U dokumentarcu o Tenžeri vidjeli smo širok spektar sugovornika: Ivkošić je rekao kako mu je njegova smrt pala teže od očeve, Mandić je ispričao kako je Tenžera katkad, u vrijeme nemilosti, potpisivao tekstove pod njegovim imenom, a Seadeta Midžić se prisjetila užasne treme koju je nakon desetogodišnje prinudne stanke imao u njezinoj emisiji
Ti si na bulevaru sumraka, šaljemo te u rezalište, ćao, zbogom. Takav je navodno bio smisao oproštajne rečenice HRT-ova uredništva kulture – pazi, kulture! – izrečene Ljiljani Sauchi telefonom. Cijeli život negdje radiš i onda te netko ležerno, u dokono popodne, en passant, zauvijek otpiše. Pa ti budi lojalan firmi! S Prisavlja su službeno priopćili da je to ‘uobičajena promjena voditelja na malim ekranima, kakva postoji na svim ostalim televizijama, pa tako i na HRT-u’. Jednako je uobičajena – ali to nisu priopćili – i alternacija: na Sauchino će mjesto doći mlađahna bivša savjetnica Vilija Beroša. ‘Nisam znala da će mi to biti zadnje ovakvo pojavljivanje na ekranu u 37 godina dugoj HTV karijeri. U petak sam doznala da Vijesti iz kulture više ne vodim jer žele mlade ljude na ekranu. Sve je to ‘novo normalno’ jer imam do mirovine još 14 mjeseci!’ rekla je Saucha ‘Večernjaku’. Najprije se micalo zbog uvjerenja, pa zbog krvi, pa zbog dobi – surovi sustav eliminacije ostaje, samo se kriteriji mijenjaju. Ono što se dogodilo Sauchi, ponižavajući tretman, nehuman otpust i preseljenje u rubriku ‘neperspektivna imovina’ jer ‘ekranu trebaju mlada, nova lica’, sjajno je opisao Arthur Miller u ‘Smrti trgovačkog putnika’ prizorima iz Amerike u kojoj čovjek postaje suvišan čim više ne može postizati tržišni rezultat, on je roba kao i sve druge robe. ‘Ako su točni njezini navodi kako joj je rečeno da će je zamijeniti ‘mlađom’, takvo ‘obrazloženje’ držim ne samo diskriminirajućim, već uvredljivim i sramotnim, nedostojnim onoga što bi trebao biti javni servis 2020. godine’, napisala je predsjednica ogranka HND-a na HTV-u Sanja Mikleušević Pavić. Pridružujemo se njezinoj ocjeni, uz dodatak da bismo radije gledali Sauchu nego mlađe lice koje je samo to – mlađe lice. Mlađa lica tražimo u rodilištu, u vrtiću, ne na ekranu, dovraga.
‘Trezor’ je, za nas malo starija lica, lijepa, nostalgična emisija koja nas vodi u crno-bijela vremena, koja iz današnje perspektive izgledaju znatno bolje no iz ondašnje; kako kaže Arsenova pjesma, ‘takvim sjajem može sjati ono što je prošlost sad, što ne može da se vrati, što je bilo ko zna kad’. U kasnom terminu u petak prikazana je emisija o najstarijem dnevnom listu na ovim prostorima, beogradskoj ‘Politici’, iz doba prije neslavnih posrtanja. Čuli smo razgovor s Predragom Milojevićem, legendom srpskog novinarstva, čovjekom koji je kao dopisnik upoznao Hitlera i Mussolinija, bio dopisnik iz Britanije u osvit rata, a najzanimljiviji intervju u životu napravio s Jovom Čarugom, u čijoj je ćeliji boravio u jutro prije Čarugina vješanja i razgovarao s njim dok se hajduk brijao htijući na onaj svijet otići onako kako je i živio, kao goropadni kicoš. Zuko Džumhur pokazao je Ljubivoju Ršumoviću kako nastaje karikatura, a nekolicina glavnih urednika i čuvenih novinara ispričala je svoje zgode iz ‘Politike’ koja je prva na svijetu najavila Prvi svjetski rat. Šteta je što je kod nas na Prisavlju iščezla svaka vrsta sjećanja osim onoga u ‘TV kalendaru’, visoko ideologiziranog, indoktrinantnog, lišenog ugode kakvu nosi nostalgija – ‘Žal za mlados”, treći čin ‘Koštane’. Naša je stvarnost surova, mi smo trgovački putnici novog normalnog, a sklanjanje u prošlost nam ne daju, vragovi jedni. Neće ni njihova do zore gorjeti.
