Napomena: Na tekst Stribora Uzelca Schwendemanna Radosna majka – dobra pjesnikinja ili još jedan brodski kulturni debakl odgovara Željko Čeglaj, autor knjige Vjera u Boga i povijesna događanja u brodskoj Posavini
_______________________________
Dokazano vrijedni, poznati i priznati brodski spisatelj, a koliko još jučer držao sam i osobni prijatelj, nemilosrdno se okomio na moj peti javno objavljeni amaterski literarni uradak „Vjera u Boga i povijesna događanja u brodskoj Posavini“ (nakladnik grad Slav. Brod i Gradska knjižnica, autor Željko Čeglaj, lektura prof. Dajana Marinić, recenzija msgr. Luka Marijanović, tisak „Autor“ Slav. Brod – predstavljanje 12. 11. 2020. u Gradskoj knjižnici). Ne birajući pogrdne, omalovažavajuće izraze, svrstao me je i u kontekst imena države u kojoj smo ne tako davno stanovali (vjenčan sam u crkvi, krštena djeca i unuci, član Gradskog vijeća 1993. – 97., status hrvatskog branitelja).
U „knjižurini kulturnog debakla“, „teškoj gotovo dva kilograma“ (stvarno 1,51 kg) u koju su „uloženi silni novci poreznih obveznika“, tvrdim kako nema opljačkane, prepisane faktografije iz tuđih izvora, koje u podužem nizu na kraju knjige nabrajam kao korištenu bibliografiju i tiskovine. Jer u svim tim profesionalno-naučnim, povijesnim djelima ne spominju se imena i zasluge tolikih brojnih svećenika kojima se obraćamo u samo specifičnim životnim potrebama ili bezbrojnih ljudi po svim brodskim župama što dugovjeko podižu objekte u kojima se svjedoči i uzdiže vjera u Boga (kopaju temelje, betoniraju, prave i peku opeku, zidaju, žbukaju, kreće, liče, postavljaju instalacije i podove, izrađuju inventar, osiguravaju velike industrijske strojeve, prilažu donacije). Evidentiram i one što svakodnevno svojim nesebičnim zauzimanjem za mlade i odrasle oplemenjuju smisao života i kulturu životne zajednice, ali i onih koji bolnim trpljenjem i darivanjem svojih života ne dozvoliše omalovažavanje, zatiranje vjere, kulture, tradicije časnog naroda i domovine. Ova knjiga je popunjena sa ukupno 963 fotografije, od kojih svjedočeći zatečenu istinitost, uz naslovnicu oko 60% osobne izrade (običnim foto-aparatom, bez pomoći dronova).
Pored pomnije obrađenu rimokatoličku (u Slav. Brodu 12 župa sa svojim filijalama, u Bos. Brodu 5 župa) spominju se i sve ostale živuće vjerske zajednice na području dva Broda uz Savu: pravoslavna, židovska, grkokatolička, evangelička, adventistička, baptistička, muslimansko-islamska i zajednica jehovinih svjedoka.
Uz autora knjige moralno se diskvalificiraju i svi ostali sudionici oko objave estetski oblikovanog i sadržajno bogatog štiva sa svim svojim nedostacima, pogreškama, netočnostima. Ali način na koji se to čini, djeluje pomalo neozbiljno, neprihvatljivo. U prilog tome kronološki navodim sva apostrofirana navedena „neznanja i netočnosti“ uz prilog stvarnih tekstova iz knjige.
No, idemo redom u one gotovo dvije kile slova.
Str. 37 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako je tzv. prvi pisani spomen imena naselja Brod, koji navodno potječe iz neke darovnice Bele IV, a napisan je 1244. godine – davnih dana znanstveno opovrgnut. Sve ide od Josipa Koprivčevića koji je krivo iščitao taj dokument pisan rukom na latinskom jeziku… Otkrićem dr. sc. Kornelije Minichreiter Brod je jedno od najstarijih naselja u Europi. Postoji oko 8 000 godina nedaleko od savske ade koja je olakšavala prijelaz preko rijeke (brod). Dakle, prvo je postojala Sava, pa je stvorena ada, pa je to mjesto bilo pogodno za prijelaz preko rijeke (brod), a onda se prije 8 000 godina pojavilo naselje na uzvisini, tj. lokaciji koju rijeka nije plavila (Brod).
