Prije trideset četiri godine, ne znam jesam li vam to već pričao, kao podstanar sam s dvije krupne pantagane dijelio mali jedan polupodrumski stan u kući obitelji Lozo u Dimitrovoj ulici u Splitu. Bila je subota 28. listopada 1989. kad sam čuo gužvu na katu, primijetivši pred kućom veliki broj parkiranih automobila i gazdu Tomislava kako se neobično snishodljivo klanja nekom mladom, očito važnom gostu iz limuzine zagrebačkih registracija.

Pamtim točan datum, i ne samo zato što sam toga dana na zid nalijepio otrgnutu stranicu Slobodne Dalmacije od toga dana, s intervjuom Zorana Dunđerskog iz Instituta za zaštitu životne sredine, koji je po narudžbi Ciana izradio plan sustavne deratizacije Splita, procijenivši kako na splitskom području živi pola milijuna pantagana, odnosno – kako je lijepo istaknuto u naslovu – “Dva štakora po glavi stanovnika”.

Dva mjeseca kasnije, naime, kao reporter Nedjeljne Dalmacije zatekao sam se na slavnoj osnivačkoj skupštini splitskog HDZ-a u hotelu Marjan, i među uzvanicima uz Franju Tuđmana prepoznao i gazdu Tomislava Lozu i onog njegovog zagrebačkog gosta, shvativši da se zove Perica Jurič, tip kojega ćemo kasnije malo bolje upoznali kao zamjenika ministra policije i šefa Tuđmanove Službe za zaštitu ustavnog poretka.

I kad su godinu dana kasnije splitski hadezeovci obilježili godišnjicu povijesnog sastanka Inicijativnog odbora splitskog HDZ-a 28. listopada 1989. u kući Tomislava Loze, konačno sam shvatio da se one subote iznad moje podrumske jazbine zapravo osnivao splitski HDZ. Shvativši da su mi, dok sam ih tražio ispod kreveta, pantagane cijelo vrijeme vršljale iznad glave, odlučio sam da se moram maknuti i okućiti, kako god znam. Iz slavne kuće uskoro sam bezglav iselio, ali stambeni sam kredit bježeći od pantagana i hadezeovaca dobio tek kad su pali s vlasti.

Na Gripama sam tada našao bingo – fantastičan, prostran salonski stan jedne umirovljene balerine, divne stare splitske gospođe koja je stan davala za gotovo uvredljivo sitan novac. Kvaka je bila u uvjetu: da ostane u njemu do smrti. Nekom drugom to bi bila prilika koja se ne propušta – vlasnica je bila u, hm, visokim godinama – ali ne i meni: iako sam znao da bih gospođi olakšao posljednje godine, nisam mogao zamisliti život u čekanju da netko umre kako bih se skućio. Kasnije sam našao drugi stan, a gospođa manju budalu od mene. Barem to nije bilo teško.

Zašto vam sve ovo pričam?

Čekanje da netko umre u međuvremenu je lijepo uređeno Zakonom o obveznim odnosima i ugovorima o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju, i u Republici Hrvatskoj – onakvoj kakva je nastajala nad našim glavama u podstanarskim podrumima – danas je najbrži, najlakši i najjeftiniji način da živ Hrvat dođe do stana.

Prije koji tjedan, recimo, naciju je potresla priča osamdesetpetogodišnje Splićanke, koja je s novinarkom HTV-a podijelila svoju tužnu priču. Podsjetila me na onu staru balerinu: razmjerno mlada ostavši udovica, uz lijepo obiteljsko naslijeđe gospođa je dobro zaradila vrijedno radeći cijeli život, sve dok se nije razboljela, pa u strahu od bolesti sa kćerkom potpisala ugovor o doživotnom uzdržavanju, prepisavši joj stan uz jedan jedini uvjet: nije željela u starački dom.

Briga za bolesnu majku trajala je koliko i njena ušteđevina – jedva dvije godine – a kćerka ju je okončala jednom hladnom rečenicom. “Možeš birati: ili na psihijatriju, ili u Dom za starije i nemoćne, ili ćeš umrijeti u svojoj spavaćoj sobi, sama bez igdje ikoga svoga.”

