Kada je prošlog tjedna u Saboru prihvaćeno izvješće Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom većina medija objavila je iritantno-pristojni tekst od desetak rečenica. Saborski zastupnici nisu sazvali niti jednu konferenciju, nisu objavili niti jedan ljuti tweet. Gotovo 20 posto osoba s invaliditetom je siromašno, a zaposleno je tek 17 od 250 tisuća koji su u radno sposobnoj dobi. Ignoriranje kreće od vrha - ministarstva Republike Hrvatske u velikoj većini ne ispunjavaju obveznu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom. Naime, od 20 ministarstava samo su tri ispunila kvotu.
Iako broj stranica samog izvješća prelazi tristo te se oko njegovog sadržaja može itekako raspisati, a sve u cilju senzibiliziranja javnosti i određenog pritiska na institucije, taj čin je nažalost izostao. Mediji su propustili, po tko zna koji put, izbjeći škrto i neprofesionalno izvještavanje i napraviti društveno korisnu stvar za jednu manjinsku skupinu našeg društva.Također, niti jedno od ministarstava ne koristi mogućnost ispunjavanja zamjenske kvote. Zamjenskim kvotama se potiče zapošljivost osoba s invaliditetom
Nakon novinara, ljudi o kojima ovisi provođenje prava osoba s invaliditetom, drugi su zaslužni za fijasko populariziranja ove teme u očima javnosti i ostalih institucija. Saborski zastupnici nisu sazvali niti jednu press konferenciju, nisu objavili niti jedan ljuti tweet, izostali su i performansi našeg poznatog oporbenog političara, nitko se nije oglasio ni na Facebooku (pa čak ni šef oporbe), nije viđen niti jedan hashtag o izvješću i pravima osoba s invaliditetom u virtualnom svijetu.
Očigledna politička nezainteresiranost nastupila je samo dan nakon predstavljanja ovog važnog dokumenta i zadržat će se sve do sljedeće godine kada će na jednak način biti predstavljana javnosti. Kao predstavničko tijelo našeg naroda javljali su se, istina, naši saborski zastupnici na raspravi o izvješću s nekim dobrim i ozbiljnim prijedlozima, no njihova će ozbiljnosti - možemo sa sigurnošću reći - ostati samo na riječima.
Nismo posebno zajedljivi, niti bahati kod donošenja ovakvog zaključka, dovoljno je samo otvoriti izvješće o radu pravobraniteljice i pogledati kako je život izgledao za 511.850 osoba koje su invalidi u Hrvatskoj za 2016. i kojom brzinom se poboljšavao njihov život te njihova prava. Nedovoljno brzo da bi se privilegiranu većinu shvatilo ozbiljno.
Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, sistematski je na 360 stranica analizirala i bilježila slučajeve diskriminacije i stanje prava svih onih koji su se za pomoć javili njezinom uredu te je iste predstavila u Hrvatskom saboru. Prikupljanje podataka, sudjelovanje na konferencijama i traženje preporuka, zaključci za svaki problem, tablice i analize sastavni su dio izvješća za 2016 godinu, no ono je puno više od toga.Najveći broj pritužbi bio je u područjima socijalne zaštite, rada i zapošljavanja, mirovinskog osiguranja, pristupačnosti dobrima i uslugama, zdravstvu i obrazovanju
"Godišnje izvješće o radu pravobranitelja za osobe s invaliditetom je, ne samo prikaz našeg rada, nego i odraz položaja osoba s invaliditetom u hrvatskom društvu, ono je glas samih osoba s invaliditetom, slika problema s kojima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom i njihove obitelji", kaže nam Slonjšak.
U izvješću već na prvim stranicama možemo vidjeti kako su se u 2016. godini građani pravobraniteljici obratili ukupno 1394 puta. Pravobraniteljica je npr. povodom pritužbi građana upućenih pisanim putem , njih 72, imala 1311 postupanja. Postupanja se odnose na 137 preporuke i upozorenja institucijama kao i traženje očitovanja i savjetovanje građana.
Najveći broj pritužbi bio je u područjima socijalne zaštite, rada i zapošljavanja, mirovinskog osiguranja, pristupačnosti dobrima i uslugama, zdravstvu i obrazovanju. Pritužbe roditelja s djecom s teškoćama u razvoju i dalje su iste - djecu se isključuje iz redovnog obrazovanja od predškolskog odgoja pa sve do daljnjeg obrazovanja i zapošljavanja.
