Preuzeto s portala www.tacno.net i www.novossti.com (Autor: Viktor Ivančić)
Nakon što je prošloga petka obustavljeno tiskanje „Vjesnika“, glavni urednik Lopandić Bruno objavio je na internetskom portalu lista pamflet prepun ogorčenja pod naslovom „Zašto treba ubiti 'Vjesnik'?“. Napao je aktualnu vladu zbog neodgovornog odnosa prema državnoj imovini i nacionalnoj tradiciji, zbog neosjetljivosti za socijalne nedaće stotinjak uposlenih novinara, a posebno ga je ozlojedio prekid pregovora s investitorom koji je navodno „Vjesnik“ htio kupiti – nekakvim britanskim fondom u vlasništvu Nikole Frankopana, čovjeka koji se kiti lažnom plemićkom titulom – jer je time, smatra Lopandić, zagrebačkom dnevniku onemogućeno „da se dokaže na tržištu“, da „prodiše punim plućima“, i to „po prvi put bez patronata politike“.
Osjetio je također potrebu da spomenuti „patronat politike“ nad „Vjesnikom“ pobliže objasni. I to ovako: „Političke elite u Hrvatskoj u posljednjih dvadeset godina financirajući ga činile su mu medvjeđu uslugu; slali su zaposlenicima 'sigurne plaće' a zauzvrat očekivali da ih podržavaju. Vjesnik zapravo nikad nisu bile državne novine već novine onih koji su bili trenutno na vlasti. To je pak samo obilježje diktatura, a ne zrelih demokracija.“
Sadržaj ovako kategoričnog i koncizno sročenog stava glavnoga urednika „Vjesnika“ – s kojim se inače nije teško složiti – zanimljiv je samo zbog toga jer ga iznosi glavni urednik „Vjesnika“. Da je sličnu misao izrekao neki vanjski promatrač, lako bismo je bagatelizirali kao ofucano opće mjesto i tretirali poput svih drugih otkrića tople vode, ali kada je hrabro istrese glavni urednik „Vjesnika“, e onda ista poprima novu neodoljivu svježinu. Uz odgovarajući kontekst, vrijedilo bi je možda masnim slovima tiskati u kakvom udžbeniku novinarstva – više u svojstvu opomene, nego nastavne građe – i opremiti je naputkom za čitanje: „Kako je Lopandić Bruno otkrio diktaturu“.
Obilježje diktature je, dakle, da vladajuća elita uzurpira novine, zajamči novinarima sigurne plaće i zauzvrat očekuje da ih ovi podržavaju. Na čelu te novinarske jedinice s misijom podupiranja vlasti je glavni urednik. Glavni urednik, prema tome, jest otjelotvorenje diktature, netko bez koga bi – barem u zoni javnog informiranja – diktatura bila neprovediva, a uz to prima i sigurnu plaću. Glavni urednik, međutim, ne zna da je to diktatura. Glavni urednik drži da je to zrela demokracija kada on za sigurnu plaću aranžira hvalospjeve aktualnoj vlasti. Tek kada je vlast oglasila da s takvim uslugama više ne računa, glavni urednik shvaća turobnu istinu: to uopće nije bila zrela demokracija, nego prljava diktatura.
Eto kako je bio trnovit put do spoznaje Lopandić Bruna. Nakon što je gospodar odlučio da mu je sluga nepotreban, ovaj ga je optužio da je bio bešćutni eksploatator i diktator, mrcina koja mu je sve vrijeme uskraćivala slobodu. Tek nakon što mu je gospodar omogućio slobodu – lišio ga, naime, obaveze da služi – sluga je ustanovio da mu je sloboda bila nasilno oduzeta.
Da je ostao porobljen, da ga je diktator nastavio zvjerski iskorištavati, on slobodu ne bi ni spominjao. Živio bi udobno i sigurno u iluziji zrele demokracije unutar koje on sastavlja panegirike tekućoj vlasti, za sigurnu plaću. Da je u okolnostima svoga ropskog sluganstva o slobodi pomišljao, ili štogod o njoj zucnuo, ili poneki sumnjivi tekst objavio, doveo bi se u nezgodnu situaciju da zrelu demokraciju prije vremena prokaže kao diktaturu i tako samome sebi ugrozi sigurnu plaću. Što je uopće mogao učiniti? Nije li uskrata slobode jedino osiguranje da ona neće biti kobna? Nije li zatiranje podaništva također oblik tiranije? Što ćemo s ljudskim pravima epigona?
To su pitanja koja razdiru glavnog urednika „Vjesnika“. Noću se mokar od znoja prevrće po postelji, grozničavo luta po svojoj biografiji tražeći nekakav odgovor, ili barem čvršći oslonac pod nogama, ali gazi iz gliba u glib, iz lokve u lokvu, i više ne zna što je gore – biti slobodan ili biti nepotreban?
Zbog toga je Lopandić Bruno danas ogorčen čovjek. Razumio je da samo kao činovnik diktature – netko tko uređuje „novine onih koji su trenutno na vlasti“ – može uživati u blagodatima zrele demokracije i imati sigurnu plaću. Kada se demokratske prilike promijene, pa „oni koji su trenutno na vlasti“ više ne potražuju novine niske naklade koje će ih neumjereno hvaliti, on se suočava s mrakom diktature i ozbiljnim dohodovnim minusom.