knjiga
PRVI PISANI SPOMEN BRODA Nakon odlaska razularenih ratnika u latinskim ispravama prvi put, prema tumačenju povijesnih znanstvenika, spominje se i selo Brod. Kako ne bi nastale nejasnoće između slavonskih plemića i bosanskoga biskupa, Bela IV. 20. 7. 1244. pisanom je darovnicom potvrdio odluke svoga brata Kolomana (poginuo u ratu s Mongolima ili točnije poslije bitke na Šaju) te biskupiji ustupio posjede uz Savu, Đakovo i Bleznu. Prostor se proteže od Broda do Levanjske Varoši i Gorjana, pokraj Mikanovaca do Štitara koji će postati jezgra buduće Đakovačke biskupije. Dio ovih površina graniči i s imanjima znamenite i moćne feudalne obitelji Berislavića Grabarskih , potomaka bana Borića. Prvi je to pisani trag u dosada istraženim povjesnicama sa spomenom v i l l a B r o i d (opkop Boaraida, Braid ili Broid) kao naselje u neposrednoj blizini Staroga grada – tvrđave s obrambenom ulogom, opkopanoj šančevima. Ta utvrda čuvala je i nadgledala skelski prijelaz preko rijeke Save pa su u njezinoj blizini živjeli skelari, stražari i trgovci. Još od toga vremena datira trajna povezanost Staroga Grada s Bosanskom Posavinom jer je štitio prijelaz na putu prema Usori, Bosni i jadranskoj obali. Kulturno je središte brodske okolice bio nekoć kaptol sv. Petra kod Požege koji je pripadao Pečuškoj biskupiji. U cijeloj Slavoniji djelovale su samo rimokatolička vjera i crkva. Glagoljicom je pisana i prepisivana bogata crkvena literatura. Sjedište Bosanske biskupije u 13. stoljeću bilo je u Vrhbosni gdje je biskup Ponsa (dominikanac – poznat i kao Ponša, bosanski biskup postao 1235.) izgradio katedralnu crkvu s kaptolom. U njezinu sastavu šest je župa središnje Bosne: Bosna, Vogošća, Lepenica, Lašva, Trstivnica i Brod. Papinom odlukom o prijenosu jurisdikcije na kaločkoga nadbiskupa 1247., nikako se nisu mirili pripadnici bosanskih krstjana koji postaju agresivni i nasilni prema katoličkome kleru pa bosanski biskup oko 1252. godine definitivno prelazi u Đakovo. Sredinom 13. stoljeća Ugarsko-Hrvatska država uspješno se oduprla velikoj tatarskoj najezdi. Jača domaće visoko plemstvo, grade se brojne utvrde, proglašavaju se slobodni kraljevski gradovi među kojima se sve više ističe Zagreb koji će s vremenom prerasti u političko, crkveno i gospodarsko središte cijele Hrvatske.
Str. 52 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako je gradnja brodske Tvrđave po projektima Francuza Sébastiena Le Prestre de Vaubana neslavno propala i da je od 1726. Tvrđavu projektirao, gradio i sagradio Nikola Doxat de Demoret, znači vrsni đak, ne francuske, nego nizozemske fortifikacijske škole.
knjiga
IZGRADNJA TVRĐAVE Inicijativom Eugena Savojskog, predsjednika dvorskoga Ratnog vijeća, (u vremenu kralja Karla VI.), tijekom ljeta 1715. godine započinje izgradnja nove tvrđave na slobodnome prostoru između civilnoga dijela naselja i stare utvrde u Brodu. Zapovjednik u staroj utvrdi, pukovnik Maksimilijan Petrasch, organizira velike građevinske radove. Kako se prema projektima francuskoga inženjera Sebastiana Vaubana planirani radovi preklapaju s dijelom u međuvremenu utvrđenoga naselja, potrebno je na zapadnome dijelu porušiti dio bedema i ondje podignute kuće. Donja varoš bit će skraćena za jednu trećinu. Za izvođenje velikih obrtničkih radova, uz domaće graničare i prinudno sudjelovanje naroda od Kobaša do Bosanskoga Šamca, dovode se majstori iz Štajerske.
Str. 53 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako je stara drvena franjevačka crkva normalno služila i nakon početka gradnje nove crkve i samostana 1727. godine. U knjizi piše kako je s njenim rušenjem započeto prije početka gradnje nove crkve… a onda tri stranice dalje, na str. 56 dolazi konstatacija kako je još 1751. procesija obilazila i drvenu župnu crkvu.
