"Crkva u Hrvata": Nakon autentičnih svjedoka vjere poput Tomislava Šagi-Bunića, Zvonimira Bono Šagija, Josipa Turčinovića, Željka Mardešića, Luke Vincetića, Branka Sbutege, primat su preuzeli intelektualni polutani, bornirani akademski vrsnici i decentni profiteri niskih politikantskih interesa. Vjerojatno jedina gora stvar od nasilja institucionalne Crkve u Hrvata nad duhovnom baštinom Crkve u Hrvata je ona koju početo vrše njene laičke organizacije. Vidljivo je to i iz posljednjih predreferendumskih istupa, kada su prostor za zastupanje temeljnih kršćanskih vrednota dobili mahom ljudi niskih politikantskih pobuda i nerafiniranog smisla za društvenu pravdu, čiji svaki korak prema naprijed vraća ovu zemlju najmanje tri unazad. Njihova gotovo školovana netalentiranost da se nose s osnovama društvenog dijaloga, i to latentno potpomognuta intelektualcima s Kaptola, spada u primjerke ponajboljih inkvizicijskih priručnika u kojima Bog progovara točno prema didaskalijama određenih klerikalnih krugova. Svako odstupanje od ovih navrnutih pravila, barem u našim okvirima naravno, karakterizira se kao sekularistička hereza i konspirativna jugokomunistička navada, koja ima tendenciju čitavo hrvatsko biće vratiti paklu iz kojeg je nakon toliko patnje jedva izašla. Upravo je ova posljednja rečenica i svojevrsni sukus izjava kojima institucionalna Crkva godinama, mahom brani svoju poziciju, u najmanju ruku nedorečenih kršćana, u vječnom raskoraku između poruke Evanđelja i osobnog političko-ekonomskog interesa. Ali, s druge strane, ona je nepobitno i njena dijagnoza koja se manifestira kao neupitna duhovna šizofrenija sposobna naštetiti svemu što se ne uklapa u njen teokratski profil ophođenja.
Jer nemojmo se zavaravati, ovako organizirana crkvena vrhuška sa svojim laičkim podružnicama, kroz histeriju kroz koju progovara, sve više ukazuje na Crkvu Francova obilježja, u Španjolskoj pedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, ova devijacija nije nipošto novijeg datuma, već ovaj sunovrat spiritualnih vrijednosti rimokatoličanstva u domaćim okvirima traje još od distanciranja pokojnog Kuharića od agresorskih istupa vrhuške hrvatske politike prema susjednoj Bosni i Hercegovini, kada je nadbiskupova rola i sve ono što vjera konkretnog humanističkog angažmana predstavlja, pala u drugi plan pred najezdom svekolike nacionalističke propagande i inih manipulacija. U tom trenutku, rekao bih, u ponajboljem maniru stokholmskog sindroma, hrvatska i svjetovna i duhovna vlast je preuzela ono najgore iz bivšeg sistema protiv kojeg je toliko žučno rogoborila, što za posljedicu danas ima da mi živimo u paradoksu oslobođenja u kojem su jedne restrikcije jednostavno zamijenjene drugima.
Ukratko, ideologija bratstva i jedinstva zamijenjena je ortačkom filozofijom uzurpacije društvenih dobara pod simpatičnom egidom takozvane pretvorbe u kojem je uloga običnog građanina, u suštini ostala nepromijenjena. Naime, zlatna telad danas samo ima neka drugačija značenja. Ovim mijenama, nažalost, nije odoljela ni institucionalna "Crkva u Hrvata", jer uronivši se u ponuđeni sustav društvenih privilegija koji je strukturalno pozicionira iznad naroda kojem propovijeda, ona mahnito gubi svoju busolu koju je nekada imala kao nositeljica kulture naroda ovih prostora: "Crkva ima moralni kapital koji je izvojevala u socijalističkom društvu; ona je sačuvala moralnu stamenost i bila odvažna jer je preko borbe za vlastitu vjersku slobodu krčila putovekonspirativna jugokomunistička navada, koja ima tendenciju čitavo hrvatsko biće vratiti paklu iz kojeg je nakon toliko patnje jedva izašla. Upravo je ova posljednja rečenica i svojevrsni sukus izjava kojima institucionalna Crkva godinama, mahom brani svoju poziciju, u najmanju ruku nedorečenih kršćana, u vječnom raskoraku između poruke Evanđelja i osobnog političko-ekonomskog interesa. Ali, s druge strane, ona je nepobitno i njena dijagnoza koja se manifestira kao neupitna duhovna šizofrenija sposobna naštetiti svemu što se ne uklapa u njen teokratski profil ophođenja.
