Početak i kraj svega leži u ZAVNOBiH-u. Drugim riječima u zajedništvu, a ne u podjelama, u građanskom konceptu, a ne u formiranju etno-nacionalnih plemena, da ne kažemo: geta. I ma koliko se to danas moglo činiti nedostižnim, ili teško ostvarivim, to je jedini cilj prema kojemu valja usmjeriti sve napore. U prvome redu zbog perspektive Bosne i Hercegovine, ali onda i zbog stabilnosti u regiji, pa i u Evropi. Jednom riječju, zbog budućnosti – ako ne sadašnjih generacija, ali onda svakako onih generacija što će doći!
Samo naivni mogli su očekivati da će protekli izbori u Bosni i Hercegovini nešto bitno, odlučujuće promijeniti na političkoj sceni te zemlje. Ali, samo nepopravljivi pesimisti mogli su predviđati da se baš ništa neće promijeniti. Dakle, u osnovi ostaje stara slika, ali ipak i s nekim novim tonovima.
Pa se logično nameće pitanje: i sada – što?
Trijezno gledajući, rekli bismo da oko odgovora na to pitanje nema, niti bi smjelo biti ikakve dvojbe. On glasi, formulirat ćemo to koliko jasno, toliko možda i radikalno: osloboditi Bosnu i Hercegovinu kako od – doslovno – smrtonosnog zagrljaja Daytonskih sporazuma, tako i od pogubnih, ne samo potencijalnih, nego i stvarnih, utjecaja što dolaze iz dviju susjednih država: Hrvatske i Srbije. Pa onda i velikih sila koje preko ova dva ‘lokalna potrčka’ projiciraju svoje interese u regiji.
Da, naravno, i još nešto: treba napokon prestati bezočno lagati, treba postaviti stvari na svoje mjesto i treba istinski početi razmišljati o budućnosti Bosne i Hercegovine.
Jer, nastavi li se ovako – sva je prilika da te budućnosti uskoro i neće biti.
Ključno je konstatirati kako u Bosni i Hercegovini postoje dva remetilačka faktora, dva čimbenika koji svaki na svoj način, nerijetko i u otvorenoj, ili prikrivenoj suradnji, dosljedno rade na rastakanju jedinstvene Bosne i Hercegovine. Jedan je lociran u Republici Srpskoj i oličen u liku ‘političara’ čije ime ne treba posebno ni spominjati, a drugi u hrvatskom korpusu u Federaciji BiH s također dobro poznatim protagonistom. Čemu svakako treba dodati da je tim rušiteljima BiH nerijetko išlo na ruku ono što nam se čini najprikladnijim nazvati ‘bošnjačkim fundamentalizmom’.
No, tih remetilačkih, zapravo rušilačkih čimbenika ne bi bilo da Dayton nije uspostavio Bosnu i Hercegovinu ne kao jedinstvenu, nego kao podijeljenu državu. Sjeme podjele što je posijano u tragičnom ratu, ne da nije uništeno sporazumom kojim je rat prekinut, nego je obilno – kažimo to tako – zaliveno, kako bi i dalje moglo napredovati i roditi svojim otrovnim plodovima s kojima se danas susrećemo na BiH političkoj sceni, ali – ponovimo još jednom – i u politici službenog Zagreba i Beograda.
Svima su puna usta Daytona, nitko ne da da se dira u Dayton, mislimo pri tome na one kojima na umu nije ništa drugo, nego razbijanje jedinstvene BiH. I, očekivano, čim se kaže ‘jedinstvena’, to se prevodi kao ‘unitarna’, a čim se spomene ‘građanska država’, to se prevodi kao pokušaj formaliziranja majorizacije najbrojnijeg naroda nad ostala dva.
Laž je i jedno, i drugo.
Korijen zla što razara Bosnu i Hercegovinu leži u Daytonskim sporazumima, mada se nikada ne smije smetnuti s uma da je njima prekinut rat. No, umjesto da se praktično istoga dana kada su oni stupili na snagu počelo razmišljati o njihovim promjenama ili nadograđivanjima, oni su se svakim novim danom, svakim mjesecom i godinom što su protekli, sve više fosilizirali. Da bi se pretvorili u čvrstu stijenu na kojoj se razbijaju svi pokušaji da se nešto promijeni.
A trebalo bi – zapravo – mijenjati sve!
Prije svega trebalo bi ukinuti umjetnu podjelu Bosne i Hercegovine koja nikada u povijesti nije postojala i koja je, takva kakvom ju je i formalno uspostavio Dayton – rezultat u najvećoj mjeri rata, što znači i ratnih zločina, a tek manjim dijelom rezultat pregovora. Jer, ti pregovori ma koliko da su, prema sjećanjima njihovih sudionika, bili mučni i teški, prihvatili su podjelu kao startnu poziciju, pa se onda samo cjenkalo oko toga tko će dobiti malo više teritorija, a tko malo manje.
