HDZ je uvjerljivo pobijedio. SDP je još uvjerljivije izgubio. Domovinski pokret Miroslava Škore ostvario je respektabilan izborni rezultat, ali neće ostvariti ambicije o sudjelovanju u izvršnoj vlasti.
Most je nadmašio očekivanja zahvaljujući vješto vođenoj digitalnoj kampanji, prvenstveno na Facebooku. Iznenađenje je priredila koalicija zelene ljevice Možemo! kojoj je jeftina, ali kreativna “grassroots” kampanja donijela sedam mandata.
Ishodi parlamentarnih izbora 2020. godine prilično su jasni. To je ujedno i najveće izborno iznenađenje. Predizborna istraživanja (HRT, RTL, Nova TV) prognozirala su znatno izjednačeniji rezultat HDZ-a i SDP-ove Restart koalicije te čak sugerirala mogućnost stvaranja vlade lijevog centra.
Shut down umjesto Restarta
Kad čelnici Restart koalicije budu pretresali uzroke poraza, za pretpostaviti je da će identificirati dva ključna faktora: nisku izlaznost pospješenu epidemijom Covida-19 i okretanje biračkog tijela na koje su računali prema alternativnim političkim grupacijama.
Iz bazena glasova koji je Restart koalicija percipirala svojim na kraju su mandate povukli zeleno-lijeva koalicija Možemo!, ali i koalicija liberalnog centra Pametno-Fokus-Stranka s imenom i prezimenom. Liberalna koalicija osvojila je tri mandata i moći će samostalno formirati saborski klub, što je realna ambicija manjih stranaka u prvom sudjelovanju na parlamentarnim izborima.
Moralo se to SDP-u dogodili prije ili kasnije. Godinama su se istovremeno predstavljali socijaldemokratima i liberalima, čime su kratkoročno možda širili potencijalni bazen glasova, ali nisu svojim politikama nikoga mogli naročito usrećiti. Čim su se pojavile opcije sposobne autentičnije zastupati vrijednosti s jedne strane ljevice, a s druge centra, to se odrazilo i na SDP-ovom izbornom rezultatu.
Zeleni val
Analizirajući prije godinu dana rezultate izbora zastupnika u Europski parlament, ključnim smo istaknuli trend jačanja alternativnih lijevih i desnih političkih pokreta, tj. rast popularnosti zelene ljevice i populističke desnice.
U Hrvatskoj je tada još postojao samo jedan od ovih trendova; populistička desnica prva se razmahala, ponukana HDZ-ovim percipiranim uzmakom prema političkom centru (s kojeg je ranije izmaknut u eri Tomislava Karamarka i Milijana Brkića).
Nešto sporiji rast zelene ljevice nije samo hrvatska specifičnost. Politico je prošlog ljeta pisao o fenomenu zelenih stranaka, tj. činjenici da zelena ljevica političke uspjehe bilježi mahom u bogatijim državama zapadne i sjeverne Europe. Na europskom istoku, među novijim članicama Europske unije, zeleno-lijeve politike teže animiraju birače.
Rezultat platforme Možemo! na europskim izborima bio je snažan argument u korist takve teze. Na europskim izborima 2019. njihova lista, koju su predvodili novoizabrani saborski zastupnici Tomislav Tomašević, Rada Borić i Sandra Benčić, dobila je tek 1,8 posto glasova; privukli su manje od 20 tisuća birača.
Birači u siromašnijim europskim zemljama, glasio je lanjski zaključak Politica, utemeljen među ostalim na istraživanju Eurobarometra, zabrinutiji su vlastitom socioekonomskom pozicijom pa shodno tome pridaju manje pažnje donekle apstraktnom problemu klimatske krize.
Ipak, samo godinu dana kasnije Hrvatska je ušla u društvo zemalja koje mogu reći da imaju ozbiljnu zeleno-lijevu političku opciju. Koalicija Možemo! ima svako pravo nadati se daljnjem rastu: srodne im političke stranke na zapadu i sjeveru EU iz godine u godinu bilježe sve uvjerljivije rezultate.
Prostor za rast utoliko je veći kad se u obzir uzme činjenica da se zeleno-lijeva koalicija u Hrvatskoj uspjela profilirati na izborima prije nego što su se teme vezane za klimatsku krizu osjetnije probile u javni diskurs. Tijekom kampanje uoči izbora 2020. o klimatskim promjenama pričalo se vrlo malo.
Međutim, kako ekstremne vremenske pojave budu postajale učestalije, tako se može očekivati da će se i ta tema sve češće nalaziti na dnevnom redu. Posebno ako zastupnici koalicije Možemo! uspiju iskoristiti saborski (pa posredno i medijski) prostor da nametnu razgovor o temi klimatskih promjena u hrvatskoj javnosti.
Uspon zelene ljevice
Upornost ljudi okupljenih u koaliciju Možemo! ključni je faktor njihovog uspješnog izbornog rezultata.
Njihov uspon započeo je pred lokalne izbore 2017. godine, kad se skupina civilnih aktivista koji su se godinama uličnim akcijama opirali samovolji zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića odlučila uključiti u političku utakmicu. Bili su to prvi izbori Tomislava Tomaševića, političkog ekologa i aktivista Zelene akcije, koji se u međuvremenu profilirao u najprepoznatljivije lice hrvatske zelene ljevice.
U platformu Zagreb je naš! i oko Tomaševićeve kandidature za gradonačelnika 2017. godine okupila se koalicija manjih, otprije postojećih više ili manje lijevih stranaka: Radničke fronte, Nove ljevice, Oraha i stranke Za grad. Tada su osvojili skoro 25 tisuća glasova i 4 mandata u zagrebačkoj Gradskoj skupštini.
Tri godine kasnije, ista ova koalicija, sada okupljena u platformu Možemo!, osvojila je ukupno 116 tisuća glasova u deset hrvatskih izbornih jedinica, što im je donijelo 7 mandata u Saboru. Glavnina glasova osvojena je u četiri zagrebačke izborne jedinice, čime je položen temelj da završe posao koji su započeli 2017. godine.
Slaba prođa na lanjskim europskim izborima nije ih obeshrabrila. Kad je cijeli svijet zatresla pandemija novog koronavirusa, a Zagreb još usto pogodio i potres, zelena ljevica prepoznala je svoj trenutak. Zagrepčanima su dali obećanje koje će pokušati ispuniti vrlo skoro; za manje od godinu dana održat će se lokalni izbori 2021.
Idući cilj – Zagreb
Na proljeće iduće godine Tomislav Tomašević će po drugi put pokušati srušiti Bandića i postati gradonačelnik Zagreba, a koalicija zelene-ljevice cilja da bude najsnažnija grupacija u zagrebačkoj Gradskoj skupštini.
Ni u kampanji za parlamentarne izbore nisu skrivali da im je to glavni cilj. Čelni ljudi zelene ljevice vjeruju u municipalizam, tj. smatraju da državu treba decentralizirati, a lokalnu samoupravu reformirati i ojačati, kako bi građani imali mogućnost stvarnog sudjelovanja u političkim odlukama koje ih se direktno tiču.
Ulazak u Sabor pružit će im prostor i sredstva za pokušaj izgradnje lokalnih platformi u onim sredinama u kojima imaju najbolje rezultate.
Da bi im to pošlo za rukom najprije se, međutim, moraju u parlamentu dokazati kao ozbiljna (dakle kritična, ali i konstruktivna) oporba te izbjeći opasnost da potroše svoj izborni potencijal unutarnjim raskolima na manje utjecajne frakcije, što je prepreka koju mnoge novoformirane političke opcije teško savladavaju.