Jer nemojmo se zavaravati, ovako organizirana crkvena vrhuška sa svojim laičkim podružnicama, kroz histeriju kroz koju progovara, sve više ukazuje na Crkvu Francova obilježja, u Španjolskoj pedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, ova devijacija nije nipošto novijeg datuma, već ovaj sunovrat spiritualnih vrijednosti rimokatoličanstva u domaćim okvirima traje još od distanciranja pokojnog Kuharića od agresorskih istupa vrhuške hrvatske politike prema susjednoj Bosni i Hercegovini, kada je nadbiskupova rola i sve ono što vjera konkretnog humanističkog angažmana predstavlja, pala u drugi plan pred najezdom svekolike nacionalističke propagande i inih manipulacija. U tom trenutku, rekao bih, u ponajboljem maniru stokholmskog sindroma, hrvatska i svjetovna i duhovna vlast je preuzela ono najgore iz bivšeg sistema protiv kojeg je toliko žučno rogoborila, što za posljedicu danas ima da mi živimo u paradoksu oslobođenja u kojem su jedne restrikcije jednostavno zamijenjene drugima.
Ukratko, ideologija bratstva i jedinstva zamijenjena je ortačkom filozofijom uzurpacije društvenih dobara pod simpatičnom egidom takozvane pretvorbe u kojem je uloga običnog građanina, u suštini ostala nepromijenjena. Naime, zlatna telad danas samo ima neka drugačija značenja. Ovim mijenama, nažalost, nije odoljela ni institucionalna "Crkva u Hrvata", jer uronivši se u ponuđeni sustav društvenih privilegija koji je strukturalno pozicionira iznad naroda kojem propovijeda, ona mahnito gubi svoju busolu koju je nekada imala kao nositeljica kulture naroda ovih prostora: "Crkva ima moralni kapital koji je izvojevala u socijalističkom društvu; ona je sačuvala moralnu stamenost i bila odvažna jer je preko borbe za vlastitu vjersku slobodu krčila putove slobode svim vjerskim zajednicama. Od tog moralnog kapitala u demokratskom društvu se ulijenila, opustila, djelomice čak i zanemarila svoju misiju."[1] Tako da ona, k tome još potpomognuta pomno formiranim laičkim kružocima, godinama već napreduje u paranojama u kojima podsvjesno žali za vremenima kada je imala manje-više otvorenog neprijatelja čije je mahom sekularno djelovanje moglo biti uzeto kao konkretno opravdanje za njena religijska kontriranja. Jer danas, kada egzistencija "Crkve u Hrvata" na našim prostorima ni po čemu više nije upitna, javnost sve više uviđa da njena vrhuška ima gotovo identične manire kao negdašnji Centralni komitet na koji tako često upozorava. Time je žrtva, dvadesetak godina kasnije preuzela ulogu svojih tlačitelja, te na taj način razvila puninu mazohizma koji prerasta u poprilično ozbiljna sadistička ispoljavanja. Od posljednjih predsjedničkih izbora, preko umjetne oplodnje, pa do ovog posljednjeg referenduma zrcali se fascinantan foršpan serioznog melodramatičnog trilera sa svim posljedicama koje nešto takvo može polučiti na duhovno stanje jednog, navodno proeuropskog naroda. Šteta što je navedeno crkveno naličje danas postalo jedino prepoznatljivo lice iznimne regijske baštine kakvu posjeduje kršćanstvo u našim okvirima, jer su nakon autentičnih svjedoka vjere poput Tomislava Šagi-Bunića, Zvonimira Bono Šagija, Josipa Turčinovića, Željka Mardešića, Luke Vincetića, Branka Sbutege i inih sličnih njima, primat preuzeli intelektualni polutani, bornirani akademski vrsnici i decentni profiteri niskih politikantskih interesa. Uglavnom, sve ono što bi trebalo biti strano jednoj rimokatoličkoj crkvi nakon Drugog Vatikanskog sabora, što je u našim okvirima, kako vidimo, sad već poprilično upitna kategorija. No, "ako kršćani ne uspiju u koncilskoj obnovi Crkve, mogu se lako pretvoriti - i protiv svoje želje - u bojovnu sektu i nepodnošljivu skupinu čudaka"[2], što se itekako uviđa kroz propagandni komplet brojnih kvazi-religioznih istupa čiji ponekad prikriveni, a ponekad posve otvoreni govor mržnje zasipa mahom sva društvena područja, od stadiona i ulica do crkvenih skupova i raznih akcija. Upravo ovakva Crkva oduzima sama sebi ono najsvetije iz svojeg fundusa, navlačeći na to ruho taštine i dirigiranih obmana koje odmah potom promovira kao neupitne istine bez šireg argumentiranja, te pripadajućeg društvenog valoriziranja.
