Problem na nivou članka je u tome da njegovi autori pokušavaju prikazati nešto što je apriori dogma kao gotovo znanstvenu teoriju koja je, uz postojeću neizvjesnost, najuvjerljivija; to potkrijepljuju pogrešnim ili krajnje površnim interpretacijama nekih znanstvenih spoznaja. Problem na nivou Hrvatske je da je jedan od autora ministar znanosti.
Piše: Zoran Pusić
U „Riječkom teološkom časopisu“ objavljen je 2012. godine, kao izvorni znanstveni rad, članak „Znanost i religija kod Ruđera Boškovića“ autora Aleksandre Golubović i Predraga Šustara. Članak i teze koje u članku njegovi autori iznose u široj su javnosti prošle nezamijećeno i tako bi najvjerojatnije i ostalo da Predrag Šustar nije imenovan ministrom znanosti u Vladi RH.
Da se u teološkom časopisu pojavljuju članci u kojima se iznose argumenti u prilog postojanja Boga uistinu nije ništa neobično. U većini religija Bog, njegova ključna uloga u stvaranju svijeta i čovjeka i njegova sveprisutnost u životu svakog od nas, centralna je dogma oko koje je svaka od tih religija izgrađena. Međutim, ako se kao argumenti za postojanje Boga koriste znanstvene spoznaje, kao što to čine autori navedenog članka, onda se o relevantnosti tih argumenata može racionalno raspravljati.
Članak analizira desetak stranica koje je Bošković, pod naslovom “Dodatak koji spada u metafiziku o duši i Bogu”, napisao uz svoje glavno djelo “Teorija prirodne filozofije”. U tom Dodatku Bošković, prije više od 250 godina i 100 godina prije objavljivanja Darwinovog “Porijekla vrsta”, poseže za “Božanskim Tvorcem prirode” kao odgovorom na složenost i međusobnu povezanost svijeta koji ga okružuje. U svom članku pisanom 150 godina poslije objavljivanja “Porijekla vrsta”, Golubović i Šustar pokušavaju Boškovićevo objašnjenje prikazati kao i danas aktualno i, u svijetlu tvrdnji koje iznose, moderno i najuvjerljivije. Neke od tih tvrdnji – argumenata su slijedeće:
U religiji „nadiskustvena dimenzija stvarnosti koja nije dostupna putem osjetila“ je Bog. Kako je on svemoguć i neograničen prirodnim zakonima koje je stvorio on može biti „objašnjenje“ za sve. U konkretnim slučajevima ta „objašnjenja“ najčešće su se pokazala, svim prinesenim žrtvama i molitvama unatoč, potpuno impotentna u tumačenju i predviđanju većine pojava i događaja u svijetu čiji smo dio. Duh koji je stoljećima bio karakterističan za religije, a zapravo je karakterističan za svaki ideološki sistem zasnovan na dogmi, dan je sažeto u riječima religijskog filozofa iz ranog kršćanstva (Svetog) Augustina: ‘Postoji drugi vid napasti koji nosi u sebi opasnost. To je bolest znatiželje. Ona nas tjera da pokušamo otkriti tajne prirode, tajne koje su izvan našeg razumijevanja, koje nam ne mogu koristiti i koje ne treba željeti saznati.’
A ljudi koji su „bolovali od bolesti znatiželje“, koji su tajne prirode pokušali razumjeti bez pozivanja na „nadiskustvenu dimenziju stvarnosti“, zaslužni su ne samo za znanje koje posjedujemo danas i koje je neizmjerna vrijednost samo po sebi, i ne samo za primjene tog znanja koje bi i ljudima iz relativno nedavne prošlosti, poput Ruđera Boškovića, bile nerazlučive od čuda. Zaslužni su i za značajne i pozitivne promijene unutar dobrog dijela krščanskih Crkava (kad govore o religijama autori članka se referiraju na kršćanstvo i uže, na katoličanstvo). Za ublažavanje nekad radikalne netrpeljivosti koju je hijerarhija tih Crkava pokazivala prema mnogim znanstvenim otkrićima i, općenito, prema slobodnom i kritičkom mišljenju nerazdvojivom od znanosti. Tako je papa Franjo prije godinu i pol izjavio: „Teorija evolucije i Velikog praska su u pravu i Bog nije čarobnjak s čarobnim štapićem“.
