Damir Karakaš slučajno se jednom prilikom našao iza Žižeka dok je ovaj s bankomata dizao novac. Karakaš je bio s djecom i odlučio je oponašati prosjaka. ‘Molim vas, možete li mi dati sto eura?’ pitao je Žižeka. Ovaj je bio zbunjen, nije znao što da radi. Humanizam je za papir, ne za život
To nisu tri reklame, to je teror antitalenata koje su unajmile dobro plaćene industrije – financijska, telekomunikacijska i etatistička! Uradci za PBZ, Tele 2 i Ministarstvo gospodarstva nešto su najiritantnije što smo u oglašivačkoj industriji vidjeli posljednjih ohoho godina. Najgora je reklama za PBZ. Vidimo nekog suhonjavog kicoša koji se, nepodnošljivo razmetljivim tonom, razbacuje informatičkim znanjima pred tri kikotave ljepotice (‘Kaže on meni, zašto SSD a ne hard, pa ljudi moji, nećemo valjda u kamene ploče urezivati podatke, bla-bla… PBZ, banka koja me savršeno razumije…’) i tako svakih deset minuta, desant na program. S tom nas reklamom overdoziraju na N1, a tek nešto manje na HRT-u. Lakše bi bilo svakih pola minute podnijeti ‘bip’, ‘kiloherc’, onaj reski zvuk koji ide preko prostakluka. Ministarstvo gospodarstva kao da se odlučilo natjecati s Privrednom pa su platili nekog đenija koji im je napravio ‘proaktivnu’ coelhovsku pričicu o tome kako, ako nešto snažno želiš, cijelo se ministarstvo uroti da ti se to i ostvari. Beznadno staromodan rječnik (‘Ovo je zemlja radišnih ljudi’, bla-bla) uvertira je još beznadnije neuvjerljivom zaključku – ‘Treba se samo odvažiti, ostvari svoj san o Hrvatskoj, što hoću to i mogu’ (je, pune su njemačke bauštele ljudi koji su se odvažili). Najmanje loša je reklama za Tele 2 u kojoj neka maskirana curica u nizu varijanti ponavlja reklamu za proizvode ovog teleoperatera, a sve na kraju završava laganim pjevušenjem ‘ta-dammmm’, ali i ta je reklamica servirana u letalnim dozama pa nam nema druge nego umrijeti od dosade ili se dohvatiti daljinskog. Goli užas, kako nakon ovoga napraviti klasični horor?
Napokon dobar potez na Prvome! Nakon što su urednici najpobožnije televizije na planeti Zemlji prespavali požar u Notre-Dameu, koji su ignorirali kao da gori Centralni komitet Moldavije, shvatili su da u opis njihova posla donekle spada i izvještavanje o važnim i zanimljivim događajima. Zato su u prime timeu emitirali kanadsku debatu dvojice velikih pop-filozofa ovoga vremena, ljevijeg Žižeka i desnijeg Petersona, koji su se razlikovali kao jaje jajetu. Izdvajamo jedan Žižekov citat. Često se kaže, veli on, da ‘religija navodi neke inače loše ljude da čine dobre stvari. No Steven Weinberg tvrdi da bi bez religije dobri ljudi radili dobre stvari, a loši loše. Religija navodi i dobre ljude da rade loše stvari! Dostojevski je rekao, ako boga nema – sve je dozvoljeno, a Andre Glucksmann kaže obrnuto – sve je dozvoljeno ako ga ima’. ‘Teroristi koji su napali Blizance radili su u ime boga. Isto važi i za navodno bezbožne staljinističke komuniste’, kaže Žižek, ‘oni su konačni dokaz. Njima je sve bilo dozvoljeno jer su sebe smatrali direktnim instrumentima svog božanstva – povijesne nužnosti razvoja u pravcu komunizma. To je veliki problem svake ideologije: kako navesti dobre, pristojne ljude da čine užasne stvari.’ Eto, zgodna misao na Prvome, gdje najčešće slušamo ministarske smorove u dugim, samoglorificirajućim solilokvijima.
