Dolazak Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade iz redova SSDS-a na središnju proslavu Oluje u Knin i najava da će potpredsjednik Tomo Medved odati poštu za šestero nakon Oluje pobijenih starijih civila srpske nacionalnosti 25. kolovoza u zaseoku Grubori, u kojem poslije pokolja više nitko ne živi, obostrano je dobronamjerna gesta, a hoće li biti i nešto osjetno više od same geste pomirenja vidjet ćemo u političkoj praksi.
Da bi moglo biti više od golog koncilijarnog protokola osnažili su kninski govori dvojice čelnih ljudi, predsjednika Milanovića i, što je za drukčiju politiku bitnije - osobito premijera Plenkovića. Na komemoraciju u Grubore doći će i Milanović, a Medved će obići i sela sa srpskim stanovništvom u kojima na opću sramotu nema struje i vode, a prije 30 godina ta su je sela imala. Kako stvari stoje, Plenković će u rujnu ići u Varivode, u kojima su također pobijeni nevini hrvatski građani srpske nacionalnosti, njih devetero.
Je li to početak stvarne integracije Srba u hrvatsko društvo s ciljem da budu napokon zaista u svemu potpuno ravnopravni građani ove zemlje?
Predstavnici Srba imali su već Slobodana Uzelca, potpredsjednika vlade za regionalni razvoj, obnovu i povratak (2007.-2011.) dok ju je vodio Ivo Sanader, a kojeg je naslijedila Jadranka Kosor. Izvjesni oblik hrvatsko-srpskog pomirenja je na simboličkim razinama prilično dobro funkcionirao i u razdoblju od 2000. do 2011. godine. Što se HDZ-a tiče, želja za pomirbom je iskazana na samom početku mandata Ive Sanadera, kada je 2004. godine s „Hristos se rodi“ čestitao pravoslavni Božić. U udžbenike su se, primjerice, uvele i činjenice o stradavanju Srba. Bio je to vrijeme „ušminkavanja“ Hrvatske za ulazak u Europsku uniju. Ipak, nije se puno učinilo ni na povratku izbjeglih Srba u Hrvatsku, niti na poboljšanju života u namjerno popaljenim ili na drugi način devastiranim srpskim selima.
Simboličku međuetničku toleranciju počeo je uništavati Tomislav Karamarko, kad je 2012. godine došao na čelo HDZ-a. Rušeći lijevu vladu, koaliranje sa SDSS-om nazvao je „najvećom HDZ-ovom sramotom“ i to je želio osnažiti okupljanjem najcrnje desnice. Onda je njezine predstavnike pod kapom HDZ-a uveo u Sabor, a novi šef stranke Plenković nije 2016. imao dovoljno snage da ih izostavi s izbornih listi.
Tuđmanova politika poslije Oluje nipošto nije bila politika pomirenja. „Nestali su u dva dana, nisu imali vremena niti da pokupe svoje prljave gaće … Tako dugo dok su bili u Kninu, dok je Knin bio pod okupacijom, tako dugo budućnost hrvatske države nije bila sigurna, od Oluje, od ovih naših dana ona je sigurna“, rasistički je grmio Tuđman u Kninu, krajem kolovoza 1995. godine. Još 1990. prije početka rata, snivao je o samo tri posto Srba u Hrvatskoj, i to je i dočekao. Poslije Oluje, njegov ministar i potpredsjednik Vlade, Jure Radić, imao je zadatak, u od Srba ispražnjene prostore, naseliti Hrvate iz BiH. Ipak, Tuđman je znao biti, makar ponekad, i politički realist, pa je političku mudrost pokazao mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja 1998. godine.
Za razliku od prvog premijerskog mandata u kojem se ponašao iznimno oprezno pa i strašljivo, Plenković bi sada trebao imati dovoljno snage kreirati i provoditi politiku koju on želi - on stalno spominje da je to politika desnog centra, a to bi svakako trebala biti više liberalna nego desničarska nacionalistička politika. Politiku pravne države - opće ravnopravnosti građana, uz učinkovitu zaštitu ljudskih i svih manjinskih prava. Teoretski onako kako je Hrvatska to potpisala u pristupnom ugovoru za EU.