Međutim, autori članka govore o evoluciji kao o teoriji punoj „rupa“ koja, za razliku od kreacionističke teorije, na neka pitanja ne daje odgovore ili su njena tumačenja manje vjerojatna nego intervencija nadnaravnog „dizajnera“.
Gotovo je komično da kao primjer organa koji je prekompliciran da bi nastao prirodnom selekcijom navode oko. U „Porijeklu vrsta“ Darwin uzima upravo primjer oka da bi demonstrirao snagu prirodne selekcije. Pokazuje kako je, kroz postepene promijene i različite stupnjeve složenosti, koji se mogu naći i danas kod nekih vrsta životinja, oko dostiglo tu zapanjujuću kompleksnost i usklađenost sastavnih dijelova. Bez poznavanja procesa prirodne selekcije ta kompleksnost nema tumačenja osim „dizajnera“.
Ono što autori članka ne vide ili prešućuju je da „dizajner“ nije nikakvo objašnjenje nego tvrdnja identična dogmi oko koje je religija izgrađena. U suprotnom, ako se pozivamo na znanstveni pristup, pitanje koje se nameće je – Na koji je način stvoren Stvoritelj? A kako stvoritelj ovako kompleksnog svijeta mora biti od tog svijeta još složeniji, odgovor na neku složenost uvođenjem „dizajnera“ otvara automatski mnogo teže pitanje.
U tekstu se tvrdi da je hipoteza o „dizajneru“, pošto je svijet očito dizajniran, mnogo vjerojatnija nego da je složenost koju svjedočimo na sebi i svuda oko nas nastala slučajno. Ta tvrdnja uistinu nije ništa novo. U svojih pet dokaza da postoji Bog Toma Akvinski je još u trinaestom stoljeću kao jedan od njih naveo ‘dokaz proizašao iz svrhe’ (odnosno, u terminologiji A. Golubović i P. Šustara, ‘iz dizajna’): „Živa bića izgledaju kao da su stvorena sa svrhom. Sve što poznajemo da ima neku svrhu stvoreno je da ispunjava tu svrhu. Dakle morao je postojati stvoritelj i mi ga zovemo Bogom.“[1]
Kao primjer stvari koja je stvorena sa svrhom T. Akvinski navodi primjer strelice. Golubović i Šustar pozivaju se na primjer sata nađenog na pustom otoku koji navodi W. Paley[2] početkom 19. stoljeća. Svi dijelovi sata su nastali slučajno i slučajno se posložili baš tako da sat funkcionira ili je sat dizajnirao urar. Iz toga se povlači analogija sa svijetom, posebno živim bićima čija struktura je daleko složenija i od najsloženijeg sata i tvrdi se da takva kompleksnost naprosto nije mogla nastati slučajno. To je točno. Takva složenost i funkcionalnost sa svrhom nije mogla nastati slučajno i to je bio glavni logički argument, dakle van dogme, onima koji su u postojanje Boga vjerovali, poput Boškovića ili Paleya i nepremostiva logička prepreka za one malobrojne koji su poput Davida Humea[3], Boškovićevog suvremenika, u postojanje Stvoritelja sumnjali.
