Svakog ljeta uvijek ista priča! Brojimo goste i noćenja, ulaske i izlaske preko državne granice, računamo postotke privatnih iznajmljivača i hotela, vapimo za produljenjem sezone i emitivnim tržištima...

A kada se upali crvena lampica, kao sada, jer je prema podacima iz sustava eVisitor u prvih 12 dana srpnja u odnosu na lanjski srpanj broj noćenja pao za gotovo pet posto, dok su dolasci turista u padu 6,2 posto, sve glasnije se traži glava ministra turizma i direktora Hrvatske turističke zajednice, jer su valjda oni isključivi krivci što ćemo ostati bez svog gotovo jedinog prihoda. Što to nama znači »da je 94.174 manje gostiju i 501.019 manje noćenja nego u istom razdoblju prošle godine«?

Prije svega novac kojim je sve mjerljivo, toliko će nam zarada biti manja nego lani. No kada se te katastrofične brojke iznesu ovako đuture, onda nije jasno jesu li svi kojima je turizam izvor prihoda jednako izgubili, jesu li svi vinogradi jednako potučeni od ove elementarne nepogode? Na svu sreću nisu, jer hoteli imaju pad dolazaka od 1,2 posto i pad noćenja od 0,8 posto, što ne znači da će manje zaraditi ili da do kraja godine neće ostvariti planirano. Nesreća je u tome što hoteli čine iznimno malen dio hrvatskog turizma, bitno manji od prosjeka EU.

Mit o Hrvatskoj kao turističkoj zemlji lažan je i opasan kao svaki mit! Ono što smo do jučer slavili kao svoju pobjedu, u stvari je bio naš poraz. Niti isključivo od turizma može živjeti ova država čak i kada bi znala kako, niti on može prehranjivati cjelokupno stanovništvo, niti smo uspjeli akumulirati pet debelih godina kako bismo preživjeli pet mršavih koje slijede. Na prihode od turizma, valjda je to svima jasno, mogu računati samo oni koji u njega ulažu i investiraju, oni koji grade nove objekte, preuređuju stare, educiraju i plaćaju kadrove, šire svoju ponudu i zadovoljavaju potrebe gostiju kojima more i sunce već odavno nisu dovoljni kao sadržaj.

Ne natjera li nas ovaj srpanjski šok na razmišljanje o suštini uloge turizma u našem razvoju, onda se ono u čemu smo vidjeli naše blagostanje može poput bumeranga okrenuti u našu propast. Za koju nam nitko neće biti kriv, osim nas samih, koji nismo izvukli pouke iz Ezopove basne o cvrčku i mravu. Turizam kao djelatnost od koje se za dva-tri mjeseca rada može lagodno živjeti cijele godine, naprosto ne postoji. Kakvo je naše poimanje turizma, na koje su vjerojatno najviše alergični oni pravi turistički djelatnici koji se svakodnevno bore za svakog gosta, kakav je taj naš turistički mentalitet koji prevladava, najbolje ilustriraju aktualni događaji poput Ultre, kada se goste besramno dere do gole kože, na smještaju, prijevozu i pizzi od 220 kuna ili pak primjer »iznajmljivača« koji istraživačkoj novinarki pristaje sniziti cijenu smještaja za 200 kuna ako ne pali klimu i bahato joj spušta slušalicu!

Taj i takav »turizam« vodi nas u ambis, taj perpetuum mobile ulijenio nas je toliko da nismo spremni zasukati rukave, a kamo li dodatno angažirati naše moždane vijuge. Već davno je Franci Blašković, predsjednik Lige za borbu protiv turizma, dokučio:

- Nije turizam toliko kriv koliko mentalitet. Turizam je neutralan: koliko dobar toliko i loš. Loš zato jer je super za nepismenost i neobrazovanje i za sve što čovjeka pretvara definitivno u robu, u ovom slučaju u konobara koji nikako da napravi taj iskorak po kojem bi došao do nekih viših sadržaja. Jer ovako mu je super: ima zimmer frei, ljeti radi, po zimi se razbija alkoholom, knjiga ga ne interesira jer koji će mu k.... knjiga i obrazovanje, što će on učit i razbijati time glavu a da mu to u životu nikad ne koristi.

I zato na sve loše vijesti o ovogodišnjoj turističkoj sezoni, umjesto posmrtnog marša, možemo pustiti samo »Hladno pivo« i njihov »Zimmer frei«.

novilist