Iako je prva asocijacija na spomen imena Zore Dirnbach njezin scenarij za dugometražni igrani film Deveti krug iz 1960. godine, prvi film jugoslavenskog redatelja koji je bio kandidat za Oscara,​*​ njezin opus mnogo je veći, širi i bogatiji od Devetog kruga. Dirnbach je, naime, autorica brojnih drama (Noć štakora, Netko je na pragu…), radio-drama (Voda, Alkimonova jabuka…), scenarija za TV serije (Hteo bih znati ko sam, Dosije…), TV drame (Noćni razgovori Henriette von S., Come back…) i igrane filmove (Nocturno, Igre na skelama…) te nekoliko književnih naslova (Dnevnik jednog čudovišta, Kao mraz: roman o nestajanju…).​†​

Njezina su djela postavljana u zemlji i inozemstvu, dobitnica je više nagrada, a osim kao autorica važan je doprinos kulturnom polju dala i kao novinarka, urednica, kritičarka i dramaturginja, prvo na radiju, potom i na televiziji. Dakle, baš kao što kaže naslov intervjua koji je Živko Gruden 2010. vodio s njom za Književnu republiku, bila je – svestrana, neumorna i svojeglava.

Rođena u Osijeku 1929. godine, već 1933. nakon razvoda roditelja sa sestrom i majkom seli u Zagreb u kojemu ostaje sve do 1941. kada, zbog židovskog porijekla, bježi natrag u Osijek. Dirnbach je, naime, bila dijete iz miješanog braka: njezin otac bio je Židov, a majka katolkinja iz Austrije. Zahvaljujući braku s katolkinjom, otac joj se uspijeva spasiti i pobjeći u Izrael, kao i dio obitelji koji se spašava bijegom u tada talijanski Split. Međutim, drugi dio obitelji stradava u ratu, a upravo će iskustvo stradanja Židova obilježiti ostatak njenog profesionalnog života. U već spomenutom intervjuu, naime, izjavila je da možda pisanjem pokušava sprati krivnju, krivnju što joj je, za razliku od njih, bilo dano da nastavi sa životom i nemoć da išta na toj beskrajnoj nepravdi promijeni.

Kako opisuje, ratnih je godina, kao tinejdžerka, odlazila u svoju rodnu kuću koja je bila naslonjena na tvornicu papira Mursa Mill, koja je njenom ocu oduzeta 1941. godine, kako bi uzela stvari koje su još bile neopljačkane. Tada bi viđala “starce, djecu i žene kako su onako bespomoćni i izbezumljeni bili satjerani kao u tor.” Ta je tvornica, naime, nakon oduzimanja pretvorena u sabirni logor u kojemu su završili i njezina baka, tete, bratići i drugi rođaci… U drugom intervjuu Dirnbach je izjavila:

“Neka lica i scene nikad neću zaboraviti. To je to što me je odredilo kao Židovku. Nije mene odredila vjera, jer sam ateistkinja, pa ni odgoj, jer moja je majka bila katolkinja. […] Nisam Židovka po vjerskoj i kulturnoj tradiciji, nego me je odredila identifikacija s nevinom žrtvom.”

Nekoliko godina nakon rata, 1948. Dirnbach se vraća u Zagreb na studij povijesti umjetnosti, kao izvanredna studentica. Već tijekom prve godine studija, zbog financijskih razloga, zapošljava se u kulturnoj rubrici Narodnog lista. No, zbog jednog profesora koji nije prihvaćao ideju izvanrednog studiranja uskoro postaje redovita studentica, a pisanjem se nastavlja baviti kao slobodna novinarka te piše za različite medije: Vjesnik, Naprijed, Vjesnik u srijedu, Ilustrirani vjesnik…

Pisanje će otada do njezine smrti 2019. godine biti njezin poziv, profesija, način života, ali i – igra. Naime, kako je, na skupu koji je povodom Zorina 80. rođendana organiziralo Hrvatsko društvo pisaca, izjavila njezina dugogodišnja prijateljica i kolegica, redateljica Ljiljana Jojić: “Zora se zapravo igra pišući i tada se nalazi u njoj najdražem agregatnom stanju. Ona to kao i sve radi s velikom strašću”. Predrag Matvejević na istom je skupu kazao kako je “Zora cjelokupnim svojim intelektualnim angažmanom bila svjetionik s one strane nacionalizma u bivšoj Jugoslaviji”, a svoj aktivistički antifašistički obol Dirnbach će dati i svojim istupima nakon devedesetih.

Tijekom poratnih godina, zbog raskida sa SKOJ-em i problema s Udbom, Dirnbach gubi dio novinarskih angažmana te se bavi prevođenjem. U jednom kasnijem intervju izjavila je da je ostati slobodna, sama i neovisna od tuđih ideja upravo tada postao put kojim je odlučila krenuti, a par redaka niže objasnit će kako je zahvaljujući tom iskustvu zauvijek izgubila volju da se s bilo kim i u bilo čemu udružuje.

Scena iz filma “Deveti krug” (1960.)