I što je tu teško? Uzmeš kameru, digneš ekipu, snimiš desetak sugovornika, odeš u arhivu i – montiraš dokumentarac. HRT bi morao godišnje isproducirati desetke dokumentarnih serija na zanimljive teme i o zanimljivim ličnostima, ima ih dovoljno. Ali to se radi usput i ako se baš mora, a serija ‘A Porina dobiva…’ (u vanjskoj produkciji Unisona, krovnog saveza glazbenih udruga) pokazuje kako je ta vrsta posla najbolja u smislu cost-benefit analize: košta malo, a donosi puno. Prva epizoda ispričala nam je tragični udes Vice Vukova, velikog, možda najvećeg hrvatskog pjevača svih vremena koji se početkom 1970-ih, u vrijeme čistke, sklonio u Pariz, da bi potom njegove pjesme nestale, a njegov lik bio sustavno demoniziran i prognan iz tzv. boljih društava. Na veliku scenu se vraća 1990-ih, ali avaj, opet je nepodoban, a kao političar uskrsava na najneočekivanijem mjestu, u SDP-u, kao i pjesnik Boris Maruna, tzv. ekstremni emigrant koji po povratku na čemernu hrvatsku zemlju piše pjesmu ‘Ivica Račan je imao pravo’. Mnogi su antitalenti ispisali stotine stranica o svojim martirijima koji i nisu bili tako veliki koliko su bili veliki honorari koje su temeljem njih fakturirali, a ovaj gospodin, čiji je megatalent bio uništen nekim komesarskim odlukama, nikada se nije požalio, što je jedinstven slučaj otmjenosti, dostojanstva i uzvišenosti duha u ovoj kulturi koja obožava udeseterostručiti patnje. Taj je fenomen najbolje objasnila Vukovljeva kći, koja je rekla da je ocu bio stran svaki tip jednostranačja, sektaštva i sl., bez čega je u Hrvatskoj napredovanje na socijalnoj ljestvici nemoguće. Ovdje igraš za crvene ili crne, ili te nema.
Eto, kažemo, što je tu teško? Posjedneš desetak ljudi, staviš im krušku pod njušku i napraviš dokumentarac. Onaj koji je Branka Kamenski napravila o Veselku Tenžeri možda je mogao grabiti dublje i hvatati šire – počeo je plošno pa se razvijao prema kraju – ali nije ispao loše, tim prije što se o nacionalnim veličinama tog tipa, iz indolencije, sebičnosti, lijenosti i nezainteresiranosti, filmovi zapravo uopće ne prave. A trebali bi i mogli bi (Krešo Džeba, Fadil Hadžić, Ivo Mihovilović, Frane Barbieri, Josip Horvat, ima ih ohoho). U filmu smo vidjeli širok spektar sugovornika, od lucidnog Milana Ivkošića koji je rekao kako mu je Tenžerina smrt pala teže od očeve (nije to lako izgovoriti u eter, ni u ovaj televizijski ni u onaj metafizički), preko Zdravka Zime, Marka Grčića, Igora Zidića, Slavice i Igora Mandića, do Seadete Midžić, koja je ispričala kako je Tenžera u njezinoj emisiji nakon desetogodišnje prinudne stanke imao užasnu tremu. ‘Ja nikad nisam u životu vidjela čovjeka s takvom tremom. Meni je njegovo srce lupalo u uho. On je promijenio boju, i on je tu tremu savladavao s nečim što je bilo u njegovoj prirodi – napadao je protivnika.’ Bilo je tu domoljuba poput Ćire Blaževića (‘Neka me izvine široka publika, ali ja ću ga ovako, lakonski opisati – zajebat’), nesvrstanih poput Mandića (‘On je jedini pokojnik o kojem ću reći sve dobro’), ali autorica je pokazala širinu pa u film uvrstila i zadnjeg sekretara Komunističke partije u ‘Vjesniku’ Josipa Pavičića, što je svakako (makar i zakašnjeli) doprinos pomirbi. Ivkošić je lansirao anegdote kao glinene golubove, oponašao Stipu Šuvara neusporedivo bolje od glumca u ‘Crno-bijelom svijetu’ i otkrio kako je Tenžeru u politici štitio Jakov Blažević, dok je Mandić ispričao kako je Tenžera katkad, u vrijeme nemilosti, potpisivao tekstove pod njegovim imenom. Za kraj jedna lijepa rečenica neumrlog pokojnika: ‘Vjenčanje je komemoracija mladosti i slobodi. Svadba je pokusni pogreb a brak mauzolej u kojem se dva života žrtvuju za treći.’ Eto, dostojno grofa Lampeduse!
