U Hrvatskoj bi uz hitnu medicinsku službu što prije trebalo pokrenuti hitnu političku službu ili pomoć. Jer ne uspiju li građani na vrijeme dobiti hitnu medicinsku pomoć novoustanovljena bi im služba možda mogla biti presudnom. Uostalom, takvo što proizlazi iz objave poznatog liječnika s političkim ambicijama dr. Hrvoja Tomasovića koji je na svom statusu na društvenoj mreži reagirao na smrt cijenjenog novinara Vladimira Matijanića. I dok će tragični ishod Matijanićeve koronavirusne bolesti, po svemu sudeći, dobiti pravosudni nastavak, dr. Tomasović ima vlastito tumačenje tog ishoda. Po njemu, nesretni novinar nije imao koga zvati osim hitne medicinske službe, niti je imao svoje liječnike, odnosno 'jugodoktore', te je 'na kraju umro zbog svojih kvazi poštenih stavova' ne želeći koristiti protekciju. Dr. Tomasović je jasan: 'Da je bio neki drugi novinar koji je dobar sa mnom sigurno bi me nazvao i ja bih sve napravio da mu pomognem i to pod odmah!' Po tvrdnjama eksponiranog kirurga nesretni Matijanić 'očito nije imao prijatelja ni među svojima', a on bi mu 'kao desničar' pomogao jer pomogne svakomu tko ga nazove. Ovo ljeto i pet puta.
Tko zna koliko je među više od šesnaest i pol tisuća preminulih od posljedica koronavirusne bolesti u Hrvatskoj od početka pandemije COVID-a 19 do danas bilo slučajeva kao što je slučaj Vladimira Matijanića. Matijanić je kao veoma čitani novinar bio javna ličnost te je javnost s okolnostima njegove smrti bila upoznata odmah. Od toga da je bezuspješno tražio hospitalizaciju uslijed sve težih simptoma preko gotovo nevjerojatnih uputa nadležne službe kako će se s tim simptomima hrvati do nemogućnosti dobivanja odgovarajućeg lijeka. Kao pacijent s više kroničnih i autoimunih bolesti, Matijanić zbog liječničkih savjeta nije niti cijepljen, a u konačnici je podlegao kobnoj upali pluća i srčanog mišića. Nije stigao do bolničkog odjela.
Bi li mu ondje bila pružena pomoć da je imao nekoga poput dr. Hrvoja Tomasovića? Ili nekog 'jugodoktora'? Ukratko, bilo koga tko bi premostio proceduru koju podrazumijeva zvanje hitne medicinske pomoći. S obzirom da je dr. Tomasović kao abdominalni kirurg zaposlen na Klinici za tumore zagrebačkog KBC-a Sestre milosrdnice izvrsno upoznat s funkcioniranjem hrvatskog zdravstva, treba li ubuduće za simptome i stanja kojima se bavi hitna medicina i reanimatologija zvati 'nekog svog doktora', a ne medicinsko osoblje iz ustanove koja je za to ovlaštena? Treba li možda nazvati svog saborskog zastupnika ili osobno ministra da bi se spasilo zdravlje?
Na Tomasovićeve je riječi stigao niz kritika pri čemu ih je Hrvatska udruga bolničkih liječnika (HUBOL) ocijenila sramotnima te ih je najoštrije osudila zatraživši od nadležnih tijela sankcije. No, koliko god izneseno mišljenje ovog liječnika djelovalo neprihvatljivo u svakom pogledu, teško se oteti dojmu da je posrijedi nešto što se svakodnevno događa. Slučaj Vladimira Matijanića, na žalost, potvrđuje da nemali broj institucija u Hrvatskoj funkcionira poprilično slabo pri čemu takvo nefunkcioniranje u području zdravstva može biti pogubno. Velik je broj građana tijekom života bio prisiljen zvati hitnu medicinsku službu te su zahvaljujući ažurnosti i profesionalnosti njezina osoblja spašeni mnogobrojni ljudski životi. S druge strane, ima slučajeva poput preminulog novinara koji se i radi njega i njegove obitelji, i radi svih sličnih slučajeva u budućnosti moraju što prije i potpunije rasvijetliti. I stručno, i pravno. U trenucima u kojima ljudski život i zdravlje ovise o brzini i sposobnosti obučenih za takve intervencije, mora funkcionirati sustav kao sinergija znanja, vještina, opreme, organizacije i odgovornosti. Isto vrijedi i za sva ostala područja u kojima država pruža usluge svojim građanima i – na koje građani imaju pravo.