Nakon jednog slučajnog susreta, 1955. zapošljava se kao kontrolorka programa na Radio Zagrebu, a nakon što je njena kazališna drama nagrađena na anonimnom natječaju dobiva posao urednice filmskog programa na radiju. Za to vrijeme piše nekoliko radio-drama koje su bile izvođene u inozemstvu i tako 1959. postaje urednica radio-igre, a već 1963. prelazi u televizijski dramski program u kojem ostaje sve do mirovine 1991. godine.

Kako je Jurica Pavičić napisao nakon njene smrti, Dirnbach je tih godina bila rijetka autorica u domaćoj filmskoj industriji u kojoj je dominirao “mačo boy’s club, družina muškarčina koji prirodno zapovijedaju ostalima.”​‡​ Ivana Vukelić u Zarezu je zabilježila kako mnogi smatraju da je u “njeno vrijeme” TV program bio najkvalitetniji, a Pavičić njezine televizijske godine i televizijsku ostavštinu opisuje ovako: “Mnogi scenaristi i režiseri srednje i starije generacije upoznali su je kao osobu ‘s druge strane stola’ koja je odobravala ili prepravljala njihove projekte” te navodi kako je njezin scenaristički TV rad nažalost doživio sudbinu čitave igrane proizvodnje RTV Zagreb: “Nitko ne zna u kojoj je mjeri uopće sačuvan, neizgledan je, neistražen i zaboravljen, upravo kao i glavnina TV proizvodnje prisavskog moloha. Deseci darovitih ljudi tih su desetljeća nešto tamo pisali, režirali i snimali, a netko će jednog dana to iskapati iz okrajaka kao sumersku arheologiju.”​§​

Ona je sama pak izjavila kako je bila među rijetkima koji su opstali na televiziji zahvaljujući samo poznavanju zanata. Iako je povremeno imala nevolje s nadređenima,​¶​ na televiziji je ostala sve do 1991. godine kada odlazi u mirovinu koju je, po vlastitim riječima doživljavala kao “povratak u slobodu”. Prije toga, kratko je vrijeme na zagrebačkoj ADU predavala TV scenaristiku, da bi se u penziji po prvi puta posvetila prozi. Taj je prijelaz ovako opisala:

“Sve do nedavna jednostavno nisam imala hrabrosti upustiti se u pisanje proze. Previše sam sjajnih pisaca čitala i cijenila od rane mladosti. Ali sa starenjem čovjek vjerojatno postaje sve bezobrazniji i nekritičniji.”

Usprkos širini njezina opusa, dosadašnja recepcija Zorinog rada bila je fokusirana na Deveti krug te djelomično prozu, a u njenom je prvom planu uglavnom bila židovska tematika. Međutim, kako u svojem čitanju Devetog kruga pokazuje Mina Milošević, rad Zore Dirnbach zanimljiv je i iz feminističke perspektive. Naime, Milošević o glavnom ženskom liku Devetog kruga piše: “Rut je, pored toga što je Jevrejka, pre svega žena, i sve uvrede, bolovi i poniženja koja joj se nanose, nanose joj se dvojako, kao Jevrejki, ali ponajviše, kao ženi”. Stoga se samo možemo nadati da će buduće generacije jednom zaista ispuniti Pavičićevo predviđanje te prionuti istraživanju Zorinog rada, iz feminističke i drugih perspektiva.

Zora Dirnbach preminula je 19. travnja 2019. godine, u 90. godini života.

Izvori:

  1. ​*​
    Iako se često navodi kako je to bio prvi jugoslavenski film koji je bio kandidat za Oscara, kako piše Jurica Pavičić, dvije godine prije nominaciju je zaradio film “Cesta duga godinu dana”, nastao u jugoslavenskoj produkciji, ali u režiji Talijana De Santisa.
  2. ​†​
    Ovom bi popisu valjalo dodati i niz njezinih projekata koji nikada nisu realizirani već su zauvijek ostali u (nečijoj?) ladici, poput dramske serije o Mariji Jurić Zagorki.
  3. ​‡​
    Nažalost, ni danas situacija nije previše drugačija, što je jedan od razloga zašto sam prošle godine, s kolegicama iz Upravnog odbora strukovne udruge SPID, pokrenula scenaristički program za razvoj scenarija dugometražnih filmova s naglaskom na društvenu tematiku koji je nazvan po Zori Dirnbach, a u kojemu su kao mentorice angažirane znanstvenice, istraživačice i aktivistkinje.
  4. ​§​
    Za potrebe te buduće arheologije želim ovdje ostaviti kratku napomenu kako je Dirnbach u jednom intervjuu opisala svoja nastojanja da se u toj redakciji formira scenarističko-dramaturška grupa (odnosno ono što se danas naziva writer’s room i što je temelj mnogih kvalitetnih televizijskih serijala). Međutim, kako navodi: “to je propalo jer direkcija nije prihvaćala ideju da je dramaturgija, posebno ona televizijska, nešto što treba tek naučiti”.
  5. ​¶​
    Najekspliciniji moment cenzure njenog rada vjerojatno je igrani film “Igre na skelama” Srećka Weygandanastao prema njenom scenariju koji je nakon samo nekoliko dana skinut s repertoara.

voxfeminae