“Zaustavimo pljačku”: što ako ukinemo poreze?

Plan hrvatske vlade da pored postojećih uvede i novi porez na nekretnine izazvao je gotovo jednoglasno protivljenje u javnosti. No iza kritika poreza često se kriju namjere koje su još manje u interesu javnosti, čak i ako se služe socijalnom demagogijom.

Nedavnim objavama posebnih formulara za prijavu nekretnina na internetskim stranicama hrvatskih općina i gradova, diskretno je potvrđeno kako se s provedbom dugo najavljivanog poreza na nekretnine doista ide s početkom sljedeće godine. Riječ je o porezu koji već nekoliko godina izaziva burne reakcije. “Porez na nekretnine je najobičnija pljačka naroda”, stoji u naslovu članka objavljenog prije par mjeseci na popularnom hrvatskom internetskom tabloidu Index.hr. U pokušaju da artikulira i usmjeri javnu frustraciju, Index se redovito upušta u moralističke kampanje prozivanja države za “pljačku” u čemu – s obzirom na opće nezadovoljstvo stanjem u zemlji i nepovjerenje u institucije – ima određenih uspjeha.

No medij poznat po bombastičnim prikazima državnog Levijatana koji proždire svoje “porezne obveznike” nije ovoga puta bio usamljen u kritici planova iz Vlade. Oporezivanje nekretnina je izazvalo i oštre prosvjede opozicije, iako oko njihove iskrenosti ima ozbiljnih dilema. Naime, aktualna je vlada zapravo već četvrta garnitura u manje od dvije godine i sve su one na ovaj ili onaj način najavljivale uvođenje novog davanja što se onda redovito susretalo s oštrim osudama opozicije. Bez obzira na to što su stranke zamjenjivale svoje uloge, ovaj odnos vlasti i opozicije ostao je do danas isti. To sve skupa znači da se rasprava o poreznoj politici svodila na uporno ponavljanje fraza o “uvođenju reda” s jedne i optužbe za razbojništvo s druge strane.

Širenje porezne baze

No što doista donosi novi porez? Prema originalnim najavama, on je trebao biti samo zamjena za postojeća davanja poput komunalne naknade, spomeničke rente ili poreza na kuće za odmor. Njime bi se gradovima i općinama, koji su dužni održavati određene servise (poput npr. osnovnih škola), osigurao stabilniji i jednostavniji izvor prihoda bez dodatnog opterećenja građana. No brzo je postalo jasno kako će drugačiji obračun ovog poreza u odnosu na ranija davanja ipak značiti veće opterećenje, odnosno veći iznos na pojedinu nekretninu, a ni komunalna naknada se možda neće ukidati, već bi je dijelom nadomjestila “građevinska renta”. Uz to, namjera je ovog poreza da – kako se to eufemistički kaže – “proširi svoju bazu”, odnosno da se prikuplja od većeg broja kućanstava.

Porezi koji nastoje zahvatiti “šire”, a ne “dublje” (odnosno prema visini prihoda) izazivaju opravdani oprez. No unatoč velikom broju kritičara ovog novog poreza u medijskim i političkim krugovima, pitanje njegove progresivnosti ili regresivnosti – odnosno pitanje koristi li više bogatima ili siromašnima – nije se gotovo uopće postavilo. To je nesumnjivo još jedna ilustracija opće mizerije domaće političke imaginacije. Jer porez je prema najavama zamišljen kao opterećenje za dodatnu nekretninu: on se odnosi na prazne kuće i stanove te poslovne prostore i građevinsko zemljište (a isključuje npr. staje za stoku). Drugim riječima, on je načelno usmjeren oporezivanju onih koji imaju dodatnu imovinu koju ne koriste za stanovanje, ali je eventualno koriste radi zarade, npr. putem iznajmljivanja.

Izbjegnuti cenzus

Ideja oporezovanja “viška” nekretnina, koja bi načelno mogla biti pozdravljena kao progresivna mjera što će opteretiti samo bogatije, izazvala je, međutim, sasvim suprotne reakcije. Za to postoji nekoliko opravdanih razloga. Za početak, vlasništvo nad više nekretnina nije nažalost dokaz osobitog bogatstva. Dodatni stambeni prostor za iznajmljivanje ljeti je često glavni ili jednini izvor prihoda stanovništvu na obali. A ti su prihodi, kad se razvuku na dvanaest mjeseci, daleko od visokih. Osim toga, s obzirom na dramatično smanjenje broja stanovnika zemlje, kao i pad nataliteta, mnogi su građani naslijedili nekretnine u opustošenim krajevima zemlje koje ne mogu koristiti.

Drugim riječima, radnik iz Slavonije na radu u Njemačkoj, Zagrebu ili Puli trebao bi plaćati porez za naslijeđenu kuću babe i djeda koju ionako ne može niti prodati niti koristiti. Istini za volju, porez koji se uvodi početkom sljedeće godine je samo prijelazna mjera koja neće zahvaćati ni sve općine ni sve nekretnine jednako. Tamo gdje je manja vrijednost zemljišta i iznos bi trebao biti manji (što ovisi o odluci općinskih vlasti), a manje bi se plaćalo i za starije nekretnine. Za dvije godine, nakon završetka prijelaznog perioda, trebao bi se uvesti “pravi” porez na nekretnine, koji bi se naplaćivao prema tržišnoj vrijednosti pojedinog stambenog ili građevinskog prostora. Kako to već ide, cijela stvar je između ostalog najavljena i kao usklađivanje s Europskom unijom.