Kroz svako područje koje je u izvješću obrađeno napisano je barem jedno iskustvo osobe koja se pravobraniteljici Slonjšak obratila za pomoć što nam daje bolji uvid u probleme i otkriva surovu realnost kroz koju prolaze osobe s raznim vrstama invalidnosti.
Tako je u izvješću vidljivo kako se u Ured pravobraniteljice javila osoba s invaliditetom smanjene pokretljivosti. Požalila se na neugodno iskustvo dok je čekala autobus na kolodvoru u Zagrebu, zbog nemogućnosti korištenja sanitarnog čvora i zadovoljenja osnovnih fizioloških potreba. Premda autobusni kolodvor ima sanitarni čvor namijenjen osobama s invaliditetom, isti je bio zaključan, a na vratima se nalazio natpis da je ključ kod čistačice. Međutim, uz to što je prostor bio zaključan, imenovana je u krajnje neugodnoj situaciji morala sama tražiti osobu koja ima ključ, a kad se ista pojavila, imala je pogrešne ključeve. Tek nakon određenog vremena uspjela je ući u sanitarni čvor.Država kao poslodavac mora prepoznati osobe s invaliditetom kao konkurentnu radnu snagu i vrijednost radnog potencijala koji posjeduju
U drugim slučajevima možemo pročitati kako se roditelji djece s teškoćama u razvoju iz Vukovara i Raba javljaju pravobraniteljici te u svojim obraćanjima navode da samo u gradu od njih udaljenom 60-ak kilometara mogu dobiti logoterapiju za dijete, ali zbog manjka logopeda, tretman se odvija dinamikom jednom u dva mjeseca.
Drugi navode da je u njihovom gradu samo jedan vrtić, a ni taj nema zaposlenog stručnog suradnika rehabilitatora, izuzev pedagoga i medicinske sestre. Terapije su plaćali privatno, a financijski su ih iscrpili i troškovi putovanja. U svim pritužbama roditelji navode da nema potrebnih stručnjaka (logopeda, defektologa) ili su udaljeni i trebaju putovati na terapije, ili ih je premalo, pa su terapije 1 ili 2 puta mjesečno. I u svim pritužbama prisutna je rečenica "ne znamo kamo i kome se obratiti".
Čitajući ove podatke i prateći analizu stanja prava za osobe s invaliditetom u 2016. godini zanimalo nas je kakva je situacija s prvom polovicom 2017, mogu li se već sada znati određene činjenice. "Ako situaciju procjenjujemo prema strukturi pritužbi osoba s invaliditetom i roditelja djece s teškoćama, najveći broj pritužbi odnosi se na nemogućnost ili teškoće u ostvarivanju prava iz sustava socijalne skrbi što se ponavlja iz godine u godinu i dokaz je da su osobe s invaliditetom dominantno u ostvarivanju materijalnih i drugih prava, odnosno usluga upućena na ovaj sustav.
Ukratko, kada bismo sažeto definirali tko su osobe s invaliditetom u RH, možemo reći da je njih 18 posto siromašno, da ih je zaposleno jedva 17 tisuća (od njih 250 tisuća koji su u radno sposobnoj dobi), da najveći broj ima završenu osnovnu školu ili nepotpunu osnovnu školu te da se najčešće zbrinjavaju u institucijama kada izgube potporu obitelji (kada roditelji ostare ili umru)“, odgovara Slonjšak.
Postotak siromašnih osoba te broj radno sposobnih osoba s invaliditetom otvara i možda najteže pitanje vezano uz njihovu egzistenciju - ostvarivanje prava na rad - koje je također obrađeno u izvješću. Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom uređena je obveza kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom, a Pravilnikom o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom razrađen je sustav kvotnog zapošljavanja.Postotak siromašnih osoba te broj radno sposobnih osoba s invaliditetom otvara i možda najteže pitanje vezano uz njihovu egzistenciju - ostvarivanje prava na rad
Laički objašnjeno - ako ste poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika dužni ste ispuniti kvotu o zapošljavanju osoba s invaliditetom, a ona se određuje u iznosu od 3 posto na ukupan broj zaposlenih kod poslodavca. Zanimljivo je bilo pročitati kako ministarstva Republike Hrvatske u velikoj većini ne ispunjavaju obveznu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom. Od 20 ministarstava samo su tri ispunila obveznu kvotu, dok su se ostala ministarstva linijom manjeg otpora odlučila za svoj nemar plaćati novčanu naknadu.
