Da Andrej Plenković ne drži do zdravlja nacije kao do lanjskog snijega, ne bi u državnom proračunu olako maznuo bankrotiranom zdravstvu 6,4 milijardi kuna i njima uplatio prvu ratu za Rafale.

Popalile su se sve ključne crvene lampice u zdravstvu. Gromoglasno već neko vrijeme vrišti alarm za uzbunu. A tzv. covid-ministar Vili Beroš te stranački mu (HDZ) i gazda u vladi Andrej Plenković ni trc niti mrc. Prvi, zaštićen u drugoga poput ličkog medvjeda, pa arogantan, stalno mrgud i represivno nastrojen dnevno čita „epidemiološke“ kontradikcije pred tv-okom. Prijeti podčinjenima u bijelim kutama i tzv. malim/običnim ljudima. Drugi, zaposlen na bruxelleskoj karijernoj baušteli, drži do zdravlja nacije kao do lanjskog snijega. Da nije tako, ne bi u državnom proračunu za 2022. godinu olako maznuo bankrotiranom zdravstvu 6,4 milijarde kuna i omogućilo plaćanje prve rate Francuzima za kupljenih 12 second-hand Rafalea F3R. Koji bi, je li, trebali biti isporučeni do 2025. godine? U slučaju agresije na Bijednu Našu ionako nisu kadri učinkovito zaštitioti hrvatsko nebo niti u miru uplašiti mogućeg neprijatelja koji – ako i kada napadne – neće napasti, je li, trokrilcima Fokker Dr. 1 iz eskadrile Jagdstaffel 11 (Jasta 11) legendarna Crvenog baruna (Manfred Albrecht Freiherr von Richthofen) iz Prvoga svjetskog rata? Dapače.

Za malu Kiaru i tolike (ne)poznate kiare, državno zdravstvo „nema novca“, jer mora platiti polovne Rafale F3R i graditi bogomolju u Betlehemu hrvatskim svetcima, blaženicima i Majci Božjoj od Kamenitih vrata u ZagrebuDa nije tako, premijer bi Plenković tih 3,375.000 javnih kuna prioritetno uložio kao kapljicu pomoći zdravstvu kojemu je živo blato gubitaka došlo do samog nosa, a ne tako velikodušno podario samostanu Svetog Duha franjevaca konventualaca za gradnju kapelice na Pastirskim poljanama u Betlehemu (Izrael) posvećenu hrvatskim svetcima i blaženicima te Majci Božjoj od Kamenitih vrata u Zagrebu. Koji nisu ni dosad niti će ubuduće – a itekako bi mogli da ih je takvih kakvima se „stado“ moli – izvući Berošev resor iz bankrota. No, ironiju na stranu, tzv. second hand Rafalei F3R te „hrvatska“ bogomolja u Betlehemu, ali i ini rasipnički „prioriteti“ državne blagajne s unaprijed programiranim deficitom što će se rebalansima još povećati, Plenkoviću su neusporedivo važniji (zbog osobnih interesa prije no državnih?) od zdravlja kopnećih cca četiri milijuna sugrađana koje sve više – napadno i krajnje sramotno za premijera i resornog ministra, za državu – ovisi o mazohističkom odricanju, strpljenju i požrtvovnosti armije potplaćenih u bijelim kutama te milostinji tzv. običnih/malih ljudi u ad hoc ili kojekakvima stalnim humanitarnim akcijama. U organizaciji nevladinih udruga te uz svesrdnu pomoć medija i dijela javnih osoba.