Elvir Mešanović zalijepio se kao flaster za Gorana Marića. Takvo praćenje viđamo u nogometu, kad se jedan igrač opsesivno zalijepi za drugoga i ne da mu da se slobodno kreće. Ne da mu da pobjegne bez odgovora. Ministre, kako to da vaša vila od 245 metara četvornih vrijedi 850.000 kuna? Marić je nervozan, tilta kao fliper, za sve optužuje hulje, bandu, propalice koje njega, pravednika među navodima, žele uništiti, ali – grmi on – neće majci, a jok, ne ide! Tako je neki srpski ministar, kojemu su na dan kad je gorio manastir na Svetoj Gori novinari otkrili da je za mladosti obio kiosk, reagirao uvrijeđeno i napadački: ‘Hilandar gori, a vi meni o kiosku!?’ Goran Marić ima još dva stana. Prvi, u Maksimirskoj, veličine 99 kvadrata, vrijedi, piše u kartici, 850.000 kuna. Drugi, isto u Maksimirskoj, opet 99 kvadrata – sijamski blizanci – vrijedi, pogađate, sad je već dosadno i bolno predvidivo, 850.000 kuna. Čovjek bi zaključio da sve Marićeve nekretnine vrijede po 850.000 kuna i da čovjek ima fiksaciju na tu brojku ili je možda opsjednut numerologijom. Ili misli da je državi dovoljna procjena uđuture. No u tome je u pravu. Nije on bakica koja uz cestu prodaje sir bez dozvole pa da završi u zatvoru, on je ministar, na njega se primjenjuju paragrafi ‘izjeo vuk magare’ i slični.
Sjajna reportaža Mate Barišića u ‘Provjerenom’ bila je svakako televizijski događaj tjedna, ako ne i mjeseca. On je otišao u Obrovac, snimio doktora Jusupa i njegovu ‘sestru’ – njih više ne treba posebno predstavljati – pa upitao sve nadležne institucije kako je moglo doći do ovakvog slučaja (bolesnom doktoru asistirala je ‘sestra’ koju je izvukao s psihijatrije, bez škole, bez ikakvih uvjeta za rad u ambulanti, jednako bolesna kao i on). Novinar Nove posložio je uzbudljivu 14-minutnu reportažu nalik hororu. Prljava ordinacija, dvoje smušenih ljudi, unesrećeni pacijenti u Obrovcu, sve to unosi ledenu jezu pod kožu. Nažalost, riječ je o ‘stvarnosnoj prozi’ našeg sustava. Onih dvoje nesretnika iz Obrovca – koji zaslužuju samo suosjećanje kao dvije tragične figure nalik najžalosnijim likovima iz proza Dostojevskog – zajedno s 900 nesretnika koji su izmaglili iz njihove ordinacije, pokazuje koliko duboko pada ova zemlja. Dr. Jusup naime može imati probleme, ali ovdje je riječ o jusupizaciji zdravstva, a u cjelini i jusupizaciji Hrvatske. Koliko je ljudi u Obrovcu nastradalo zbog nečijeg nemara? Je li žena koju je ugrizla zmija pa je nakon Jusupova tretmana umrla jedini takav slučaj? O tome da bi ministar Kujundžić dao ostavku nema, naravno, ni govora: on ne bi otišao ni da mu sustav proizvede toliko mrtvaca koliko ne bi mogla primiti ni pavlekalinićevska masovna grobnica, još neiskopana.
