"Napokon možete vidjeti kako je izgledao kralj Tomislav, njegova kruna, plašt i mač!", stajalo je u bombastičnom naslovu, sad citiram, "povijesnog ekskluziva" Jutarnjeg lista, kojim je najavljena zagrebačka izložba "Duvno polje, kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tomislava", postavljena povodom tisuću stote obljetnice krunidbe prvog hrvatskog kralja.
– Fascinating. A što je ovo? – pitao je jedan iz Finske.
– To je Tomislavova kraljevska oprava – spremno je odgovorio kustos. – Dizajnirala ga je kostimografkinja Jasmina Pacek, a sastoji se od donje tunike Albe, dekorativne tunike Dalmatike i plašta. Sve je rađeno ručno, a na vez je potrošeno čak dvjesto radnih sati.
– Wow – otelo se jednoj Amerikanki. – A ovo?
– To su Tomislavova srebrna kruna i njegovo vladarsko žezlo – objasnio je kustos. – Kao i ovo prijestolje, osmislio ih je Ilija Skočibušić, akademski kipar iz Tomislavgrada.
– Tomislavgrad? – ponovila je Amerikanka. – To zaista postoji?
– Da, u Bosni i Hercegovini.
– Nazvali ste grad po Tomm…?!
– Tomislavu, da – objasnio je kustos. – Mada je Tomislavgrad zapravo dobio ime po sinu kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je ime dobio po kralju Tomislavu.
– A zmajevi? – javio se u to jedan nestrpljivi korejski turist. – Gdje su zmajevi?
– Zmajevi?
– Da, zmajevi – nastavio je Korejanac. – Iz četvrte sezone, u kojoj visoki septon na krunidbi u Crvenoj tvrđavi mladog Tomislava Baratheona službeno proglasi novim kraljem Sedam kraljevina Westerosa – podsjetio je Korejac kustosa. – U toj sezoni Khaneesi Daenerys Targaryen u prvoj epizodi obuzdava svoje zmajeve u lancima.
– Ah, da, zmajevi – sjetio se kustos. – Vidite, o povijesnoj osobi Khaneesi Daenerys i ulozi zmajeva u borbama za hrvatsko prijestolje povijesna znanost još nije suglasna. Dok se starija hrvatska historiografija od Ferde Šišića do Stjepana Antoljaka oslanja na Ljetopis popa Dukljanina, u kojoj se Daenerys navodi kao vladarica Zaljeva robova i krotiteljica zmajeva, novija istraživanja sklonija su interpretaciji po kojoj su Dukljaninovi “zmajevi” zapravo obični domaći hercegovački kodilji, iz roda autohtonog endemskog divovskog guštera iz Buškog, jezera latinskog naziva Chroatorum Codilus, u puku poznatijeg kao “krokodil”.
– Ha, aligator!
– Ne, aligator je srpski zmaj, moravska ala – ispravio je kustos mladog Korejca. – To je iz “Dušanovog zakonika”.
“Senzacionalna” zagrebačka izložba o kralju Tomislavu u zagrebačkom Etnografskom muzeju jednako je, eto, “povijesni ekskluziv” kao što je to, metnimo, postava Muzeja Game of Thrones u Bosanskoj ulici u Splitu, na kojoj turisti “napokon mogu vidjeti kako je izgledao kralj Tommen Baratheon, njegova kruna, plašt i mač”, s izloženom Tommenovom kraljevskom opravom, žezlom i prijestoljem.
I zmajevima.
Koje je, kako zna svatko sa završenih osam epizoda četvrte sezone, Khanesi Daenerys držala malo niže, u Dioklecijanovim podrumima. Jednoga otamo, uostalom, i danas drže u senzacionalnom postavu splitskog Muzeja, eno ga na ulazu, rad akademskog kipara Mislava Katalinića.
Osim što, jasno, izložba “Duvno polje, kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tomislava” ima mnogo manje smisla nego što bi imala izložba “Igre prijestolja: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tommena”.
O westeroskom kralju postoje, naime, iscrpna i pouzdana svjedočanstva njegovih suvremenika, ujaka Tyriona i majke, kraljice Cersei, sačuvana u pet svezaka ljetopisa Georgea R. R. Martina na ukupno četiri hiljade dvjesto četrdeset četiri stranice, te još šest strip-albuma Daniela Abrahama i HBO-ova televizijska kronika od osam sezona s ukupno sedamdeset tri epizode – postoji čak i pornić “This Ain’t Game of Thrones XXX” u Hustlerovoj produkciji – dok se hrvatski kralj Tomislav u svemu spominje samo u jednoj nemuštoj rečenici iz pisma pape Ivana X. o Prvom splitskom crkvenom saboru 925. godine. A i ona je tek slobodno dodana fantasy sagi Historia Salonitana maior iz šesnaestog stoljeća, anonimnom prijepisu prijepisa Historije Salonitane Tome Arhiđakona, nastale kao prijepis prijepisa punih tristo godina nakon toga, kako ste rekli, Tommena.