Teorija evolucije je nastala iz razmišljanja na koje su Darwina (i Alfreda Wallacea[4]) potakla brojna opažanja o raznolikosti i povezanosti živih bića, te o njihovoj prilagodbi na okolinu u kojoj žive. Ona nije nastala iz pokušaja da se objasni „uređenost svemira“ niti ima takve pretenzije. Koncentrirala se „samo na jedan njegov aspekt“, razvoj života do fantastično složenih oblika i na to pitanje na koje prije 1859. godine relevantni odgovor naprosto nije postojao, dala jedini poznat logički neproturiječan odgovor. Bezbrojne provjere i nova otkrića tokom zadnjih 150 godina potvrdili su teoriju evolucije i tvrdnje koje iznose Golubović i Šustar, da „postoje bića tako kompleksne strukture da ju evolucija ne može objasniti“ ili da se „biokemijska kompleksnost ne može objasniti prirodnom selekcijom“, naprosto su neistinite (iako omiljene kod kreacionista).
Suština teorije evolucije, koju Golubović i Šustar potpuno prešućuju, je da ta teorija, kroz mehanizam prirodnog odabiranja, objašnjava polagan i postepen nastanak sve složenijih struktura u živom svijetu. Ne radi se o nastanku kompliciranih organa i organizama iz slučajno složenih sastavnih dijelova, ne radi se uopće o slučaju nego o neprimjetnim promjenama u vrsti koje nastaju većim postotkom preživljavanja onih koji su okolini bolje prilagođeni. I o akumuliranju tih promjena. Stvoritelj ili „dizajner“ nije najvjerojatnije objašnjenje jer nastanak stvoritelja, ako ostanemo kod racionalnih argumenata, ne izbjegava nevjerojatnost slučajnog nastanka tako složenih struktura. Zapravo dizajner je nepremostiv problem jer tako složena struktura ne može nastati slučajno[5].
Pod „argumentom finog uštimavanja“ kreacionisti navode da su sile za koje danas znamo da djeluju u prirodi tako „uštimane“ da omogućuju nastanak i održivost života. Taj argument poziva se na relativno nove spoznaje u fizici o odnosu između četiri danas poznate elementarne sile[6] ali u biti se ne razlikuje od prastare tvrdnje da je Bog stvorio Zemlju i sve na njoj tako uštimano da služi čovjeku. Danas znamo da samo u našoj galaksiji postoje miljarde planeta, da postoje planeti koji su od svoje zvijezde na takvoj udaljenosti da na njima nije ni prevruće ni prehladno za postojanje vode u tekućem stanju, a to što mi o tome razmišljamo dokaz je ne da Bog postoji nego da je razvoj inteligentnog života na takvim planetima moguć. Isto vrijedi i za svemir u kojem je naša galaksija jedna od stotina miljardi galaksija, o kojem znamo neusporedivo više nego što se znalo u doba Newtona i Boškovića ali s kojima djelimo fasciniranost oceanom nepoznatog koji se pruža pred nama.
Bitna razlika između pristupa znanstvenika i pristupa kreacionista je da je nepoznato i neobjašnjivo za znanstvenika izazov, najinteresantniji dio onoga čime se bavi, a za kreacionistu potvrda da postoje problemi koje znanost ne zna objasniti, ergo Bog postoji! Golubović i Šustar to nazivaju konačnim objašnjenjem koje se ne prihvaća jer dolazi od religije.
Takva konačna objašnjenja razlikuju se po argumentima od konačnog objašnjenja koje je nudio (Sveti) Augustin jer je i današnjim kreacionistima nemoguće negirat znanstvena objašnjenja nastala tokom 1600 godina raznim „konačnim objašnjenjima“ usprkos. Dok su Augustinovim suvremenicima dokazi Božje prisutnosti bile takve neobjašnjive pojave kao što je kruženje Sunca oko Zemlje i raznolikost biljnog i životinjskog svijeta, razvoj znanosti je današnje teiste i kreacioniste gurnuo prema „čudnom“ iznosu jake nuklearne sile i biokemijskim kompleksnostima visokog stupnja. Ali kvalitativno, konačno objašnjenje koje Golubović i Šustar nude u članku pisanom 2012. godine, ne razlikuje se od konačnog objašnjenja koje je religija nudila u doba Augustina. Jednako je tako slabo argumentirano (obzirom da su Golubović i Šustar imali priliku upoznati se s teorijom evolucije može se reći – i mnogo slabije), praktički je beskorisno, a intelektualno nedostojno.
