Nastavlja li se život nakon smrti, i ako da u kojem obliku, pitanje je staro koliko i čovječanstvo. Pokušat ćemo sažeti filozofski i spiritualni pristup o smrti i dati vam mogućnost razmišljati i razgovarati o pitanju svih pitanja.
Što je fizička smrt?
Smrt je konačni prestanak vitalnih funkcija. Mozak više ne funkcionira, organi i stanice više ne ispunjavaju svoju ulogu. Organizam više nije sposoban održavati život. Više ne može crpiti energiju iz svoje okoline, ne transformira je i više se njome ne “hrani”.
Filozofski i spiritualni pristup smrti
No, prema nekim teorijama ili vjerovanjima, nakon fizičke smrti nešto ostaje. Opisat ćemo četiri hipoteze, već odavno opisane:
- Ostaje pojedinac, u punom smislu, ali čije bi postojanje bilo “preneseno” u drugi svijet.
- Ostaje individualnost, onako kako je osjeća pojedinac, drugim riječima “ja” ili “ego”.
- Ostaje svijest.
- Ostaje duša ili duh, sposobna ili sposoban pridružiti se drugom svijetu – raju ili paklu – ili se reinkarnirati u novo ljudsko, životinjsko biće ili biljku.
Hipoteza o opstanku određenog oblika života ili svijesti nakon smrti propituje odnos između tijela, mozga, duše i duha.
Duša ili duh – o čemu govorimo?
Duša je sjedište psihičke aktivnosti i stanja svijesti pojedinca. Nosi sva stanja i intelektualne, moralne i afektivne dispozicije koje tvore individualnost. Vezana je za svijest, za ego, ali i za razum i intelekt. Duša se može, ali i ne mora brkati s mozgom.
Duh se može definirati kao duhovna dimenzija ljudskog bića, u kontaktu s višim ili univerzalnim principom. Imajte na umu da dušu i duh često brkaju.
Život nakon smrti stoga se može promatrati kao održavanje funkcija duše unatoč smrti mozga. Za druge je riječ o oslobađanju duha koji bi se tako mogao pridružiti višem ili univerzalnom principu.
Pitanje što je nakon smrti također potiče na razmišljanje o otajstvu života. Trenutačno nijedna ozbiljna znanstvena teorija ne može objasniti podrijetlo, prirodu i duboko značenje života, tako da se mogu zamisliti sve hipoteze o životu, smrti i životu poslije smrti.
U nedostatku znanstvenog odgovora, filozof će morati ostati otvorenog uma i razmotriti sve mogućnosti. Daleko od polemika i oštrih rasprava, zanimat će ga sva mišljenja, uključujući i religijske dogme, ali se ipak neće zatvarati u bilo kakvo uvjerenje ili sigurnost.
Život nakon smrti u različitim religijama
Većina religija opisuje smrt kao prolaz, a ne kao kraj. Razdvajanje tijela i duše označilo bi odlazak potonje u svijet iza. U nekim slučajevima kremiranje je povezano sa simbolikom uskrsnuća duše.
Što kažu stare religije?
Pogrebni obredi prijelaza u zagrobni život ključni su za većinu drevnih kultura i civilizacija, primjerice među neolitskim narodima, Egipćanima, Grcima ili Rimljanima, uključujući i naše pretke Ilire koji su također imali svoje obrede prijelaza.
Ovi obredi imaju za cilj pripremiti i pomoći mrtvima na njihovom putu u zagrobni život. Prema različitim vjerovanjima, iskušenja čekaju mrtve prije nego što stignu do konačnog odredišta: teška iskušenja, borba sa zmijama ili demonima i slično.
U kršćanstvu
Monoteističke religije potvrđuju opstanak duše nakon smrti. Na primjer, duša se smatra besmrtnom. Fizička smrt jednostavno označava razdvajanje tijela i duše. Nakon smrti, duša se suočava s izborom: pridružiti se Božjoj ljubavi (to je spasenje, pristup raju) ili je odbiti (to je pakao, prokletstvo).
Nadalje, kršćanstvo uvodi ideju o uskrsnuću tijela, koje je predodređeno da se pridruži duši na kraju vremena.