Kad je o tzv. second hand Rafaleima F3R riječ, koji su već preletom nad Zagrebom oglednih dviju letjelica naprasno poskupjeli 200 milijuna eura – za koji novac premijer i ministar obrane Mario Banožić nisu dali javnosti suvislo objašnjenje nakon što je predsjednik RH Zoran Milanović kazao da je „netko maznuo taj novac“ – ni novi novcati, kamoli polovni borbeni avioni nisu važniji od zdravlja ljudi, kvalitete zdravstvenih usluga i pune dostupnosti tih usluga svim žiteljima jednako. Bili bogati ili siromašni, ove ili one etničke, vjerske, rodne i svake ine pripadnosti. Planković je javnim novcem poreznih obveznika kupio u paketu i Macronovu europotporu za ulazak Bijedne Naše u schengenski prostor i eurozonu što ni u kojem, je li, slučaju također ne smije biti preči tzv. nacionalni interes (sic transit) od kakvoće i dostupnosti zdravstvenog sustava svim građanima u zemlji. Da nije kako jest, a jest kritično u prezaduženom (već cca 10 milijardâ kuna) Beroševom resoru – najvažnijem za danas i sutra ove zemlje budući da je bez zdravih ljudi sve drugo luk i voda – mediji ne bi imali razloga svako malo, osobito zadnjih par dana objavljivati priloge o pravim dramama u zdravstvenom sustavu. Crvene se lampice i zvučni alarm ne gase. I, što jest posebno zabrinjavajuće u opasnim epidemijskim okolnostima realno povećanih potreba za zdravstvenom kunom, sustavne kvarove nitko od p(r)ozvanih niti ne pokušava ukloniti. Državna odgovornost je farsa.

Djevojčica u dobi od godine i pol pod visokom temperaturom je neki dan zamalo umrla na otoku Braču, jer je u kritičnom trenutku zakazao hitan sanitetski prijevoz iz Supetra u splitsku bolnicu. Najprije se u luci zapalio gliser (privatno vlasništvo županijskog koncesionara, nedavno servisiran, sic transit) ) namijenjen za te svrhe, a budući da se helikopter upućen s kopna nije imao gdje spustiti, bebu u nesvijesti vozili su 35 kilometara do aerodroma, opet u privatnom vlasništvu, koji zimi ne radi, bez logistike je, osvjetljenja i vatrogasaca. Alarmirani lokalni vatrogasci su pak poslani na razna mjesta budući da pilot nije znao gdje će moći sletjeti. Da se usred drame nije zatekao vatrogasac iz Pučišća – ljeti zaposlen na aerodromu – koji je na svoju ruku provalio u zgradu i uključio rasvjetu na pisti, jer se pilot nije želio mimo protokola spustiti u nesigurnim uvjetima, dijete u vrlo  teškom stanju, u nesvijesti, umrlo bi. I nitko od uistinu krivaca opet – ne bi bio kriv. Zavod za hitnu medicinu u Splitu ne smatra se odgovornim za bračku dramu, Splitsko-dalmatinska županija također, iako Supetar već godinama ima dokumentaciju i želi sufinancirati gradnju heliodroma, ali…

Dolaskom na poziciju vlasti i moći, hrvatski političar već prve sekunde odlaže aktovku, ozarena lica opipava debelim mesom mekoću najfinijom kožom presvučenog fotelja, razgolićuje rame i hrabro prima jednokratnu dozu cjepiva protiv moralne i svake druge odgovornostiPoruka: totalni nered i neorganiziranost u sustavu, gdje tek snalažljivost i „protuprotokolarna“ samoinicijativa pojedinaca nerijetko znaju spriječiti i najteže posljedice. Bjelodano je i u tomu bračkom slučaju kako državni i županijski sustavi – što mu dođe na isto; pod istom su odgovornošću, je li, Beroševog zdravstvenog resora, a ovaj pak u premijerovu opisu posla – nerijetko ne funkcioniraju upravo u situacijama hitnih intervencija kada su izravno u pitanju ljudski životi, u težim vremenskim, noćnim i uvjetima prirodnih nepogoda/katastrofa… Država baš ništa nije naučila iz korntske tragedije prije više od 14 godina kada je 12 vatrogasaca (među kojima i dvojica maloljetnika!?) nepotrebno izgubilo živote prigodom gašenja zapaljene niske trave (sic transit), a jedini preživjeli, teže ozlijeđeni Frane Lučić iz Tisnog nikad nije uvjerljivo objasnio javnosti što se i zašto zapravo dogodilo na Kornatima. Država se također totalno nespremnom i neukom pokazala u tragičnim okolnostima razornih potresa u Zagrebu i okolici, pa na Baniji, gdje se obnoviteljski ne snalaze ni dan-danas. Brži su i neusporedivo učinkovitiji bili tzv. obični/mali ljudi koji su se solidarno, humanitarrno i na svaki drugi način samoorganizirali prije od institucija za hitne intervencije kojima se država diči dok – ne grmi.