Knjiga – str. 53. (piše kako je počelo rušenje drvenog franjevačkog samostana, a ne crkve)
ZIDANJE FRANJEVAČKOGA SAMOSTANA I CRKVE Počelo se s rušenjem drvenoga objekta brodskoga franjevačkog samostana, a 12. 8. 1727. zapovjednik tvrđave, obrstar Johan Trenk, svečano postavlja temeljni kamen za podizanje novoga, zidanog samostana i crkve. U staroj drvenoj crkvi i dalje se održavaju liturgijska slavlja. Gradnjom upravlja otac Ivan Narančić, uz osobito zalaganje patera Ambroza Brođanina, a upravitelj župe bio je o. Franjo Anđelić (1726. – 1729.). Radovi se izvode uglavnom sredstvima isprošene milostinje na širokome prostoru oko Broda. Nova jednobrodna crkva izduženoga oblika (dužina 43,60 m, širina 13,27 m), podignuta je do visine jedne orgije. Istovremeno, uz sjeveroistočni dio crkve podiže se i crkveni toranj (kvadratnoga oblika stranice 8,77 m, visine 14 m), a počinje i zidanje zapadnoga samostanskog krila zgrade (dužina 38 m, širina 8,92 m, visina 7,30 m) i ograde oko samostanskoga vrta.
knjiga (str. 56.)
JUBILEJ ZAGREBAČKE BISKUPIJE Zagrebačka biskupija 1751. proslavlja jubilej. Iz pripadajućih župa organiziraju se velike procesije do prvostolnice u Zagrebu. Za one koji ne mogu otići na ovo događanje oblikuje se procesija u Brodu duga od tvrđave do gradskoga groblja. Moli se kod crkve svetoga Roka u Gornjoj varoši koja je izgrađena od hrastovih greda, neomazana, dobro pokrivena. Duga je 3, a široka 2 orgije, s vratima na pročelju. Nema stropa ni tornja sa zvonom. Na oltaru je slika na platnu svetoga Roka i svetoga Sebastijana. Dobro je ograđena. Procesija vjernika potom odlazi do crkve Blažene Djevice Marije Pomoćnice u tvrđavi, do kapelice svetoga Lovre na groblju i u župnu drvenu crkvu Presvetog Trojstva.
str. 59 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako kapelicu sv. Petke, u šumi Pribudovac, nije sagradio brodski trgovac Naum Dimović 1760. godine, jer je živio u Brodu n/S od 1853. do 1909. godine.
knjiga (napomena: nekoliko bogatih cincara, već 1780. u Brodu je podiglo pravoslavnu crkvu Sv. Georgija – str.64.)
KAPELICA SVETE PETKE U BRODSKOME BRDU Prema narodnoj predaji, oko 1760. godine bogati brodski trgovac Naum Dimović (grčki doseljenik, cincar), u Brodskome brdu u šumi Pribudovac kao zavjetni dar svojoj majci podiže kapelicu svetoj Petki (svetica kršćanskoga istoka) iznad čudotvornoga izvora pitke vode. Uskoro će onamo, pješačeći i nekoliko dana, hodočastiti tisuće ljudi (pravoslavci, katolici, muslimani) iz udaljenih krajeva Bosne moleći se i zavjetujući za ozdravljenje od raznih bolesti djece, odraslih pa čak i stoke.
Str. 60 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna da današnja Gundulićeva ulica ne ide „kroz park Grabrik“, nego ga omeđuje na njegovom kraju. Perivoj Grabrik nekada se protezao od Gundulićeve ulice prema Štamparevoj i Zrinskoj. U njemu je bila stara pivovara (naselje Pejton oko Ulice kraljice Jelene).
knjiga
NASTAJE ŠIROKI SOKAK Prema izvještajnim i projektnim planovima Broda, vidljivo je kako su i bivši sjeverni zaštitni bedemi Donje varoši potpuno porušeni i maknuti, a jarci zaravnani. Već 1763., od župne crkve, upravo na tim površinama prema zapadu, na sjevernoj strani nastajućega kolnika je već sedam kuća, a na južnoj za sada samo dvije kuće. Počinje formiranje budućega važnog Širokog sokaka (danas Ulica kralja P. Krešimira IV.). Iza nove župne crkve i župnoga dvorišta prema sjeveru, kroz lijepi park Grabrik, nastaje ulica koja se danas naziva Gundulićeva, a presijecajući Rasolsku i Srednju ulicu prodirući prema jugu iza samostana, dovodi do Save.
