Blagoslovljen je i proklet istodobno onaj koji misli vlastitim tijelom. Blagoslovljen, jer živi autentično i duboko: misaoni mu se život neodvojivo prožima s jedinim što uistinu ima – s vlastitim tijelom – i zato je njegova misao autentična, ukorijenjena, proćućena, daleka od izvještačenosti, snobizma i ispraznosti. A proklet – to zato što svaka seriozna misao muči, a najviše od svih muči ona koja se proživljava tijelom - fiziološki, fizičkim reakcijama. Najpoznatiji mislilac, i najdublji filozof od svih koji su mislili vlastitim tijelom – a takvih u zapadnoj filozofskoj misli i intelektualnoj tradiciji sve do 19. stoljeća nije bilo mnogo – svakako je Friedrich Nietzsche, strasni usamljeni stvaratelj “najsmionijih misli” - “Ja nisam čovjek. Ja sam dinamit.” - danas jedan od najčitanijih filozofa uopće – što i nije uvijek bilo dobro - ali kojega su za života, uz izuzetak najužeg kruga iznimno rijetkih odanih prijatelja, smatrali propalim sveučilišnim profesorom klasične filologije, čije knjige “odišu ludilom”.

Nietzsche je relativno dobro poznat hrvatskoj i južnoslavenskoj intelektualnoj javnosti. Sve njegove ključne knjige prevedene su još prije četrdesetak godina; neke i prije Drugog svjetskog rata. O njegovoj se filozofiji u južnoslavenskim filozofskim krugovima mnogo raspravljalo i raspravlja; Nietzsche je već desetljećima sastavni i neodvojiv dio intelektualne baštine južnoslavenskih jezika, a njegov je duhovni utjecaj, baš kao što je s Nietzscheom uvijek i svugdje slučaj, dosegnuo i traje daleko izvan “čiste”, akademske filozofije: u umjetnostima svake vrste, te u društvenom dijalogu općenito. A opet, usprkos tom dojmu o sveprisutnosti, cjelovitija slika o tom tragičnom, veličanstvenom misliocu uvijek je izostajala: djelomice zato što, svim prijevodima usprkos, velik dio njegova opusa još uvijek nije dostupan u prijevodu, a djelomice svakako i zato što je riječ o misliocu upravo nesagledivih horizonata, čija je filozofija toliko intenzivna, duboka i hrabra, i toliko jezički očaravajuća, da je iznimno nezahvalno Nietzschea pokušati obuhvatiti: svaki se takav pokušaj, čak i u njegovu njemačkom jeziku, činio unaprijed osuđenim na propast.

Ali ipak nije bio. O Nietzscheu – ili, s Nietzscheom - uspješno su mislili mnogi: Karl Jaspers, Martin Heidegger, Peter Sloterdijk... Svi su oni s njim filozofirali; no jedan se filozof i pisac, Nijemac Rüdiger Safranski, odvažio pokušati rekonstruirati zapleteni, i uvelike neosvijetljeni, odnos Nietzscheove misli i osobnog života, pa je 2000. godine objavio knjigu “Nietzsche – biografija njegove misli”. Sada je to djelo, u prijevodu Ines Meštrović, na hrvatskome izdao plodni i uvijek zanimljivi zagrebački Sandorf, poklanjajući time hrvatskoj i ovdašnjim kulturama djelo koje po ljepoti teksta, odvažnosti zaključaka i misaonoj ozbiljnosti, mogao to netko vjerovati ili ne, ne zaostaje ni za Friedrichom Nietzscheom samim.

Ali dakako da nikako drukčije nije ni moglo ni smjelo biti: ta tko bi se, od onih koji uistinu poštuju Nietzschea, odvažio pisati njegovu biografiju a da već unaprijed zna kako nije tome dorastao? Safranski je, pak, veliki njemački intelektualac: filozofiju je studirao kod Theodora W. Adorna, a germanistiku, povijest i povijest umjetnosti u Frankfurtu na Majni i u Berlinu. Radio je na Odsjeku na germanistiku berlinskoga Slobodnog sveučilišta, napisao knjige o Friedrichu Schilleru, E. T. A. Hoffmannu, Arthuru Schopenhaueru, Johannu Wolfgangu von Goetheu, Martinu Heideggeru; s Peterom Sloterdijkom deset godina vodio je emisiju Filozofski kvartet; nagrađen je najvećim njemačkim nagradama za književnost. Kvalifikacije Safranskoga za pothvat Nietzscheove biografije apsolutne su, a on je to i dokazao.

