Zašto vaša tvrtka ne podijeli dobit s vama: Načelo da nema uspješne kompanije bez zadovoljnog radnika kod nas ne pije vodu

Sudjelovanje radnika u podjeli dijela godišnje dobiti poduzeća u Hrvatskoj funkcionira na razini kurioziteta, otprilike kao ukazanje lisice u većim naseljima ili pojava popa ljevičara. Koliko se može vidjeti u godišnjim izvješćima kompanija, kod nas samo uprava hotelskog poduzeća „Imperial“ s otoka Raba ima navadu da iz dobiti poduzeća dio usmjeri na tekuće račune radnika, kako članovima uprave na čelu s menadžerom koji se zove Vlado Miš - kojem zacijelo pripada golemi dio zasluge za ovakav model u „Imperialu“ - tako i čistačicama u hotelu.

Svoj dio dobiju i dioničari „Imperiala", a dobit se u toj kompaniji ne dijeli po principu svima (dioničari, menadžment, radnici) jednako, već prema zaslugama koje vrednuje opet uprava 'Imperiala', dok ih odobrava Nadzorni odbor tvrtke, ali, dobro, ne treba biti sitničav. Iznosi su diskrecijska odluka Uprave i NO.

Zašto su Miš i „Imperial" usamljeni primjeri uključivanja radnika u podjelu dobiti poduzeća, valjda ne treba nikome objašnjavati. Bilo kakvo sudjelovanje radnika u upravljanju poduzećima, a kamoli u dobiti, u Hrvatskoj sužene pameti i idejne zapuštenosti smatra se teškim reliktom jugoslavenskog socijalizma. Koji je, jel' da, povijesno poražen, odbačen, prezren, kapitulirao pred naletom demokracije i tržišta. U novim okolnostima rascvjetale slobode govora i poduzetništva, radnicima se dopušta samo sudjelovanje u nadzornim odborima, a i to jedva da se primjenjuje i to uz jedno mjesto u nadzornim odborima.


Hotelsko poduzeće "Imperial" pokazuje da stvari mogu biti i drugačije (FOTO: imperialrab.com)

No, ako se samo jedan menadžer odluči radnicima podijeliti dio godišnje dobiti, cijeli koncept prema kojem su radnici nebitni, beznačajni u odnosu na genijalni menadžment i dioničare koji moraju dobiti svoju rentu, pada u vodu. I zato je primjer Vlade Miša izuzetno važan. I ne samo to, u današnje vrijeme kada se svim zaposlenima u Hrvatskoj sa svih strana tumači da moraju biti sretni što imaju radno mjesto, primjer „Imperiala“ ukazuje da ne mora biti tako.

Prema podacima tjednika Lider, 500 najuspješnijih poduzeća u Hrvatskoj lani je ostvarilo 2,7 milijardi eura dobiti prije oporezivanja. Najveći dio te dobiti ostvarilo je prvih 50 poduzeća s Liderovog popisa, na kojem je rapski „Imperial“, uzgred budi rečeno, tek 275.. Najveće dobiti rade telekomi, energetika, banke, javna poduzeća, trgovački lanci, farmaceutske tvrtke, pivovare, kladionice ...

U svim tim perjanicama domaće ekonomije plaće radnika su uglavnom iznadprosječne za hrvatske prilike. Bilo kakav eventualni zahtjev sindikata da se 'ljudske resurse' uključi u podjelu dobiti menadžmenti lako odbace s argumentom da je zaposlenih u kompaniji ionako previše, pa kome se ne sviđa evo mu (dobre) otpremnine i put pod noge.

Tu na sindikalnoj strani nekakav manevarski prostor još imaju samo dobro organizirani sindikati u javnim poduzećima, pa su tako sindikati HEP-a nedavno „iskamčili“ prinadležnost stimulativnog dodatka na plaću ako godišnja dobit tvrtke (za 2014. godinu očekuje se profit HEP-a od 1,6 milijardi kuna) dozvoli nešto takvo. Zbog tog i još nekih dosega u pregovaranju s upravom oko novog kolektivnog ugovora, sindikati HEP-a izvrgnuti su prekomjernom medijskom granatiranju u stilu „svi štede u državi, a pogledajte nezasitne radnike HEP-a“.


Kada se dobit transferira dioničarima onda je to normalno i poželjno, a kada se radnici izbore za kakav stimulativni dodatak onda je to sablazan (FOTO: Lupiga.Com)

Naravno da mnogima u javnom sektoru koji bi radnike možda uključili u raspodjelu dobiti nakon iskustva HEP-a, ne pada na pamet da na sebe usmjere gnjev medija nad rastrošnošću u korist radnika. Pritom nitko ne dovodi u pitanje tijekove kojima lijepi dio onih 2,7 milijardi eura godišnje dobiti hrvatske ekonomije odlazi u vrlo uski krug privatnih džepova.

