vid razmišljanja, država ima posebne urede u kojima rade spaljivači – odredi uniformiranih i amimičnih ljudi koji odlaze ljudima u stanove, zapljenjuju knjige i spaljuju ih na lomači. Na 451 stupnjeva Farenheita počinje gorjeti papir, te naslov potječe od tud. Inače je film ekranizacija istoimenog romana. Naravno, glavni lik slučajno pročita zabranjeni sadržaj i od zločinca postaje žrtva.
A joj, zadnji put sam film gledala jako, jako davno, ali vam mogu istom sad prepričati svaki detaljčić kao da sam ga netom pogledala. Strašno je to meni sve izgledalo kao djetetu toliko strašno da vam ne mogu niti opisati. I opet sam pitala mama može li to sve skupa jednog dana postati stvarnost, a ona bi me lakonski uvjeravala da je to ipak samo film i nečija mašta.
Sad sam odrasla žena, ali strah je ostao isti. Strah od zla, od ubijanja ljudi, djece, mišljenja, od ideološkog mraka.... Možete reći da sam ostala ista preplašena djevojčica u duši, ali ne mogu ne zapitati se ko ima pravo buditi moje strahove ili stvarati nove? Tko ima pravo prijetiti krvavim Božićima, križarskim pohodima u kojima će neko otići, žestokim i još žešćim obračunima, grobovima,tragedijama?
Ne znam ima li smisla pitati majku je li to sve film ili je ovaj put ipak stvarnost? Jer roditeljima vjerujete bezpogovorno i za nas djecu oni nikada ne lažu.
Osnovna škola koju sam pohađala bila je velika, u neposrednoj blizini dvanaesteroktanice, tipičnog primjerka socijalističke gradnje za radne ljude i građane u kojoj sam živjela. Škola je nosila ime istaknutog hrvatskog pjesnika (iz miješanog braka), radićevca, partizana koji je, samo možemo zamisliti kako grozno i okrutno, skončao negdje kod Foče od četničke kame.
"U planini mrkoj nek mi bude hum,
nad njim urlik vuka, crnih grana šum...."
I sada se stresem kad čujem ove stihove,koji su mi i kao djetetu bili strašni i izazivali nelagodu. A tek :"krv je moja svjetlo i moja tama.." A joj, nisam voljela školske priredbe zbog tih stihova. Znojili bi mi se dlanovi, jedva sam čekala da to sve skupa završio i cijeli dan bih zamišljala okrvavljeno lice žrtve, bez očiju ili grob u nekoj planini oko kojeg urliču vukovi i nikog nema i svuda vlada mrak. Jako sam se plašila, osobito noću, i uvijek bih pitala majku postoji li kakva šansa da se ta vremena vrate. A moja majka,lakonski bi odgovarala: "Ma nema šanse, spavaj mirno. Drugi svjetski rat je završio. Fašizam je zauvijek pobijeđen". Možda sam bila indoktirnirana, ali za mene, tada, fašizam je bio sinonim za zlo i za nešto što želi nauditi običnom, normalnom čovjeku i djetetu. I ako mi je neko rekao da je pobijeđen ,to je značilo sigurnost – zlo se neće ponoviti.
Nisu samo stihovi Ivana Gorana Kovačića bili ti koji su u meni izazivali zebnju. Na zimskim školskim praznicima (moja generacija će se sigurno toga sjećati, ali vas molim da u komentarima ne spominjete godine ili nešto slično bogohulno.To ostaje između mene,vas i portala, i nemojte da izadje negdje izvan tih okvira) oko podne bi obično u sklopu obrazovnog programa prikazivali neki film.Taj dio dana sam voljela. Obično bih čekala roditelje da se vrate s posla i uglavnom uživala u filmovima koji bi se s vremena na vrijeme reprizirali ali koga briga,meni su uvijek bili zanimljivi. "Moje pjesme, moji snovi", "Vlak u snijegu"....bilo je tu par naslova što stranih, što domaćih koje sam obožavala. No bilo je i onih od kojih bih počela po stanu vidjeti ono čega nema i čuti ono što ne postoji. Jedan od takvih (a taj su kao u inat najčešće reprizirali ) bio je Farenheit 451.
A joj, šta da vam kažem. uredno bih se pokrivala dekom po glavi jer me je taj film užasavao. Vama malo mlađima sadržaj u kratkim crtama: Film je SF žanra i opisuje društvo jednoumlja u kojem su knjige i čitanje istih teški zločin. Ljudi moraju gledati samo TV i slušati besmislene emisije. Kako bi suzbila svaki vid razmišljanja, država ima posebne urede u kojima rade spaljivači – odredi uniformiranih i amimičnih ljudi koji odlaze ljudima u stanove, zapljenjuju knjige i spaljuju ih na lomači. Na 451 stupnjeva Farenheita počinje gorjeti papir, te naslov potječe od tud. Inače je film ekranizacija istoimenog romana. Naravno, glavni lik slučajno pročita zabranjeni sadržaj i od zločinca postaje žrtva.
A joj, zadnji put sam film gledala jako, jako davno, ali vam mogu istom sad prepričati svaki detaljčić kao da sam ga netom pogledala. Strašno je to meni sve izgledalo kao djetetu toliko strašno da vam ne mogu niti opisati. I opet sam pitala mama može li to sve skupa jednog dana postati stvarnost, a ona bi me lakonski uvjeravala da je to ipak samo film i nečija mašta.
Sad sam odrasla žena, ali strah je ostao isti. Strah od zla, od ubijanja ljudi, djece, mišljenja, od ideološkog mraka.... Možete reći da sam ostala ista preplašena djevojčica u duši, ali ne mogu ne zapitati se ko ima pravo buditi moje strahove ili stvarati nove? Tko ima pravo prijetiti krvavim Božićima, križarskim pohodima u kojima će neko otići, žestokim i još žešćim obračunima, grobovima,tragedijama?
Ne znam ima li smisla pitati majku je li to sve film ili je ovaj put ipak stvarnost? Jer roditeljima vjerujete bezpogovorno i za nas djecu oni nikada ne lažu.