Da, Tomislava.
Nesretnog našeg Tomislava ne spominje, eto, nijedan izvor iz onog vremena, nema ga ni kod Konstantina Porfirogeneta ni kasnije kod popa Dukljanina, nema ga ni u venecijanskim ni u carigradskim ni u crkvenim arhivima, ne postoji ni jedna Tomislavova isprava, darovnica ili povelja, bilo što, župnikova potvrda o krštenju, ime oca, stoljeće rođenja, makar ulomak oltarnog ciborija sa slovom “T”, ništa.
Više znanstvenih dokaza, ukratko, ima da je postojao Gospodin Bog, nego što ih ima da je postojao hrvatski kralj Tomislav. Pa ipak, Hrvati su svog vladara upisali u službenu povijest, rodoslovna stabla, školske udžbenike i sveučilišne studije – i to, kad je bal nek’ je bal, kao najslavnijeg u cijeloj njihovoj tisućljetnoj povjesnici – nazivajući njegovim imenom trgove, ulice i srpske prestolonasljednike, dižući mu spomenike i organizirajući akademije, znanstvene skupove i “povijesno ekskluzivne” izložbe.
Dobro, ne kažem, jednako su Hrvati u svoje školske udžbenike i sveučilišne studije upisali i Isusa Krista, jednako mu posvećuju spomenike, hramove, akademije i znanstvene skupove. Osim što izložba “Duvno polje, kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi kralja Tomislava” ima, shvatili ste, mnogo manje smisla nego što bi ga imala izložba “Brdo Golgota, kraljevsko prijestolje: Suvremena interpretacija predaje o krunidbi Krista Kralja trnovom krunom”.
Prvi povijesni izvori o Kristu Kralju, naime – četiri kanonska evanđelja – nastali su već pedeset do stotinu godina nakon Isusova raspeća, dok su izvori o kralju Tomislavu, radovi hrvatskih povjesničara Franje Račkog i Ivana Kukuljevića Sakcinskog, napisani više od devetsto godina nakon njegove navodne smrti! Devet stotina godina! Što je potpuno isto kao kad bih ja sad ovako iz glave, bez ijednog valjanog arhivskog dokumenta ili makar komada grnčarije, napisao cijeli doktorat o slavnom hrvatskom kralju Ivanu Viliboru, koji je onomad potkraj jedanaestog stoljeća osvetio Petra Svačića i u bitci kod Ličkog Lešća pobijedio mađarskog kralja Kolomana.
Koji sad Ivan Vilibor? O tome vam pričam.
To, eto, kad Hrvati u devetnaestom stoljeću pišu službeno obrazloženje za krunidbu kralja iz desetog, to je, ne znam kako bih vam plastičnije objasnio, kao kad bi kredibilan povijesni izvor o krunidbi i životu kralja Tommena Baratheona iz “Igara prijestolja” bio, metnimo, zapis Johna Travolte kao Terla, šefa sigurnosti Zemlje u filmu “Bojno polje Zemlja” – snimljenom po sci-fi romanu Rona Hubbarda, utemeljitelja Scijentološke crkve – čija se radnja događa 3000. godine, više od devetsto godina nakon HBO-ove serije.
I da je John Travolta onim divovskim vanzemaljskim demonima umjesto Jonnieja Goodboy Tylera prijavio “Tomislava Trpimirovića, kralja Hrvata”, već bi Jutarnji list kao povijesni ekskluziv najavljivao u Etnografskom muzeju senzacionalnu izložbu “Duvno polje Zemlja: Interpretacija predaje o pobjedi kralja Tomislava nad demonima Psychlosa”.
– Wow – otelo bi se onoj Amerikanki. – A što je ovo?
– Molim vas ne dirajte – pažljivo bi je upozorio kustos. – To je pismo kojim je papa Ivan Goodboy pozvao na sazivanje Prvog splitskog sabora Scijentološke crkve 3025. godine, jedini sačuvani originalni spomen kralja Tomislava.
– A demoni?
