Hrvatska sudbena vlast sve dublje kopa zaštitne rovove oko privilegiranih kojima se ništa neće dogoditi ni ako počine najteža kaznena djela, pa ni zločine. Zato treba pozdraviti inicijativu Zorana Milanovića, koliko god joj bili tanki izgledi, da se takve "vucibatine" izbaci iz sudstva
Zoran Milanović bacio prvo zrno na tlo borbe protiv zatvorske aristokracije (foto Marin Tironi/PIXSELL)
Nedavno sam imao priliku prisustvovati u jednoj zagrebačkoj bolnici nadrealnoj sceni nad kojom bi zazubice sigurno narasle i meštru filmskih apsurda Vinku Brešanu. Znate već kako je to s bolnicama. Naruče vas u toliko i toliko sati, ali onda čekate sat-dva dulje, a ako ste lošije sreće i više, za što nikada ne dobijete objašnjenje koje biste i uz najbolju volju shvatili. I onda se dogodio obrat, koji bi Brešan sigurno volio. Pojavio se pacijent koji nije morao čekati ni desetak minuta, i već su ga uslužno i ljubazno primili. Bio je obučen u nekakav plavi ogrtač do gležnja, ali posebno je padalo u oči što je bio okružen dvojicom kao od brda odvaljenih policajaca, koji nisu pokazivali nikakve znakove nervoze ili napetosti. Očito je sve bilo unaprijed dogovoreno i za to nije bilo ni razloga. Ja, koji u toj bolnici nemam nikakve "veze", mogao sam samo u sebi progunđati da je i taj zatvorenik, vjerojatno dovezen iz Šimunske koja tome nije medicinski dorasla, u prednosti preda mnom, slobodnim građaninom, koji ne mora dolaziti na takva mjesta u pratnji policajaca teških negdje između sto i sto i dvadeset kila. Dobro, rekoh u sebi, pa to je pravi zatvorski socijalizam, premda, jasno nikome ne može biti svejedno da ga policijske gorile sprovode bilo kamo, pogotovo ne u kliniku za teške bolesti.
Takav dojam dobiva na snazi tim više što svi znamo da, da uz ove zatvorske "socijaliste", postoji i čitava kasta zatvorske aristokracije, koju policija nigdje ne odvodi. Oni su se na vrijeme pobrinuli da bijegom u inozemstvo ostanu izvan njenog dohvata, da čak ni to ne moraju napraviti, nego se svakakvim smicalicama brane sa slobode na suđenjima kojima nikada nema kraja. Ali, vratimo se spomenutoj zagrebačkoj bolnici. Ona ne od jučer uživa reputaciju vrlo respektabilne bolnice, a odnedavno koristi vrlo skupe američke lijekove, iako mi unutrašnji glas govori da ih ne plaća po punoj cijeni, nego promotivnoj, jer i ovaj Covid-19 jasno svjedoči da su farmaceuti vješti parajlije, koji će vam lakše izvući iz džepa lovušu nego vam u venu zabosti iglu. Ima tu još nešto. Tko je zadužen izdavati jamstva da je ova naša bolnica manje dobra od one u Beču, koja u ovu priču ulazi time da se u njoj trenutno liječi višestruki prometni ubojica Tomislav Horvatinčič. I to je ono glavno. Ako se prije više godina u ovoj našoj zagrebačkoj bolnici uspješno izliječio bivši američki ambasador William Montgomery, onda ona valjda nekog vraga vrijedi.
A što je s bečkom bolnicom u kojoj trenutno laži naš prometni teški kriminalac Horvatinčić. To ne znam, ne pratim medicinske časopise koji to procjenjuju, ali koliko vidim ne postoje nikakvi službeni certifikati po kojima bi Horvatinčić ležao baš u bečkoj, a ne zagrebačkoj bolnici. To, drugim riječima znači da se Horvatinčić liječi u Beču, a ne Zagrebu, naprosto zato što bečku bolnicu, uz debelu naplatu koristi kao neku vrstu bolničkog azila, jer je u Hrvatskoj iskoristio zadnje mogućnosti da od hrvatskog pravosuđa i svih nas pravi majmune. A pravio je to na upravo nevjerojatne načine, prvenstveno time što mu je priznato de je u trenutku ubojstva, dvoje talijanskih nautičara doživio nekakvu "sinkopu". Time je i od vlastitog advokata napravio majmuna, jer je prethodno napravio preciznu skicu teškog pomorskog sudara. Ali mu je onda ta nesretna sinkopa, za koju nitko dotad nije čuo, izbrisala iz sjećanja sve što bi ga moglo teretiti. Avaj, to mu ipak nije prošlo, pa ga evo sada gdje u bečkoj klinici očito traži kako da od dičnog hrvatskog pravosuđa ponovni napravi neliječenu budalu. Ne znam da li sam sasvim u pravu, ali sve mi se čini da je baš to razgoropadilo predsjednika Zorana Milanovića.
