U svom kultnom djelu Na mramornim liticama, Ernst Jünger je napisao za konzervativce: Oni su slični onima što u kolima koja jure sve brže, žele napraviti reda, zadržati stvari na njihovom uobičajenom mjestu.To je ono što povećava moć katastrofa. Kako konzervativci najčešće održavaju uobičajen red stvari? Suzbijanjem (manifestacija) energije revolta postojećim, eliminiranjem opake subverzivnosti onih koji su skloni pobuni. Nezadovoljstvo stanjem uređenosti u kolima društva koja jure prema budućnosti, možda i prema provaliji, za njih je početak nereda, kaosa. I oni su također ogorčeni, nezadovoljni, ali nezadovoljnima. Njihovi prioriteti očuvanja poretka podrazumijevaju nepopustljivost, zanemarivanje procesa, uskogrudnost, moć kao zatvorenost šake. Na primjer, Ladislav Babić, poznati kolumnist koji piše za SBperiskop, od uočavanja sukoba konzervativaca koji se zalažu za tvrdoglavo i agresivno zadržavanje stvari na njihovom uobičajenom mjestu i onih koji nisu usredotočeni na unutarnji red i raspored stvari i koji se hoće fokusirati na uzroke i posljedice ubrzanja kola i pravca kojim jure- napisao bi dvodijelni, prosvjetiteljski esej, napravio bi cjeloviti snimak, panoramu, prepunu obrazloženja, definicija, socioloških utemeljenja s poantnim ukazivanjem na neminovnost povećanja katastrofe. Druge novinske pisce, u koje i sam pretežno spadam, više zanimaju fragmenti, indikatori, upućivači, znakovi povećanja moći katastrofe i Jüngerov anarh – čovjek koji u kolima traži nešto vrijedno vjerovanja, idealna figura suverene osobe u potrazi za vjerodostojnošću. O tome nekom drugom prilikom, ako preživi portal.
Predug i možda pretenciozan je ovo uvod u gotovo neprimjetni lokalni znak povećavanja moći katastrofe zbog nastojanja konzervativaca da sve bude kako jeste, uvod u indikator kojeg definiram pitanjem: zašto u Slavonski Brod ne dolaze predstavnici hrvatske A-književnosti i vrhunski pisci novinskih kolumni nabijenih kritikom države kao najhladnije od svih hladnih nemani, nacionalne države koja je jednima majka, a drugima maćeha, države i društva koji nisu nikakav raj nego teritorij za prakticiranje dužničkog ropstva? Zašto do sada u Brodu, na tribinama, promocijama knjiga, manifestacijama kulture i na drugim mjestima na kojima se slavi ljepota i umjetnost pisane riječi, i identitet čoveka, nismo imali prilike slušati Miljenka Jergovića, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Igora Mandića, Edu Popovića, Zorana Ferića, Borisa Budena, Ivicu Đikića, Predrag Lucića, Sibilu Petlevski, Olju Savičević Ivančević, Ivicu Prtenjaču, Igora Štiksa, Gorana Tribusona, Pavla Pavličića, Ivanu Simić Bodrožić, Renata Baretića, Luku Paljetka, Danijela Dragojevića, Antu Tomića, Damira Karakaša, Tomislava Zajeca, Bekima Sejranovića, Slavka Goldesteina, Snježanu Kordić, Tatjanu Gromaču, Dubravku Ugrešić, Miru Gavrana, Zvonimira Mrkonjića, Delimira Rešickog, Milka Valenta, Branka Čegeca, Dragu Glamuzinu, Tomicu Bajsića, Vesnu Biga, Viktora Žmegača, Sanju Modrić, Branka Mijića, Ladislava Tomičića, Slavka Mirkovića, Stribora Uzelca Schwendemanna…
Zašto ne dolaze? Nitko ih ne zove i zato što ovdje ne postoji kritična masa pulsirajuće publike. Gradska kulturna birokracija im ne šalje pozivnice iz dva razloga: ne zna vrijednost ni spomenutih imena (neka mi mnoge neuvrštene veličine oproste!) ni njihovih djela. Ali ipak dobro zna vrijednost prosječne brodske publike koju kao da je u svojoj telegrafskoj basni Koza je koza opisao Gustav Krklec.
Pitao sam jednu staru kozu
da li voli pjesmu ili prozu?
A koza se crnim papkom krsti:
"Ja ti volim ono, što se brsti!"
A brste mjesne čitalačke koze, na primjer, svenarodni Kauflandov katalog (LuMa Fileti soma, svježe, na podlošku cca 500g, 1 kg 39,99 kn) i uputstva za pripremu gotovih juha (Sadržaj vrećice usuti u 1 l kipuće vode i dobro promiješati. Kuhati na laganoj vatri, uz povremeno miješanje 10 minuta.). Koze se besramno hvale neznanjem, brste zbog kruljenja u želucu, a čita se gladnim srcem, iz ljubavi. A ljubav ima tri sastojka: naklonost, poštovanje, želju. Ni naklonosti, ni poštovanja, ni želje prema knjizi u većine žitelja Broda nema.
