Znam da su pesimisti dobro informirani optimisti. Pa što? Što su takvi učinili? Samo su se žderali, uzrujavali i njurgali. Bili su razumni. Često su umirali od sasvim neopravdanih strahova, bili su realni, šutjeli i nisu napravili ništa krivo.
Ne, nemojte zaključiti da rade samo hrabri kriminalci; najviše rade radišne i uporne budale. Doista, da bi nešto napravio, moraš biti bar malo budala, praviti se naivnim, utopistom. Tisuću puta bio sam razočaran sebičnošću i uskogrudnošću drugih, inertnošću duha i viškom samodopadne ignorancije.
Sve to treba zaboraviti i praviti se da vjeruješ da se sve može, da su ljudi dobri i razumni, premda te iskustvo uči drukčije.
Pretpostavka moralnog čovjeka, morala općenito, je da zaboraviš iskustva, da se ne sjećaš razočaranja, budeš spreman početi ispočetka.
Ima nešto tragično ali konstruktivno u tom stavu. Spoznaja da je život borba protiv vjetrenjača, da se stalno vrtimo u krugovima istih pitanja i problema. Znači da prije svakog drugog pitanja treba zaboraviti što si iskusio, kako si propadao, kako su se ideali izlizali, kako su ih ismijali, kako ih je stvarnost učinila smiješnim.
Kaže Konfucije: ”Our greatest glory is not in never falling, but in rising every time we fall” (”Naša najveća snaga nije u tome da nikad ne padnemo, već da se uvijek dignemo nakon pada”.)
Sada ponovo pišem jednu deklaraciju. Opet protiv korupcije. Već mi se gade fraze koje sam izmislio prije dva desetljeća i koje su od onda počeli koristiti mnogi, od Sanadera do Bakića, desnice i ljevice. To su bile samo riječi. Sjećam se kako su me izrugivali kad sam govorio o sukobu interesa, dostupnosti informacija, izvješćima stranaka o troškovima. Govorili su da su to samo riječi, da treba istraga, sud i kazna.
Malo tko zna da je ideja o imovinskim karticama osmišljena u Istanbulu u zgradi OECD-a i da je Aleksandra Drecun, tada ministrica u Srbiji, govorila da je to opasno i da otkriva organiziranom kriminalu gdje dužnosnik živi. Kasnije je preuzela naše zakonsko rješenje.
Mađarski predstavnik je govorio da imovinske kartice trebaju biti tajna i podaci poznati samo nadređenima. No s vremenom su riječi postale važna prepreka vlasti.
Neovisne institucije nisu suprotne Ustavu, ali su prepreka zloupotrebama. Ali kad pogledam unatrag, riječi su postale ubojito oružje. Neke su se pretvorile u zakone, ali mnoge su postale dio narodnog duha i mišljenja koje se ne može ignorirati.
Ministri podnose ostavke, ali sve je manje uvjerljiva tvrdnja da o tome treba šutjeti. Do pravomoćne sudske presude. I da mediji trebaju šutjeti ako se vode sumnjama. Nema, gospodo, više komocije na vlasti i tihog dilanja usluge za uslugu.
Opet ću pretrpjeti prigovore da se radi o percepcijama. Legitimnost i vjerodostojnost vlasti i jest percepcija, a i opasan dokaz da o zapošljavanju odlučuju klike, da u javnim nabavkama caruje namještanje uvjeta i cijena i da se u stranku učlanjuju karijeristi.
Kakav dojam izaziva činjenica da je ministar, mlad i neopterećen iskustvom, u godinu dana u svojoj ustanovi (stalno u gubitku) zaposlio 69 ljudi na dobre plaće i to, čudno, baš one s kojima je igrao nogomet ili išao u školu?
Kakav dojam izaziva to da otac ministra, i sam iskusan dužnosnik, kaže da prednost pri zapošljavanju trebaju imati članovi HDZ-a, a da nije nikakav propust izbjeći prijaviti automobil u imovinsku karticu (”Pa to je Smartić”)?