Uza sva lupetanja koja mu se zalome, njemu neosporno ulazi u zasluge čvrst stav prema HOS-u i prema neustavnim iskakanjima Beroš-Capak-Markotićevih antikoronaša. A treće je ovo. Odbija prihvatiti vrh sudbene vlasti, pod obrazloženjem koje se ukratko može svesti na to da taj vrh nije sankcionirao nijednu "vucibatinu" koja je, kao u Horvatinčićevom slučaju, napravila od nacionalnog pravosuđa nakaradu koje u iole pristojnom sudstvu nikako ne bi moglo proći. Da, sutkinja koja je priznala sinkopu pomorsko-drumskom razbojniku Horvatinčiću naprosto je morala biti zbrisana sa sudačke scene. Ali nije. Jedini koji je to mogao učiniti je Đuro Sessa, a kako to nije napravio Milanović je s punim pravom zaključio da mu funkcija koju je dosad obavljao ne može, ne smije, dalje pripadati. Osim ako se sudačkom vrhu ove zemlje ne dopusti da i dalje od pravosuđa pravi krpenu nakazu kakva i sama jeste. Milanović je odbio dati takvo dopuštenje, što je hvale vrijedno bez obzira na to što su minimalne mogućnosti da u tome uspije jer mu za to treba većina Sabora a nju, razumije se, neće dobiti.
Ali dobit će respekt državnika koji je barem pokušao zaplivati protiv struje. Naravno da u jednoj Njemačkoj nije moguće zamisliti suce koji puštaju optuženike za najteža nedjela da ih dodatno idiotiziraju besmislicama o nekakvim sinkopama. Ili da ih puštaju da uoči osuđujuće presude zbrišu u nekakvo međugorsko ili bečko izbjeglištvo. Ali, važnost Milanovićevog suprotstavljanja tim idiotizmima je u tome što je to prvo zrno bačeno na tlo borbe protiv zatvorske aristokracije, a bez tog prvog zrna nema nade ni da će na toj antikorupcijskoj oranici ikada išta iznići. Ali, hoće li to prvo zrno ikada proklijati ne bih se kladio na više nego u kunskim kovanicama. Korupcija u hrvatskom pravosuđu i uopće u hrvatskoj državi nije nekakva devijacija, koju ne može ispraviti čak ni predsjednik Republike iako za to ima ustavne ovlasti. Ona je dio državnog sistema koji se uglavio kroz niz političkih, stranačkih, interesnih i drugih vododerina koje su premrežile ovu zemlju. Naravno da postoji teoretska mogućnost da se te vododerine zatrpaju, ali ona je nakon što je Ivić Pašalić svojedobno uzeo pravosuđe pod svoje zbilja minimalna.
Osim toga, da bi postojali podmitljivi suci trebaju postojati i oni koji ih žele podmititi, a ne vjerujem da je puno onih koji bi istinoljubivo odbili da to iskoriste. I tako smo dobili čitave horde u pravilu vatrenih domoljuba koji nekažnjeno okradaju vlastitu državu, čak i ubijaju, premlaćuju vlastite supruge, dobivaju od države stanove iako ih već imaju. Dobili smo ukratko zatvorsku aristokraciju, koja koristi najveći mogući benefit, a to je da uzduž i poprijeko vrši kaznena djela svih mogućih vrsta i kategorija, a da zbog toga ne snosi zakonske posljedice čak i na razini kazne za krivo parkiranje. Eto, zato treba podržati Milanovića iako pri ruci ima samo zahrđalu kuburu s mokrim barutom, jer druge državne institucije, uključujući sudove, koriste puno efikasnije i ubojitije streljivo.