A šuti kao zalivena kada danima uoči prosinačkih „blagdana obiteljskog mira i darivanja“, npr. RTL u humanitarnoj akciji „Budi mi prijatelj“ pušta pred tv-oko liječnike s pedijatrijskih odjela bolnica u Slavonskom Brodu i Zadru koji mole dobre ljude među nama za kakvu-takvu novčanu pomoć radi kupnje barem po dva prijeko potrebna inkubatora (cca 200.000 kuna svaki) za tzv. palčiće, prijevremeno rođene bebe. Pedijatri u Slavonskom Brodu, navode u molbi za pomoć, uslužuju i rodilje iz susjednih županija, pa i iz obližnjih krajeva u BiH, tako da… Sa Zadrom je sličan, ako ne i istovjetan slučaj. E sad, puna šaka brade da su Slavonski Brod i Zadar jedini veći gradovi čijim bolnicama kronično nedostaju inkubatori za nedonošćad, ali i razna druga medicinska oprema, za koje država „nema novca“, pa se utječe samaritanstvu tzv. običnih/malih ljudi kojima inače bez pardona uzima 16,5 posto od bruto plaća za zdravstvo, još 70 kuna za dopunsko zdravstveno osiguranje te stanovite iznose participacije za lijekove na recept. Bez ikakve je dvojbe, resorni ministar Vili Beroš i šef mu u HDZ-u i vladi Andrej Plenković dužni su opskrbiti državne bolnice linkubatorima za tzv. palčiće, inom neophodnom medicinskom opremom i lijekovima za kvalitetno liječenje te se okaniti sramotne prakse otimanja 25 posto PDV-a humanitarnoj kuni građana. Nije pošteno.

Nevesele priče o CT, itsl. uređajima svako malo pune novinske stupce i hororno već godinama strše iz šlagera inih medija: „CT uređaj ponovno u kvaru“, „Pluća snimaju rengenima iz ’72., a polovica pokvarenih CT uređaja u službenoj medicinskoj statistici ‘nije u kvaru’“, „CT otkazao, a Ministarstvo ipak neće kupiti novi“, „Jedanaest godina star CT uređaj u KBC-u Osijek ponovno radi“, „U KBC-u Split u dva dana pokvarila se dva CT uređaja, grustrirani pacijenti napadaju liječnike i medicinske sestre“, „Zašto onkološke pacijente u Zagrebu vraćaju iz bolnice?“ Etc., etc… Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG iz Zagreba također medijski traži novčanu pomoć dobrih tzv. običnih/malih ljudi (nazvati, je li, telefonski broj SUVAG-a) „radi školovanja labradorice Gabi“ koja pomaže u rehabilitaciji djece s tom vrsti teškoća. U toj se poliklinici – koja radi po najsuvremenijim verbotonalnim metodama što ih je utemeljio fonetičar, jezikoslovac i teoretičar stilistike akademik Petar Guberina – rehabilitira oko 220 djece iz cijele zemlje. Državni sustav „nema“ nekoliko desetaka tisuća kuna za iškolovati jednog psa plemenite pasmine koji dokazano pridonosi uspjehu SUVAG-ovih tretmana.

Nitko od odgovornih nikad nije odgovoran ni za ono što jest mogao spriječiti. Ako baš nije u gazdinoj nemilosti ili ga ovaj drži nekom vrsti konkurencije, odnosno medijski pritisak postane nepodnošljivSindikalno organizirani vozači Sanitarnog medicinskog prijevoza, koje je „racionalizacija“ sustava svojedobno izdvojila iz Hitne pomoći, kažu kako im je napokon puknuo film čekanjem već od 2011. godine da im država ispuni obećanje o povećanju smanjenih (za 1000-1500 kuna mjesečno) koeficijenata na plaće, pa ovih dana pripremaju masovnu obustavu rada u cijeloj zemlji. Do ispunjenja zahtjeva o izjednačavanju s vozačima u Hitnoj medicinskoj pomoći s kojima su svojedobno bili izjednačeni. Slične prijetnje čuju se iz Sindikata medicinskih sestara i tehničara budući da to potplaćeno i jako deficitarno osoblje (nedostaje ih oko 12.000), zapravo, nosi glavni teret i povećanih obaveza zbog epidemije bolesti SARS-CoV-2, radi danonoćno u najopasnijim uvjetima i za vlastito zdravlje. Reforma, kojom je proljetos papirnato mahao ministar Beroš, a premijer se potom olako pozivao na to mahanje za jedne vladine sjednice, ostala je mrtvo slovo na papiru. Ako je uopće i bila makar slovo u pokušaju? Država ne odrađuje svoj zdravstveni posao za koji je odgovorna, nego joj je sve ino preče od kakvoće, pravodobnosti i dostupnosti zdravstvenih usluga.