Da, ovo se također može spočitati i nekim civilnim inicijativama koje definitivno nisu uvijek odgovarale duhu pomirbenog dijaloga, ali s obzirom na srednjovjekovne postulate na kojima vrh domaće Crkve počesto insistira, to baš i nije neka nepojmljiva društvena kakofonija. Ovo se posebice učestalo loše referira na određen dio pastve koja u dihotomiji Kristova primjera i djelovanja religijske institucije koja se na njega poziva, dolazi u stadij opće zbunjenosti i podijeljenih osjećaja, između ljubavi prema istomišljenicima i latentne mržnje prema svim onim drugima. "Te se nesreće treba osloboditi čitavo društvo, pa tako i naša vjernička baza, gdje također još nije razvijena kultura dijaloga, i vlada čak 'domoljubna' duhovna blokada. I da se ne bi sve predbacivalo samo Crkvi kao instituciji, trebamo se također zapitati koliko oni koji se deklariraju kao kršćani u ovom društvu doista žive u skladu sa svim onim istinski pozitivnim vrijednostima koje Crkva promovira i proklamira?"[3] Upravo ovdje odgovornost, recimo to, crkvenih čelnika raste to neslućenih razmjera, jer na kušnji nisu samo temeljne postavke jednog vjerskog nazora, već i čitava društvena slika koja se polagano urušava pod sve jačim podrhtavanjem tla od strane raznih oblika socijalnog nemira.
Ovako organizirana crkvena vrhuška sa svojim laičkim podružnicama, kroz histeriju kroz koju progovara, sve više ukazuje na Crkvu Francova obilježja, u Španjolskoj pedesetih godina prošlog stoljeća.
Institucionalna Crkva u Hrvata, stoga, mora se što skorije vratiti zasadama svojih prethodnika u kojem dominira pomirbena poruka s jasnom vizijom društvenog napretka, baš kao što je to počesto činila i vjekovima prije ovog politikantskog dodvoravanja pojedincima, te očiglednog moralnog rasapa. Ona to mora učiniti, jer duguje to kako svojoj povijesti, tako i onim njenim marginaliziranim pojedincima čija se imena rijetko spominju poradi njihova konstruktivno-kritičkog nastupa. No, jedina njihova solucija je upravo to, konstantno redefiniranje vlastitih stavova, usklađujući ih kroz poruku Evanđelja s vremenom koje se van samostana odvija, jer sve ostalo je nešto drugo. Nešto što neodoljivo podsjeća na fašizam.
[1] Esad Ćimić, "Ako se sve mijenja, tada se mijenja i identitet (razgovarao Andrija Tunjić)", u: Luka Šeput (ur.), Vijenac - književni list za umjetnost, kulturu i znanost, Novi list, Rijeka, br. 452/2011. Pristupljeno 20. rujna 2012. Online
[2] Željko Mardešić, Lica i maske svetoga, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 513.
[3] Zvonimir Bono Šagi, "Duhovna blokada", Feral Tribune na CD-ROM-u. Digitalno izdanje. CD 3 (2001-2004). Tiskano izdanje: Feral Tribune, Mediacentar, Sarajevo, 2010.
Izvor: h-alter