U Novom zavjetu Kristova smrt i uskrsnuće imaju posebno značenje. Besmrtnost stječu oni koji znaju prigrliti mržnju i pobijediti strah od smrti. Isus daje primjer predajući se bez otpora, na isti način na koji nudi svoje tijelo i krv apostolima tijekom Posljednje večere.
Isus nas stoga potiče da se žrtvujemo, da se odreknemo sebe kako bismo pristupili drugom, čišćem obliku života. Međutim, ova žrtva ne uključuje nužno fizičku smrt. Dar sebe može se postići svakodnevno. Dakle, raj je “u nama”, sve dok ga želimo vidjeti, živjeti i prakticirati.
Stoga, za one koji se potpuno predaju drugima i Bogu, više nema prave razlike između života i života nakon smrti.
U budizmu
U budizmu smrt odgovara prestanku aktivnosti fizičkog organizma, ali mentalne energije ne prestaju. Volja, želja, želja za nastavkom postojanja, želja za “postankom” sve su to sile koje će vjerojatno trajati i nakon fizičke smrti.
Te se sile, predmet iluzorne vezanosti, stoga nastavljaju manifestirati u drugim oblicima, što stvara ponovno postojanje, to jest neprestano ponovno rađanje. Ciklus ponovnih rođenja naziva se Samsara.
Život poslije smrti: pitanje reinkarnacije
Reinkarnacija ili transmigracija duša je ideja da duša (svijest ili vitalna energija) napušta tijelo u trenutku smrti kako bi došla i nastanila se u drugom tijelu, ljudskom, životinjskom ili čak biljnom. Teorija seobe razvila se osobito tijekom grčke antike.
S druge strane, reinkarnacija zauzima središnje mjesto u hinduizmu. Odnosi se na bića koja se nisu uspjela osloboditi “postajanja”. Na isti način kao u budizmu, bezinteresne radnje su koncentrirane kako bi se ponovno rodilo, u ovom slučaju inkarnacijom u novom tijelu. Postoji potencijalno beskonačan ciklus ponovnih rođenja.
Na kraju, imajte na umu da su katari također vjerovali u reinkarnaciju. Katarizam je “krivovjerje” koje se razvilo u Francuskoj, ali koje je poteklo s Bliskog istoka. Većina spisa o katrima je došla preko Katoličke crkve.
Život poslije smrti u filozofiji
Iako je smrt središnje pitanje u filozofiji, život nakon smrti se rjeđe obrađuje. Vjerojatno zato što je ovo pitanje previše tajanstveno i neopipljivo.
Za Platona, smrt se sastoji u odvajanju duše i tijela. Konačno izbavljena iz svog tjelesnog zatvora, besmrtna duša može se pridružiti svijetu ideja, to jest području razuma i mudrosti.
Za Epikura, smrt nije “ništa”, stoga je se ne treba bojati.
Steknite naviku misliti da smrt nije ništa. Jer sve dobro i sve zlo prebivaju u osjetu, a smrt je ipak lišenje svake osjećajnosti. Mi, dakle, govorimo isprazne riječi kad tvrdimo da se smrti treba bojati, ne zato što će biti bolno kad se ostvari, nego zato što ju je bolno čekati. Bio bi to doista uzaludan i besmislen strah koji bi proizveo očekivanje stvari koja svojom prisutnošću ne uzrokuje probleme, napisao je Epikur Meneceusu u svom pismu.
Što misle materijalisti o životu nakon smrti?
Konačno, za materijaliste, ne postoji ništa nakon smrti. Kraj materijalnog tijela dovodi do nestanka svijesti i osjećaja postojanja. Sve što se događa oko nas stvar je slučajnosti.
Život nakon smrti kroz spiritualizam
Duh, duhovi, entiteti, eterična stvorenja… opstanak individualnosti u raznim oblicima dio je popularne kulture, i to već dugo vremena.
Od kraja 19. stoljeća, spiritistička struja organizirala je i kodificirala ta vjerovanja kako bi od njih napravila kvazi-znanost koja je dočekala moment svoje slave.