portalnovosti
Vijesti iz kulture, HRT, 17. rujna, 23:17
Ti si na bulevaru sumraka, šaljemo te u rezalište, ćao, zbogom. Takav je navodno bio smisao oproštajne rečenice HRT-ova uredništva kulture – pazi, kulture! – izrečene Ljiljani Sauchi telefonom. Cijeli život negdje radiš i onda te netko ležerno, u dokono popodne, en passant, zauvijek otpiše. Pa ti budi lojalan firmi! S Prisavlja su službeno priopćili da je to ‘uobičajena promjena voditelja na malim ekranima, kakva postoji na svim ostalim televizijama, pa tako i na HRT-u’. Jednako je uobičajena – ali to nisu priopćili – i alternacija: na Sauchino će mjesto doći mlađahna bivša savjetnica Vilija Beroša. ‘Nisam znala da će mi to biti zadnje ovakvo pojavljivanje na ekranu u 37 godina dugoj HTV karijeri. U petak sam doznala da Vijesti iz kulture više ne vodim jer žele mlade ljude na ekranu. Sve je to ‘novo normalno’ jer imam do mirovine još 14 mjeseci!’ rekla je Saucha ‘Večernjaku’. Najprije se micalo zbog uvjerenja, pa zbog krvi, pa zbog dobi – surovi sustav eliminacije ostaje, samo se kriteriji mijenjaju. Ono što se dogodilo Sauchi, ponižavajući tretman, nehuman otpust i preseljenje u rubriku ‘neperspektivna imovina’ jer ‘ekranu trebaju mlada, nova lica’, sjajno je opisao Arthur Miller u ‘Smrti trgovačkog putnika’ prizorima iz Amerike u kojoj čovjek postaje suvišan čim više ne može postizati tržišni rezultat, on je roba kao i sve druge robe. ‘Ako su točni njezini navodi kako joj je rečeno da će je zamijeniti ‘mlađom’, takvo ‘obrazloženje’ držim ne samo diskriminirajućim, već uvredljivim i sramotnim, nedostojnim onoga što bi trebao biti javni servis 2020. godine’, napisala je predsjednica ogranka HND-a na HTV-u Sanja Mikleušević Pavić. Pridružujemo se njezinoj ocjeni, uz dodatak da bismo radije gledali Sauchu nego mlađe lice koje je samo to – mlađe lice. Mlađa lica tražimo u rodilištu, u vrtiću, ne na ekranu, dovraga.
Trezor, RTS, 25. rujna, 23:35
‘Trezor’ je, za nas malo starija lica, lijepa, nostalgična emisija koja nas vodi u crno-bijela vremena, koja iz današnje perspektive izgledaju znatno bolje no iz ondašnje; kako kaže Arsenova pjesma, ‘takvim sjajem može sjati ono što je prošlost sad, što ne može da se vrati, što je bilo ko zna kad’. U kasnom terminu u petak prikazana je emisija o najstarijem dnevnom listu na ovim prostorima, beogradskoj ‘Politici’, iz doba prije neslavnih posrtanja. Čuli smo razgovor s Predragom Milojevićem, legendom srpskog novinarstva, čovjekom koji je kao dopisnik upoznao Hitlera i Mussolinija, bio dopisnik iz Britanije u osvit rata, a najzanimljiviji intervju u životu napravio s Jovom Čarugom, u čijoj je ćeliji boravio u jutro prije Čarugina vješanja i razgovarao s njim dok se hajduk brijao htijući na onaj svijet otići onako kako je i živio, kao goropadni kicoš. Zuko Džumhur pokazao je Ljubivoju Ršumoviću kako nastaje karikatura, a nekolicina glavnih urednika i čuvenih novinara ispričala je svoje zgode iz ‘Politike’ koja je prva na svijetu najavila Prvi svjetski rat. Šteta je što je kod nas na Prisavlju iščezla svaka vrsta sjećanja osim onoga u ‘TV kalendaru’, visoko ideologiziranog, indoktrinantnog, lišenog ugode kakvu nosi nostalgija – ‘Žal za mlados”, treći čin ‘Koštane’. Naša je stvarnost surova, mi smo trgovački putnici novog normalnog, a sklanjanje u prošlost nam ne daju, vragovi jedni. Neće ni njihova do zore gorjeti.
