Visoki profit vlasnika Uber-aplikacije i manji trošak prijevoza korisnika usluge ostavljaju posljedice i na odnose među radnicima
Shodno očekivanjima temeljenima na znanim raspletima širom svijeta, i u Hrvatskoj se zahuktava sukob između taksista s vlastitim obrtom i amatera koji prevoze putnike uz mobitelsku aplikaciju Uber. Otkako su potonji uletjeli u tržišni prostor klasičnih taksi usluga, samo se čekalo da napetost među dvjema skupinama eskalira. Tako je krajem rujna u Zagrebu zapaljen automobil jednog uberovca, a drugi predstavnik sukobljenih strana je prošlog tjedna u Dubrovniku pokušao svojim vozilom pregaziti stanovitog taksista običnog.
I dok se akteri naoružavaju za daljnje okršaje, publika bira miljenike, navođena medijskim (dez)interpretacijama. Taksisti se obično prikazuju kao pripadnici zastarjelih društvenih formacija, privilegirani soj koji se ne želi odreći monopola. Uberovci su pak najčešće predstavljeni kao nositelji ekonomije novog doba, koja se naziva kolaborativnom, pa i ekonomijom dijeljenja. I zvuči to pozitivno, kao da je prostor njihova rada demokratiziran, ali zvuči tako samo zato što pojmovi nisu razobličeni u pravom značenju.
Uber je dakle informatički program za ‘pametne’ mobitele koji povezuje slobodnog vozača s putnikom na željenoj gradskoj relaciji. Vozači s licencom Ubera mogu biti svi vlasnici automobila i vozačke dozvole, a u praksi su to nezaposleni i podzaposleni pojedinci u lovu na zaradu. Dok oni u većini slučajeva i dalje jedva sastavljaju kraj s krajem, pravi pobjednici u ovoj igri jesu vlasnici mobitelske aplikacije koji uzimaju četvrtinu ukupnih prihoda. Dotični kompjutoraši zadaju i cijenu uberskog prijevoza, rušeći vrijednost rada općenito.
Državni proračun ne dobiva od Ubera ništa, jer biznis funkcionira na razini EU-a, a i s blagoslovom Bruxellesa. No visoki profit vlasnika Uber-aplikacije (tvrtka vrijedi preko 60 milijardi dolara) i manji trošak prijevoza korisnika usluge ostavljaju posljedice i na odnose među radnicima, kao što vidimo. Nije to novost u vezi Ubera po svijetu, rekosmo, gdje sukobi između vozača s tom platformom i taksista traju već godinama. Mnogi gradovi u Europi i na drugim kontinentima su zbog toga i prognali Uber.
Nastala konkurencija naime temelji se na rastućoj nezaposlenosti i ima za efekt produžavanje silazne spirale u radnim pravima. Deregulacijom tržišta usluga nije demokratiziran rad, nego je otvoren novi prostor za debljanje korporacijskih igrača. Napetost se prenosi naniže, k suprotstavljenim radničkim grupacijama, dok se sam Uber kiti navedenim mondenim nazivima. A budući da najveći dio prihoda usmjerava na lobiranje i marketing, nije čudo što nemamo često priliku čuti za istinsku narav te pojave.
portalnovosti
Shodno očekivanjima temeljenima na znanim raspletima širom svijeta, i u Hrvatskoj se zahuktava sukob između taksista s vlastitim obrtom i amatera koji prevoze putnike uz mobitelsku aplikaciju Uber. Otkako su potonji uletjeli u tržišni prostor klasičnih taksi usluga, samo se čekalo da napetost među dvjema skupinama eskalira. Tako je krajem rujna u Zagrebu zapaljen automobil jednog uberovca, a drugi predstavnik sukobljenih strana je prošlog tjedna u Dubrovniku pokušao svojim vozilom pregaziti stanovitog taksista običnog.
I dok se akteri naoružavaju za daljnje okršaje, publika bira miljenike, navođena medijskim (dez)interpretacijama. Taksisti se obično prikazuju kao pripadnici zastarjelih društvenih formacija, privilegirani soj koji se ne želi odreći monopola. Uberovci su pak najčešće predstavljeni kao nositelji ekonomije novog doba, koja se naziva kolaborativnom, pa i ekonomijom dijeljenja. I zvuči to pozitivno, kao da je prostor njihova rada demokratiziran, ali zvuči tako samo zato što pojmovi nisu razobličeni u pravom značenju.
Uber je dakle informatički program za ‘pametne’ mobitele koji povezuje slobodnog vozača s putnikom na željenoj gradskoj relaciji. Vozači s licencom Ubera mogu biti svi vlasnici automobila i vozačke dozvole, a u praksi su to nezaposleni i podzaposleni pojedinci u lovu na zaradu. Dok oni u većini slučajeva i dalje jedva sastavljaju kraj s krajem, pravi pobjednici u ovoj igri jesu vlasnici mobitelske aplikacije koji uzimaju četvrtinu ukupnih prihoda. Dotični kompjutoraši zadaju i cijenu uberskog prijevoza, rušeći vrijednost rada općenito.
Državni proračun ne dobiva od Ubera ništa, jer biznis funkcionira na razini EU-a, a i s blagoslovom Bruxellesa. No visoki profit vlasnika Uber-aplikacije (tvrtka vrijedi preko 60 milijardi dolara) i manji trošak prijevoza korisnika usluge ostavljaju posljedice i na odnose među radnicima, kao što vidimo. Nije to novost u vezi Ubera po svijetu, rekosmo, gdje sukobi između vozača s tom platformom i taksista traju već godinama. Mnogi gradovi u Europi i na drugim kontinentima su zbog toga i prognali Uber.
Nastala konkurencija naime temelji se na rastućoj nezaposlenosti i ima za efekt produžavanje silazne spirale u radnim pravima. Deregulacijom tržišta usluga nije demokratiziran rad, nego je otvoren novi prostor za debljanje korporacijskih igrača. Napetost se prenosi naniže, k suprotstavljenim radničkim grupacijama, dok se sam Uber kiti navedenim mondenim nazivima. A budući da najveći dio prihoda usmjerava na lobiranje i marketing, nije čudo što nemamo često priliku čuti za istinsku narav te pojave.
portalnovosti