Glavni problem članka nije u tome da su njegovi autori vjernici koji vjeruju da je Bog stvorio i dizajnirao Zemlju i svemir s namjerom da ih prilagodi čovjeku. To je polazna dogma sve tri velike monoteističke religije. Problem na nivou članka je u tome da njegovi autori pokušavaju prikazati nešto što je apriori dogma kao gotovo znanstvenu teoriju koja je, uz postojeću neizvjesnost, najuvjerljivija; to potkrijepljuju pogrešnim ili krajnje površnim interpretacijama nekih znanstvenih spoznaja.
Problem na nivou Hrvatske je da je jedan od autora ministar znanosti.
[1] Ostala četiri dokaza Tome Akvinskog su:
[2] William Paley (1743. – 1805.), svećenik. Primjer je iz njegove knjige “Prirodna teologija ili dokazi o postojanju i svojstvima Boga” objavljene 1802.
[3] Golubović i Šustar navode D. Humea (1711. – 1776.) kao “filozofa koji možda najviše prigovara argumentu iz dizajna ali i ostalim argumentima za Božje postojanje”. Pri tome zaboravljaju da su argumenti koji su ‘pomeli’ argument iz dizajna došli poslije objavljivanja “Porijekla vrsta” 1859. Od tada argumenti dolaze iz znanosti, iz biologije, a ne vise iz filozofije i teologije.
[4] Dawrin je napisao osnove svoje teorije o porijeklu vrsta 1844. ali su mu njene implikacije bile toliko šokantne da je taj tekst oporučno ostavio da bude objavljen poslije njegove smrti. Desetak godina kasnije A. Wallace dolazi do istih zaključaka i o njima piše Darwinu 1858. Potaknut i, zapravo, prisiljen tim pismom Darwin nadopunjuje i, u suglasnosti s Wallaceom, objavljuje svoju teoriju 1859. u knjizi “Porijeklo vrsta”. Primjenu te teorije za objašnjenje porijekla ljudi Darwin daje u knjizi “Porijeklo čovjeka” objavljeno 1871.
[5] Teolog i kreacionist Richard Swinburne, na čiji se autoritet Golubović i Šustar opetovano pozivaju, ‘riješava’ taj problem tvrdnjom da je Bog vrlo jednostavne strukture ali nedostupne našem poimanju. Swinburne se, inače, “proslavio” izjavom da je Bog, dopustivši holocaust, dao Židovima krasnu priliku da pokažu hrabrost i plemenitost.
[6] Gravitacija, elektromagnetska sila, slaba nuklearna i jaka nuklearna sila. Odnos među njima i argumenti da svemir ne bi bio ovakav kakav poznajemo da je taj odnos drugačiji dobro su opisani u već klasičnoj knjizi Martina Reesa: „Just six numbers; the Deep Forces that Shape the Universe“
tacno
Piše: Zoran Pusić
U „Riječkom teološkom časopisu“ objavljen je 2012. godine, kao izvorni znanstveni rad, članak „Znanost i religija kod Ruđera Boškovića“ autora Aleksandre Golubović i Predraga Šustara. Članak i teze koje u članku njegovi autori iznose u široj su javnosti prošle nezamijećeno i tako bi najvjerojatnije i ostalo da Predrag Šustar nije imenovan ministrom znanosti u Vladi RH.
Da se u teološkom časopisu pojavljuju članci u kojima se iznose argumenti u prilog postojanja Boga uistinu nije ništa neobično. U većini religija Bog, njegova ključna uloga u stvaranju svijeta i čovjeka i njegova sveprisutnost u životu svakog od nas, centralna je dogma oko koje je svaka od tih religija izgrađena. Međutim, ako se kao argumenti za postojanje Boga koriste znanstvene spoznaje, kao što to čine autori navedenog članka, onda se o relevantnosti tih argumenata može racionalno raspravljati.