Str. 63 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako prvi precizni podatci o broju stanovnika Broda nisu iz 1780. nego iz 1702. g.
knjiga
Kraljica Marija Terezija 1779. ukida Hrvatsko kraljevsko vijeće, a sve njegove ovlasti, umjesto u Hrvatski sabor, prenosi na Ugarsko namjesničko vijeće čime Hrvatska prvi put u svojoj povijesti postaje podložna ugarskim državnim tijelima. Prvi precizniji podaci o broju stanovnika Broda potječu iz 1780. godine kada su popisane 1574 osobe, 1500 katolika i 74 pravoslavca.
Str. 65 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige previdjela je kako je crkva sv. Roka u Varošu doslovno isto opisana i na strani 54.
knjiga (str. 65 – opisana je crkva u novom naselju Varoš na obroncima Dilja)
CRKVA SVETOGA ROKA U NOVOM NASELJU VAROŠ Iz hrastovine je 1785. godine podignuta podzidana crkva svetoga Roka u nedavno oformljenome novom naselju Varoš. Duga je 7, široka 3, a visoka 2 hvata. Ožbukana je, okrečena, bez poda, sa svodom od dasaka, a i kor je od drveta. Pročelje crkve okrenuto je prema jugu, a u tornju s dvije kupole zvona su od 150 i 50 libara. Ulazna su vrata na pročelju i sa strane poslanice prema istoku. Četiri su prozora na lađi crkve, a jedan na koru. Oltar s drvenim stolom u drvenome okviru ima sliku na platnu svetoga Roka, križ u sredini i sve potrebne stvari za misu. Nekoliko klupa za vjernike u crkvenome su prostoru.
knjiga (str. 54. –nema opisa crkve Sv. Roka, a radi se o crkvi pored Mrsunje)
CRKVA SVETOGA ROKA U GORNJOJ VAROŠI Osim službe u župnoj crkvi, brodski franjevci tijekom 1737. godine vode brigu i o vjernicima u Klakaru (gdje postoji drvena crkva), u Šumeću, Bukovlju, Vranovcima, Vrbi, Ruščici, Donjoj i Gornjoj Bebrini u kojima su podignute kapelice, ali i u drvenoj crkvi svetoga Roka, u međuvremenu ponovo načinjenoj u gornjemu podgrađu (Gornjoj varoši). Ondje za sada nema misnoga ruha pa ga svećenik treba ponijeti u dolasku. Uoči dana sv. Lovre, 10. kolovoza 1737., uređuje se groblje na Brekinji.
Str. 67 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige nije primijetila kako u podnaslovu knjige piše „Središte grkokatoličke crkve u Križevcima“. Brodska Posavina do Križevaca?!
knjiga (ne spominje se brodska Posavina)
SJEDIŠTE GRKOKATOLIČKE CRKVE U KRIŽEVCIMA Sjedište Grkokatoličke Crkve za Hrvatsku i Bačku premješta se 1801. iz Marče (nedaleko od Ivanić Grada) u Križevce, u manastir svetoga Mihaela Arkanđela. Vjernici su Hrvati, Ukrajinci i Rusini. Izbijanjem Prvoga srpskog ustanka (1804.), Beograd postaje nepogodan za trgovinu pa se sav promet trgovačkoga puta (na konjima i magarcima) slio na pravac Solun – Novi Pazar – Sarajevo – Turski Brod te preko Save prema srednjoj Europi. Dakako, pri tome je bilo i puno krijumčarenja (duhan, kava, šećer). Govorilo se da je brodska cesta posuta zrnima kave. Mnoge obitelji iz oba Broda trgovinom će se silno obogatiti.
- 74 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige nije primijetila kako u knjizi piše rečenica: „Pri velikom nevremenu, 24. srpnja, srušio se zvonik crkve Presvetog Trojstva.“ U kojoj nije navedeno koje godine. Nije primijetila ni kako na istoj strani piše: „Kip sv. Ivana Nepomuka postavljen pokraj Save na mostu uz kuću Mutafelić 8.10.1840. blagoslovio je arhiđakon Tomo Porčić.“ Kojeg mosta na Savi 1840.?