portalnovosti
Zoran Milanović bacio prvo zrno na tlo borbe protiv zatvorske aristokracije (foto Marin Tironi/PIXSELL)
Nedavno sam imao priliku prisustvovati u jednoj zagrebačkoj bolnici nadrealnoj sceni nad kojom bi zazubice sigurno narasle i meštru filmskih apsurda Vinku Brešanu. Znate već kako je to s bolnicama. Naruče vas u toliko i toliko sati, ali onda čekate sat-dva dulje, a ako ste lošije sreće i više, za što nikada ne dobijete objašnjenje koje biste i uz najbolju volju shvatili. I onda se dogodio obrat, koji bi Brešan sigurno volio. Pojavio se pacijent koji nije morao čekati ni desetak minuta, i već su ga uslužno i ljubazno primili. Bio je obučen u nekakav plavi ogrtač do gležnja, ali posebno je padalo u oči što je bio okružen dvojicom kao od brda odvaljenih policajaca, koji nisu pokazivali nikakve znakove nervoze ili napetosti. Očito je sve bilo unaprijed dogovoreno i za to nije bilo ni razloga. Ja, koji u toj bolnici nemam nikakve "veze", mogao sam samo u sebi progunđati da je i taj zatvorenik, vjerojatno dovezen iz Šimunske koja tome nije medicinski dorasla, u prednosti preda mnom, slobodnim građaninom, koji ne mora dolaziti na takva mjesta u pratnji policajaca teških negdje između sto i sto i dvadeset kila. Dobro, rekoh u sebi, pa to je pravi zatvorski socijalizam, premda, jasno nikome ne može biti svejedno da ga policijske gorile sprovode bilo kamo, pogotovo ne u kliniku za teške bolesti.
Takav dojam dobiva na snazi tim više što svi znamo da, da uz ove zatvorske "socijaliste", postoji i čitava kasta zatvorske aristokracije, koju policija nigdje ne odvodi. Oni su se na vrijeme pobrinuli da bijegom u inozemstvo ostanu izvan njenog dohvata, da čak ni to ne moraju napraviti, nego se svakakvim smicalicama brane sa slobode na suđenjima kojima nikada nema kraja. Ali, vratimo se spomenutoj zagrebačkoj bolnici. Ona ne od jučer uživa reputaciju vrlo respektabilne bolnice, a odnedavno koristi vrlo skupe američke lijekove, iako mi unutrašnji glas govori da ih ne plaća po punoj cijeni, nego promotivnoj, jer i ovaj Covid-19 jasno svjedoči da su farmaceuti vješti parajlije, koji će vam lakše izvući iz džepa lovušu nego vam u venu zabosti iglu. Ima tu još nešto. Tko je zadužen izdavati jamstva da je ova naša bolnica manje dobra od one u Beču, koja u ovu priču ulazi time da se u njoj trenutno liječi višestruki prometni ubojica Tomislav Horvatinčič. I to je ono glavno. Ako se prije više godina u ovoj našoj zagrebačkoj bolnici uspješno izliječio bivši američki ambasador William Montgomery, onda ona valjda nekog vraga vrijedi.
A što je s bečkom bolnicom u kojoj trenutno laži naš prometni teški kriminalac Horvatinčić. To ne znam, ne pratim medicinske časopise koji to procjenjuju, ali koliko vidim ne postoje nikakvi službeni certifikati po kojima bi Horvatinčić ležao baš u bečkoj, a ne zagrebačkoj bolnici. To, drugim riječima znači da se Horvatinčić liječi u Beču, a ne Zagrebu, naprosto zato što bečku bolnicu, uz debelu naplatu koristi kao neku vrstu bolničkog azila, jer je u Hrvatskoj iskoristio zadnje mogućnosti da od hrvatskog pravosuđa i svih nas pravi majmune. A pravio je to na upravo nevjerojatne načine, prvenstveno time što mu je priznato de je u trenutku ubojstva, dvoje talijanskih nautičara doživio nekakvu "sinkopu". Time je i od vlastitog advokata napravio majmuna, jer je prethodno napravio preciznu skicu teškog pomorskog sudara. Ali mu je onda ta nesretna sinkopa, za koju nitko dotad nije čuo, izbrisala iz sjećanja sve što bi ga moglo teretiti. Avaj, to mu ipak nije prošlo, pa ga evo sada gdje u bečkoj klinici očito traži kako da od dičnog hrvatskog pravosuđa ponovni napravi neliječenu budalu. Ne znam da li sam sasvim u pravu, ali sve mi se čini da je baš to razgoropadilo predsjednika Zorana Milanovića.