Genijalni Damir Karakaš pred kraj odlične emisije ispričao je dvije zanimljive anegdote iz vlastitog života. Najprije je neki muzikaš na Trgu od njega zatražio novac, a Karakaš mu je rekao: ‘Može, ali ako mi odsviraš Marš na Drinu.’ Duhovito! Ni muzikant, međutim, nije vesla sisao. ‘Mogu li ti odsvirati Marš na Drinu u haustoru?’ upitao je. To je naš čovjek, snalažljiv i u najvećem iskušenju! Druga Karakaševa psina bila je, doslovce, svjetska. Prilikom gostovanja Slavoja Žižeka u Zagrebu slučajno se našao iza filozofske zvijezde dok je ovaj s bankomata dizao novac. Karakaš je bio s djecom i odlučio je oponašati prosjaka. ‘Molim vas, možete li mi dati sto eura?’ pitao je Žižeka. Ovaj je bio zbunjen pitanjem, kolutao je očima, nije znao što da radi. Humanizam je za papir, ne za život. Sjajno je negdje rekao stari pokvarenjak Bukowski – svijet se počinje spašavati spašavajući jednog čovjeka, sve ostalo je ili grandiozna romantika ili politika…
portalnovosti
Reklame, HRT i N1
To nisu tri reklame, to je teror antitalenata koje su unajmile dobro plaćene industrije – financijska, telekomunikacijska i etatistička! Uradci za PBZ, Tele 2 i Ministarstvo gospodarstva nešto su najiritantnije što smo u oglašivačkoj industriji vidjeli posljednjih ohoho godina. Najgora je reklama za PBZ. Vidimo nekog suhonjavog kicoša koji se, nepodnošljivo razmetljivim tonom, razbacuje informatičkim znanjima pred tri kikotave ljepotice (‘Kaže on meni, zašto SSD a ne hard, pa ljudi moji, nećemo valjda u kamene ploče urezivati podatke, bla-bla… PBZ, banka koja me savršeno razumije…’) i tako svakih deset minuta, desant na program. S tom nas reklamom overdoziraju na N1, a tek nešto manje na HRT-u. Lakše bi bilo svakih pola minute podnijeti ‘bip’, ‘kiloherc’, onaj reski zvuk koji ide preko prostakluka. Ministarstvo gospodarstva kao da se odlučilo natjecati s Privrednom pa su platili nekog đenija koji im je napravio ‘proaktivnu’ coelhovsku pričicu o tome kako, ako nešto snažno želiš, cijelo se ministarstvo uroti da ti se to i ostvari. Beznadno staromodan rječnik (‘Ovo je zemlja radišnih ljudi’, bla-bla) uvertira je još beznadnije neuvjerljivom zaključku – ‘Treba se samo odvažiti, ostvari svoj san o Hrvatskoj, što hoću to i mogu’ (je, pune su njemačke bauštele ljudi koji su se odvažili). Najmanje loša je reklama za Tele 2 u kojoj neka maskirana curica u nizu varijanti ponavlja reklamu za proizvode ovog teleoperatera, a sve na kraju završava laganim pjevušenjem ‘ta-dammmm’, ali i ta je reklamica servirana u letalnim dozama pa nam nema druge nego umrijeti od dosade ili se dohvatiti daljinskog. Goli užas, kako nakon ovoga napraviti klasični horor?
Debata Peterson – Žižek, HRT, 24. travnja, 20:30
Napokon dobar potez na Prvome! Nakon što su urednici najpobožnije televizije na planeti Zemlji prespavali požar u Notre-Dameu, koji su ignorirali kao da gori Centralni komitet Moldavije, shvatili su da u opis njihova posla donekle spada i izvještavanje o važnim i zanimljivim događajima. Zato su u prime timeu emitirali kanadsku debatu dvojice velikih pop-filozofa ovoga vremena, ljevijeg Žižeka i desnijeg Petersona, koji su se razlikovali kao jaje jajetu. Izdvajamo jedan Žižekov citat. Često se kaže, veli on, da ‘religija navodi neke inače loše ljude da čine dobre stvari. No Steven Weinberg tvrdi da bi bez religije dobri ljudi radili dobre stvari, a loši loše. Religija navodi i dobre ljude da rade loše stvari! Dostojevski je rekao, ako boga nema – sve je dozvoljeno, a Andre Glucksmann kaže obrnuto – sve je dozvoljeno ako ga ima’. ‘Teroristi koji su napali Blizance radili su u ime boga. Isto važi i za navodno bezbožne staljinističke komuniste’, kaže Žižek, ‘oni su konačni dokaz. Njima je sve bilo dozvoljeno jer su sebe smatrali direktnim instrumentima svog božanstva – povijesne nužnosti razvoja u pravcu komunizma. To je veliki problem svake ideologije: kako navesti dobre, pristojne ljude da čine užasne stvari.’ Eto, zgodna misao na Prvome, gdje najčešće slušamo ministarske smorove u dugim, samoglorificirajućim solilokvijima.