Prokleti progres! Nije to još sasvim osvijestio, ali negdje u tom društvenom procesu osjeća zlokobni nesporazum, sluti kako je emancipacija gospodara sukobljena s emancipacijom poslušnika: prvi oslobađa podanika obaveze da služi, a drugi se, očajan, pita što je s njegovim pravom da služi. Nisu li u boljim vremenima prava i obaveze značile jedno te isto?
Nezgoda s Lopandić Brunom u tome je što se on profesionalno osposobio da bude oruđe u tuđim rukama. Tupa misao proizlazi iz svijesti o sebi kao tupom predmetu. Ali to nije razlog da ne zauzme zasluženu patničku pozu. Napokon, diktatura je bila neumoljiva i nitko razuman nije mogao izbjeći njenim čeličnim kandžama. Lopandić Bruno bio je pred diktaturom toliko nemoćan da ju je smatrao zrelom demokracijom. Vjerno joj je služio i tako se potvrdio kao jedan od njenih vjerodostojnijih stradalnika.
Glavni urednik „Vjesnika“ tako se upustio u manevar kakvoga tradicionalno njeguje mnoga ovdašnja novinarska čeljad, a on se sastoji od pokušaja da plaćenici preuzmu identitet žrtvi. Neizvjesno je da li su plaćenici najbrojnija sorta hrvatskih žurnalista, ali najucviljenija svakako jesu. Čitava medijska scena, umjesto od stida, crveni se od njihovih otvorenih rana. Nekad pojedinačno, nekad u čoporu, oni nas svako malo dobronamjerno upozoravaju: Ne zaboravite, gospodo, da najveći pritisak režima osjećaju njegovi potporni stupovi!
Sve to, međutim, ne znači da Lopandić Bruno u naslovu svojeg plačnog pamfleta nije postavio relevantno pitanje: „Zašto treba ubiti 'Vjesnik'?“ A to onda provocira sljedeći upit: Da li hrvatska demokracija gašenjem „Vjesnika“ potvrđuje svoju zrelost, ili, naprotiv, dokazuje svoju nezrelost, dok aktualna vlada jednim ekonomski opravdanim atentatom tu nezrelost nastoji etablirati?
U zdravoj demokraciji, naime, moglo se razmišljati i ovako: „Vjesnik“ nam ponajmanje treba zbog Lopandić Bruna i njegova uredničkog društva, koje treba pod hitno razjuriti, također ni zbog slavne tradicije od sedam desetljeća sluganstva, koju treba pod hitno dokinuti, „Vjesnik“ nam ne treba zbog bilo kakve agitacije za račun vlasti, jer je ovo zrela demokratska vlast koja vodi računa o pristojnosti i javnom interesu, a postojeća medijska scena ne samo što nije pristojna već je i protivna realno shvaćenome javnom interesu, zapišana je monopolima i destruirana trkom za profitom, na toj je medijskoj sceni izbrisana razlika između harangiranja i informiranja, njome dominiraju tajkunski interesi, ona je u službi marketinške industrije, ona je poprište neviđene korupcije, ona je oružje u rukama bogatih i moćnih, ona je politički i društveni život pretvorila u odurnu estradu, u žanrovskom smislu se opredijelila za zadnje tabloidno smeće jer stimulira kulturu i lifestyle okorjelih malograđana, pa nam „Vjesnik“ treba zbog barem sićušne protuteže takvome stanju, treba nam tiskani javni medij koji će biti nezavisan, nepotkupljiv, profesionalan i kritičan prema vlasti, makar se financirao iz državnog proračuna, odnosno baš zato, jer taj novac ne pripada vlasti nego građanima ove zemlje, a zrela demokratska vlast tek predlaže prioritete, njoj svakako nije prioritet da podupre autističnu logiku krupnog kapitala i teror takozvanog tržišta, koje je samo finiji naziv za koruptivne nagodbe, zahvaljujući kojem su u hrvatskim novinama sise i guzice pojele priloge za kulturu, zahvaljujući kojem je profesionalno novinarstvo bačeno na koljena, zahvaljujući kojem je čitatelj srozan na potrošača, zahvaljujući kojem je stvarnost uobličena u ilustriranu sprdnju, treba nam dakle takav „Vjesnik“ koji će poslužiti kao ideja da stvari mogu biti drugačije, financiran iz proračuna, kritičan prema vlasti, odmaknut od političke i ekonomske moći, zaštićen od tržišnoga zagađenja, ovisan isključivo o svojoj kvaliteti, jer zrela demokratska vlast vodi računa o javnome dobru, a ne samo o ultimativnom kresanju budžeta i sitnim političkim trgovinama…
Ali tako se, naravno, ne razmišlja. Razmišlja se ovako: što će nam jebeni „Vjesnik“ ako nas taj propagandni bilten skupo košta, a Lopandića Bruna za usluge političkog marketinga ima u privatnom sektoru koliko hoćeš, samo se služe drugim prezimenima. Pleše, ili nešto slično…