Članak analizira desetak stranica koje je Bošković, pod naslovom “Dodatak koji spada u metafiziku o duši i Bogu”, napisao uz svoje glavno djelo “Teorija prirodne filozofije”. U tom Dodatku Bošković, prije više od 250 godina i 100 godina prije objavljivanja Darwinovog “Porijekla vrsta”, poseže za “Božanskim Tvorcem prirode” kao odgovorom na složenost i međusobnu povezanost svijeta koji ga okružuje. U svom članku pisanom 150 godina poslije objavljivanja “Porijekla vrsta”, Golubović i Šustar pokušavaju Boškovićevo objašnjenje prikazati kao i danas aktualno i, u svijetlu tvrdnji koje iznose, moderno i najuvjerljivije. Neke od tih tvrdnji – argumenata su slijedeće:
- (..) religija se bavi nadiskustvenom dimenzijom stvarnosti – onim što nam nije dostupno putem osjetila.
- (..) religija pokušava dati objašnjenje koje će obuhvaćati stvarnost, tj svemir u cjelini.
- (Postoje) pitanja o kojima se znanost i religija u prošlosti nisu slagale (vrtnja Zemlje oko Sunca, evolucija). (..) kad je riječ o evoluciji, smatramo da to pitanje i dalje ostaje otvoreno.
- Mala je vjerojatnost da bi se svaki dio oka baš tako savršeno posložio da obavlja funkcije vida. Dakle, zaključujemo da je potreban dizajner oka.
- Evolucija je, čini se, dostatna da nam protumači proces prirodne selekcije po kojoj se događa prilagodba organizama. Pitanje je samo može li teorija evolucije predstavljati objašnjenje uređenosti svemira ili objašnjava samo jedan njegov aspekt. Ukoliko evolucija ne može objasniti cijelokupnu stvarnost, a čini se da ne može, ostaje nam prostor za Boga.
- Evolucija, čini se, ne može objasniti zašto postoje bića tako kompleksne strukture, tj. to i dalje ostaje otvoreno pitanje.
- Biokemijska kompleksnost visokog stupnja ne može se objasniti prirodnom selekcijom.
- Smatra se da suvremena verzija argumenata iz dizajna – „argument finog uštimavanja“ (fine tuning argument) ima uporište u znanosti.
- Svijet je očito dizajniran, a znanosti nam taj dizajn ne mogu u potpunosti objasniti. Religija nudi objašnjenje, pozivajući se, poput Boškovića, na Boga kao dizajnera, no mnogi znanstvenici odbijaju teističko objašnjenje. Tako imamo situaciju da ili nemamo konačno objašnjenje ili ne prihvaćamo objašnjenje (jer ono dolazi iz religije).
U religiji „nadiskustvena dimenzija stvarnosti koja nije dostupna putem osjetila“ je Bog. Kako je on svemoguć i neograničen prirodnim zakonima koje je stvorio on može biti „objašnjenje“ za sve. U konkretnim slučajevima ta „objašnjenja“ najčešće su se pokazala, svim prinesenim žrtvama i molitvama unatoč, potpuno impotentna u tumačenju i predviđanju većine pojava i događaja u svijetu čiji smo dio. Duh koji je stoljećima bio karakterističan za religije, a zapravo je karakterističan za svaki ideološki sistem zasnovan na dogmi, dan je sažeto u riječima religijskog filozofa iz ranog kršćanstva (Svetog) Augustina: ‘Postoji drugi vid napasti koji nosi u sebi opasnost. To je bolest znatiželje. Ona nas tjera da pokušamo otkriti tajne prirode, tajne koje su izvan našeg razumijevanja, koje nam ne mogu koristiti i koje ne treba željeti saznati.’