Tek kada pacijent naprasno umre – nedajbože malo dijete – jer mu nije pravodobno ili stručno pružena liječnička skrb, počne masovno posipanje pepelom i izmotavanje (naj)odgovornijih u zdravstvu i vladajućoj kasti. Resornom ministru u pravilu ne pada na um ostavka iz moralnih razloga i tzv. zapovjedne odgovornosti (svaka čast svojedobno iznimci, SDP-ovoj ministrici Ani Stavljenić-Rukavina), a neki novinarski samouci na vi s profesionalnošću redovito postavljaju najblesavije od mogućih pitanja: „Je li se to moglo spriječiti?“ Ili nešto manje šašavo: „Tko je kriv?“ Za, je li, smrt unesrećenih, terirostički incident, prirodnu katastrofu, epidemiju… Neke se tragedije ili pojedinačni tragični ishodi ne mogu spriječiti i kad se zna da će se  dogoditi, a za neke se pak krivci vide i prostim okom iz druge galaksije. No, logikom neodgovornosti/nesposobnosti struktura u Bijednoj Našoj i trknutog sustava – što se uzima naravnim, nepodložnim propitivanju – nitko od odgovornih nikad nije odgovoran ni za ono što jest mogao spriječiti. Ako baš nije u gazdinoj nemilosti ili ga ovaj drži nekom vrsti konkurencije, odnosno medijski pritisak postane nepodnošljiv.

Dolaskom na poziciju vlasti i moći, hrvatski političar već prve sekunde odlaže aktovku, ozarena lica opipava debelim mesom mekoću najfinijom kožom presvučenog fotelja, razgolićuje rame i hrabro prima jednokratnu dozu cjepiva protiv moralne i svake druge odgovornosti. Deblji kraj, a nije u redu, umjesto države i njiezinih vođa u vladi/parlamentu redovito fasuju tzv. obični/mali ljudi solidarno meka srca i humane duše zavlačeći ruke u svoje siromaške džepove. Ne štedeći truda, vremena, znanja i inicijative na čemu pak, nerijetko, političari u upravljačkom sustavu licemjerno ubiru poene zasluga i empatija. Iako su kardinalno zakazali baš na tom ispitu. Kao u najnovijem – među desetcima, ako ne i stotinama sličnih/istovrsnih – slučaju sedmogodišnje Kiare Goršić iz Tribunja kojoj je u kolovozu bio dijagnosticiran rijedak i vrlo teško izlječiv, najagresivniji zloćudni tumor na mozgu. Eksperimentalno je liječenje moguće u klinici u San Franciscu te su dobri tzv. obični/mali ljudi iz cijele zemlje i svijeta – ne zdravstveni sustav Kiarine domovine, sic transit – vrlo brzo skupili 15 milijuna kuna, a potrebnih još tri milijuna daruje zaklada „Mila za sve“ tako da je dijete s roditeljima upravo otputovalo u SAD u nadi da će američki liječnici spasiti život maloj djevojčici.

„Ovo ne bi bilo moguće bez cijele vojske ljudi koji su stali uz našu Kiaru“, kazali su zahvalni roditelji na odlasku. „Hrvatska je opet pokazala da ima veliko srce, hvala svima koji su stali uz nas.“ Tzv. covid-ministra Beroša s HZZO-om i inim zdravstvenim pogonom, premijera Plenkovića i viđenijih političara ni od korova. U takvim se kritičnim slučajevima – kad su i dječji životi u pitanju, a roditelji nisu bogatuni iz povlaštene kaste – najbolje vidi tko je tko u ovom društvu, odnosno da zdravestvena kuna nije jednako namijenjena baš svakoj jedinki u socijalno nezbrojenoj/neosjetljivoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Za malu Kiaru i tolike (ne)poznate kiare, državno zdravstvo „nema novca“, jer mora platiti polovne Rafale F3R i graditi bogomolju u Betlehemu hrvatskim svetcima, blaženicima i Majci Božjoj od Kamenitih vrata u Zagrebu. Sic transit. Ironije li, samo bi javni novac za tu Bijednoj Našoj beskorisnu bogomolju omogućio zakladi „Mila za sve“ da tri milijuna kuna preusmjeri za liječenje druge djece kojoj Beroš-Plenkovićevo zdravstvo neće pomoći.

