Zdravko Mamić: živi spomenik hrvatskom nogometu

Gostujući kod Ace Stankovića u emisiji „Nedjeljom u 2“, izvršni dopredsjednik „Dinama“  Zdravko Mamić  rekao je kako je taj nogometni klub simbol Hrvatske i hrvatstva, te da je zbog toga izložen združenom napadu medija, nezadovoljnih navijača od Zagreba do Splita, predsjednika Josipovića i novinara Borisa Rašete. I nije da je u krivu. Zapravo, izvršni dopredsjednik potpuno je u pravu, a zasluge za simbolički značaj „Dinama“ pripadaju njemu osobno.

Zdravko Mamić, naravno, ima ozbiljnih problema s narcisoidnošću i, posljedično, njegovo je mišljenje o samom sebi izuzetno visoko. No, što na Mamićevu, što, daleko više, na opću žalost, on nije nikakva čovječja ribica, Pančićeva omorika, čudna, endemska pojava, već upravo simbol današnje Hrvatske sa svim njenim neželjenim posljedicama. „Dinamo“ je, sa druge strane, ono što je bio Tifon i što jeste, recimo,  Agrokor: tvrtka ka kojoj se, kao prema svakom centru veće moći, vlast odnosi vazelinski, dok je od svakog pitanja o podrijetlu kapitala daleko važnija mogućnost da se od mrvica tog kapitala okoristi.

Nedavno je upravo ovdje, na Forumu, Dean Duda pisao o sličnostima između pokreta „Naš Hajduk“ i globalnog okretanja navijača protiv modernog nogometa. „Against Modern Football“ se, dakle, na širem prostoru dogodio kao odgovor na odnarođivanje igre koja je nekada, u jako davna vremena, pripadala narodu, da bi u vrlom novom svijetu postala biznis u kojem, kao i u svakom drugom, nekontroliranom, postoji samo bog novca, dok se sve drugo može kupiti, bez obzira je li riječ o navijačima, točnije „navijačima“ ili titulama. Primjera za to što nogomet danas jest ne nedostaje, pa se možemo, nije neki problem, uhvatiti „Chelsea“, „PSG-a“, Manchester Cityija, ali i Uniteda, i sve tako do, otprilike osmine Lige prvaka, ako ne i do skupne faze. Nema, međutim, neke velike potrebe za ponavljanjem poznatog gradiva kada imamo svoj, domaći primjer, na drugom mjestu ljestvice HNL-a.

Da, kada iz hrvatskog kuta pričamo o suvremenom, europskom, modernom nogometu, onda nemamo što reći o „Dinamu“, ali imamo o „Rijeci“: „Uoči njihova dolaska, klub s Kantride bio je u dugovima preko grla. Dugovali su igračima, djelatnicima, dobavljačima, a bio je tu i porezni dug od 18 milijuna kuna koji je, sukladno Zakonu, u procesu privatizacije iz sportske udruge u sportsko trgovačko društvo, pretvoren u vlasnički udio Grada Rijeke. Međutim, da nije pronađen partner koji bi uložio novac, Grad bi teško mogao upravljati klubom jer za to nema sredstava“, ovako je o dolasku na Kantridu talijanskog bogataša Gabriele Volpija i njegovog izvršitelja radova Damira Miškovića, pisao Jutarnji list.

I tada je, dakle prije samo nekoliko godina, postojala „Armada“, odana navijačka skupina koja se polako ali sigurno pretvarala u udrugu mazohista spremnih na doživotno opjevavanje poraza.

„Obavezu o ulaganju 1,8 milijuna eura tijekom tri godine uspjeli smo ostvariti već u godinu i pol dana i time smo stekli uvjete za vlasništvo nad 70 posto dionica kluba. Osnovni je cilj postaviti temelje da klub bude samoodrživ. Smatram da smo sve napravili onako kako treba, i ništa ne bih mijenjao. Nastavljamo istim sustavom, jer kad nešto zacrtam, ne mijenjam to svaki dan“, ovako je o svojim poslovnim operacijama u „Rijeci“ i preuzimanjem većinskog vlasništva nad klubom, u istom onom broju Jutarnjeg, govorio Damir Mišković.

„Armada“, znamo, postoji i dalje: danas je to skupina ponosnih navijača tima koji jedini trenutno daje nekakav smisao hrvatskom klupskom nogometu. Budimo realni, koga, kada na tren zaboravimo europske nastupe „Rijeke“ i u iz sjećanja izbacimo derbije – oni ne samo da su postali besmisleni, već se u zadnje vrijeme uopće ne igraju – boli neka stvar za susret „Cibalije“ i „Slaven Belupa“? Dobro, pisca Gordana Nuhanovića da, svakako; još se nekoga, međutim, teško, jako teško sjetiti.