Kakav dojam ostavlja ministrica koja ulazi u veliki službeni auto i klikće ”Naprijed u nove radne pobjede” (možda je trebala viknuti, jer je smijenjena – u nove radne poraze!!)?
U Saboru se ne raspravlja o smjeni starih ministara ili o kvaliteti novih jer je, zaboga, petak i idemo na more. Ljeto nije za neugodna pitanja, već za namještene natječaje i rasprave o urbanističkim planovima.
Vlada kaže da je to samo dojam, percepcija, umjesto da se pita kakav je to dojam. Loš je to dojam.
U jednoj američkoj kampanji ispod slike predsjedničkog kandidata je pisalo ”Biste li od ovog čovjeka kupili polovni auto?”. Prije nego što se kod nas pojavi takav plakat s grafitima: ”Nikad!” ”Od njega?” moram priznati da odgovor kod nas ne mogu predvidjeti.
Našim ministrima raste bogatstvo jer štede i skupljaju lavandu, prodaju skupo, a kupuju jeftino, pa je s takvima teško poslovati. Ali s druge strane, možda nisu imovinu stekli znojem, pa s takvima treba tržiti. Loš dojam se lako zaradi. Dobar dojam je teško održati, ali jedno i drugo ima sasvim materijalne posljedice.
Da li vi ulažete novac u banku na lošem glasu? Da li više vrijedi kuća kojoj je susjed liječnik ili ona kojoj je susjed slab poduzetnik? Koliko prisile treba Vlada koju narod ne voli, iako ima većinu kod brojenja glasova. Koji od prebjega-žetončića računa na mjesto na listi ili na preferencijske glasove?
O ne, dojam je u politici sve, inače se vlast ne bi trudila da zaboravimo grupu Borg, nelegalna prisluškivanja i lažne SMS poruke, nesmotrene nesreće u prometu, stečajeve, stvarne i fingirane, porezne dugove i nekretninske vratolomije. O ne, dojam je skoro sve, jer je politika manipulacija dojmovima za glasove.
Zato mi, molim vas, ne govorite da su riječi važne samo kad su konkretna pravna norma. Znam i ja da su zakoni važni i da se bez njih lakše vješaju krivci, ali u anomiji zakoni vrijede za siromašne i slabe, ne za bogate i moćne.
Zakoni su isto riječi, ali i naputak po kojem djeluje organizirana država. No zakoni trebaju biti ne na papiru, već i prihvaćeni u srcima ljudi. Zato vlast treba biti vjerodostojna, omiljena i prihvaćena stalno, a ne samo na dan brojanja glasova.
Riječi su moćan alat dojma. Prema riječima sudimo o tome što je stvarnost, što treba činiti i u čemu naše djelovanje ima smisla.
Mislim da je jedan prigovor opravdan. Prigovor će biti i to da je tekst općenit. Pokušao sam ubaciti sasvim konkretne prijedloge. Imao sam dosta ideja, no neke nisu shvaćene kao prijedlozi koji odgovaraju političkom trenutku – recimo izmjene izbornog sustava, lokalne demokracije i sukoba interesa – no kako o tome treba raspravljati, takve stvari nisu ostale u tekstu.
To je kod nekih stvorilo dojam da u samom SDP-u postoje rezerve i otpori. Nemam taj dojam, odluke su bile jednoglasne, primjedbe argumentirane. Uostalom, to nije autorski tekst, pa smatram da moja taština, jer volim kratke rečenice i izbjegavam riječi ”ali”, ”međutim”, ”za sada”, ne smije biti presudna. Volja postoji, ali neka se ona testira na konkretnim prijedlozima, jer očekujem da ćemo imati jesenju nisku sezonu prijedloga zakona.
Naravno da prezirem argument da se traži nemoguće – ”Budimo realni, tražimo nemoguće” (”Soyons realistes, demandez l’impossible”) – i da se treba praviti da razumijem da je nešto teško provedivo, politički opasno i da će izazvati otpor svih koji prepoznaju rizik za svoj interes, a to su potencijalni saveznici.