"Kao zemlja koja je pobijedila u nametnutom ratu, žalimo zbog svih civilnih žrtava, ne samo Hrvata, nego i Srba. S tugom se prisjećamo stotina tisuća prognanika koji su protjerani sa svojih ognjišta. Žalimo i za žrtvama ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane, svaki takav čin je bolan, ružan ožiljak na pravednom licu Domovinskog ratu. Svjesni smo da je naša pobjeda u Oluji bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe. Dok je za većinu Hrvata to većinom bio prisilan zbjeg, za mnoge Srbe to je bio zbjeg pred hrvatskim snagama“, kazao je Plenković u srijedu u Kninu.
Istaknuo je da pijetet treba iskazati prema svakoj nevinoj žrtvi, bila ona hrvatska ili srpska. Pijetet i prema nedužnim srpskim žrtvama, čime se ne dovodi u pitanje pravednost i legitimnost Domovinskog rata, uz napomenu da će se svi zločini koji ne zastarijevaju nastaviti procesuirati. Zakonom o civilnim žrtvama rata kojeg je u Kninu najavio Plenković, stradalnici, bez obzira na nacionalnost, trebali bi biti obeštećeni.
Milanović je u Kninu pozvao Srbiju na dobru volju, suradnju i poboljšanje odnosa s Hrvatskom i kazao da će on kao predsjednik dati sve što može da odnosi budu bolji. Teško će to ići, iako Srbiji trebaju bolji i dobri odnosi s Hrvatskom ako se stvarno želi približiti Europskoj uniji. Ali, Srbiju vode ratni huškači iz devedesetih. Kasnije su se, naravno, ponešto prerušili. Načelno, na riječima, bivši visoko pozicionirani šešeljevac, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je, kaže, za pomirenje, ali dolazak novog potpredsjednika hrvatske vlade Borisa Miloševića naziva poniženjem Srba. A Ivica Dačić, sadašnji šef stranke Slobodana Miloševića i ministar vanjskih poslova Srbije govori da je to pokušaj „rušenja srpskog jedinstva“.
HDZ-ova koalicija je jako tanka, ali će se Plenković valjda čuvati toga da mu zastupnici Domovinskog pokreta Miroslava Škore „daju ruku“ da spašavaju Vladu. Tada bi ova promijenjena, da ne kažemo, baš, nova politika pomirbe propala. Eventualne dodatne potrebne glasove u Saboru, ovisno o sadržaju i kvaliteti zakona, ako ustreba, HDZ će vjerojatno moći dobiti i od nekih iz oporbe.
Bez obzira na potpredsjednika srpske manjine u Vladi i na obećavajuće riječi o toleranciji i pijetetu prema svim žrtvama rata, „hosovci“ i 28 godina nakon ukidanja i priključenja njihovih postrojbi Hrvatskoj vojsci, uz „Za dom spremni!“ kao da su sve brojniji i na izvjesni način su legalizirani. Za svako javno isticanje ustaškog pozdrava se može nekako lažno interpretirati da je to bilo u „komemorativnim prilikama“, a taj je pozdrav onda, prema tumačenju onog čuvenog Plenkovićevog Povjerenstva, kao, dopušten.
Da, teško je sada na bilo koji način sankcionirati ustaški poklič, nakon što ga je HDZ-ova vlast godinama tolerirala kako se HDZ-ovi birači ne bi naljutili. Istina, nekoliko stotina žestokih nacionalista u crnim odorama u Kninu bili su blokirani i zbog epidemioloških mjera zaustavljeni kako ne bi došli na središnju svečanost. Sada je za to postojala dobra izlika, ali moćne izlike neće uvijek biti.
Atmosferu u društvu Plenković i njegova vlada mogu mijenjati nabolje odlučnim potezima, a nikad za to ne može biti bolje prilike nego u ovoj prvoj godini mandata kojeg su stekli prilično uvjerljivom izbornoj pobjedom. Samo to je stvarni zalog za mirnodopsku Hrvatsku.
lupiga