Za doći do zaključka ne treba završiti fakultet, dok logika nije kriva zbog toga što istina nije najugodnija: u „modern footballu“ navijači su potrebni, ali nisu neophodni. Oni su tu, ako ih uopće ima, da, kako reče notorni Davor Šuker, navijaju i ne smetaju protoku kapitala, ako već ne doprinose njegovom uvećavanju. Sve se drugo, jednostavno, može bez njih. Da je obrnuto, na prva dva mjesta ljestvice HNL-a godinama bi bili „Hajduk“ i „Rijeka“, „Man. City“ ne bi trebao petro dolare da se iščupa iz drugoligaškog prosjeka, dok „Hoffenheim“, klub iz Sosenhaima, seoceta sa tri tisuće stanovnika, ne bi Bundesligu vidio niti na televiziji...

Zdravko Mamić, da see konačno njemu vratimo, to je shvatio odavno, pa je kod Stankovića pokazao nevjerojatno razumijevanje za prazne tribine: te ne valja infrastruktura, te nema natkrivenih mjesta, te ovo, te ono i sve tako do zaključka kako Zagreb općenito ima problem s publikom koja, vrag je odnio, voli hokej i mali nogomet, Filozofski teatar Srećka Horvata i predstave ZKM-a, a živo je kuri bolac za Duju Čopa i Ademija koji nije general Rahim, inače dobar prijatelj za ovu priču važnog Ljube Ćesića Rojsa.

To je, taj manjak potrebe za navijačima, prvo, jedino i posljednje što Mamića i njegov „Dinamo“ povezuje s nogometom, onim modernim. Na svim drugim razinama, „Dinamo“ je tek tranzicijska priča sa hrvatskim obilježjima.

Dakle, Građanski nogometni klub „Dinamo“ je formalno  isto što i Festival alternative i ljevice Šibenik ili B.a.b.e. : udruga građana koji nešto rade u i na javnom prostoru, (su)financirajući se javnim, proračunskim novcem. Osim takvog, „Dinamo“ ostvaruje i svoje prihode koje zatim... Zatim ne bude ništa što je uobičajeno drugdje i što bi u Hrvatskoj bilo čudo ravno dolasku vanzemaljaca u Dicmo.

„Dinamo“ je, jer koga je ovdje ikada bilo briga za formu, bez obzira na to što zakon nalaže, privatno, zauzeto vlasništvo, zajedno sa javnim prostorom – stadion još uvijek pripada Zagrebu – kojim upravlja Zdravko Mamić, u shemi u kojoj se prvobitna, predkapitalistička akumulacija kapitala prepliće s devetnaestostoljetnim nasljednim kapitalizmom. U prijevodu, vodeći se Rojsovim poučkom – tko je jamio, jamio – Mamić je naprosto uzeo „Dinamo“, da bi dio upravljačkih prava, sa svim posljedicama koje se mogu izraziti brojkama na bankovnom računu, prepustio bratu Zoranu.

Nije on, Mamić stariji, učinio ništa nepoznato i za hrvatske prilike novo: kao što su monteri klima uređaja postajali naftni magnati, cvjećari vlasnici koncerna u kojem posluje i međunarodno priznata Republika Hrvatska kojoj je u razlozima postojanja u subvencioniranje istog onog koncerna, vozači kraljevi mlijeka... i da sada ne nabrajamo sve oligarhe iz naših kala, e tako je, slično, ako već ne isto, Zdravko jamio „Dinamo“ i sada se, tu mu treba vjerovati, iskreno čudi zato što se u njemu vidi otjelotvorenje problema puno širih razmjera. Dobro, on problem uopće ne vidi, ali to je pitanje kuta gledanja...

Sada, naravno, možemo kazati kako će se Hrvatskoj do kraja, istinski, dogoditi pokret „Against Modern Football“, nakon što dobijemo „modern football“. Evo rečeno je i pogrešno je.

„U borbi protiv otimanja nogometa, ideja Našeg Hajduka koji postaje naš Hajduk, s obzirom na politički i ekonomski kontekst, ima gotovo jednaku važnost: demokratsko ovladavanje sredstvima za nogometnu proizvodnju“, napisao je, u već spomenutom tekstu, Duda.

Čekati, dakle, da se „modern football“ ukaže izvan Rijeke, pa da se bori protiv njega, jednako je kao danas protestirati u Šibeniku protiv privatizacije TLM-a od prije nekoliko desetljeća. Tada, u davna vremena, TLM je, ukratko, postojao, danas ne postoji, dok u onome što je kao ostalo i što više ima spomeničku, nego proizvodnu funkciju, radi manje ljudi nego je prije devedesetih bilo na bolovanju zbog kronične upale mokraćnih kanala.

Što, dakle, prije borba počne, veći su izgledi za uspjeh jednoga dana. Tek, treba znati da se ona, ta borba, ne vodi pod dvadeset i sedmim slovom abecede i sa podignutom rukom. To su, naime, simboli neprijatelja, okupatora i domaćih izdajnika: elite koja je odlučila da svoje „hrvatstvo“ lijepo unovči, kada već ima tu neku Hrvatsku...