I Krilov je u svojoj basni Pijetao i biser ocrtao taj sancta simplicitas mentalitet, nagovještaj jačanja kulturne katastrofe:
Na bunjištu je pijetao biser iščeprkao.
I gledajuć ga mrko
On reče: "Kad bi bila bar
Od koristi ta glupa stvar!
Nije li smiješno, što je tako cijene?
Na primjer, što se tiče mene,
Ja volim većma
Zrno ječma.
Ono doduše nimalo ne sija,
No zato prija."
Budale uvijek sude:
Što ne shvaćaju, preziru i kude.
Svojim selekcijom lijenošću i neupućenošću koja ograničava susrete s najboljima, odgovorni za stanje u ovom sektoru kulture, onemogućuju najbolju čitalačku prehranu mnogim naraštajima, i tako pridonose održavanja reda u jurećim kolima. Oni, vjerojatno iz razloga taštine, merkantilizacije, forsiraju predstavljanja onih i onoga što im je, tvrde, najjeftinije, najdosupnije, na bespogovornom raspolaganju. O njima je Lessing napisao basnu Hrast i svinja.
Neka se proždrljiva svinja, pod visokim hrastom, tovila plodom, koji je padao na tlo. Dok je još žvakala jedan žir, već bi očima proždirala i drugi.
- Nezahvalna živino! - doviknu mu napokon hrast. - Hraniš se mojim plodovima, a da u visinu ne upraviš ni jedan jedini zahvalni pogled.
Svinja zastane na trenutak i zarokće odgovor:
- Moji zahvalni pogledi ne bi izostali kad bih samo znala da si poradi mene prosuo svoje žirove.
Evo dva dokaza. Stribor Uzelac Schwendeman, brodski pisac, feljtonist, esejist, polemičar, član PEN-a, čovjek koji je napisao više knjiga nego što ih je pola članova gradskog vijeća godišnje pročitalo, nikada nije pozvan javno govoriti o struci, brojnim temama iz svojih knjiga, o susretima, o Brodu. Nepoštivanje ili indolencija? Slavonski Brod je jedan od rijetkih gradova koji nema društvo ljubitelja knjige na čijim bi se susretima čitali odlomci, pa i čitave knjige, baš kao u doba Charlesa Dickensa Boza, poradi lakšeg dopiranja do čitatelja i ulaska do uzbudljivih slojeva knjige. Uostalom, knjizi su potrebne sve vrste statusno-promotivnih poluga. U Brodu se dovozi pijesak na obalu, a ne obratno. Ravnodušnost ili transgresija? U svakom slučaju uočava se javno mlitavljenje i osjeća zadah praznine koje produciraju konzervativci dok kola jure. O ulozi mjesnih novinara u taj javnoj sablazni, neću iz razloga osjetljive probave.
Brođani, skloni literaturi, parafrazirat ću Frana Višnara, iz knjige Špijunaža i kontrašpijunaža, u kojoj je pisao o javnom i skrivenom – poput gljiva su. Drže nas u mraku i hrane s puno đubreta. Posjeta velikih majstora pisane riječi isto je kao da se na trenutak otškrinu vrata mračnog, smrdljivog provincijalnog podruma kako bi u nj doprli svjetlo i miris majstorstva.
Predug i možda pretenciozan je ovo uvod u gotovo neprimjetni lokalni znak povećavanja moći katastrofe zbog nastojanja konzervativaca da sve bude kako jeste, uvod u indikator kojeg definiram pitanjem: zašto u Slavonski Brod ne dolaze predstavnici hrvatske A-književnosti i vrhunski pisci novinskih kolumni nabijenih kritikom države kao najhladnije od svih hladnih nemani, nacionalne države koja je jednima majka, a drugima maćeha, države i društva koji nisu nikakav raj nego teritorij za prakticiranje dužničkog ropstva? Zašto do sada u Brodu, na tribinama, promocijama knjiga, manifestacijama kulture i na drugim mjestima na kojima se slavi ljepota i umjetnost pisane riječi, i identitet čoveka, nismo imali prilike slušati Miljenka Jergovića, Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, Igora Mandića, Edu Popovića, Zorana Ferića, Borisa Budena, Ivicu Đikića, Predrag Lucića, Sibilu Petlevski, Olju Savičević Ivančević, Ivicu Prtenjaču, Igora Štiksa, Gorana Tribusona, Pavla Pavličića, Ivanu Simić Bodrožić, Renata Baretića, Luku Paljetka, Danijela Dragojevića, Antu Tomića, Damira Karakaša, Tomislava Zajeca, Bekima Sejranovića, Slavka Goldesteina, Snježanu Kordić, Tatjanu Gromaču, Dubravku Ugrešić, Miru Gavrana, Zvonimira Mrkonjića, Delimira Rešickog, Milka Valenta, Branka Čegeca, Dragu Glamuzinu, Tomicu Bajsića, Vesnu Biga, Viktora Žmegača, Sanju Modrić, Branka Mijića, Ladislava Tomičića, Slavka Mirkovića, Stribora Uzelca Schwendemanna…
Zašto ne dolaze? Nitko ih ne zove i zato što ovdje ne postoji kritična masa pulsirajuće publike. Gradska kulturna birokracija im ne šalje pozivnice iz dva razloga: ne zna vrijednost ni spomenutih imena (neka mi mnoge neuvrštene veličine oproste!) ni njihovih djela. Ali ipak dobro zna vrijednost prosječne brodske publike koju kao da je u svojoj telegrafskoj basni Koza je koza opisao Gustav Krklec.