A Porina dobiva…, HRT, 27. rujna, 20:10
I što je tu teško? Uzmeš kameru, digneš ekipu, snimiš desetak sugovornika, odeš u arhivu i – montiraš dokumentarac. HRT bi morao godišnje isproducirati desetke dokumentarnih serija na zanimljive teme i o zanimljivim ličnostima, ima ih dovoljno. Ali to se radi usput i ako se baš mora, a serija ‘A Porina dobiva…’ (u vanjskoj produkciji Unisona, krovnog saveza glazbenih udruga) pokazuje kako je ta vrsta posla najbolja u smislu cost-benefit analize: košta malo, a donosi puno. Prva epizoda ispričala nam je tragični udes Vice Vukova, velikog, možda najvećeg hrvatskog pjevača svih vremena koji se početkom 1970-ih, u vrijeme čistke, sklonio u Pariz, da bi potom njegove pjesme nestale, a njegov lik bio sustavno demoniziran i prognan iz tzv. boljih društava. Na veliku scenu se vraća 1990-ih, ali avaj, opet je nepodoban, a kao političar uskrsava na najneočekivanijem mjestu, u SDP-u, kao i pjesnik Boris Maruna, tzv. ekstremni emigrant koji po povratku na čemernu hrvatsku zemlju piše pjesmu ‘Ivica Račan je imao pravo’. Mnogi su antitalenti ispisali stotine stranica o svojim martirijima koji i nisu bili tako veliki koliko su bili veliki honorari koje su temeljem njih fakturirali, a ovaj gospodin, čiji je megatalent bio uništen nekim komesarskim odlukama, nikada se nije požalio, što je jedinstven slučaj otmjenosti, dostojanstva i uzvišenosti duha u ovoj kulturi koja obožava udeseterostručiti patnje. Taj je fenomen najbolje objasnila Vukovljeva kći, koja je rekla da je ocu bio stran svaki tip jednostranačja, sektaštva i sl., bez čega je u Hrvatskoj napredovanje na socijalnoj ljestvici nemoguće. Ovdje igraš za crvene ili crne, ili te nema.
Tenžera, podstanar u novinama, HRT, 28. rujna, 20:09
Eto, kažemo, što je tu teško? Posjedneš desetak ljudi, staviš im krušku pod njušku i napraviš dokumentarac. Onaj koji je Branka Kamenski napravila o Veselku Tenžeri možda je mogao grabiti dublje i hvatati šire – počeo je plošno pa se razvijao prema kraju – ali nije ispao loše, tim prije što se o nacionalnim veličinama tog tipa, iz indolencije, sebičnosti, lijenosti i nezainteresiranosti, filmovi zapravo uopće ne prave. A trebali bi i mogli bi (Krešo Džeba, Fadil Hadžić, Ivo Mihovilović, Frane Barbieri, Josip Horvat, ima ih ohoho). U filmu smo vidjeli širok spektar sugovornika, od lucidnog Milana Ivkošića koji je rekao kako mu je Tenžerina smrt pala teže od očeve (nije to lako izgovoriti u eter, ni u ovaj televizijski ni u onaj metafizički), preko Zdravka Zime, Marka Grčića, Igora Zidića, Slavice i Igora Mandića, do Seadete Midžić, koja je ispričala kako je Tenžera u njezinoj emisiji nakon desetogodišnje prinudne stanke imao užasnu tremu. ‘Ja nikad nisam u životu vidjela čovjeka s takvom tremom. Meni je njegovo srce lupalo u uho. On je promijenio boju, i on je tu tremu savladavao s nečim što je bilo u njegovoj prirodi – napadao je protivnika.’ Bilo je tu domoljuba poput Ćire Blaževića (‘Neka me izvine široka publika, ali ja ću ga ovako, lakonski opisati – zajebat’), nesvrstanih poput Mandića (‘On je jedini pokojnik o kojem ću reći sve dobro’), ali autorica je pokazala širinu pa u film uvrstila i zadnjeg sekretara Komunističke partije u ‘Vjesniku’ Josipa Pavičića, što je svakako (makar i zakašnjeli) doprinos pomirbi. Ivkošić je lansirao anegdote kao glinene golubove, oponašao Stipu Šuvara neusporedivo bolje od glumca u ‘Crno-bijelom svijetu’ i otkrio kako je Tenžeru u politici štitio Jakov Blažević, dok je Mandić ispričao kako je Tenžera katkad, u vrijeme nemilosti, potpisivao tekstove pod njegovim imenom. Za kraj jedna lijepa rečenica neumrlog pokojnika: ‘Vjenčanje je komemoracija mladosti i slobodi. Svadba je pokusni pogreb a brak mauzolej u kojem se dva života žrtvuju za treći.’ Eto, dostojno grofa Lampeduse!
portalnovosti
