O obrazloženju razloga i kriterija izrade Leksikona, i o motivaciji autora, o čemu bi se itekako moglo polemizirati – nećemo ovoga puta, s napomenom da tekst čeka na objavljivanje. Isključivo me zanima gromoglasna šutnja, neugodno neizjašnjavanje o samom postojanju leksikona, a da se o kritičkom iskazivnju mišljenja o njegovom sadržaju i vizualnom habitusu i ne govori. Takozvana brodska kulturna javnost, kolege i prijatelji autora Leksikona, uvršteni živi spisatelji i spisateljice, urednici kulturnih rubrika na lokalnim portalima, televiziji i tiskanim medijima, nastavnici i profesori hrvatskog jezika i književnosti i povijesti – ne daju glasa od sebe.
O čemu se radi? Zašto svi šute, ponajviše, kvalificirana javnost, ili kako se već zovu školovani i upućeni u književnost i izdavaštvo? Je li na djelu najobičnija socijalna nepristojnost? Ili neobaviještenost? Lijenost? Duhovna otupjelost koja za posljedicu ima to da se ne mari za ovaj nesumnjivi prinos nacionalnoj kulturi? Prezir? Zavist? Nezamjeranje? Neuviđavnost? Možda se radi o zanemarivanju vlastitih, pa čak i propisanih obveza prozvanih da se očituju o identifikacijskim vrednotama sredine u kojoj žive? Sklon sam ustvrditi da su svi apostrofirani zapravo najobičniji ignoranti kojima nedostaje hrabrosti i znanja izraziti stav, iznijeti obrazloženi sud o vrlinama i manama Leksikona. Najgore je što to nije prvi put.
Stoga predlažem autorima (Stipić – Grubanović – Mataić Agičić) da jednostavno naruče kritiku, prikaz, kao neko piće u kafiću, ne sebe radi, nego Broda radi, dojma radi. Ponekad istini, kako je, čini mi se, rekao Dostojevski, treba dodati malo laži da bi više ličila na istinu.