Uza sva lupetanja koja mu se zalome, njemu neosporno ulazi u zasluge čvrst stav prema HOS-u i prema neustavnim iskakanjima Beroš-Capak-Markotićevih antikoronaša. A treće je ovo. Odbija prihvatiti vrh sudbene vlasti, pod obrazloženjem koje se ukratko može svesti na to da taj vrh nije sankcionirao nijednu "vucibatinu" koja je, kao u Horvatinčićevom slučaju, napravila od nacionalnog pravosuđa nakaradu koje u iole pristojnom sudstvu nikako ne bi moglo proći. Da, sutkinja koja je priznala sinkopu pomorsko-drumskom razbojniku Horvatinčiću naprosto je morala biti zbrisana sa sudačke scene. Ali nije. Jedini koji je to mogao učiniti je Đuro Sessa, a kako to nije napravio Milanović je s punim pravom zaključio da mu funkcija koju je dosad obavljao ne može, ne smije, dalje pripadati. Osim ako se sudačkom vrhu ove zemlje ne dopusti da i dalje od pravosuđa pravi krpenu nakazu kakva i sama jeste. Milanović je odbio dati takvo dopuštenje, što je hvale vrijedno bez obzira na to što su minimalne mogućnosti da u tome uspije jer mu za to treba većina Sabora a nju, razumije se, neće dobiti.
Ali dobit će respekt državnika koji je barem pokušao zaplivati protiv struje. Naravno da u jednoj Njemačkoj nije moguće zamisliti suce koji puštaju optuženike za najteža nedjela da ih dodatno idiotiziraju besmislicama o nekakvim sinkopama. Ili da ih puštaju da uoči osuđujuće presude zbrišu u nekakvo međugorsko ili bečko izbjeglištvo. Ali, važnost Milanovićevog suprotstavljanja tim idiotizmima je u tome što je to prvo zrno bačeno na tlo borbe protiv zatvorske aristokracije, a bez tog prvog zrna nema nade ni da će na toj antikorupcijskoj oranici ikada išta iznići. Ali, hoće li to prvo zrno ikada proklijati ne bih se kladio na više nego u kunskim kovanicama. Korupcija u hrvatskom pravosuđu i uopće u hrvatskoj državi nije nekakva devijacija, koju ne može ispraviti čak ni predsjednik Republike iako za to ima ustavne ovlasti. Ona je dio državnog sistema koji se uglavio kroz niz političkih, stranačkih, interesnih i drugih vododerina koje su premrežile ovu zemlju. Naravno da postoji teoretska mogućnost da se te vododerine zatrpaju, ali ona je nakon što je Ivić Pašalić svojedobno uzeo pravosuđe pod svoje zbilja minimalna.
Osim toga, da bi postojali podmitljivi suci trebaju postojati i oni koji ih žele podmititi, a ne vjerujem da je puno onih koji bi istinoljubivo odbili da to iskoriste. I tako smo dobili čitave horde u pravilu vatrenih domoljuba koji nekažnjeno okradaju vlastitu državu, čak i ubijaju, premlaćuju vlastite supruge, dobivaju od države stanove iako ih već imaju. Dobili smo ukratko zatvorsku aristokraciju, koja koristi najveći mogući benefit, a to je da uzduž i poprijeko vrši kaznena djela svih mogućih vrsta i kategorija, a da zbog toga ne snosi zakonske posljedice čak i na razini kazne za krivo parkiranje. Eto, zato treba podržati Milanovića iako pri ruci ima samo zahrđalu kuburu s mokrim barutom, jer druge državne institucije, uključujući sudove, koriste puno efikasnije i ubojitije streljivo.
portalnovosti