Neka drugi misle na logiku savezništva koja je uvijek logika konvoja (konvoj ide brzinom najsporijeg broda); za mene vrijedi traženje zajedničkog cilja. Za savezničke konvoje u Drugom svjetskom ratu vrijedilo je pravilo da znaju kuda plove, da su svjesni važnosti onoga što vode, da se ne boje čopora podmornica, a ne kojom brzinom plove.
Treba tu tvrdoglave upornosti i mnoštvo kompromisa. Nije moj zadatak misliti o tome. Nije mi lako trpjeti diskvalifikacije. Ipak sam ja tašt.
Neki dan mi je netko meni nepoznat porekao kompetentnost jer kaže da sam sociolog. Nije čitao moje tekstove o pravu, ustavnom pravu, ne mari on koliko sam nacrta zakona i strategija napisao, na kojim sveučilištima predajem i gdje sam bio profesor i gdje sam se obrazovao.
Drugi mi kaže da sam prodavao ispite i silovao studentice.
Treći me diskvalificira time što tvrdi da sam oficirsko dijete.
Na takve stvari prvo opsujem, pa ih pokušam uvjeriti u istinu. Prijatelji mi se smiješe, grohotom ismijavaju moju naivnost i ispravljanje krivih navoda na Twitteru. Što ti vrijede titule, magisteriji i doktorati, ime u Wikipediji i biografije na internetu; pa ti diraš ljude u osjetljive interese i misliš da jednoglasna podrška znači da te ljudi cijene.
No ono o čemu se radi nije literatura, već stvarnost. Zato duži citat iz literature: ”Živimo u ozračju posvemašnjeg licemjerja. U književnosti vlada prezriva nadmenost. Cilj svih litterateurs jest nešto s čime će se zbijati šala. S jednim pronicavim i čestitim čeljadetom iz uprave javnih prihoda u Washingtonu, koje po naravi svog posla redovito putuje u gradove na sjeveru, jugu i zapadu kako bi istraživao prevare, naveliko sam razgovarao o njegovim otkrićima. Pokvarenost poslovnih slojeva u našoj zemlji nije manja nego se pretpostavlja, nego je beskrajno veća.
Javne službe u Americi, na nacionalnoj, državnoj i općinskoj razini, u svim njihovim ograncima i odsjecima, izuzev sudskog, zasićene su korupcijom, podmićivanjem, dvoličnošću, aljkavim upravljanjem, a i ona sudska već je načeta. Veliki gradovi zaudaraju po lupeštvu i nitkovluku uglednih jednako kao i neuglednih.
U pomodnom životu, jezičavosti, mlako ljubakanje, mekušaca nevjera, sitni ciljevi ili nikakvi ciljevi, tek da se ubije vrijeme. U biznisu (ta sveproždiruća moderna riječ, biznis) jedini je i isključivi cilj novčani dobitak po svaku cijenu. Čarobnjakova zmija u bajci proždrljivo je progutala sve ostale zmije, a zgrtanje novca je zmija našeg čarobnjaka i danas jedina gospodarica na bojnom polju. Najbolji sloj kojim se dičimo tek je rulja pomodno odjevenih špekulanata i prostaka.” (Walt Withman: ”Demokratski vidici”).
Stvarnost ili književnost? Dojam ili dokaz? Amerika ili Hrvatska?
autograf
Ne, nemojte zaključiti da rade samo hrabri kriminalci; najviše rade radišne i uporne budale. Doista, da bi nešto napravio, moraš biti bar malo budala, praviti se naivnim, utopistom. Tisuću puta bio sam razočaran sebičnošću i uskogrudnošću drugih, inertnošću duha i viškom samodopadne ignorancije.
Sve to treba zaboraviti i praviti se da vjeruješ da se sve može, da su ljudi dobri i razumni, premda te iskustvo uči drukčije.