A ljudi koji su „bolovali od bolesti znatiželje“, koji su tajne prirode pokušali razumjeti bez pozivanja na „nadiskustvenu dimenziju stvarnosti“, zaslužni su ne samo za znanje koje posjedujemo danas i koje je neizmjerna vrijednost samo po sebi, i ne samo za primjene tog znanja koje bi i ljudima iz relativno nedavne prošlosti, poput Ruđera Boškovića, bile nerazlučive od čuda. Zaslužni su i za značajne i pozitivne promijene unutar dobrog dijela krščanskih Crkava (kad govore o religijama autori članka se referiraju na kršćanstvo i uže, na katoličanstvo). Za ublažavanje nekad radikalne netrpeljivosti koju je hijerarhija tih Crkava pokazivala prema mnogim znanstvenim otkrićima i, općenito, prema slobodnom i kritičkom mišljenju nerazdvojivom od znanosti. Tako je papa Franjo prije godinu i pol izjavio: „Teorija evolucije i Velikog praska su u pravu i Bog nije čarobnjak s čarobnim štapićem“.
Međutim, autori članka govore o evoluciji kao o teoriji punoj „rupa“ koja, za razliku od kreacionističke teorije, na neka pitanja ne daje odgovore ili su njena tumačenja manje vjerojatna nego intervencija nadnaravnog „dizajnera“.
Gotovo je komično da kao primjer organa koji je prekompliciran da bi nastao prirodnom selekcijom navode oko. U „Porijeklu vrsta“ Darwin uzima upravo primjer oka da bi demonstrirao snagu prirodne selekcije. Pokazuje kako je, kroz postepene promijene i različite stupnjeve složenosti, koji se mogu naći i danas kod nekih vrsta životinja, oko dostiglo tu zapanjujuću kompleksnost i usklađenost sastavnih dijelova. Bez poznavanja procesa prirodne selekcije ta kompleksnost nema tumačenja osim „dizajnera“.
Ono što autori članka ne vide ili prešućuju je da „dizajner“ nije nikakvo objašnjenje nego tvrdnja identična dogmi oko koje je religija izgrađena. U suprotnom, ako se pozivamo na znanstveni pristup, pitanje koje se nameće je – Na koji je način stvoren Stvoritelj? A kako stvoritelj ovako kompleksnog svijeta mora biti od tog svijeta još složeniji, odgovor na neku složenost uvođenjem „dizajnera“ otvara automatski mnogo teže pitanje.
U tekstu se tvrdi da je hipoteza o „dizajneru“, pošto je svijet očito dizajniran, mnogo vjerojatnija nego da je složenost koju svjedočimo na sebi i svuda oko nas nastala slučajno. Ta tvrdnja uistinu nije ništa novo. U svojih pet dokaza da postoji Bog Toma Akvinski je još u trinaestom stoljeću kao jedan od njih naveo ‘dokaz proizašao iz svrhe’ (odnosno, u terminologiji A. Golubović i P. Šustara, ‘iz dizajna’): „Živa bića izgledaju kao da su stvorena sa svrhom. Sve što poznajemo da ima neku svrhu stvoreno je da ispunjava tu svrhu. Dakle morao je postojati stvoritelj i mi ga zovemo Bogom.“[1]
Kao primjer stvari koja je stvorena sa svrhom T. Akvinski navodi primjer strelice. Golubović i Šustar pozivaju se na primjer sata nađenog na pustom otoku koji navodi W. Paley[2] početkom 19. stoljeća. Svi dijelovi sata su nastali slučajno i slučajno se posložili baš tako da sat funkcionira ili je sat dizajnirao urar. Iz toga se povlači analogija sa svijetom, posebno živim bićima čija struktura je daleko složenija i od najsloženijeg sata i tvrdi se da takva kompleksnost naprosto nije mogla nastati slučajno. To je točno. Takva složenost i funkcionalnost sa svrhom nije mogla nastati slučajno i to je bio glavni logički argument, dakle van dogme, onima koji su u postojanje Boga vjerovali, poput Boškovića ili Paleya i nepremostiva logička prepreka za one malobrojne koji su poput Davida Humea[3], Boškovićevog suvremenika, u postojanje Stvoritelja sumnjali.
