Imane Khelif, šampionka (foto Cal Sport Media/Sipa USA/PIXSELL)
Priču znate dobro, možda i bolje nego što biste htjeli, jer malo se o čemu pričalo posljednjih tjedana kao o muškim i ženskim olimpijskim disciplinama, prikrivenim muškarcima i medicinskim testovima, testosteronu i kromosomima. Pa ipak, vrijedi se prisjetiti kako je priča počela: ako ni zbog čega drugog, onda zbog interesantnog detalja koji je promaknuo mnogima.
Na Olimpijske igre se dakle plasirala vrhunska sportašica, jedna od glavnih favoritkinja u svojoj disciplini. Uoči njenog nastupa, međutim, medijima se širi priča da je vrhunska sportašica ustvari sportaš: biološki muškarac skriven iza ženskog imena. A muškarci, jasno, "ne bi smjeli sudjelovati u ženskim takmičenjima", kao što bi to elegantno sažela postfašistička premijerka Italije Giorgija Meloni. Oni "ne spadaju u ženske discipline", kao što bi se složio Elon Musk, šerajući po vlastitoj platformi X tu i slične izjave. Treba ih "držati izvan ženskog sporta", kao što bi potvrdio Muskov miljenik i potencijalni američki predsjednik Donald Trump. Čitava ta poremećena zamisao da se muškarcima dozvoli takmičenje sa ženama – prebacimo se nakratko na domaći teren – nije ništa drugo nego "rodna ideologija u punom sjaju", kao što bi sjajno razjasnila Željka Markić. A rodna ideologija – dodao bi predsjednik Mosta i saborski zastupnik Božo Petrov – samo je "paravan za promicanje woke ludila i dekadencije". Odnosno, da zajedno s aktualnim DP-ovim ministrom gospodarstva Antom Šušnjarom čitavu ovu kompleksnu raspravu svedemo na meritum: "Pogledajte samo tu fizionomiju...".
Nema novootkrivenog stručnjaka za medicinu, genetiku i probleme fizionomije, nema stručnjakinje do jučer savršeno ravnodušne spram olimpijskih natjecanja, nema među medijskom publikom nikoga tko ne bi imao jasno mišljenje i čvrst stav o rodnoj pripadnosti one vrhunske sportašice, nikoga tko joj ne bi čeprkao po intimi i virio u gaćice. Usprkos svemu tome, djevojka – nema naime ni najmanje sumnje da je u pitanju djevojka, barem ako pitate znanost, njene roditelje ili one koji su provodili odgovarajuće testove – uspijeva izdržati pritisak javnosti. Boreći se ne samo protiv svojih konkurentkinja, nego i protiv ružnih komentara, sumnji i glasina, naposljetku osvaja zlato: u Berlinu, 4. augusta 1936. godine, američka atletičarka Helen Stephens pred punim Olimpijskim stadionom istrčava 100 metara za fascinantnih 11,5 sekundi, a samo zbog nešto jačeg vjetra nije joj priznato službeno obaranje svjetskog rekorda.
Ne spominjemo Hitlera bez razloga: rodonačelnik ideje testiranja sportašica bio je njegov sljedbenik Wilhelm Knoll, doktor medicine i član Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije koji je predavanja na Sveučilištu držao odjeven u smeđu košulju s kukastim križem na rukavu
Eh da, Berlin 1936. Eto obećanog interesantnog detalja koji je promaknuo mnogima, eto kako je priča zapravo počela. Priča koja je prošlih tjedana punila medije i društvene mreže, priča koju su kompulzivno širili Elon Musk i slični šeronje, priča o "woke ludilu" i "dekadenciji", o "biološkim muškarcima" i njihovim fizionomijama, o "rodnoj ideologiji" i kulturnim ratovima stara je skoro 90 godina: u Berlinu, neposredno uoči igara koje je Hitler zamislio kao krunski dokaz njemačkih organizacijskih sposobnosti i arijske supremacije, prvi put u povijesti Olimpijskih igara uveden je medicinski pregled natjecateljica kako bi se utvrdilo da žene nisu prikriveni muškarci.
Ne spominjemo Hitlera bez razloga: rodonačelnik revolucionarne ideje testiranja sportašica bio je njegov obožavatelj i vjerni sljedbenik Wilhelm Knoll, doktor medicine i član Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije koji je predavanja na Sveučilištu u Hamburgu držao odjeven u smeđu košulju s kukastim križem na rukavu, a usput i predsjednik Međunarodne udruge sportskih liječnika koja je službeno savjetovala Međunarodni olimpijski odbor. "Zahtijevam da izabrani liječnici provjere spol svih sudionica Olimpijskih igara prije njihovog nastupa", pisao je revni dr. Knoll službenim tijelima, završivši svoj dopis, kao što je i red, s "Heil Hitler!", a kako je bilo ostalo premalo vremena do početka berlinskih Igara, kompromisno je dogovoreno da se testiranju podvrgnu samo one sportašice od kojih to zatraži konkurencija. Osamnaestogodišnja Helen Stephens iz gradića Fulton u Missouriju – "Munja iz Fultona", kako su je prozvali američki mediji – mjesecima uoči Igara postizala je nevjerojatne rezultate, prijeteći donedavno neprikosnovenoj poljskoj sprinterici Stansławi Walasiewicz, pa su poljski mediji pokrenuli kampanju tvrdeći da je Stephens zapravo muškarac. Liječnička komisija nedvosmisleno je, međutim, utvrdila njen ženski spol, a ostalo je, kako se to već kaže, povijest.