A u tom je zdravstvu mali milijun jednako dobrih, vrijednih, nesebičnih i sposobnih tzv. običnih/malih bijelih kuta koji dnevno spašavaju ljufske živote, a da ne traže niti im odgovorni za njihove radne i životne uvjete odaju priznanje. Obljetničarske se prigode ne računaju. Istodobno s letom trubunjske obitelji Goršić preko Velike bare na liječenje male Kiare, mediji su objavili „Božićno čudo“ u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj ulici: mala Anđela (6) iz Bosanskog Broda (BiH) otpuštena je iz bolnice nakon 90 dana liječenja i 16 operacija u kojima je sudjelovao veći broj specijalista iz više zagrebačkih klinika. Djevojčicu je ljetos pregazio traktor te je pod rotirkama, u nesvijesti, sa samo dva posto izgleda za preživljenje prevezena u bolnicu u Slavonskom Brodu (za bolnice u Banjoj Luci i Dobroju nije bilo vremena), gdje su joj stabilizirane životno opasne ozljede te je liječenje nastavljeno u Zagrebu. „Svaki je dan bio borba za Anđelin život“, kazao je ravnatelj Klinike Goran Roić medijima. „Djevojčica je danas potpuno zdravo i funkcionalno šestogodinje dijete, koje je jedva dočekalo današnji izlazak iz bolnice.“ To je respektabilan u svjetskim razmjerima uspjeh Klaićeve bolnice, ali i mnogih zagrebačkih i slavonskobrodskih vrhunskih liječnika i učinkovitosti sustava kad je jako kritično. Kao u slučaju djevojčice Maše u istoj zagrebačkoj bolnici prije tri godine. Ne mora uvijek sve biti crno i negativno, ako su pravi ljudi u pravom trenutku na pravomu mjestu.

Unatoč, je li, prilično dramatičnoj i neizvjesnoj koronakrizi, pravi su ljudi bili ovih dana na pravomu mjestu, pa su danima utipkavali broj zaklade Ane Rukavine te tradicionalnoj već božićno-novogodišnjoj humanitarnoj akciji „Želim život“ namrli ukupno milijun kuna. Šest i pol kuna po pozivu, što će reći pet kuna zakladi i 1,25 kuna (25 posto PDV-a) državi. I svi bi, je li, trebali biti zadovoljni? I time što tzv. obični/mali ljudi (su)financiraju zdravstvene usluge koje zdravstveni sustav ne želi platiti, a morao bi budući da tim istim tzv. običnim/malim ljudima uzima iz plaća/mirovina novac za te namjene plus dopunsko osiguranje i participaciju za lijekove i bolničko liječenje? Općinstvo će jamačno i dalje udarati brigu na veselje zato što će mu grmjeti nebom brzoleteći tzv. second hand Rafalei F3R, a hrvatski svetci, blaženici i Majka Božja od Kamenitih vrata iz bogomolje u Betlehemu neprijeporno čuvati zdravlje. Sic transit.

Da se našalimo, što bi rekao Milanovićev gospodarski savjetnik pred tv-okom o siromaštvu, inflaciji, dnevnom poskupljenju života i depresiji zbog obeshrabrujuće društvene zbílje: sve je to stvar percepcije. Da pukneš od smijeha! Percepcije!? Gospodarski savjetnik šefa države s boli glava plaćom ni za kakav općinstvu koristan rad. Stvar je, je li, percepcije, a ne činjenice o hrvatskom zdravlju na prosjačkom dlanu i to da jedna velika „naša“ banka iz talijanskog sustava Intsa Sanpaolo – a ne Ministarstvo zdravstva i HZZO, čija je to dužnost i obaveza – daruje Neuropedijatriji KBC-a „Sestre milosrdnice“ u Zagrebu prijeko potreban uređaj (dva u jednom) za ultrazvuk mozga i kolordopler, odnosno da dobri ljudi/udruge skupljaju novčanu pomoć u akciji „Korzo za bebe“ radi kupnje inkubatora za nedonoščad u Rijeci. Prosjački dlan Beroš-Plenkovićevog zdravstva, je li, stalno je ispružen. Već godinama. Čija je to sramota? Glupo

h-alter