N1 info, 25. travnja, 9:30
Elvir Mešanović zalijepio se kao flaster za Gorana Marića. Takvo praćenje viđamo u nogometu, kad se jedan igrač opsesivno zalijepi za drugoga i ne da mu da se slobodno kreće. Ne da mu da pobjegne bez odgovora. Ministre, kako to da vaša vila od 245 metara četvornih vrijedi 850.000 kuna? Marić je nervozan, tilta kao fliper, za sve optužuje hulje, bandu, propalice koje njega, pravednika među navodima, žele uništiti, ali – grmi on – neće majci, a jok, ne ide! Tako je neki srpski ministar, kojemu su na dan kad je gorio manastir na Svetoj Gori novinari otkrili da je za mladosti obio kiosk, reagirao uvrijeđeno i napadački: ‘Hilandar gori, a vi meni o kiosku!?’ Goran Marić ima još dva stana. Prvi, u Maksimirskoj, veličine 99 kvadrata, vrijedi, piše u kartici, 850.000 kuna. Drugi, isto u Maksimirskoj, opet 99 kvadrata – sijamski blizanci – vrijedi, pogađate, sad je već dosadno i bolno predvidivo, 850.000 kuna. Čovjek bi zaključio da sve Marićeve nekretnine vrijede po 850.000 kuna i da čovjek ima fiksaciju na tu brojku ili je možda opsjednut numerologijom. Ili misli da je državi dovoljna procjena uđuture. No u tome je u pravu. Nije on bakica koja uz cestu prodaje sir bez dozvole pa da završi u zatvoru, on je ministar, na njega se primjenjuju paragrafi ‘izjeo vuk magare’ i slični.
Provjereno, Nova TV, 25. travnja, 23:01
Sjajna reportaža Mate Barišića u ‘Provjerenom’ bila je svakako televizijski događaj tjedna, ako ne i mjeseca. On je otišao u Obrovac, snimio doktora Jusupa i njegovu ‘sestru’ – njih više ne treba posebno predstavljati – pa upitao sve nadležne institucije kako je moglo doći do ovakvog slučaja (bolesnom doktoru asistirala je ‘sestra’ koju je izvukao s psihijatrije, bez škole, bez ikakvih uvjeta za rad u ambulanti, jednako bolesna kao i on). Novinar Nove posložio je uzbudljivu 14-minutnu reportažu nalik hororu. Prljava ordinacija, dvoje smušenih ljudi, unesrećeni pacijenti u Obrovcu, sve to unosi ledenu jezu pod kožu. Nažalost, riječ je o ‘stvarnosnoj prozi’ našeg sustava. Onih dvoje nesretnika iz Obrovca – koji zaslužuju samo suosjećanje kao dvije tragične figure nalik najžalosnijim likovima iz proza Dostojevskog – zajedno s 900 nesretnika koji su izmaglili iz njihove ordinacije, pokazuje koliko duboko pada ova zemlja. Dr. Jusup naime može imati probleme, ali ovdje je riječ o jusupizaciji zdravstva, a u cjelini i jusupizaciji Hrvatske. Koliko je ljudi u Obrovcu nastradalo zbog nečijeg nemara? Je li žena koju je ugrizla zmija pa je nakon Jusupova tretmana umrla jedini takav slučaj? O tome da bi ministar Kujundžić dao ostavku nema, naravno, ni govora: on ne bi otišao ni da mu sustav proizvede toliko mrtvaca koliko ne bi mogla primiti ni pavlekalinićevska masovna grobnica, još neiskopana.
Nedjeljom u dva, HRT, 28. travnja, 14:00
Genijalni Damir Karakaš pred kraj odlične emisije ispričao je dvije zanimljive anegdote iz vlastitog života. Najprije je neki muzikaš na Trgu od njega zatražio novac, a Karakaš mu je rekao: ‘Može, ali ako mi odsviraš Marš na Drinu.’ Duhovito! Ni muzikant, međutim, nije vesla sisao. ‘Mogu li ti odsvirati Marš na Drinu u haustoru?’ upitao je. To je naš čovjek, snalažljiv i u najvećem iskušenju! Druga Karakaševa psina bila je, doslovce, svjetska. Prilikom gostovanja Slavoja Žižeka u Zagrebu slučajno se našao iza filozofske zvijezde dok je ovaj s bankomata dizao novac. Karakaš je bio s djecom i odlučio je oponašati prosjaka. ‘Molim vas, možete li mi dati sto eura?’ pitao je Žižeka. Ovaj je bio zbunjen pitanjem, kolutao je očima, nije znao što da radi. Humanizam je za papir, ne za život. Sjajno je negdje rekao stari pokvarenjak Bukowski – svijet se počinje spašavati spašavajući jednog čovjeka, sve ostalo je ili grandiozna romantika ili politika…
portalnovosti