S jedne strane, povijest Olimpijskih igara, jer "Munja iz Fultona" će pred njemačkom publikom, dr. Knollom i Führerom, pored zlata na 100 metara, osvojiti još i štafetu na 4x100. S druge strane, povijest sumnji i medicinskih testiranja koji će kroz idućih devedesetak godina, sve do danas, dokačiti brojne sportašice: od same Stephensine konkurentice Walasiewicz, kasnije poznatije kao Stela Walsh, preko ruskih sestara Tamare i Irine Press koje su zapadnjački mediji pedesetih i šezdesetih uporno zvali "braća Press", španjolske preponašice Marije José Martínez-Patiño koju su osamdesetih zbog kariotipa XY proglasili muškarcem a mediji joj razbucali privatni život, e da bi se nakon velike borbe uz pomoć medicinske struke kasnije izborila za promjenu odluke, južnoafričke srednjeprugašice i dvostruke zlatne olimpijke Caster Semenya koja se, nakon testiranja, još uvijek takmiči... Sve do, evo, hrabre alžirske boksačice Imane Khelif na koju se posljednjih tjedana oborila samozvana struka i motika, svi ti muskovi, petrovi, trumpovi i šušnjari, i s kojom priča, barem za sada, završava. Mijenjale su se usput medicinske spoznaje i načini provjere, mijenjali su se testovi i kriteriji, prelazilo se s ponižavajućeg pregleda genitalija na naprednija laboratorijska istraživanja, s testiranja kromosoma na testiranje hormona, samo da bi se uvijek iznova pokazalo da je ljudska biologija daleko kompliciranija nego što se činilo isprva. Promijenilo se, ukratko, mnogo toga. A opet, podjednako mnogo ostalo je isto.
Ista je, recimo, medijska histerija: tridesetih su je širile nacističke novine poput Der Führera, hvaleći zamisao dr. Knolla, dok je posljednjih tjedana metastazirala društvenim mrežama i desničarskim portalima. Ista je potreba za jednostavnim rješenjima i potraga za jasnim biološkim razgraničenjima: Wilhelm Knoll uveo je pionirsko olimpijsko testiranje sportašica u sklopu šire akcije eliminiranja "neprikladnih elemenata" iz sporta, svrstavajući pritom u "neprikladne elemente" i njemačke sportaše židovskog ili romskog porijekla, dok suvremena postfašistička desnica sanjari o svijetu čvrsto zadanih rodnih uloga, nasuprot "dekadencije" i "woke ludila". Ista je bila čak i reakcija roditelja sportašica izvrgnutih sumnjama i masovnoj mržnji: nesretna majka Helen Stephens novinare je morala uvjeravati da je njena kći "apsolutno djevojka" koja "vodi normalan ženski život i voli plesati", dok je otac Imane Khelif morao ponavljati kako je njegova kći "snažna djevojka" koju je "odgojio da naporno radi".
Ista je, na sreću, i hrabrost tih djevojaka: to je ono što vrijedi upamtiti dok Markić i Musk, Petrov i Trump, Šušnjar, Meloni i ostali bulazne o woke kulturi, rodnoj ideologiji i sumnjivoj fizionomiji, nesvjesni da samo nastavljaju priču staru skoro 90 godina, priču koju je pokrenuo jedan vjerni Führerov sljedbenik s kukastim križem na rukavu. Osamnaestogodišnja Helen Stephens, Munja iz Fultona, prisjećala se tako kako je nakon osvajanja olimpijskog zlata upoznala Hitlera: "Prišao je i pozdravio me nacističkim pozdravom. Pružila sam mu ruku da se rukujemo na dobri stari način, onako kako to radimo u Missouriju." Kasnije je, prepričava, odbila Führerovu ponudu da provede vikend u njegovoj kući u bavarskim Alpama. Skoro stoljeće nakon toga, Imane Khelif, tek što je osvojila zlatnu medalju, ustala je protiv svojih progonitelja: na pariškom sudu tužila je Muskovu platformu X zbog laži, uvreda i dezinformacija koje je mreža tjednima širila. "Ono što se govorilo o meni na društvenim mrežama je nemoralno", izjavila je tada. "Želim promijeniti mišljenja ljudi širom svijeta."
Doduše, ako smo nešto naučili u posljednjih devedesetak godina – od vremena nekadašnjih nacista do ere sadašnjih postfašista – to je da se mišljenja ljudi ne mijenjaju tako lako. Ali baš zato sportu su potrebne snažne, odvažne, neustrašive djevojke. Žene koje će Hitleru reći ne, žene koje će nadjačati uvrede: žene kao što su Helen Stephens i Imane Khelif, olimpijske šampionke.
