Zoran Milanović svoje šovenske izjave redovito nastoji “amortizirati” navodno duhovitim doskočicama. Posrijedi nije neka njegova karakterna crta ili osobni humoristički stil. On je nastavljač itekako prepoznatljive ovdašnje tradicije koja seže u prve godine nedavno ugaslog Radija 101.
Nakon što je Ratku Mladiću, ratnom zapovjedniku vojske bosanskih Srba, u utorak, 8. lipnja Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne kaznene sudove u Haagu potvrdilo prvostupanjsku presudu doživotnog zatvora, isto je izvolio komentirati i aktualni predsjednik Republike Hrvatske. Na svom proputovanju kroz Hrvatsku (što se može, izvan granica domaje čini se poprilično nepopularan pa mu je za putovanja preostalo jedino domaće ozemlje), Zoran Milanović zaustavio se na Krku i ondje, između maslinika i vinograda, o drugostupanjskom potvrđivanju presude Mladiću rekao sljedeće: “Glavno da je u zatvoru. Neka je on tamo, lijepo mu je tamo. To je jedan sociopat, jedan grozan tip i tu ću stati da Pupovac ne bi imao nešto protiv mene…” Ovo s Miloradom Pupovcem trebalo je ispasti smiješno, naime to da Pupovac navodno cenzurira sve što ima predznak srpsko u Hrvatskoj, da svakog Srbina po defaultu brani samo zato što je Srbin, pa se onda predsjednik boji da ga Pupovac ne uzme na tapetu, na zub, da ga ne stavi pod lupu, da ga ne posjedne na optuženičku klupu itd. i sl.
Jer, prema Milanovićevom podmetačkom pristupu politici, koji je uspješno uspostavio u posljednje vrijeme, svi Srbi koji imaju neke javne funkcije zapravo su isti, a isti su zbog svoje etnonacionalne pripadnosti, neovisno o tome koliko se razlikuju u svom političkom djelovanju. Ovdje dodajmo još i to da je prema pravilima ovakvog derogativnog narativa jedino mrtav Srbin dobar Srbin, pa u tom smislu ne treba čuditi da u domaćoj javnosti dobro prolazi samo nesretni Tesla koji se, onako mrtav da mrtviji ne može biti, medijski razvlači i eksploatira na sve mile i nemile načine.
Nema veze što takva predsjednikova logika proizlazi iz dubokog etnošovinizma prema kojemu se u prvi plan u procjeni postignuća i ponašanja nekog čovjeka ili neke grupe ljudi uvijek stavljaju njemu ili njima pripisane (askripirane) karakteristike, kao što su spol, dob, nacija ili rasa. Njemu to, očigledno, ne smeta. Da je askripcija jedan od najvažnijih uzroka isključujuće politike i tome posljedične društvene nejednakosti, to se, inače, uči u trećem razredu srednje škole, predmet sociologija. To što se spomenuta dvojica – Mladić i Pupovac – u svojim političkim i profesionalnim životima ne dodiruju ni po jednoj točki, to našeg predsjednika uopće ne zanima. Pa dobro, što onda u ovom slučaju šefa države zapravo zanima?
Skeč o Radi u bunaru
On bi, očito, malo da se šegači. Pa može. Dugo nismo imali duhovitog predsjednika, još tamo od Stjepana Mesića. Međutim, šega Milanoviću nekako ne ide. Zašto, mogao bi se upitati kakav naivni promatrač sa strane. Kako to da našem predsjedniku ne idu šale i pošalice, zašto ne zna ispričati vic, kako to da se ne zna našaliti, a da istovremeno ne uvrijedi čitave etnikume, društvene grupacije, nacije, nacionalne manjine i slične? Zašto se nitko njegovim doskočicama ne smije? Da podsjetimo aktualnog predsjednika što znači biti duhovit. Odmah nakon što je Milošević početkom 2001. godine završio u kućnom pritvoru, a prije nego što je izručen Haagu, Mesić je ispričao vic koji današnji predsjednik ne može ispričati ni u snu. Ide ovako: “Kakva je razlika između Tuđmana i Miloševića? Nikakva! Ni jedan ne može iz zemlje.” Morbidno, ali duhovito.