Najveći dio godišnje dobiti kolosa domaćeg gospodarstva isplaćuje se dioničarima i odlaže u rezerve poduzeća, odnosno banaka, ali dio otječe i u džepove izabranih pojedinca. Evo kako je to učinjeno na primjeru jedne od dvije naše najveće banke, Privredne banke Zagreb. Za prošlu godinu PBZ je utvrdio dobit od 614 milijuna kuna nakon oporezivanja, od čega je Skupština banke odlučila 490 milijuna podijeliti dioničarima, a ostalo zadržati u rezervama banke. Među dioničarima su i sadašnji članovi menadžmenta banke, a menadžment je i predložio odluku o raspodjeli dobiti PBZ-a na opisani način. Prijedlog je odobrio Nadzorni odbor banke, čijem je predsjedniku kao godišnju naknadu za ostvarenu dobit PBZ-a Uprava predložila nagradu od 52.500 eura, što je Skupština također odobrila.

Među pedesetak tvrtki u zemlji koje redovito ostvaruju višemilijunske dobiti su tvornice i trgovine iz sastava „Agrokora“ Ivice Todorića. Čuvena Jamnica tako je lani upisala 50 milijuna eura profita, Konzum 29 milijuna eura, Ledo 20 milijuna eura, PIK Vrbovec osam 'milja', Tisak tri milijuna… Sve prije oporezivanja.


Nijedna od spomenutih Agrokorovih tvrtki dio dobiti nije dala radnicima (FOTO: Lupiga.Com)

Baš ni u jednom od gornjih 'Agrokorovih' slučajeva, skupština društva nije donijela odluku da se iz dijela dobiti nagrade radnici, već se dobit dijelila dioničarima (svugdje je udio vlasništva Agrokora iznad 90 posto) ili ostavljala u bilanci poduzeća za pokriće gubitaka iz ranijih godina i investicije. Uzgred budi rečeno, u slučaju Leda, dioničar „Raiffeisen mirovinski fond“ tražio je da se dioničarima isplati i više dividendi na dobit od onog što je predložila Uprava društva. I mirovincima je, dakle, daleka pomisao na učešće radnika u dobiti.

Kada, dakle, menadžeri i nadzornici dijele dobit banke, tako je osim u PBZ-u i u mnogim drugim tvrtkama ili kada se dobit transferira dioničarima, kao u Agrokoru, onda je to normalno i poželjno, a kada se radnici izbore za kakav stimulativni dodatak onda je to sablazan. Iako je korist od ubacivanja dijela dobiti u radničke džepove za javnu potrošnju, budžet države i sve što se može zamisliti kao dobrobit jednog društva, daleko veća od ukrcavanja desetina milijuna eura na ionako debele račune stotinjak izabranih menadžera i nadzornika.

Da, reći će domaći branitelji zasada tržišta, ali Agrokor i PBZ su privatne tvrtke, a HEP je državna monopolistička kompanija. I stoga, promatrano iz tog ugla, PBZ i Agrokor mogu sa svojom dobiti raditi što god hoće. I pritom će zanemariti činjenicu da je suvlasnik i Agrokora i PBZ-a Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD), suvlasnik koje je i Republika Hrvatska. Pa bi se EBRD, recimo, mogao zauzeti da se dio dobiti PBZ i tvornica&trgovina Agrokora usmjeri i na tekuće račune njihovih radnika, ali to joj ne pada na pamet...


Praksa dijeljenja dobiti je potpuno suprotna načelu da nema uspješne kompanije bez zadovoljnog radnika (FOTO: Lupiga.Com)


Neizgovoreno i nenapisano načelo da dobit poduzeća i banaka treba ići prema svim mogućim zainteresiranim stranama osim prema radnicima, potpuno je suprotno često izgovorenom i napisanom načelu da nema uspješne kompanije bez zadovoljnog radnika. Ali to se zadovoljstvo radnika treba ispunjavati činjenicom da ima radno mjesto i da mu plaća dolazi redovno. I točka.

Nepoznato je samo kako se misli podići produktivnost i efikasnost poduzeća u kojima su radničke plaće zacementirane. U kojima se, a to je gotovo pa opća slika, motivacija djelatnika postiže samo kroz prisilu i egzistencijalni strah. Sasvim je izvjesno da doprinos radne snage varira s obzirom na to čime se poduzeće bavi i da su zadovoljstvo i motivacija radnika, sasvim sigurno, važnije u trgovini i ugostiteljstvu, nego u punionici vode ili mljekari. Ali, da se u Hrvatskoj, u baš nijednoj gospodarskoj branši, o stimulaciji radnika da dobit poduzeća bude veća, ne vodi računa, e to je za ne povjerovati.

Treba ovdje obratiti pažnju i na jedan nedavni prijedlog iz sasvim druge priče, ali na tragu gore spomenutog utjecaja nagrada radnicima na javnu potrošnju. Riječ je o prijedlogu profesora makroekonomije s Oxforda, Johna Muellbauera, da Europska središnja banka svakom imatelju socijalnog osiguranja u EU izda ček na 500 eura kako bi se potaknula potrošnja. Moglo bi se dogoditi da hrvatski građani koji žive od plaće prije 'ubodu' neke čekove iz Bruxellesa koji im manje ili uopće ne pripadaju nego dio iz dobiti koju nesumnjivo sustvaraju.

lupiga