Priča poput njene u ovo studeno i bešćutno vrijeme ima za hiljadu i jednu mračnu noć. Sedam i pol tisuća takvih ugovora, prema posljednjim procjenama, bolesne neke starice i nemoćni starci “sami bez ikoga svoga” svake godine potpišu u Republici Hrvatskoj, a sam bog zna – jer državu boli kurac da računa – koliko je među njima prevarenih očajnika koje su beskrupulozni “uzdržavatelji”, bešćutna djeca ili konjokradice s čačkalicom u ustima, “ponudom koja se ne odbija” otjerali u smrt. Samo pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hrvatske svake se godine javi dvjesto nesretnika prevarenih ugovorima o uzdržavanju.

Kruže slatkorječivi štakori derutnim stanovima u atraktivnim gradskim centrima i staračkim domovima u predgrađima, obilaze bolesnu starčad u hladnim sobicama i nude im skrb, pomoć i izdašno uzdržavanje, sve pružajući papire sa sitnim slovima i ispričavajući se zbog fleka od vrcanog meda što im teče iz usta. Pa ga onako milosrdni često i sami potpišu, da se bakice ne muče.

A onda se u unosni biznis s prepisivanjem nekretnina prošle godine konačno uključila i hrvatska država, donijevši Zakon o socijalnoj skrbi koji svakoga tko prima socijalnu pomoć prisiljava potpisati automatsku zabilježbu države na sve nekretnine koje posjeduje. Baš, eto, poput beskrupuloznih lovaca na nekretnine, obilazi štakorska država usamljene siromahe u derutnim kućicama i stanovima nudeći im bijednu socijalnu pomoć od stotinu trideset eura i onaj papir sa sitnim slovima i flekama od vrcanog meda.

“Možete birati”, kaže onda Republika Hrvatska. “Ili ćete na psihijatriju, ili u Dom za starije i nemoćne, ili ćete umrijeti u svojoj spavaćoj sobi, sami bez igdje ikoga svoga.”

Socijalna pomoć u zamjenu za nekretninu može se zvati svakako, samo ne pomoć, a naročito ne socijalna. To je pomoć

točno koliko i pet eura prosjaku pred crkvom u zamjenu za ugovor o posmrtnom doniranju bubrega i jetre.

Koja je onda razlika između ljudi što obilaze usamljenu starčad nudeći im stotinjak eura mjesečno u zamjenu za njihovu nekretninu, i države koja radi potpuno isto? Osim što štakorska država igra na sigurno, pa sa stotinu trideset jebenih eura mami najsiromašnije i najslabije, dok među prvima još i ima poštenih i dobronamjernih, poput jednoga, znam čovjeka, koji je nakon smrti Miljenka Smoje njegovoj staroj udovici Lepoj dao lijep novac za stan na Dražancu, a Lepa onda od tih para u svom stanu živjela još gotovo dvadeset godina. Zamalo doživjela sto.

I što, za razliku od mufljuza što s dementnim bakicama potpisuju posve legalne Ugovore o dosmrtnom uzdržavanju, država radi – protuzakonito.

U Izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi, koje je 2017. godine – navodno upravo zato da spriječi prevare s doživotnim izdržavanjem! – donijela ista Plenkovićeva vlada, a izglasao isti HDZ-ov Sabor, lijepo naime u točki 123a stoji kako “pravna ili fizička osoba koja obavlja djelatnost socijalne skrbi ne smije s korisnikom kojem pruža socijalnu uslugu sklopiti ugovor o otuđenju nekretnine korisnika”.

Pa je svejedno u proteklih godinu dana, otkad je stupio na snagu Zakon o socijalnoj skrbi, Republika Hrvatske zasjela na nekretnine četrdeset tisuća siromaha, mahom jedine koje uopće imaju i u kojima žive. Pravnim jezikom, ako vam je tako lakše, država je – sve se smijući i zakonu i članku 123a – s četrdeset tisuća “korisnika kojima pruža socijalnu uslugu sklopila ugovor o otuđenju nekretnine”.

Nakon čega bih ja, da sam na mjestu onih nesretnika na Baniji, ipak provjerio ugovore o pomoći koje su potpisali s Ministarstvom graditeljstva.

Pouka priče? Stranka koju su one davne subote osnivali kat iznad mog podstanarskog podruma s pantaganama u međuvremenu je lijepo narasla, i pred posljednje unutarstranačke izbore izbrojali su točno 211.492 člana. Kad su pak donosili Zakon o socijalnoj skrbi, pravo na socijalnu pomoć imalo je 102.297 hrvatskih siromaha.

Da, dobro ste izračunali: točno dva po glavi stanovnika.

n1info