Živčana inauguracija

Dakle ta žena zaista ima nepresušan talent da, blago rečeno, napravi korak previše. Nakon što je izbornu kampanju načičkala tucetom teških gafova – što će je joj sigurno značajno prorijediti listu odazvanih uzvanika na inauguraciji – Kolinda Grabar Kitarović nastavila je neumorno tražiti nove mogućnosti da uprska stvar. Napravila je to najavom da želi na svečanosti svoje predsjedničke zakletve biti počašćena lentom kakvu je nosio Tuđman, spominju se tu i počasno-zaštitna postrojba Hrvatske vojske, počasni plotuni… Pa čak i nešto u čemu kritičari vide zabrinjavajuće naznake ne samo tradicionalističkog nego i ustaškog pasatizma. Ostvari li se, naime, najava da će tog dana biti održan i defile ‘svih povijesnih počasnih gardi iz svih dijelova Lijepe Naše’, oni se boje da će se tu naći mjesta i za Poglavnikov tjelesni zdrug iz NDH. U svakom slučaju, nova predsjednica žestoko je napadnuta iz vladajuće koalicije, kojoj su se pridružili i liberalni mediji, da ovakvom inauguracijom amputira Hrvatsku iz kruga građanskih država i trpa je uz bok južnoameričkih i afričkih diktatura. Sada se vidi, kaže se, da Grabar Kitarović nije slučajno u kampanji sahranila pojam ‘građani’ i forsirala ‘Hrvatice i Hrvate’. Jer njena lenta, počasna garda, plotuni i slične kič koještarije znače evidentni prekid s modernitetom iz vremena Mesića i Josipovića i povratak u tko zna koliko duboku i mračnu prošlost.

To sigurno jedan kroz jedan stoji. Ali stoji i još nešto. Koliko god bilo jasno da će ceremonijal ustoličenja nove predsjednice biti jedan veliki ne zna se da li više estetski ili politički retro, postavlja se pitanje da li su i ove silno uzbuđene kritike također samo suvišan pasatistički verbalni ceremonijal. Koga zapravo briga kako je gospođa predsjednica zamislila ceremonijal useljenja u svoj mandat?! Ako hoće, može to učiniti i ogrnuta u carski hermelin, okružena paževima i drugim dvorjanima, sve će se to u krajnjoj liniji vratiti kao bumerang od bjelokosti njoj samoj. Konzekventno tome, kome, dođavola, treba i ovo nadvriskivanje i nadpišavanje oko toga hoće li Grabar Kitarović stolovati na Pantovčaku, u Visokoj ili na kojem joj god drago mjestu? Ako su u Milanovićevoj vladi htjeli nasukati novu predsjednicu na grebene njenih brbljavih izbornih obećanja i demagoških smicalica, dobro, uspjeli su, čestitam, ali kojeg ćemo vraga sada s tim? Jede li se to? Pije li se? Možemo li time zaštititi glavu od kiše i snijega, a guzicu od hladnoće? Hoću reći, ako je nova šefica države izvršila udar na modernost Hrvatske kao građanske države, koliko je modernosti u tome da se od toga pravi događaj od malne sudbinskog značenja? I pogotovo u tome da se skriva kako te modernosti zbilja nema i da se preko tog nemanja sada želi preći debelim naslagama šminke. Jedan lijevi novinar to je ovih dana izrazio kroz jedan drugi aktualni događaj, tako što je javno protestirao zbog noćne akcije u kojoj je policija prebrisala natpis ‘Za dom spremni’ na splitskom spomeniku Devetoj bojni HOS-a ‘Rafael vitez Boban’. Jer koga to smeta, pita on. Pa zar ‘Za dom spremni’ odlično ne odražava ideološki narativ ove bojne, još više, zar to odlično ne odražava stanje duha u Hrvatskoj danas, u kojoj se ustaštvo opet visoko i dično nosi kao i devedesetih? ‘A kada smo već ustaše’, zaključuje, ‘budimo to barem bez prezervativa.’ Zbilja, čemu prezervativ? Treba li on poslužiti tome da sakrije golu istinu da je u političkom kreiranju ovog spomenika najdirektnije sudjelovao splitski SDP-ov gradonačelnik? Kao što je, uostalom, SDP, koji sada baca drvlje i kamenje protiv vraćanja Tuđmana u ceremonijal predsjedničke inauguracije, itekako zaslužan za to što je on dignut na pijedestal neupitne i neumrle vrijednosti. Jest da je bio malo nedemokrat i jest da je malo brljao u Bosni i Hercegovini. Ali ni u čemu drugome njegovoj se svetačkoj personi nema ama baš ništa prigovoriti. Uostalom, predsjednički izbori bili su nedavno i lako se sjetiti kome su bila puna usta Tuđmana. Najviše novoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, a odmah zatim dosadašnjem predsjedniku Josipoviću. A kada se tu odčepi rupa, kroz nju prolazi i mnogo drugoga. To se upravo događa s povratkom Glavaša, uz doček u Osijeku koji nije ništa drugo nego eskalacija neuravnoteženog, podivljalog domoljublja.

To domoljublje se više ne vadi na ono staro ‘heroj, a ne zločinac’. Ne, Glavaš je ‘naš’ iako je zločinac, ili baš zato što je zločinac. Lako je predvidjeti što će biti dalje. Stranke na vlasti držat će se podalje, možda i promrmljati neku protiv ove euforije, a HDZ će biti direktniji, iako se ni on neće zalijetati, nego će slavljeničke kresove potpaljivati s distance, preko svojih trabanata (šatoraši iz Savske 66). Ali tu bitne razlike nema. Čak su odnosi vladajuće koalicije s Glavaševom strankom bolji nego HDZ-ovi, što je bilo ovjenčano i s više koalicija na lokalnoj razini. Tako se pokazalo da je baš s te strane došao odlučan doprinos da se u ovom slučaju dogodi ‘normalizacija nenormalnog’, tj. da se s Glavaša skine stigma teškog ratnog zločinca i da dobije status zaslužnog osloboditelja koji je tamo devedesetih nešto malo zabrljao. I eto, kada i iz ovoga kuta osmotriš živčanu svađu oko inauguracije Kolinde Grabar Kitarović, zbilja ti nije jasno u čemu je spor. Možda se, hajde, može govoriti o značajnim scenografskim i dekoraterskim razlikama, ali kada bi u toj svađi sudjelovali i ne znam koliko kvalificirani sudionici, ne vidi se kako bi dokazali dvije stvari. Prvo, da je pitanje scenskog uprizorenja inauguracije četvrte hrvatske predsjednice nešto osrednje važno za ovu zemlju. I drugo, da bi neka drukčija, decentnija i demokratskom duhu primjerenija inauguracija više odgovarala onome kako ta zemlja, u političkom, kulturnom, medijskom itd. smislu, danas izgleda.

Tako bi se moglo reći da postoji ipak nešto gore od napirlitanog, polumonarhijskog ustoličenja koje se sprema za Kolindu Grabar Kitarović, a to je ova užasno bučna i užasno promašena i nevažna debata koja se o tome vodi. Upravo je poražavajuće kada se ovo usporedi s onim što je na početku mandata napravio novi grčki premijer Aleksis Cipras. On je sva ova simbolička pitanja svoje inauguracije riješio u dahu, s dva brzopotezna koraka – odbio je položiti zakletvu pred patrijarhom i položio vijenac na spomenik strijeljanim komunistima – da bi zatim prve dane mandata doslovce nakrcao s toliko ključnih ekonomskih i socijalnih mjera koliko SDP i HDZ nisu u stanju godinama. To se zove politika, ovo kod nas tek traži ime.