U Saboru se ne raspravlja o smjeni starih ministara ili o kvaliteti novih jer je, zaboga, petak i idemo na more. Ljeto nije za neugodna pitanja, već za namještene natječaje i rasprave o urbanističkim planovima
Pretpostavka moralnog čovjeka, morala općenito, je da zaboraviš iskustva, da se ne sjećaš razočaranja, budeš spreman početi ispočetka.
Ima nešto tragično ali konstruktivno u tom stavu. Spoznaja da je život borba protiv vjetrenjača, da se stalno vrtimo u krugovima istih pitanja i problema. Znači da prije svakog drugog pitanja treba zaboraviti što si iskusio, kako si propadao, kako su se ideali izlizali, kako su ih ismijali, kako ih je stvarnost učinila smiješnim.
Kaže Konfucije: ”Our greatest glory is not in never falling, but in rising every time we fall” (”Naša najveća snaga nije u tome da nikad ne padnemo, već da se uvijek dignemo nakon pada”.)
Sada ponovo pišem jednu deklaraciju. Opet protiv korupcije. Već mi se gade fraze koje sam izmislio prije dva desetljeća i koje su od onda počeli koristiti mnogi, od Sanadera do Bakića, desnice i ljevice. To su bile samo riječi. Sjećam se kako su me izrugivali kad sam govorio o sukobu interesa, dostupnosti informacija, izvješćima stranaka o troškovima. Govorili su da su to samo riječi, da treba istraga, sud i kazna.
Malo tko zna da je ideja o imovinskim karticama osmišljena u Istanbulu u zgradi OECD-a i da je Aleksandra Drecun, tada ministrica u Srbiji, govorila da je to opasno i da otkriva organiziranom kriminalu gdje dužnosnik živi. Kasnije je preuzela naše zakonsko rješenje.
Mađarski predstavnik je govorio da imovinske kartice trebaju biti tajna i podaci poznati samo nadređenima. No s vremenom su riječi postale važna prepreka vlasti.
Neovisne institucije nisu suprotne Ustavu, ali su prepreka zloupotrebama. Ali kad pogledam unatrag, riječi su postale ubojito oružje. Neke su se pretvorile u zakone, ali mnoge su postale dio narodnog duha i mišljenja koje se ne može ignorirati.
Ministri podnose ostavke, ali sve je manje uvjerljiva tvrdnja da o tome treba šutjeti. Do pravomoćne sudske presude. I da mediji trebaju šutjeti ako se vode sumnjama. Nema, gospodo, više komocije na vlasti i tihog dilanja usluge za uslugu.
Opet ću pretrpjeti prigovore da se radi o percepcijama. Legitimnost i vjerodostojnost vlasti i jest percepcija, a i opasan dokaz da o zapošljavanju odlučuju klike, da u javnim nabavkama caruje namještanje uvjeta i cijena i da se u stranku učlanjuju karijeristi.
Kakav dojam izaziva činjenica da je ministar, mlad i neopterećen iskustvom, u godinu dana u svojoj ustanovi (stalno u gubitku) zaposlio 69 ljudi na dobre plaće i to, čudno, baš one s kojima je igrao nogomet ili išao u školu?
O ne, dojam je u politici sve, inače se vlast ne bi trudila da zaboravimo grupu Borg, nelegalna prisluškivanja i lažne SMS poruke, nesmotrene nesreće u prometu, stečajeve, stvarne i fingirane, porezne dugove i nekretninske vratolomije. O ne, dojam je skoro sve, jer je politika manipulacija dojmovima za glasove
Kakav dojam izaziva to da otac ministra, i sam iskusan dužnosnik, kaže da prednost pri zapošljavanju trebaju imati članovi HDZ-a, a da nije nikakav propust izbjeći prijaviti automobil u imovinsku karticu (”Pa to je Smartić”)?
Kakav dojam ostavlja ministrica koja ulazi u veliki službeni auto i klikće ”Naprijed u nove radne pobjede” (možda je trebala viknuti, jer je smijenjena – u nove radne poraze!!)?