Za potrebe ovog teksta pretpostavit ćemo – to jedino i možemo jer doista ne znamo kako su tekle predsjednikove formativne godine – da je Milanovićeva kronična neduhovitost rezultat toga što je naš neuspjeli stand-up predsjednik, kao zagrebački dečec, u mladosti mogao biti izložen, između ostalog, i pogubnom utjecaju humora koji je tih godina obilno producirao zagrebački Radio 101, posebno njegovo humorističko krilo zvano Zločesta djeca. Antologijski uradak rečene Zločeste djece napravljen je 1988. i zove se “Rade u bunaru”. Tamo Jambrek Prosinečki, igra ga Željko Pervan, gurne svog “suseda” Radu/Roudu u bunar i poslije ga danima neuspješno pokušava izvući van. (“Roude, Roude, zakaj si opal? Kaj bom ve… kaj bom ve… Roude, Roude, naj pasti…”) Seljaci iz njegovog rodnog Adamovca proglase ga šovinistom godine, a on to, dakako, nije (“Ne daj bože, da neko pomisli da sem ja nekaj te napravil namerne, zato kaj je on Srb…”). Ne može se reći da skeč nije duhovit. Jest. Otprilike poput vica koji je godinama kružio američkim policijskim prisinktima. Ide ovako: “Kako se zove crnkinja koja je sedam puta abortirala? Borac protiv kriminala!” Urnebesno! Ima još bolji. “Zašto crnci smrde? Pa zato da ih i slijepci mogu mrziti!” Smjehotresno! A pazi ovaj: “Zašto ‘masni’ (Meksikanci) svoje pik-apove voze tako sporo? Zato da dok kruzaju mogu brati zelenu salatu (ali i zelembaće/dolare, igra riječima).” Ha, ha, ha!
Šala s manjincima
Elem, domaća humoristička grupa je te iste godine za taj i slične uratke dobila tada prestižnu omladinsku nagradu “Sedam sekretara SKOJ-a”, a neformalni vođa Željko Pervan je godinu-dvije kasnije od nagrađenog omladinca avansirao u dvorskog komičara. Postao je naime najpoznatiji hadezeovski entertejner, a još kasnije je sličan tip humora s emisijom “Večernja škola” metastazirao i na televiziju, gdje je Pervan ekipi pridodao, tada još samo pjevača i samo hadezeovca, Miroslava Škoru. Kasnije će obojica postati “domovinci”.
Međutim, pervanovski humoristički duh preživio je na Radiju 101 dugo nakon što se inaugurator svega toga okrenuo od nasmijavanja Tuđmana i njegovih, praktički sve do neki dan, dok Radiju 101 nije istekla koncesija. Čak sam i ja jednom prilikom naletio na njihovu humorističnu minu. Ovako bez smisla za humor i lako zapaljiv, godine 2006. neoprezno sam uletio u određeni angažman s “gospodarom svih valova” i završio u njihovim škarama. Ponio sam se naivno, kao “sused Roude” koji, inače, u skeču ima “vel’ku hižu” (valja primijetiti rasistički moment po kojem je Srbima u Jugi išlo dobro, dok su Hrvati, kako ovih dana kaže aktualni ministar vanjskih poslova, u “Jugoslaviji u stanovitom smislu bili robovi”), kad je Jambreku “došel” posuditi “deset litri vode”, a završio naglavačke u bunaru.
Priča ide ovako. Kad sam 2005. godine izabran za generalnog sekretara Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” u Zagrebu, odmah mi je s idejom o Danima srpske kulture došla kolegica Svetlana Patafta. Shvatio sam da je ta Svetlanina platforma dušu dala za jedan drukčiji pristup organizaciji manjinskih kulturnih događaja koji su dotad, ne samo u “Prosvjeti” nego i u drugim srpskim organizacijama i udrugama, bili uglavnom bojažljivi, skromni, pomalo utišani i nevelikog medijskog odjeka. Palo mi je na pamet da u okviru manje-više tradicionalne organizacije kakva je “Prosvjeta” probamo napraviti nešto netradicionalno i nekonvencionalno, program koji bi bio informativan, u kulturnom smislu visokokaloričan, a ujedno provokativan. Htjeli smo, ukratko, dati do znanja da smo živi, da znamo svoj posao, ali i da se uza sve mi manjinci namjeravamo jako dobro zafrkavati. Uglavnom, zapeli smo već kod prvih Dana, organiziranih 2006., negdje oko 20. novembra. U odabiru tog datuma nije bilo nikakve moje loše namjere. Tek sam kasnije shvatio da se nisam ravnao po novom, “revolucionarnom” kalendaru, prema kojem su dani oko 18. novembra rezervirani isključivo za komemoriranje žrtava Vukovara. Cijena naše naivnosti bila je plaćena specijalnim huškačkim prilogom emitiranim na jednom lokalnom zagrebačkom krugovalu, pogađate, na Radiju 101, a koji je bio posvećen upravo meni i toj mojoj datumskoj drskosti. Na grublji sam način tako doznao da se krajem novembra nije zgodno u javnosti pojavljivati kao Srbin, a nekmoli nešto srpskoga organizirati. Međutim, bizarluku tu nije kraj. Nekoliko dana ranije s marketingom Radija 101 sam dogovorio da budu ni više ni manje nego medijski sponzori Dana. Oni nekako pristanu, ali pod jednim uvjetom – da njihov logo ne ide na plakate Dana. Ja se u svojoj želji da kulturom mirim zavađene narode i narodnosti mazohistički složim i s tom budalaštinom. Bome su me medijski isponzorirali!