“Istinski svijet je glazba. Glazba je ono neizmjerno. Tko je sluša, pripada bitku. Tako je glazbu doživljavao Nietzsche. Bila mu je sve na svijetu. Nije nikada trebala prestati. Ali ona prestaje i stoga smo suočeni s problemom kako nastaviti živjeti kada glazba prođe.” To su prve rečenice “Nietszchea – biografije njegove misli”. U njima je već sadržano sve: stopljenost Nietzcheova fiziološkog s intelektualnim; njegovo epohalno otkriće da je inteligibilno ukorijenjeno u organskome, i da iz njega izvire - “Freud je znao da je Nietzsche odradio dobar dio posla prije njega”, podsjeća nas Safranski – njegova očaranost estetskim, koje je smatrao superiornim svemu ostalome, pa i etici; njegova, na kraju, nenadmašna spisateljska genijalnost, koju Safranski zrcali već u odabiru izraza na samome početku: riječ “neizmjerno” u drugoj rečenici početka, obavještava nas prevoditeljica u fusnoti, u izvorniku glasi “Das Ungeheure”, što u glazbenom kontekstu može značiti “neizmjerno”, ali istodobno i “čudovišno, stravično, nepojmljivo”.

Safranski tako vodi cijelu svoju knjigu: pišući lijepo i smiono, na trenutke ničeanski, on raspliće često neraspletivo – Nietzscheovo filozofiranje od njegova života – pa objašnjava i interpretira stilske i misaone mijene Nieztscheove filozofije, prikazujući je na pozadini svakodnevice tog filozofa koji je hrabrom gestom – ne kao prvi, ali svakako kao najvehementniji – odbacio iluziju ljudskog uma da čovjek može misliti neovisno o okolnostima kojima je uvjetovan. Utoliko je metoda Safranskoga više nego opravdana: on istodobno pokazuje kako Nietzscheovu filozofiju – koliko očaravajuću, gotovo isto toliko užasavajuću – valja čitati sa sviješću koju je i sam filozof znao isticati, pa ju je Safranski naglasio i u epigrafu knjige, Nietzscheovim vlastitim riječima iz jednoga pisma, pola godine prije duševnog i tjelesnog sloma: “Nije nipošto potrebno, čak ni poželjno stati na moju stranu: naprotiv, određena doza znatiželje, kao pred nekim nepoznatim raslinjem, uz ironičan otpor, čini mi se neusporedivo inteligentnijim stavom prema meni.”

Safranski, dakle, s mnogo zanimljivih i nepoznatih detalja opisuje ono što se, u grubim crtama, u nas već odavno zna: kako je iznimno talentirani dječak rano izgubio voljenog oca i ostao živjeti s dominantnom majkom, sestrom i tetkama; kako je briljirao u školi i na fakultetu; kako je primljen na Sveučilište i počeo svoj vlastiti put mislioca; kako se oduševio Schopenhauerom i Richardom Wagnerom, u čijoj su ga kući srdačno primili kao izvanrednog mladog intelektualca; kako je, šokiran i razočaran atmosferom častohlepne olakosti i licemjerja umjetničke elite, raskrstio s tragičkim patosom spasenja pomoću umjetnosti te se otisnuo u radikalnu intelektualnu dosljednost, osobnu osamu i doživotno lutanje, objavljujući knjige koje gotovo nitko nije čitao, a oni koji jesu, zapanjivala ih snaga i prodornost Nietzcheove rečenice te užasavala smionost njegovih zaključaka; kako je doživio neku vrst epistemičkog otkrovenja, da u samo nekoliko mjeseci umjetničke agonije napiše prve knjige epohalnog djela “Tako je govorio Zaratustra”; te, naposljetku, kako je, u zadnjim godinama, grozničavo stvarao, pretvorivši se, izubijan životnim porazima, u neku vrst superiornog mizantropa koji nije zdvajao ni pred upravo besramnim zaključcima, kakav je primjerice ovaj iz “Sumraka idola”: “Čovjek koji je postao slobodan, a tim više duh koji je postao slobodan, nogama će zgaziti prezira vrijednu vrstu dobrog osjećanja o kome sanjaju kramari, kršćani, krave, žene, Englezi i drugi demokrati. Slobodan je čovjek ratnik.”