Također, niti jedno od ministarstava ne koristi mogućnost ispunjavanja zamjenske kvote. Zamjenskim kvotama se potiče zapošljivost osoba s invaliditetom – primjerice, pomoću njih može se omogućiti studentima s invaliditetom i učenicima s teškoćama u razvoju stjecanje znanja i vještina za uspješan ulazak na tržište rada. Unatoč tome što Konvencija za osobe s invaliditetom obvezuje sve subjekte u javnom i privatnom sektoru i u svim životnim područjima u Republici Hrvatskoj na ispunjavanje obveznih kvota, država nažalost to nije ispunila.
I upravo se na osnovu ovoga primjera može iščitati katastrofalno stanje ne samo na području prava osoba s invaliditetom, već i na području ostalih prava manjina, funkcioniranja pravosuđa, same vladavine prava, slobode medija i svih ostalih stvari na kojima počiva jedno društveno-političko uređenje. Zašto?
Zato što je država kao poslodavac, u ovom slučaju, trebala pružiti primjer ostalim poslodavcima za ispravno postupanje po zakonu. Država treba biti autoritet pri ispunjavanju takvih stvari. Ona prva u ulozi poslodavca mora ispunjavati zakonom obvezne kvote te koristiti zamjenske ako prve ne može i uz sve to raditi na promjenama pravilnika i zakona ako se pokaže da određeni ne funkcioniraju dobro.Loša gospodarska situacija zasigurno je je jedan od uzroka stagnacije prava osoba s invaliditetom, no čitajući izvještaj iz 2016. godine dolazimo do zaključka kako veliku ulogu u tom procesu igra i manjak političke volje
Država kao poslodavac mora prepoznati osobe s invaliditetom kao konkurentnu radnu snagu i vrijednost radnog potencijala koji posjeduju. Iako se kroz daljnje iščitavanje izvješća može vidjeti kako se u nekim dijelovima događaju i određeni pomaci oko prava osoba s invaliditetom kao na području zapošljavanja gdje se povećao broj zaposlenih osoba s obzirom na 2015. godinu, bilo bi licemjerno pričati o takvim pomacima dok se ispred nas nalazi katastrofalno stanje prava osoba s invaliditetom koje neprestano stagnira. Da budućnost oko ove tematike nije svijetla, smatra i Milan Ožegović, predsjednik Društva tjelesnih invalida.
"Sporo napredovanje, odnosno stagniranje, prava osoba s invaliditetom povezujem s dugotrajnom gospodarskom krizom u RH ali i nedostatkom ulaganja u invalidsko osiguranje na principu solidarnosti preko osiguravajućih društava. Ostvarivanje prava osoba s invaliditetom većinom se oslanjanju na proračunska sredstva pa ako će se i ubuduće ostvarivati samo uz proračunsku podršku za očekivati je da će se prava osoba s invaliditetom urušavati, a ne da će napredovati", objašnjava Ožegović.
Loša gospodarska situacija zasigurno je je jedan od uzroka stagnacije prava osoba s invaliditetom, no čitajući izvještaj iz 2016. godine dolazimo do zaključka kako veliku ulogu u tom procesu igra i manjak političke volje. On u simbiozi s društvenim stigmatiziranjem čini Hrvatsku nepovoljnim mjestom za život ove manjinske skupine naših sugrađanki i sugrađana. Ta simbioza učinila je ovaj izvještaj jednako nezanimljivim medijima, političarima i javnosti.
Ako čitate ovaj tekst, a ne spadate pod brojku od 511.850 osoba s invaliditetom, imajte na umu kako ste dio privilegirane većine. Većine koja se vrlo jednostavno služi svim sredstvima javnog prijevoza, većine koja normalno i bez ustručavanja u prostorima trgovina, kafića ili javnih tijela može obaviti svoje fiziološke potrebe bez straha od neugodnih reakcija, većine koja ima olakšan pristup zdravstvenim uslugama, većine koja normalno može ući u sve zgrade: kazališta, sudova, HZZO-a, mirovinskog osiguranja i većine kojoj se skoro pa nikada ne krši ustavno pravo na jednakost.
Pitanje prava osoba s invaliditetom zasigurno zaslužuje postati političkim pitanjem visokog ranga, no dok se to ne dogodi Hrvatska je još samo jedna država koja ne voli invalide.
h-alter