Vic o blamu
Dakle, tadašnja kulturna urednica na Radiju 101 u najavnom je prilogu iskombinirala moje izjave dane povodom Dana srpske kulture i riječi nekog četnika iz Negoslavaca. Kasnije sam iz priopćenja Hrvatskog novinarskog društva doznao da nije posrijedi bio četnik, nego preživjeli dragovoljac koji je glumio da je četnik. Ali dramaturšku zavrzlamu je bolje opisalo samo Novinarsko vijeće HND-a koje je kaznilo urednicu. U njihovom se priopćenju kaže: “Urednici emisije Maji Šudić izriče se teža opomena opisana u članku 7. pod b) Pravilnika o radu Novinarskog vijeća časti. Obrazloženje: Neprofesionalnom montažom, najava Dana srpske kulture, koji su se održavali od 21. do 26. studenoga 2006., vezana je uz komemoraciju pada Vukovara 18. studenoga 1991. Nepoznat netko (tek iz pritužbe bivših novinara Radija 101 jasno je da je riječ o preživjelom branitelju koji citira svog mučitelja i logorskog krvnika) prekida najavu generalnog sekretara Srpskog kulturnog društva Prosvjeta riječima ‘Vas bre Hrvate sve ćemo da pokoljemo’ i slično, a uredničkim komentarom sugerira se da Dana srpske kulture u studenome a valjda i kasnije – uopće ne bi trebalo biti.”
Kakve sve ovo ima veze s predsjednikom? Veza je ta da bi naš predsjednik, čini nam se, po svaku cijenu htio postati “zločesto dijete” domaće politike, htio bi pervanovski ismijavati domaće underdogse. Kako to izgleda? Kad je vraćao odlikovanja Branimiru Glavašu, predsjednik je konstatirao da su u Dravi završili i nevini, ali su zaplivali i neki, vickasto je dodao, koji su bili upetljani. Srbi su, po njemu, stradali u Jasenovcu između ostalog i zato jer su “pružali otpor”. Imamo vic i na jasenovačku temu, onaj o najvećem blamu. Možda da ga ispriča na sljedećoj komemoraciji. Ide ovako: “Pričaju Englez, Francuz i Bosanac o svojim najvećim blamovima. Pa, kaže Englez, ja se vozim u punom busu i prdnem. Blam! Kaže Francuz, naručim u restoranu jelo, a kasnije vidim da nemam novčanik. Koji blam. A kaže Bosanac, ja u Jasenovcu u koloni čekam pred rakom. Dođe red na mene i ustaša me maljem po glavi, ja ništa, pa on opet, ja ništa, pa treći put, ja ništa. A mene blam. Ljudi čekaju!”
Odvratno, zar ne? Ali ništa manje odvratno nego konstatacija o “dravskim plivačima” ili jasenovačkim “državnim neprijateljima”.
Međutim, nema bojazni, naš predsjednik, ma koliko se trudio, neće postati nikakav enfant terrible domaće politike. Doseg njegovog humora upravo je takav kakvi su mu i uzori – pervanovski odnosno hadezeovski. Vraćanjem odličja Glavašu, što je samo posljednji u nizu od njegovih političkih faux pas, dao je do znanja da je bio i ostao Tuđmanov politički sin, pa ako si i umišlja da je politički nestaško, to ipak ne znači da je išta više od samo jednog običnog tatinog sineka koji s vremena na vrijeme bljutavom doskočicom zagadi eter.
bilten