knjiga
TOMO PORČIĆ IMENOVAN ZA ŽUPNIKA U BRODU NA SAVI Kada je u Brodu 6. 4. 1839. umro župnik i arhiđakon Đuro Hartman, brodski vjernici duboko su ganuti. Na dan pogreba (8. travnja) na ispraćaju se okupilo svećenstvo cijeloga okruga te svi redovnici brodskoga samostana. Pokopan je u kapeli kod sv. Lovre. Biskupski ordinarijat za župu Brod predlaže i nekoliko brodskih svećenika, ali Vrhovno ratno vijeće naglašava iskazanu zainteresiranost već 75-godišnjeg župnika u Starim Jankovcima, Tomu Porčića . Ordinarijat se suglasio te on 1. siječnja 1840. postaje župnik u Brodu. Pri velikome nevremenu, 24. srpnja srušio se zvonik crkve Presvetoga Trojstva. Kip sv. Ivana Nepomuka, postavljen pokraj Save na mostu uz kuću obitelji Mutafelić, 8. 11. 1840. blagoslovio je brodski arhiđakon Tomo Porčić.
Str. 93 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako su projektanti židovske sinagoge u Brodu n/S Hönigsberg i Deutsch, a izvođač radova bio je Müller iz Broda n/S.
knjiga
IZGRAĐENA SINAGOGA U BRODU NA SAVI Podignuta je impozantna građevina židovske sinagoge u Širokome sokaku u Brodu na Savi (danas na mjestu FINA-e). Svečanost kolaudacije događa se 9. 9. 1897. Prema projektu Müllera, ovaj vjerski objekt u maurskome stilu primjer je oponašanja katoličke arhitekture. Nalik je trobrodnoj romaničkoj bazilici sa zvonicima na pročelju, a u tlocrtu ima križnu osnovu. Radove je izvela ugledna građevinska tvrtka Hönigsberg i Deutsch iz Zagreba. Nad glavnim ulazom veliki je ostakljeni medaljon sa šesterokrakom Davidovom zvijezdom, prepoznatljivim simbolom židovske ikonografije. I na vrhovima kupola šesterokutne su zvijezde. Hram je obložen žutom fasadnom opekom, a okviri vrata i prozora izrađeni su od kamena.
Str. 104 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako je i kada crkvica Blažene Djevice Marije Pomoćnice prekštena u kapelicu sv. Ane, pa ju imenuje crkva Blažene Djevice Marije i kada ona to zasigurno više nije.
knjiga (sve kanonske vizitacije, pa i kronike franjevačkog samostana, kapelu spominju samo sa imenom Blažene Djevice Marije Pomoćnice - ne postoji podatak kako i kada je kapela promijenila ime)
VJERSKA OBILJEŽAVANJA BLAGDANA U BRODU Uskrsni blagdani 1912. u Brodu na Savi u vremenu gradonačelnika Stjepana Benčevića obavljeni su po već uobičajenoj praksi. Otac predstojnik samostana drži uskrsnuće u župnoj crkvi svetoga Stjepana, a prečasni gospodin župnik Antun Leskovac u samostanskoj crkvi Presvetoga Trojstva. Povodom svečanosti obilježavanja rođendana cara i kralja Franje Josipa I., u brodskoj tvrđavskoj vojnoj crkvi Blažene Djevice Marije Pomoćnice 18. 8. 1912. održana je primjerena služba Božja. Poslije ukinuća Brodske krajiške pukovnije (1873.), u tvrđavi je stacionirana posada redovite pješačke pukovnije.
Str. 106. – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako se slavna balerina Mia Čorak Slavenska nije rodila u „uglednoj ljekarničkoj obitelji“ nego je bila potomak ugledne obitelji Palme (tvornica stakla u Daruvaru i trgovina staklom u Brodu na Savi). Mijin otac bio je ljekarnički pomoćnik, a majka joj se udala za njega jer je s njim vanbračno zanijela Miju.
knjiga
ROĐENJE MIJE ČORAK SLAVENSKE U uglednoj ljekarničkoj obitelji Milana i Hedvige Čorak, u Starčevićevoj ulici u Brodu na Savi 20. 2. 1916. godine rodila se kći Teodora Dragica Mia (Slavenska) koja će stasati u prvu hrvatsku i svjetski poznatu primabalerinu.