Dakle, treba ukinuti podjelu!
I, drugo, treba ukinuti sustav u kojemu se prava pojedinca izvode iz činjenice njegove nacionalne pripadnosti. Da budemo do kraja jasni: ni Hrvat, ni Bošnjak, ni Srbin u Bosni i Hercegovini ne može, točnije: ne smije imati nikakvo pravo, naglašavamo: nikakvo, samo zato što je bilo Hrvat, bilo Bošnjak, bilo Srbin. Prava pojedinaca moraju se izvoditi iz činjenice da su oni građani Bosne i Hercegovine. Time i samo time uvest će se potpuna ravnopravnost i jednakopravnost sviju na cijelom državnom teritoriju.
Time i samo time dokinut će se sustavno obespravljivanje ‘ostalih’, koje je godinama na djelu i koje je u eklatantnoj suprotnosti s osnovnim načelima demokracije.
Treba, naravno, mada je to zadatak što bi ga bilo moguće odraditi tek na dulji rok, u svijesti ljudi promijeniti predodžbu o tome da Hrvat ‘mora’ na izborima dati svoj glas kandidatu stranke s hrvatskim predznakom, Srbin – onome koga je istaknula neka ‘srpska’ stranka, a Bošnjak za kandidata stranke koja je u imenu, doduše, izbjegla nacionalnu obojenost, ali čija je politika itekako nacionalno obojena. Barem bila – do sada.
Na proteklim izborima, mada su se pripadnici triju konstitutivnih naroda većinski opredjeljivali za ‘svoje’ stranke, rekli bismo da su upravo Bošnjaci pokazali naznaku toliko potrebne i poželjne političke zrelosti, birajući kao člana Predsjedništva države iz svojih redova kandidata lijevog bloka, člana Socijal-demokratske stranke, jedinoga koji je, izuzmemo li Komšića kod kojega je zauzimanje za građansku državu konstanta, u izbornoj noći u svojem obraćanju našao prave riječi i u pogledu prošlosti i u pogledu budućnosti.
Govorimo, naravno, o dojmu iz izborne noći. Nadanja i očekivanja probuđena – za očekivati je – takvim dojmom, tek će trebati opravdati.
Da će političari Bosne i Hercegovine, pogotovo oni koje se naziva nacionalnim liderima, sami razriješiti gordijski čvor zavezan u Daytonu, apsolutno je nerealno očekivati. Međunarodna zajednica koja je BiH navukla ‘luđačku košulju’ Daytona ima obvezu da je i skine. Koliko je u sadašnjim prilikama na svjetskoj sceni realno tako nešto očekivati, to je druga stvar. Hladno prosuđujući: nimalo!
Upravo zato, Bosna i Hercegovina, pri čemu mislimo na njezine građane, na ljude koji u njoj žive, morala bi smoći snage vratiti se svojim korijenima. Oni, naime, postoje! Kada to kažemo, imamo u vidu malu izlaznost na izborima koja potvrđuje kako postoji znatan broj birača koje bi tek trebalo motivirati da se pokrenu. Pod određenim pretpostavkama to nije nemoguće.
Bosna i Hercegovina morala bi odbaciti one koji govore o nebeskom narodu koji je pedeset godina čekao svoju državu, zaboravljajući na kojim je osnovama ta kvazi-država što se zove entitet, zasnovana, odbaciti one koji predsjednike drugih država proglašavaju braćom i zaštitnicima, morala bi se odreći onih koji – grubo se miješajući u unutarnje stvari BiH – imaju na umu samo i jedino velikodržavne pretenzije svojih država.
Bosna i Hercegovina morala bi biti rekonstituirana, ponovo uspostavljena, morala bi – da budemo malo patetični – uskrsnuti kao jedinstvena država, kao država i Bošnjaka, i Hrvata i Srba. Morala bi se ‘ponovo roditi’ na istoj formuli na kojoj je stvorena i prije gotovo osamdeset godina, na formuli ZAVNOBiH-a, Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.
Dakle, država koja pripada svim njezinim građanima, sekularna država, sposobna i dovoljno hrabra da prizna svoju prošlost, ali i dovoljno smjela da vidi i da gradi – svemu usprkos – i svoju budućnost. Naravno, sve ovo o čemu govorimo pretpostavlja ili Dayton – 2, novu međunarodnu konferenciju, što je – naznačili smo već – malo vjerojatno, ili unutarnju evoluciju koja je i potrebna i poželjna, mada u ovome trenutku još teško zamisliva. Iako naznaka ima!
Predajemo li se, dakle, iluzijama, zagovaramo li nešto što nije moguće?