Već treću godinu Hrvatska se s ostatkom svijeta bori s pandemijom bolesti koja je ne samo zaustavljala i mijenjala svakodnevicu nego i odnosila mnogobrojne živote. Broj preminulih u svijetu približava se brojci od šest i pol milijuna dok je Hrvatska, među svim promatranim državama, čak osma prema broju umrlih od COVID-a 19 na milijun stanovnika. U Europi su na toj neslavnoj ljestvici ispred Hrvatske Bugarska, Bosna i Hercegovina, Mađarska, Sjeverna Makedonija i Crna Gora. Hrvatska je pak u Europskoj uniji pri začelju broja cijepljenih protiv koronavirusne bolesti na stotinu stanovnika, a nedosljednost protuepidemijskih mjera koja se počela manifestirati već prvih tjedana pandemije te promašena javnozdravstvena komunikacijska strategija resornog ministarstva samo govore da Hrvatska ni u kriznim situacijama poput ove nema makar srednjoročno održiv sustav. O tome da je aktualna Vlada svojedobno pobijedila koronavirus, ili da je, prema predsjedniku Republike, koronavirusna bolest usporediva s karijesom, najbolje svjedoče spomenuti statistički podaci. I ono što se stvarno zbiva u hrvatskom zdravstvu, a što svaki dan osjećaju oni koji o njemu ovise.
I, naravno, oni koji u njemu radu i koji u najvećem broju daju profesionalni i ljudski maksimum suočeni s najtežim izazovima te s ni približno adekvatno honoriranim i evaluiranim poslom. Zašto onda, prema dr. Tomasoviću, i dalje treba zvati 'prijatelje' da se pomogne i da se ipak ne umre na 'blesav način'?
Jedna od najslikovitijih i – najtočnijih ocjena rezultata prvih demokratskih višestranačkih izbora u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990. bila je da se Hrvatska nakon njih preobrazila iz jednopartijske u jednostranačku državu. Ukratko, bila je i ostala ovisna o političkom kadroviranju i gdje treba, i gdje ne treba. Uvođenje demokracije i višestranačja nakon desetljeća jednopartijskog monopola Saveza komunista sporo je djelovalo na svijest i ponašanje prema kojima su za sve manje-više važno u životu potrebni politički blagoslov i podrška. HDZ se u takvoj političkoj kulturi koja je u Hrvatskoj više podanička, a manje participativna prema poznatoj tipologiji Gabriela A. Almonda i Sidneyja Verbe, učvrstio u središtu donošenja odluka na nacionalnoj razini te je u trideset i dvije godine višestranačja u zemlji, na vlasti već tri četvrtine vremena. HDZ je postao hrvatskom organskom političkom strankom te je u nedostatku održivije konkurencije u stranačkom sustavu zemlje te bilo kakvog unutarstranačkog pluralizma, postao dominirajući politički akter bez potrebe promicanja kompetitivnosti u društvu te izvrsnosti koja bi bila posljedica toga.
U takvom 'jednoipol' stranačkom sustavu kakav ima Hrvatska pri čemu je HDZ u oporbi samo onda kada porazi sâm sebe kao 2000. i 2011., ni društvo ni država ne napreduju onako kako bi mogli te su Hrvatsku od 1990. do danas pretrčale i one zemlje u Europi koje su prije dva do tri desetljeća bile slabije razvijene od nje. To zna i dr. Hrvoje Tomasović koji je nakon svojih neuspješnih političkih epizoda s HSP-om i HDSSD-om čiji je bio kandidat za gradonačelnika Splita 2013. završivši na pretposljednjem mjestu, prije nekoliko godina odlučio postati članom vladajućeg HDZ-a. Sada ima sve pretpostavke da ga se razmotri za novog ministra zdravstva odluči li premijer Andrej Plenković da mu je aktualni ministar dr. Vili Beroš od političke zvijezde iz prve polovice 2020.-e postao sve težim utegom ne samo u problemima bremenitom hrvatskom zdravstvu nego i u Vladi. Dr. Tomasović barem bi bio autentičan u svojim stavovima i ako je suditi prema onom što kaže njega bi se uvijek moglo nazvati da se ne završi 'blesavo'.
U sredini u kojoj je nerijetko bolje imati stranačku iskaznicu vladajuće stranke nego li onu zdravstvenu i u kojoj nemali broj građana ionako nema povjerenje u institucije države, najvažnije je imati i znati 'svoje ljude', pa makar to bili i jugodoktori kako ih naziva Tomasović. Znači li to da i dan-danas u suverenoj Hrvatskoj osim jugodoktora, ima i jugopravnika, jugoinženjera, jugonastavnika, jugotrgovaca, jugonovinara, jugozabavljača te jugomisica? I tko su uopće jugodoktori? Oni koji su medicinu studirali i diplomirali u bivšoj Jugoslaviji ili oni koji liječe vođeni jugonostalgijom? U svakom slučaju i dalje treba pratiti objave na društvenim mrežama dr. Hrvoja Tomasovića koji je, slagali se s njim ili ne, zasigurno jedan od najboljih dijagnostičara hrvatskog zdravstva i politike.