Str. 111 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige nije primijetila kako rečenica: „…kada je prethodne godine ondje boravio dr. Leonard Mahler… zbog povoljnog zemljopisnog položaja i jefitne radne snage predložio je podizanje tvornice vagona u Brodu na Savi.“ – ne piše gdje je to „ondje“ ni datum kada. I što je važnije, ravnateljica ne zna kako je Tvornicu vagona i mostova u Brodu n/S ustoličio, mješovitim kapitalom, vlasnik i ravnatelj drvne industrije Slavonija Ehrman Aleksandar.
knjiga
PODIZANJE TVORNICE VAGONA U BRODU NA SAVI Kada je prethodne godine ondje boravio dr. Leonard Mahler, profesor Orijentalne akademije i član županijske štedionice u Bratislavi, zbog povoljnoga zemljopisnog položaja i jeftine radne snage predložio je podizanje tvornice vagona u Brodu na Savi. Odlukom Gradskoga zastupstva (6. 1. 1921.) 73 katastarska jutra zemlje besplatno se ustupaju utemeljiteljima Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova d. d. Dioničarskim kapitalom Prve hrvatske štedionice Zagreb, Slavonije d. n. d. za industriju drva u Zagrebu, Milana Kaufmana i drugova Zagreb, Fabrik für Maschinen und Esenbahnaustrüstung A. G. Kistarcsa kod Budimpešte, 18. 2. 1921. službeno se pokreće izgradnja industrijskih postrojenja koji će dugim nizom nadolazećih desetljeća biti važan gospodarski čimbenik grada Broda, ali i široke okolice. Do kraja godine u tvornici će početi poslovi popravaka željezničkih vagona. Na bivšoj Dimovićevoj livadi prema Brodskome brdu podignut će se radničko naselje zvano Kolonija sa 7 pravilno posloženih jednokatnica i 4 prizemnice.
Str. 114 – za ravnateljicu Gradske knjižnice Ružicu Bobovečki kao izdavača najbolja ilustracija stručnosti i profesionalnosti je korigiranje Ivane Brlić-Mažuranić. Iza podnaslova „Umro Vatroslav Brlić“ piše kako te iste godine Ivana Brlić-Mažuranić izdaje svoju knjigu stihova Radosna majka – dobra pjesnikinja. Knjižica se zove Radosna majka – dobra pjestinja (dadilja, njegovateljica), pa kako se nije znalo što znači pjestinja iskorigiralo se Ivaninu „štamparsku grešku“ i napisalo umjesto pjestinja – pjesnikinja. Knjižničarka Ružica Bobovečki nema pojma ni kako ta knjiga nije Ivanino autorsko djelo, nego prijevod s njemačkog autorskog djela sestara Behrens. Knjiga postoji u Zavičajnoj knjižnici brodske Gradske knjižnice, ali tko bi još to i čitao?
knjiga (netočno je napisan naslov knjige)
UMRO VATROSLAV BRLIĆ Već poznatu dječju spisateljicu Ivanu Brlić Mažuranić pogodila je velika nesreća kada joj je 6. 8. 1923. u 61. 115 godini života, nakon dužega poboljevanja, preminuo suprug Vatroslav Brlić . Bez oca ostali su sin Ivan (oženjen Jelenom, kćeri admirala Šćigoljeva), kći Nada (udana za Viktora Ružića), Zora (udana za dr. Aleksandra Milčića), Zdenka (udana za Zvonimira Benčevića) i mala Nedjeljka. Ožalošćena gubitkom muža, Ivana se još više posvećuje djeci, ali izdaje i knjigu stihova Radosna majka – dobra pjesnikinja.
Str. 118 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige za Vladimira Rema piše kako je lirski kroničar. Očigledno samo ona zna što je to lirski kroničar.
knjiga
Umnožile su se športske djelatnosti i događanja. Nogometaši Marsonije konsolidiraju svoje redove, a Radničko-športskome klubu Proleter, pod represijom vlasti, prijeti ukidanje. Preko 4000 građanstva (Brod ima oko 12 000 stanovnika) tijekom svibnja okupilo se na vijuškome hipodromu na izložbi rasnih grla i konjskim utrkama. Biciklisti i motoristi učestalo počinju na modernome trkalištu (izgrađenomu po međunarodnim standardima; motoristi ondje voze utrke državnoga prvenstva). Brodski tenisači postaju članovi državnoga saveza. Športaši sokolskih i orlovskih društava uporno se i učestalo druže i natječu. Šahisti (egzistiraju od 1920.) podižu svoj ugled (iduće godine ekipni su državni viceprvaci). Rodio se Vladimir Rem (4. 12. 1927.), budući lirski kroničar, baštinik i promicatelj slavonskoga kulturnog i povijesnog miljea.
