Pod pritiskom pandemijskih izazova ponovno smo saznali što znači efikasan i koordiniran javni zdravstveni sustav. Zagovori daljnje privatizacije zdravstva ustuknuli su pred problemom s kojim se cijeli svijet suočava, a pojedine zemlje su se u nedostatku kapaciteta javnog zdravstva odlučile i za privremenu i djelomičnu nacionalizaciju privatnog sektora. Međutim, unatoč krajnje ekstremnoj situaciji izostali su snažniji politički pritisci u smjeru preispitivanja uloge i funkcije privatnog zdravstva, tj. svih onih društvenih rizika koje zdravstvena usluga u statusu robe nosi sa sobom. Možda će za to doći vrijeme nakon stabilizacije pandemijske situacije, ali argumenata sigurno ne manjka.
I tu ne mislimo samo na onaj moralno-politički argument po kojem bi svatko trebao dobiti jednaku zdravstvenu ulogu bez obzira na imovinsko stanje. Naime, zdravstvena usluga ne zadovoljava kriterije za robu koja se kupuje po tržištu ni po ekonomskim udžbenicima koji inače smatraju da je roba optimalan oblik organizacije ekonomske proizvodnje i distribucije. Razloge je nedavno fino i jezgrovito pojasnio američki sociolog Dylan Riley u novom broju New Left Reviewa. Tamo je Riley objavio svojevrsni politički leksikon pandemije naslova “Lockdown Limbo” u kojem je svoje mjesto našla i odrednica Soma, tj. tijelo. Argumentaciju vrijedi prenijeti jer je politički neophodna i prilično efektna.
Nakon sarkastične usporedbe jelovnika u restorana i cjenika usluga u kakvoj privatnoj poliklinici američki sociolog zaključuje da je robni oblik neprikladan za zdravstvenu uslugu i nudi tri razloga koji tu neprikladnost potvrđuju. Za početak, izjednačavanje pacijenta i potrošača je kriva perspektiva jer ignorira prirodu odnosa između pacijenta i liječnika. Pacijent traži skrbi liječnika, medicinskih sestara i specijalista ne zbog toga jer oni nude usluge već zato što su stručnjaci. Odnos ne funkcionira tako da pacijent kao suvereni potrošač bira između usluga koje se nude već stručnjaci određuju koja usluga ima uopće koristi za pacijenta. Robni oblik potkopava samu prirodu tog odnosa i uvodi fikciju suverenog potrošača u odnos u kojem laik ovisi o stručnom znanju.
Drugi problem s robnim oblikom i zdravstvenim uslugama tiče se slavnog koncepta marginalne korisnosti. Tim konceptom ekonomisti nastoje objasniti potrošačke preference i odrediti količinu određenog proizvoda koju potrošač namjerava kupiti. Svakom novom kupljenom jedinicom proizvoda može se povećavati ukupna korisnost za potrošača, ali nakon određenog broja jedinica može i opadati. Uzmimo banalni primjer, drugi pojedeni burger može vam donijeti dodatno zadovoljstvo, a treći vas može natjerati na povraćanje. Međutim, u slučaju zdravlja se ne radi o kvantitativnoj akumulaciji jedinica, već o kvalitativnom stanju: zdravlju. Ako vam je potrebna neka operacija nećete je raditi sve dok vam pruža užitak već jednom, ako ne bude komplikacija. Jer ste na taj način ozdravili. Zdravstvena usluga osporava logiku marginalne korisnosti jer je priroda potreba sasvim drukčija.
Treći problem se tiče još jednog mikroekonomskog koncepta kojem je cilj analizirati potrošačke preference u kontekstu limitiranog proračuna. Naziv tog heurističkog oruđa je krivulja indiferencije, a zasnovan je na grafu koji pokazuje koje kombinacije dviju roba ostavljaju potrošača indiferentnim, tj. jednako zadovoljenim. Na primjer, ako volite knjige i kapute, a kaput je dvostruko skuplji od knjige, bit ćete jednako zadovoljni time da kupite četiri kaputa i osam knjiga ili šest kaputa i četiri knjige. Zvuči bizarno, ali mikroekonomija ima bizarnu predodžbu o ljudima. Međutim, u slučaju zdravstvenih usluga zbog specifičnosti bolesti ne možete tek tako mijenjati omjere. Ne možete transplantaciju jetre zamijeniti operacijom koljena. Dakle, ne radi se o biranje usluge u skladu s preferencama već o vraćanju pacijenta u specifično stanje.
Ako bi bili krajnje cinični, mogli bi komotno ustvrditi da bi se liberali trebali pobuniti protiv privatizacije zdravstva jer krši osnovna svojstva robnog oblika. No, tržišta su kroz povijest nastajala i nasilnijim metodama koje nisu uopće pitale za zdravlje. Nama pak preostaje efikasan politički alat koji možemo koristiti duboko na suparničkom terenu bez riskiranja optužbi za naivnost ili poslovičnu socijalistički neefikasnost.
bilten