U Saboru se ne raspravlja o smjeni starih ministara ili o kvaliteti novih jer je, zaboga, petak i idemo na more. Ljeto nije za neugodna pitanja, već za namještene natječaje i rasprave o urbanističkim planovima.
Vlada kaže da je to samo dojam, percepcija, umjesto da se pita kakav je to dojam. Loš je to dojam.
U jednoj američkoj kampanji ispod slike predsjedničkog kandidata je pisalo ”Biste li od ovog čovjeka kupili polovni auto?”. Prije nego što se kod nas pojavi takav plakat s grafitima: ”Nikad!” ”Od njega?” moram priznati da odgovor kod nas ne mogu predvidjeti.
Našim ministrima raste bogatstvo jer štede i skupljaju lavandu, prodaju skupo, a kupuju jeftino, pa je s takvima teško poslovati. Ali s druge strane, možda nisu imovinu stekli znojem, pa s takvima treba tržiti. Loš dojam se lako zaradi. Dobar dojam je teško održati, ali jedno i drugo ima sasvim materijalne posljedice.
Da li vi ulažete novac u banku na lošem glasu? Da li više vrijedi kuća kojoj je susjed liječnik ili ona kojoj je susjed slab poduzetnik? Koliko prisile treba Vlada koju narod ne voli, iako ima većinu kod brojenja glasova. Koji od prebjega-žetončića računa na mjesto na listi ili na preferencijske glasove?
O ne, dojam je u politici sve, inače se vlast ne bi trudila da zaboravimo grupu Borg, nelegalna prisluškivanja i lažne SMS poruke, nesmotrene nesreće u prometu, stečajeve, stvarne i fingirane, porezne dugove i nekretninske vratolomije. O ne, dojam je skoro sve, jer je politika manipulacija dojmovima za glasove.
Zato mi, molim vas, ne govorite da su riječi važne samo kad su konkretna pravna norma. Znam i ja da su zakoni važni i da se bez njih lakše vješaju krivci, ali u anomiji zakoni vrijede za siromašne i slabe, ne za bogate i moćne.
Zakoni su isto riječi, ali i naputak po kojem djeluje organizirana država. No zakoni trebaju biti ne na papiru, već i prihvaćeni u srcima ljudi. Zato vlast treba biti vjerodostojna, omiljena i prihvaćena stalno, a ne samo na dan brojanja glasova.
Naravno da prezirem argument da se traži nemoguće – ”Budimo realni, tražimo nemoguće” (”Soyons realistes, demandez l’impossible”) – i da se treba praviti da razumijem da je nešto teško provedivo, politički opasno i da će izazvati otpor svih koji prepoznaju rizik za svoj interes, a to su potencijalni saveznici
Riječi su moćan alat dojma. Prema riječima sudimo o tome što je stvarnost, što treba činiti i u čemu naše djelovanje ima smisla.
Mislim da je jedan prigovor opravdan. Prigovor će biti i to da je tekst općenit. Pokušao sam ubaciti sasvim konkretne prijedloge. Imao sam dosta ideja, no neke nisu shvaćene kao prijedlozi koji odgovaraju političkom trenutku – recimo izmjene izbornog sustava, lokalne demokracije i sukoba interesa – no kako o tome treba raspravljati, takve stvari nisu ostale u tekstu.
To je kod nekih stvorilo dojam da u samom SDP-u postoje rezerve i otpori. Nemam taj dojam, odluke su bile jednoglasne, primjedbe argumentirane. Uostalom, to nije autorski tekst, pa smatram da moja taština, jer volim kratke rečenice i izbjegavam riječi ”ali”, ”međutim”, ”za sada”, ne smije biti presudna. Volja postoji, ali neka se ona testira na konkretnim prijedlozima, jer očekujem da ćemo imati jesenju nisku sezonu prijedloga zakona.