Strah od poreza

No daleko od pažljive analize štete i koristi od poreza za ovaj ili onaj dio stanovništva, opozicija njegovom uvođenju se u najvećoj mjeri svela na opću antiporeznu paniku, čiji su izvori zapravo djelomično razumljivi. Loša iskustva s korištenjem proračunskih sredstava od strane svih vlada ne mogu izazivati ništa drugo osim gnjeva, a svako novo porezno opterećenje se u tom kontekstu doživljava kao frontalni napad na osobni novčanik. Problem s prozivanjem poreza kao pljačke je, međutim, u tome što alternativa porezima uvijek ostaje neizrečena. Konkretno, ako je budući porez na nekretnine pljačka, nije li i postojeća komunalna naknada također pljačka? Ako jest, iz čega bi se točno trebale financirati općine koje moraju osigurati osnovno obrazovanje ili protupožarnu zaštitu?

Jer moderni porezi, za razliku od nekih ranijih oblika financiranja vlasti, ne samo da opterećuju gotovo svakog građanina, već i svakom građaninu načelno osiguravaju neki tip državne zaštite. “Usluge” škola i vatrogasaca su još uvijek u pravilu besplatne, čak i ako one fakulteta i bolnica to više nisu u potpunosti. Prikupljanje poreza osigurava da će ti servisi ostati dostupni i onima koji si ne bi mogli priuštiti njihovu tržišnu vrijednost. To naposljetku nije posljedica velikodušnosti države, nego nastojanja te institucije da s jedne strane umiri nezadovoljstvo siromašnih, a s druge osigura normalno funkcioniranje ekonomskog sustava koji, između ostalog, zahtjeva do neke mjere obrazovanu radnu snagu kao i npr. organizirano gašenje požara.

Protiv jednakosti

Nasuprot dojmu o sve snažnijem fiskalnom “gušenju gospodarstva”, porezne su politike proteklih desetljeća napravile odlučne odmake od principa nediskriminatornog osiguravanja zaštite svim “poreznim obveznicima”. Osim što su uvedene jedinstvene stope poreza, koje su teret financiranja javnih službi snažnije prebacile na leđa onih s nižim primanjima, i same su službe postajale sve nedostupnije onima koji ih ne mogu dodatno platiti. To što tranzicijom temeljito devastirane zemlje poput Hrvatske, koje su izgubile gotovo cijelu svoju industrijsku proizvodnju, još uvijek mogu puniti svoje proračune posljedica je prebacivanja poreznog opterećenja na široku potrošnju, odnosno regresivnog oporezivanja. Prozivanja poreza na nekretnine kao pljačke upadljivo su propuštala osvrnuti se na regresivnu domaću poreznu politiku općenito.

Dapače, medijski najaktivnija kampanja protiv novog poreza bila je ona “Udruge poreznih obveznika Lipa” koja je pokrenula internet peticiju i kasnije se pohvalila s preko šezdeset tisuća (doduše polu-anonimnih) potpisa. Ako je veći dio tih potpisnika podržao peticiju slažući se s tvrdnjom da “88% hrvatskih građana živi u vlastitom stambenom prostoru, stoga će ovaj porez pogoditi najšire slojeve stanovništva”, teško da je itko od njih pristao uz Lipinu implicitnu programsku tezu prema kojoj bi oni koji plaćaju više poreza (tj. bogatiji) trebali biti i više zastupljeni na instancama moći. Riječ je naposljetku o lobističkoj grupi čija je osnovna namjera utjecati na poreznu (i drugu) politiku kako bi ona bila manje egalitarna.

Prema ukidanju poreza?

Puno eksplicitnije od te organizacije, razloge protivljenja novom porezu izrazila je ultrakonzervativna Zaklada Vigilare, koja s tzv. libertarijanskom Lipom dijeli dobar dio kadrova i ciljeva: “Eventualnim uvođenjem novog nameta […] u Hrvatskoj se ide prema efektima egalitarizacije i propovijedanja komunizma […] Moralni problem s porezom na nekretnine je taj što dokida privatno vlasništvo kao takvo.” Ponavljajući argument kako 90% ljudi u Hrvatskoj žive u vlastitoj ili obiteljskoj nekretnini, Vigilare (baš kao i Lipa) zaboravlja spomenuti da je jedini razlog za to činjenica da je nakon 1945. nacionaliziran stambeni fond, pa su oni s puno nekretnina bili prisiljeni odreći se jednog dijela u korist onih bez nekretnine, dok su drugi dobili državne stanove financirane – samodoprinosima.

Općenito, u svojem antiegalitarnom zanosu slobodnotržišni ultrakonzervativci propuštaju vidjeti jednu stvar: porezi zapravo uopće nisu socijalističko rješenje, već pripadaju onom tipu politika koje nastoje kompenzirati osobito nepovoljne posljedice tržišne ekonomije kako bi je spasili. Porez na nekretnine, drugim riječima, može postojati samo u sustavu u kojem je privatno vlasništvo nad nekretninama neegalitarno raspoređeno. Porezna davanja radi financiranja državnih servisa u kapitalizmu služe kao kompenzacija za činjenicu da se sustav općenito temelji na privatnom prisvajanju društveno proizvedenog viška vrijednosti. Kao takvi, porezi sigurno ne mogu biti ukinuti, ali mogu biti organizirani ili tako da koriste siromašnijima i podižu ih iz tog stanja ili tako da koriste bogatima i povećavaju socijalne nejednakosti.

Prozivanje poreza općenito u pravilu pokušava prikriti činjenicu da fiskalne politike nikada nisu neutralne, odnosno uvijek koriste jednima više nego drugima. Onkraj tih prijepora, ideju ukidanja poreza nipošto ne bi trebalo odbaciti. Dapače, porezni bi teret za građane svakako trebalo ukinuti, odnosno – odmah nakon socijalizacije sredstava za proizvodnju.

 

bilten