Teorija evolucije je nastala iz razmišljanja na koje su Darwina (i Alfreda Wallacea[4]) potakla brojna opažanja o raznolikosti i povezanosti živih bića, te o njihovoj prilagodbi na okolinu u kojoj žive. Ona nije nastala iz pokušaja da se objasni „uređenost svemira“ niti ima takve pretenzije. Koncentrirala se „samo na jedan njegov aspekt“, razvoj života do fantastično složenih oblika i na to pitanje na koje prije 1859. godine relevantni odgovor naprosto nije postojao, dala jedini poznat logički neproturiječan odgovor. Bezbrojne provjere i nova otkrića tokom zadnjih 150 godina potvrdili su teoriju evolucije i tvrdnje koje iznose Golubović i Šustar, da „postoje bića tako kompleksne strukture da ju evolucija ne može objasniti“ ili da se „biokemijska kompleksnost ne može objasniti prirodnom selekcijom“, naprosto su neistinite (iako omiljene kod kreacionista).
Suština teorije evolucije, koju Golubović i Šustar potpuno prešućuju, je da ta teorija, kroz mehanizam prirodnog odabiranja, objašnjava polagan i postepen nastanak sve složenijih struktura u živom svijetu. Ne radi se o nastanku kompliciranih organa i organizama iz slučajno složenih sastavnih dijelova, ne radi se uopće o slučaju nego o neprimjetnim promjenama u vrsti koje nastaju većim postotkom preživljavanja onih koji su okolini bolje prilagođeni. I o akumuliranju tih promjena. Stvoritelj ili „dizajner“ nije najvjerojatnije objašnjenje jer nastanak stvoritelja, ako ostanemo kod racionalnih argumenata, ne izbjegava nevjerojatnost slučajnog nastanka tako složenih struktura. Zapravo dizajner je nepremostiv problem jer tako složena struktura ne može nastati slučajno[5].
Pod „argumentom finog uštimavanja“ kreacionisti navode da su sile za koje danas znamo da djeluju u prirodi tako „uštimane“ da omogućuju nastanak i održivost života. Taj argument poziva se na relativno nove spoznaje u fizici o odnosu između četiri danas poznate elementarne sile[6] ali u biti se ne razlikuje od prastare tvrdnje da je Bog stvorio Zemlju i sve na njoj tako uštimano da služi čovjeku. Danas znamo da samo u našoj galaksiji postoje miljarde planeta, da postoje planeti koji su od svoje zvijezde na takvoj udaljenosti da na njima nije ni prevruće ni prehladno za postojanje vode u tekućem stanju, a to što mi o tome razmišljamo dokaz je ne da Bog postoji nego da je razvoj inteligentnog života na takvim planetima moguć. Isto vrijedi i za svemir u kojem je naša galaksija jedna od stotina miljardi galaksija, o kojem znamo neusporedivo više nego što se znalo u doba Newtona i Boškovića ali s kojima djelimo fasciniranost oceanom nepoznatog koji se pruža pred nama.
Bitna razlika između pristupa znanstvenika i pristupa kreacionista je da je nepoznato i neobjašnjivo za znanstvenika izazov, najinteresantniji dio onoga čime se bavi, a za kreacionistu potvrda da postoje problemi koje znanost ne zna objasniti, ergo Bog postoji! Golubović i Šustar to nazivaju konačnim objašnjenjem koje se ne prihvaća jer dolazi od religije.
Takva konačna objašnjenja razlikuju se po argumentima od konačnog objašnjenja koje je nudio (Sveti) Augustin jer je i današnjim kreacionistima nemoguće negirat znanstvena objašnjenja nastala tokom 1600 godina raznim „konačnim objašnjenjima“ usprkos. Dok su Augustinovim suvremenicima dokazi Božje prisutnosti bile takve neobjašnjive pojave kao što je kruženje Sunca oko Zemlje i raznolikost biljnog i životinjskog svijeta, razvoj znanosti je današnje teiste i kreacioniste gurnuo prema „čudnom“ iznosu jake nuklearne sile i biokemijskim kompleksnostima visokog stupnja. Ali kvalitativno, konačno objašnjenje koje Golubović i Šustar nude u članku pisanom 2012. godine, ne razlikuje se od konačnog objašnjenja koje je religija nudila u doba Augustina. Jednako je tako slabo argumentirano (obzirom da su Golubović i Šustar imali priliku upoznati se s teorijom evolucije može se reći – i mnogo slabije), praktički je beskorisno, a intelektualno nedostojno.