Str. 125 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako se svojevremeno, ne 19. lipnja (kako piše) nego 16. kolovoza na Kraljevo, tj. Stjepanovo nakon mise večernice na glavnom gradskom trgu plesalo ne Brodsko kolo nego Svetostipansko kolo (ispred kuće Brlić).
knjiga (tekst je o Brodskom kolu 19. 6. 1932., a ne o Svetostipanskom kolu 16. kolovoza)
OPET ZAŽIVJELO BRODSKO KOLO Prvi put nakon Prvoga svjetskoga rata opet je nastavljena prekinuta vrijedna tradicija održavanja Brodskoga kola. Već od ranih jutarnjih sati, 19. lipnja u Klasijama počinju se okupljati skupine seljanki i seljaka u prekrasnim narodnim nošnjama. Pristigli su i iz šire brodske okolice, od Svilaja do Vrpolja, od Oriovca do Nove Kapele. Mnoštvo svijeta okupljeno u zelenilu velikoga parka i na glavnome gradskom trgu oduševljeno je bogatstvom narodnoga blaga, ruha, pjesme, živoga kola, tamburaške razigranosti. Željezničarska limena glazba koncertira pred Gimnazijom. Narodno veselje proteže se do smiraja dana, a znatiželjno se iščekuju objave ocjenjivačke komisije o najljepšim nošnjama.
Str. 126 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako je prijedlog da se Brodskom brdu promijeni ime u Brodsko Vinogorje gradskom poglavarstvu uputila brodska Udruga vinogradara i voćara, a poglavarstvo ga je proslijedilo Banskoj upravi u Zagrebu koja ga je prihvatila.
knjiga
BRODSKO BRDO POSTAJE BRODSKO VINOGORJE Banska uprava u Zagrebu odobrava zaključak i prijedlog Gradskoga zastupstva u Brodu na Savi pa se javnom objavom u lokalnim novinama Jugoslavenska sloga (izlazi od 1932.), od 1933. godine Brodsko brdo naziva službenim imenom Brodsko Vinogorje.
Str. 129 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako je hrvatski ban Marko Kostrenčić bio brodski zet. Oženio se 1912. Brođankom Marijom Schrepel, kasnije poznatom hrvatskom pedagoginjom koja je predavala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
knjiga
BAN MARKO KOSTRENČIĆ U BRODU Ban Savske banovine dr. Marko Kostrenčić (1934. – 1936.) poslije inspekcijskoga posjeta Osijeku, Đakovu i Vinkovcima boravi u Slavonskom Brodu 17. 4. 1935. Pred Sreskim načelstvom dočekuju ga svi voditelji nadleštava, predsjednik gradske općine (dr. Emanuel Kovačić) i predsjednici seoskih općina. Među podnesenim zamolbama uglavnom prevladavaju potrebe sanacija i izgradnje općinskih i banovinskih prometnica. Svojom prisnošću ostavio je ugodan dojam na brojno okupljene građane i seljake koji ostadoše uvjerenja da će ovaj susret donijeti bolje dane gradu i brodskome srezu.
Str. 129 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kada je položen kamen temeljac za izgradnju Jugoslavenskog sokolskog doma. Bilo je to 15. kolovoza 1935.
knjiga (slijedom čitanja testa prepoznaje se 1935. godina)
KRIŽARSKO BRATSTVO U SLAVONSKOME BRODU Uvođenjem šestojanuarske diktature u okviru Hrvatskoga katoličkog pokreta, umjesto orlovstva, kao dio Apostolata molitve uvodi se Križarsko bratstvo. Brodska zajednica na čelu sa Zvonkom Šporerom upriličuje svečanost posvete svoje zastave 10. 6. 1935., a posvetio ju je biskup Antun Akšamović. Ubrzo manifestacijskim, kulturnim i socijalnim radom postat će to najraširenije društvo na ovome području.
IZGRADNJA SOKOLSKOGA DOMA Na ulasku prema tvrđavi svečano je položen temeljni kamen za podizanje Sokolskoga doma. Uz brojno građanstvo nazočni su: zamjenik bana dr. Dolušić, zastupnik ministarstva za tjelesni odgoj Stefanović, starješina brodskoga Sokola dr. Ivo Jelavić (šef Suda) i gradonačelnik dr. Henrik Duffek.