Spiritizam je duhovni, kulturni i filozofski pokret koji smatra da je svakog pojedinca stvorio Bog da proživi niz iskustava kroz uzastopna utjelovljenja, u logici neprekidnog napredovanja.
Knjiga duhova A. Kardeca, temeljno djelo spiritualizma, namijenjena je razgovoru s duhovima. Dolazeći u kontakt s entitetima koji se smatraju ozbiljnima i dobronamjernima, medij postavlja pitanja i dobiva odgovore o Bogu, svemiru i velikim metafizičkim pitanjima.
U spiritističkoj doktrini, svaki život odgovara inkarnaciji u tijelu i predstavlja priliku za pojedinca da se poboljša i popne na ljestvici duhovnih kategorija.
Kada se inkarnira, pojedinac gubi sjećanje na svoje prošle živote. Smrt omogućuje pojedincu da povrati punu svijest i sagleda samog sebe. Tada se odlučuje inkarnirati u novom tijelu, kako bi pokušao postati bolje biće, odvojen od iluzija materije.
Treba napomenuti da se u spiritualizmu čisti duhovi okupljaju u zajednicama, ostavljajući nesavršene duhove po strani. Najčišći se duhovi više ne moraju inkarnirati. Njihova snaga se izražava samo na energetski i duhovni način.
U masoneriji tj. slobodnom zidarstvu
U masoneriji se životu nakon smrti pristupa simbolično, prema pristupu koji uspostavlja inicijacijski napredak.
U profanom svijetu, inicijacija (uvođenje, osvećenje) je sistem obreda, pravila običaja i normi kojima se služe tradicionalna društva kako bi iz perioda djetinjstva, dječake uveli u novu ulogu muškarca, a djevojke u novu ulogu žene. Rituali inicijacije često su praćeni izlaganjem teškim iskušenjima (dugotrajnoj samoći, gladi, žeđi i sl.) što ima simboličku ulogu raskidanja edipalne vezanosti i uključivanje u svijet odraslih.
Inicijacija u slobodnom zidarstvu ili masoneriji početak je dugog puta usavršavanja i samoostvarenja. U kolektivnoj mašti masonska je inicijacija samo ceremonija ili ritual koji laika pretvara u masona. No mora se shvatiti da je masonska inicijacija mnogo više od toga. Masonska inicijacija također i iznad svega označava dugu potragu koja vodi slobodnog zidara, kroz progresivni proces, u potrazi za dobrim, lijepim, istinitim i pravednim.
Osnovna ideja je da morate prihvatiti umiranje kako biste se rodili bolji. Svaki stupanj inicijacijskog procesa stoga odgovara smrti dijela sebe da bi se ponovno rodio u pročišćenom obliku. Ova intimna transformacija, omogućena naporom samospoznaje, podsjeća na principe duhovne alkemije.
Valja napomenuti da se masoni ne izjašnjavaju jasno o fizičkoj smrti koju nazivaju “Odlazak na vječni istok” i budućnosti duše. Masoni ovo pitanje prepuštaju slobodnoj procijeni svakoga masona, što masonstvo razlikuje od religija.
Zaključak o životu nakon smrti
Čak i u slučaju kada se doživljava kao kraj svijesti i osobnosti, smrt nije nužno sinonim za ništavilo. Doista, razgradnja bića najavljuje povratak Svemu. Umjesto nestanka, tu bismo mogli vidjeti fuziju, reintegraciju u cijeli svemir.
U ovoj hipotezi, život nakon smrti odgovarao bi kraju individualnosti da bi ustupio mjesto univerzalnom, neograničenom i vječnom biću koje nosimo u sebi.
Život nakon smrti bi stoga bio povratak jedinstvu i ljubavi, nečemu što se nalazi u većini gore spomenutih tradicija i doktrina. Na primjer, reinkarnacija prenosi ideju da potencijalno možemo biti bilo koje živo biće. Drugim riječima, mi smo drveće, životinje i kukci, mi smo drugi, dakle cijeli svemir.
Naš odnos prema smrti ovisi o našem duhovnom napretku. Pristup sreći u ovom životu ovisi posebno o našoj sposobnosti da “dobro umremo”.