Takve su Nietzcheove rečenice neizravno počinile mnogo štete. I danas čak treba mnogo znati da bi se ispravno kontekstualizirala ta skandalozna izjava; ako se ne zna, ili ako se krije, lako će se dogoditi ono što se uistinu i zbilo: ta je Nietzscheova rečenica često citirana u nacističkoj Njemačkoj, koja je, dobrim dijelom i zbog manipulacija Nietzscheove sestre Elisabeth, nacistkinje, koja je Hitleru, u opskurnom obratu pretvorbe filozofa samouzdizanja u slugu tiranina niskosti i prosječnosti, onomad osobno uručila Nietzscheov štap. Ta je rečenica, kao i druge Nietszcheove eskapade – od kojih je vjerojatno najpoznatija Nietzscheova pakosna osveta za neuzvraćenu ljubav Lou Salome, maskirana u Zaratustrin savjet: “Ideš k ženama? Ne zaboravi bič!“  - u najvećemu posljedica “ljudskog, odviše ljudskog” u Nietzscheu, onog što je sam iskoristio za naslov svoje knjige: pravorijek o “slobodnom čovjeku kao ratniku” Nietzscheova je suma vlastite pobjede nad iscrpljujućom, višegodišnjom bolešću, samoćom i nerazumijevanjem, koje je nadvladao samo i isključivo svojim vlastitim nepopustljivim aristokratizmom duha, koji ga i jest naveo da prezre slabosti “posljednjih ljudi” koji “žmirkaju očima”. Ono što nije dopuštao sebi, nije bio spreman dopustiti ni drugima; svoju je sudbinu sam preuzeo u vlastite ruke, i isto je očekivao i od cijeloga svijeta – i zato se usuđivao govoriti i takve strahovite osude, ni ne pomišljajući da bi ih i oni koje je smatrao najgorima – antisemiti i njemački nacionalisti – mogli iskoristiti onako kako Nietzsche, osobno krhki, boležljivi i bolećivi, gotovo slijepi intelektualac s debelim staklima na naočalama, čovjek koji se konju bacio oko vrata kad je vidio da ga kočijaš tuče, nikada ne bi učinio.

No od Nietzschea samog, za dvadeseto stoljeće neusporedivo važnijim pokazalo se ono što su u njemu pročitali nasljednici, ta, kako kaže Safranski, “bizarna priča o njegovoj recepciji”. Safranski o tome piše cijelo, iznimno zanimljivo, posljednje poglavlje. Nietszcheov kult počinje još za njegova života, ali posve bez njegova utjecaja: nakon što je početkom 1889. doživio slom, do smrti 1900. ga je, nekomunikabilnog, uzdržavala sestra, gradeći pomno, nerijetko krivotvorenjem, mit o filozofu uzdizanja njemačke nacije, što je u nacizmu doživjelo vrhunac. Safranski tome poklanja veliku pažnju, ne braneći, ali ni ne okrivljujući Nietzschea; naprosto rekonstruira. Razotkriva nevjerojatan dijapazon utjecaja, sve tamo od začetaka ekološkog kontrakulturnog pokreta na krajnoj ljevici, pa do hitlerovaca najgore vrste: “Štovatelji sunca i nudisti sebe su također mogli doživjeti kao Zaratustrine sljedbenike”, piše i dodaje kako su “neki ničeanci” čak – kao kakva klapa Vinka Coce - vjerovali “da su uz vino, žene i pjesmu već nadomak Dioniza”.