Glavni problem članka nije u tome da su njegovi autori vjernici koji vjeruju da je Bog stvorio i dizajnirao Zemlju i svemir s namjerom da ih prilagodi čovjeku. To je polazna dogma sve tri velike monoteističke religije. Problem na nivou članka je u tome da njegovi autori pokušavaju prikazati nešto što je apriori dogma kao gotovo znanstvenu teoriju koja je, uz postojeću neizvjesnost, najuvjerljivija; to potkrijepljuju pogrešnim ili krajnje površnim interpretacijama nekih znanstvenih spoznaja.
Problem na nivou Hrvatske je da je jedan od autora ministar znanosti.
[1] Ostala četiri dokaza Tome Akvinskog su:
- Ništa se ne kreće bez da je bilo pokrenuto. Prvog pokretača zovemo Bogom.
- Svaka posljedica ima uzrok. Prvi uzrok zovemo Bogom.
- Moralo je postojati vrijeme kad fizičke stvari nisu postojale. Kako one postoje moralo je postojati nešto ne-fizičko što ih je stvorilo. To zovemo Bogom.
- Stvari su bliže ili dalje od savršenosti. Takvi su i ljudi tako da oni ne mogu biti mjera savršenosti. Mjera savršenosti mora postojati i mi je zovemo Bogom.
[2] William Paley (1743. – 1805.), svećenik. Primjer je iz njegove knjige “Prirodna teologija ili dokazi o postojanju i svojstvima Boga” objavljene 1802.
[3] Golubović i Šustar navode D. Humea (1711. – 1776.) kao “filozofa koji možda najviše prigovara argumentu iz dizajna ali i ostalim argumentima za Božje postojanje”. Pri tome zaboravljaju da su argumenti koji su ‘pomeli’ argument iz dizajna došli poslije objavljivanja “Porijekla vrsta” 1859. Od tada argumenti dolaze iz znanosti, iz biologije, a ne vise iz filozofije i teologije.
[4] Dawrin je napisao osnove svoje teorije o porijeklu vrsta 1844. ali su mu njene implikacije bile toliko šokantne da je taj tekst oporučno ostavio da bude objavljen poslije njegove smrti. Desetak godina kasnije A. Wallace dolazi do istih zaključaka i o njima piše Darwinu 1858. Potaknut i, zapravo, prisiljen tim pismom Darwin nadopunjuje i, u suglasnosti s Wallaceom, objavljuje svoju teoriju 1859. u knjizi “Porijeklo vrsta”. Primjenu te teorije za objašnjenje porijekla ljudi Darwin daje u knjizi “Porijeklo čovjeka” objavljeno 1871.
[5] Teolog i kreacionist Richard Swinburne, na čiji se autoritet Golubović i Šustar opetovano pozivaju, ‘riješava’ taj problem tvrdnjom da je Bog vrlo jednostavne strukture ali nedostupne našem poimanju. Swinburne se, inače, “proslavio” izjavom da je Bog, dopustivši holocaust, dao Židovima krasnu priliku da pokažu hrabrost i plemenitost.
[6] Gravitacija, elektromagnetska sila, slaba nuklearna i jaka nuklearna sila. Odnos među njima i argumenti da svemir ne bi bio ovakav kakav poznajemo da je taj odnos drugačiji dobro su opisani u već klasičnoj knjizi Martina Reesa: „Just six numbers; the Deep Forces that Shape the Universe“
tacno