Str. 140 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako je u podizanju drvenog i željeznog mosta na Savi 1941. godine radove organizirala i nadzirala njemačka organizacija TODT, a danonoćno izvodila Tvornica vagona i mostova s 900 radnika. Ne zna ni da je miniran željezni most popravljen za tri mjeseca, što nije uspjeh, nego čudo.
knjiga (radovi od 25. svibnja do 31. 8. 1941. – tri mjeseca)
PODIZANJE DRVENOGA I ŽELJEZNOG MOSTA NA SAVI Od velike je važnosti njemačkoj vojnoj sili, ali i domaćoj novoj vlasti što hitnija uspostava prometa s Bosnom preko Save. Ukupno 900 radnika Tvornice vagona, Odjela za pruge, zagrebačkih i njemačkih poduzeća danonoćno od 25. svibnja izvode velike radove na osposobljavanju mosta preko ade za željeznički i kolni promet. Osim toga, oko 200 ljudi iz njemačkih tvrtki, s potrebnim alatima i mehanizacijom, smjestilo se u prostorima franjevačkoga samostana, nedaleko od kojega se užurbano izvodi postavljanje pontonskoga mosta od riječnih brodova i šlepova i pristupa izgradnji drvenoga mosta, oko 300 metara nizvodno od riječnoga otoka (296 m dug i 5,5 m širok). Pilotiranje drvenih potpornih stupova krenulo je početkom srpnja, a objekt s ukupno 16 otvora (tri su širine 28,5 m za prolaz brodova), završen je 20. srpnja kada su i radnici napustili samostan. Most služi isključivo u vojne svrhe za prelazak kamiona, manjih borbenih vozila i pješadije. Poseban vlak s brojnim odličnicima pristiglim iz Zagreba, predvođeni doglavnikom Eugenom Kvaternikom i njemačkim vojnim zapovjednicima, dočekali su svečano i brojno 31. 8. 1941. na brodskome kolodvoru gradonačelnik Slavko Vrgoč i predstavnik domaćih civilnih, vojnih i redarstvenih dužnosnika. Nakon uobičajene vojne smotre i srdačnih pozdrava, vlakom se odvoze prema Savi kamo se svečanom ceremonijom presijecanja vrpce službeno označava završetak radova na obnovi željeznokamenoga mosta što povezuje puno više od Slavonije i Bosne. Službenike, koji šetajući prelaze mostom na desnu obalu rijeke, dočekuje derventski kotarski predstojnik Verhas, načelnik Bosanskoga Broda Šakić s mjesnim hodžom i drugim brojnim uzvanicima. Potom znakovito iz Broda na Savi prelazi vlak s vagonima natovaren pšenicom, a ubrzo u suprotnome pravcu kompozicija s ugljenom. Svečano okićenim uskotračnim vagonima svi uzvanici vraćaju se na peron kod Mađarske škole odakle odlaze samovozima (autima) na domjenak u brodsku tvrđavu. U tome vremenu ondje su Savu prekoračila dva mosta.
Str. 147 – ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki kao izdavač knjige ne zna kako se „selo Drenovac u kojem se rodio Andrija Štampar“ ne zove Drenovac nego Brodski Drenovac i nije u blizini Slavonskog Broda, nego u blizini bivše Slavonske Požege, danas Požege.
knjiga
- ANDRIJA ŠTAMPAR – PREDSJEDNIK HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI Dr. Andrija Štampar, važna pojavnost u hrvatskoj medicini, rođen je u selu Drenovac, nedaleko od Slavonskoga Broda (1. 9. 1888.). Od 1919. godine svojim stručnim znanjem u funkciji je načelnika higijenske službe državnoga Ministarstva narodnoga zdravlja, utemeljuje niz socijalno-medicinskih ustanova, zaslužan je za reformu nastave na zagrebačkome Medicinskom fakultetu, osnivatelj je Više škole za medicinske sestre i Medicinskoga fakulteta u Rijeci, prvi je potpredsjednik Ekonomskoga i socijalnog vijeća OUN-a. Od 1947. godine pa sve do svoje smrti (26. 6. 1958.) na dužnosti je predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Ispričavam se cijenjenim štiocima, ali ja ovo dalje ne mogu. Što sam izronio do 150 stranice knjige – sam izronio. Dalje je, vrlo vjerojatno ili isto ili još gore.
Pokušajte doći do knjige i pročitati ju uz normalne primjedbe i ispravljanja netočnosti. A u ovako nekorektno nametnutoj raspravi završavam svoje aktivnosti.
Sa poštovanjem
Željko Čeglaj