S druge je strane mračna, reakcionarna desnica. “Antisemiti, koje Nietzsche prezire, itekako su mogli iskoristiti neke od njegovih misli kao poticaj, premda njihova slika arijevske više rase ne odgovara onoj uglađenosti koja je Nietzscheu bila ideja vodilja.” Nietzsche, piše Safranski, “antisemitski pokret osamdesetih godina smatrao je pobunom osrednjih ljudi koji su potpuno neopravdano izigravali pripadnike više rase samo zato što su sebe doživljavali kao arijevce.” On “prikuplja misli o psihologiji antisemitizma”. “Pritom se uglavnom radi o ljudima, piše, koji su odveć slabi da bi svojem životu dali smisao i u paničnom se strahu priključuju nekim strankama koje zadovoljavaju njihovu tiransku potrebu za smislom. Postaju, primjerice, antisemiti samo zato što antisemiti imaju cilj koji je toliko opipljiv da je to besramno – židovski novac.” Safranski, bolno svjestan konkretnih posljedica, razotkriva lukavstvo moći koje je isposlovalo da filozofa otmjenosti i duhovne veličine prisvoji najgore od ljudskoga roda, ali pritom pronalazi i intelektualne napukline u tom nasilnom “savezu”, koje u ono vrijeme još nisu bile vidljive. Zato citira “uglednog nacionalsocijalističkog filozofa” Ernsta Kriecka, koji je o Nietzscheu pisao s mnogo pakosnog nepovjerenja: “Sve u svemu: Nitezsche je bio neprijatelj socijalizma, protivnik nacionalizma i protivnik rasne ideje. Kad bismo zanemarili te tri duhovne orijentacije, možda je mogao biti odličan nacist.”

Friedrich Nietzsche bio je teško bolestan čovjek. Sva svoja najvažnija djela napisao je u petnaestak godina, od 28. do 44. godine života. Tjelesni i duševni slom, od kojega se nije oporavio, doživio je u 45.; umro je s 56. Intelektualno, bio je to jedinstven, neponovljivo intenzivan život; tjelesno – čista patnja i usamljenost. Misli su Nietzscheu, doslovno, bile lijek: ono što su nama tablete protiv bolova, njemu su bile njegove vlastite misli. Slijedio ih je, lovio, intenzitetom očajnika. “Nikada nećemo shvatiti Nietzschea”, piše Safranski, “ako uvijek iznova ne osvijestimo da su za njega misli uistinu bile duhovno-metafizička zbilja realna do mjere koja je inače svojstvena samo strastvenim osjećanjima.” Ali, ta zbilja, te misli, za njega nisu postojale dok ih nije izrekao, oblikovao u jezik - a tu je bio ništa manje tjelesan. “Osjećaj stila kod Nietzschea je gotovo tjelesna senzacija.” Estetičko kao rasplesani princip svijeta – to je jedna od velikih Nietzscheovih tema. Zato i nije čudno da ga je stanodavka u Torinu, nedugo prije sloma, jednog dana čula kako pjeva u sobi pa je, “uznemirena drugim zvukovima, bacila pogled kroz ključanicu i 'ugledala ga kako pleše posve nag'”. Ali ta slika može biti zavodljiva samo nama današnjima – i to uvelike Nietzcheovom zaslugom. U ono vrijeme, bila je to neviđena blasfemija i razlog za zabrinutost. Jer uistinu, pred beskrajem pitanja, pred tamnom zagonetkom svijeta, u koju se bacio posve sam, “Nietzchea je progutao mrak, otisnuo se predaleko. Izgubio se u neizmjernosti života.” Ali zbog toga nikome, a njemu samome ponajmanje, ne bi trebalo biti žao: jer ostavio je za sobom ono što nijedan filozof, pisac i pjesnik, ni prije ni poslije njega, nije ostavio. Nietzsche je neizmjeran; kaže to i Safranski, koji je svojom knjigom popločao kraljevski put do rubova te neizmjernosti.

forum.tm