Ne, itekako je moguće. Prošlost Bosne i Hercegovine pokazuje da je i suživot i zajednički život pripadnika ne samo triju naroda, nego svih koji žive u toj državi – moguć. Ta prošlost pokazuje, nažalost, i kako je bilo lako razoriti konstrukciju života u miru i suradnji, zajedničkog života. No, to nikako ne znači da je on nemoguć.
Moguć je, svemu što se dogodilo – usprkos!
Naravno, sve to pretpostavlja ne samo političku volju da se krene drugim putem, to pretpostavlja odricanje od iluzija, jer to su zaista iluzije, da se trajno može živjeti na račun Bosne i Hercegovine, odnosno na njezinu štetu. Kada to kažemo, mislimo na tzv. političke elite.
I to pretpostavlja da se dva susjeda, Hrvatsku i Srbiju, ‘dovede u red’, da se prestane lagati. I o navodnim pravima što ih te dvije države imaju kao garanti Daytonskog sporazuma, ali i o tome tko smije, a tko ne smije birati kojeg člana državnog Predsjedništva. To – napokon – pretpostavlja da se odnose između Hrvatske, odnosno Srbije i BiH postavi na nove, zdrave temelje.
Hrvatska i Srbija nisu garanti, nego su supotpisnici Daytona. Iz tih supotpisa ne proizlaze nikakva njihova prava, nego obveza poštivanja teritorijalnog integriteta BiH i odricanja od bilo kakvih pretenzija na dijelove njezinog državnog područja.
Članovi Predsjedništva ne biraju se u Predsjedništvo da bi u njemu zastupali interese naroda iz čijih su redova izabrani, već da bi zajedno zastupali interese Bosne i Hercegovine. U Daytonskim sporazumima nema ni riječi o tome da u Federaciji BiH Hrvat mora birati u Predsjedništvo samo kandidata HDZ (a ne zavaravajmo se, sva povika svodi se na to i samo na to!), niti ima ijedne riječi kojom bi se Bošnjaku zabranjivalo da dade svoj glas kandidatu iz redova hrvatskog naroda; i obratno, naravno.
Reagiranja službenog Zagreb, ali i dijela oporbe u Hrvatskoj na ponovni izbor Željka Komšića tužno su svjedočanstvo nedostatka političke zrelosti i, mada može zvučati preoštro, nije svakako daleko od istine: diletantizma u vođenju vanjske politike. U isto vrijeme to je i naznaka nastavljanja politike otvorenog i nerijetko uvredljivog miješanja u unutarnje stvari susjedne države. Moglo bi se čak reći kako sve to govori u prilog tezi da se Hrvatska ne želi odreći onoga što su dogovarali Tuđman i Milošević u Karađorđevu. Isto, naravno, vrijedi i za Srbiju. Obje te države tretiraju BiH entitete (pri čemu Hrvatska sve otvorenije koketira s idejom o trećem, hrvatskom entitetu) kao svoje satelite, što je samo uvod u moguće cijepanje i pripojenje tih entiteta njihovim državnim područjima.
To je i dalje realna opasnost, koju neće otkloniti promjene što ih je nametnuo Visoki predstavnik međunarodne zajednice. One mogu samo pomoći u malo boljem funkcioniranju sadašnjeg sustava, ali ga ne mijenjaju.
A promjena je ono jedino što je potrebno, ono jedino što može spasiti Bosnu i Hercegovinu.
Da rezimiramo: izbor Denisa Bećirovića u Predsjedništvo BiH potencijalno je ohrabrujući pokazatelj. Ponovni izbor Željka Komšića potvrđuje da zalaganje za koncept građanske države ne nailazi na ‘gluhe uši’ – pa ni među Hrvatima. U Republici Srpskoj pomaka nema. Uspjeh etno-nacionalnih stranaka govori, međutim, kako dobar dio birača izbore i dalje smatra nekom vrstom popisa stanovništva, gdje je bitno nacionalno se opredijeliti, dakle iskazati svoj nacionalni identitet, umjesto opredijeliti se prema političkim i gospodarskim programima.
Pa, dakle, odgovor na pitanje: i sada – što, može biti samo jedan.
Početak i kraj svega leži u ZAVNOBiH-u.
Drugim riječima u zajedništvu, a ne u podjelama, u građanskom konceptu, a ne u formiranju etno-nacionalnih plemena, da ne kažemo: geta. I ma koliko se to danas moglo činiti nedostižnim, ili teško ostvarivim, to je jedini cilj prema kojemu valja usmjeriti sve napore. U prvome redu zbog perspektive Bosne i Hercegovine, ali onda i zbog stabilnosti u regiji, pa i u Evropi.
Jednom riječju, zbog budućnosti – ako ne sadašnjih generacija, ali onda svakako onih generacija što će doći!
