Iako se u hrvatskom političkom prostoru klase ne pojavljuju kao standardni dio političkog leksika, one ipak stalno diktiraju rasprave i prokazivanja. Pitanje klase i društvenih nejednakosti neprestano izvire ispod površine. Naravno, uvijek u šiframa jer je “službeni” jezik klase bio dio “službenog” jezika Jugoslavije, a taj je jezik odavno izgubio politički legitimitet.
Pa koje su to šifre za klasu u optjecaju? Radnička se klasa uglavnom opisuje formulama “običan čovjek”, “mali čovjek” ili jednostavno – narod. S tim da je izraz narod, naporima (ekstremne) desnice koja se pravi da nad njim ima “patent”, gotovo u potpunosti poistovjećen s nacijom. Vidljivo je to i u slici koju o sebi nastoji stvoriti predsjednički kandidat Miroslav Škoro. On se predstavlja kao čovjek iz naroda. Iako njegova imovina sugerira drukčiju klasnu poziciju. Tome je doskočio tako što tvrdi da je vlastitim radom preskočio klasnu barijeru.
Nije toliko bitno to što on tvrdi koliko prepoznata potreba da se u javnosti legitimira kao “čovjek iz naroda”. Ta potreba govori da su vrijednosti društvene jednakosti, makar i nacionalno premazane, i dalje relevantan politički faktor koji čeka svoju prikladnu političku artikulaciju. No, kako je u ovom, ali i mnogim drugim slučajevima, oslonjenost na klasnu politiku samo odskočna PR daska, ne čudi i da se odmah stvaraju predodžbe o klasnoj protočnosti. Tako svatko zapravo može postati poduzetnik. Osim ako ga se ne spriječi.
A tko je tu da sprječava transformaciju običnog čovjeka u poduzetnika? Pa oni kojima se pripisuje drugo ime za vladajuću klasu. To su u prevladavajućem leksiku: političke elite, zli bankari i tajkuni. Ova posljednja kategorija je polako izvjetrila otvaranjem domaćeg tržišta međunarodnoj konkurenciji, ali i dalje služi kao nužan kontrast samoniklom, čestitom poduzetniku. Figuru zlih bankara je mahom promovirao Živi zid u svojoj obrani običnih ljudi od ovrha i evikcija. A na političke elite su se zapravo zakačili svi, premda trenutno primat drži desnica u obračunu s omraženim Andrejom Plenkovićem.
Dakle, to su manje-više šifre za niže i više klase, ali kako stvar stoji sa srednjim klasama? Što nam se tu nudi? Za početak su tu famozni uhljebi. Svi oni na sigurnim državnim poslovima koji su “potpisali” ugovor s političkim elitama i u zamjenu za glasove i poslušnost dobili pristojne poslove. Nevolja s tom etiketom je u tome što nikad ne znaš dokle seže. Socijalni radnici su bili uhljebi za vrijeme slučaja na Pagu kad je otac bacio svoju djecu s balkona, ali više nisu posljednjih dana kad je u Đakovu štićenik Centra za socijalnu skrb ubio socijalnu radnicu.
Druga šifra za srednju klasu su “urbani kozmopoliti” ili kako ih klerikalna desnica s dozom ironije zove “progresivci”. To su svi oni koji mahom žive u većim gradovima, podržavaju gej brakove, jedu skupe burgere, voze električne romobile i glasaju za SDP sve dok Davor Bernardić šuti. “Progresivci” također svojim djelovanjem doprinose klasnom šifriranju time što “nazadnjake” – sve one koji idu u crkvu i glasaju za HDZ i satelite – proglašavaju neobrazovanima, krezubima i katotalibanima. Ironija tog “kulturnog clasha” je u tome što “progresivci” “nazadnjake” optužuju za socijalistički mentalitet, a “nazadnjaci” njih za pripadnost jugoslavenskim elitama.
I sva se zapravo hrvatska politička drama odvija u klasnim šiframa, samo što nitko od relevantnih aktera to (svjesno) ne zna. I samo je jedna figura zaštićena: ona samoniklog poduzetnika koji se uspeo do svoje klasne pozicije bez ičije pomoći. Bilo da uzgaja slavonske crne svinje ili da proizvodi pametne klupe. Sve ostale su podložne diskvalifikaciji: bilo da su neobrazovani, korumpirani, jugoslaveni, masoni, ovi, oni.
bilten