Pitao sam jednu staru kozu
da li voli pjesmu ili prozu?
A koza se crnim papkom krsti:
"Ja ti volim ono, što se brsti!"
A brste mjesne čitalačke koze, na primjer, svenarodni Kauflandov katalog (LuMa Fileti soma, svježe, na podlošku cca 500g, 1 kg 39,99 kn) i uputstva za pripremu gotovih juha (Sadržaj vrećice usuti u 1 l kipuće vode i dobro promiješati. Kuhati na laganoj vatri, uz povremeno miješanje 10 minuta.). Koze se besramno hvale neznanjem, brste zbog kruljenja u želucu, a čita se gladnim srcem, iz ljubavi. A ljubav ima tri sastojka: naklonost, poštovanje, želju. Ni naklonosti, ni poštovanja, ni želje prema knjizi u većine žitelja Broda nema.
I Krilov je u svojoj basni Pijetao i biser ocrtao taj sancta simplicitas mentalitet, nagovještaj jačanja kulturne katastrofe:
Na bunjištu je pijetao biser iščeprkao.
I gledajuć ga mrko
On reče: "Kad bi bila bar
Od koristi ta glupa stvar!
Nije li smiješno, što je tako cijene?
Na primjer, što se tiče mene,
Ja volim većma
Zrno ječma.
Ono doduše nimalo ne sija,
No zato prija."
Budale uvijek sude:
Što ne shvaćaju, preziru i kude.
Svojim selekcijom lijenošću i neupućenošću koja ograničava susrete s najboljima, odgovorni za stanje u ovom sektoru kulture, onemogućuju najbolju čitalačku prehranu mnogim naraštajima, i tako pridonose održavanja reda u jurećim kolima. Oni, vjerojatno iz razloga taštine, merkantilizacije, forsiraju predstavljanja onih i onoga što im je, tvrde, najjeftinije, najdosupnije, na bespogovornom raspolaganju. O njima je Lessing napisao basnu Hrast i svinja.
Neka se proždrljiva svinja, pod visokim hrastom, tovila plodom, koji je padao na tlo. Dok je još žvakala jedan žir, već bi očima proždirala i drugi.
- Nezahvalna živino! - doviknu mu napokon hrast. - Hraniš se mojim plodovima, a da u visinu ne upraviš ni jedan jedini zahvalni pogled.
Svinja zastane na trenutak i zarokće odgovor:
- Moji zahvalni pogledi ne bi izostali kad bih samo znala da si poradi mene prosuo svoje žirove.
Evo dva dokaza. Stribor Uzelac Schwendeman, brodski pisac, feljtonist, esejist, polemičar, član PEN-a, čovjek koji je napisao više knjiga nego što ih je pola članova gradskog vijeća godišnje pročitalo, nikada nije pozvan javno govoriti o struci, brojnim temama iz svojih knjiga, o susretima, o Brodu. Nepoštivanje ili indolencija? Slavonski Brod je jedan od rijetkih gradova koji nema društvo ljubitelja knjige na čijim bi se susretima čitali odlomci, pa i čitave knjige, baš kao u doba Charlesa Dickensa Boza, poradi lakšeg dopiranja do čitatelja i ulaska do uzbudljivih slojeva knjige. Uostalom, knjizi su potrebne sve vrste statusno-promotivnih poluga. U Brodu se dovozi pijesak na obalu, a ne obratno. Ravnodušnost ili transgresija? U svakom slučaju uočava se javno mlitavljenje i osjeća zadah praznine koje produciraju konzervativci dok kola jure. O ulozi mjesnih novinara u taj javnoj sablazni, neću iz razloga osjetljive probave.
Brođani, skloni literaturi, parafrazirat ću Frana Višnara, iz knjige Špijunaža i kontrašpijunaža, u kojoj je pisao o javnom i skrivenom – poput gljiva su. Drže nas u mraku i hrane s puno đubreta. Posjeta velikih majstora pisane riječi isto je kao da se na trenutak otškrinu vrata mračnog, smrdljivog provincijalnog podruma kako bi u nj doprli svjetlo i miris majstorstva.