Naravno da prezirem argument da se traži nemoguće – ”Budimo realni, tražimo nemoguće” (”Soyons realistes, demandez l’impossible”) – i da se treba praviti da razumijem da je nešto teško provedivo, politički opasno i da će izazvati otpor svih koji prepoznaju rizik za svoj interes, a to su potencijalni saveznici.
Neka drugi misle na logiku savezništva koja je uvijek logika konvoja (konvoj ide brzinom najsporijeg broda); za mene vrijedi traženje zajedničkog cilja. Za savezničke konvoje u Drugom svjetskom ratu vrijedilo je pravilo da znaju kuda plove, da su svjesni važnosti onoga što vode, da se ne boje čopora podmornica, a ne kojom brzinom plove.
Treba tu tvrdoglave upornosti i mnoštvo kompromisa. Nije moj zadatak misliti o tome. Nije mi lako trpjeti diskvalifikacije. Ipak sam ja tašt.
Neki dan mi je netko meni nepoznat porekao kompetentnost jer kaže da sam sociolog. Nije čitao moje tekstove o pravu, ustavnom pravu, ne mari on koliko sam nacrta zakona i strategija napisao, na kojim sveučilištima predajem i gdje sam bio profesor i gdje sam se obrazovao.
Drugi mi kaže da sam prodavao ispite i silovao studentice.
Treći me diskvalificira time što tvrdi da sam oficirsko dijete.
Na takve stvari prvo opsujem, pa ih pokušam uvjeriti u istinu. Prijatelji mi se smiješe, grohotom ismijavaju moju naivnost i ispravljanje krivih navoda na Twitteru. Što ti vrijede titule, magisteriji i doktorati, ime u Wikipediji i biografije na internetu; pa ti diraš ljude u osjetljive interese i misliš da jednoglasna podrška znači da te ljudi cijene.
Prijatelji mi se smiješe, grohotom ismijavaju moju naivnost i ispravljanje krivih navoda na Twitteru. Što ti vrijede titule, magisteriji i doktorati, ime u Wikipediji i biografije na internetu; pa ti diraš ljude u osjetljive interese i misliš da jednoglasna podrška znači da te ljudi cijene
No ono o čemu se radi nije literatura, već stvarnost. Zato duži citat iz literature: ”Živimo u ozračju posvemašnjeg licemjerja. U književnosti vlada prezriva nadmenost. Cilj svih litterateurs jest nešto s čime će se zbijati šala. S jednim pronicavim i čestitim čeljadetom iz uprave javnih prihoda u Washingtonu, koje po naravi svog posla redovito putuje u gradove na sjeveru, jugu i zapadu kako bi istraživao prevare, naveliko sam razgovarao o njegovim otkrićima. Pokvarenost poslovnih slojeva u našoj zemlji nije manja nego se pretpostavlja, nego je beskrajno veća.
Javne službe u Americi, na nacionalnoj, državnoj i općinskoj razini, u svim njihovim ograncima i odsjecima, izuzev sudskog, zasićene su korupcijom, podmićivanjem, dvoličnošću, aljkavim upravljanjem, a i ona sudska već je načeta. Veliki gradovi zaudaraju po lupeštvu i nitkovluku uglednih jednako kao i neuglednih.
U pomodnom životu, jezičavosti, mlako ljubakanje, mekušaca nevjera, sitni ciljevi ili nikakvi ciljevi, tek da se ubije vrijeme. U biznisu (ta sveproždiruća moderna riječ, biznis) jedini je i isključivi cilj novčani dobitak po svaku cijenu. Čarobnjakova zmija u bajci proždrljivo je progutala sve ostale zmije, a zgrtanje novca je zmija našeg čarobnjaka i danas jedina gospodarica na bojnom polju. Najbolji sloj kojim se dičimo tek je rulja pomodno odjevenih špekulanata i prostaka.” (Walt Withman: ”Demokratski vidici”).
Stvarnost ili književnost? Dojam ili dokaz? Amerika ili Hrvatska?
autograf
