17. veljače navršilo se 8 godina od početka ustanka Libijaca protiv dugogodišnje vladavine Muamara Gaddafija, koji je ubrzo i svrgnut (2011.g.) uz obilatu pomoć NATO saveza, nakon čega se ta država našla u „slijepom tunelu“ iz kojega se do današnjega dana ne vidi izlaza. Ali, kako je Libija nasilno srušena kao država, možda je i jedini način za konačnu obnovu njezine državnosti i „razmršenje“ nastalog „gordijskog čvora“ upravo vojna varijanta (ma koliko to grubo zvučilo i bilo protivno brojnim izjavama međunarodnih institucija i vlada ključnih svjetskih zemalja koje se ovih dana mogu čuti i koje redom pozivaju na potrebu unutarlibijskog dogovora i mirnog rješenja sukoba – kao da to već do sada ne bi bilo ostvareno da je bilo moguće). A čini se kako se upravo na vojnu varijantu odlučila najjača politička figura i vojna karika na libijskom terenu – maršal Libijske nacionalne vojske (LNA) Khalifa Haftar, kojeg podupire libijski parlament u gradu Tobruku, na krajnjem sjevero-istoku zemlje, suprostavljen međunarodno priznatoj vladi premjera Fayeza Al-Sarraja. Naime, Haftarova vojska raspolaže s više nego respektabilnom vojnom silom (naravno, gledano iz kuta kaotične post-Gaddafijevske libijske stvarnosti), a nadzire i daleko najveći dio libijskog teritorija. Nešto kasnije ćemo se vratiti odnosima snaga na samom terenu i vanjskim silnicama koje stoje iza svake od njih, ali najprije se osvrnimo na ključne događaje koji se u toj zemlji odvijaju ovih dana.
Maršal Khalifa Haftar je 4. travnja zapovjedio početak vojne operacije svoje vojske – službeno, s ciljem čišćenja glavnog grada Tripolija od terorista. Njegovu namjeru nije sprječila niti izvanredna, zatvorena sjednica Vijeća sigurnosti, održana u petak na zahtjev Velike Britanije, koja, načelno odbija bilo kakve kontakte s maršalom Haftarom, a niti dolazak u Libiju glavnog tajnika UN-a Antonia Gutteresa i njegov razgovor s premijerom Sarrajom u Tripoliju, a kasnije i sa samim Haftarom u Bengaziju, obalnom gradu na sjevero-istoku Libije pod nadzorom njegove vojske. Haftar mu je, navodno, odgovorio kako neće pregovarati s teroristima.
Libijska nacionalna vojska pokrenula je vojne operacije iz tri smijera i 5. 6. travnja zauzela dijelove teritorija zapadno od Triplija, uključno i gradove Gharyan, Surman i Suk al-Hamis, udaljeni svega 35-40 kilometara od libijske prijestolnice. Haftarova vojska do kraja subote već je zauzela i međunarodnu zračnu luku Tripoli (34 km od grada) i ušla u predgrađa glavnog grada (info: saudijska panarapska televizija Al Arabiya). Dana 7. travnja borbe su se vodile istočno od Tripolija, u zoni Tajoura, u zoni Janzour na zapadu i Qasir Bin-Gashir na jugu (vidi priloženu kartu).
Haftarovoj se vojsci suprostavljaju vladine snage (GNA), postrojbe odane premijeru F. Sarraju iz Zapadnog vojnog okruga, a također, navodno po naredbi Washingtona, i vojne postrojbe treće samostalne glavne vojno-političke silnice u Libiji – one iz grada Misrate, smještenog 200 kilometara istočno od Tripolija. Premijer Sarraj i njegovo vojno zapovjedništvo objavili su početak operacije za obranu grada ali i čišćenja svih libijskih gradova, pod nazivom „Vulkanski gnjev“. Međutim, teško da taj „gnjev“ ima snage za tako široko postavljenu zadaću, pa je puno realnije očekivati kako bi sam Sarraj bio sretan da se sve vrati u prijašnje stanje – uoči Haftarove ofanzive. Ali neovisno o tome, borbe ipak postaju sve intenzivnije, sve je više žrtava, a obje su strane počele koristiti i svoje zrakoplovne snage. Treba naglasiti kako je Haftar, prvotno, prema Tripoliju pokrenuo samo svoje motorizirane pješačke postrojbe s montiranim automatskim oružjem na brzim pik-upovima, uz relativno malo oklopa i topništva, dok zrakoplovstvo nije namjeravao niti koristiti, govoreći kako nastoji zauzeti Tripoli uz minimalni broj civilnih žrtava. Međutim, prema najnovijim podacima u borbe je uključeno sve više Haftarovih tenkova i haubica, a o složenosti stanja svjdoči i uključivanje u borbe i njegovog zrakoplovstva, koje je uslijedilo nakon napada vladinih zrakoplova na položaje LNA.
U svemu je ovom indikativna informacija i o žurnom povlačenju američke vojne postrojbe i diplomata iz Tripolija. Na društvenim mrežama objavljeni su i snimci američkog vojnog katamarana iz Sredozemnog mora koji izvlači američke snage. Zapovjedništvo afričkih snaga Pentagona (AFRICOM) potvrdilo je evakuaciju svog osoblja, koje se bavilo protuterorističkom djelatnošću. Zanimljivo je kako je ovo prva potvrda o nazočnosti kontingenta američkih snaga u Libiji.
Foto: bijeg američkog vojnog kontingenta iz Libije (1)
Foto: bijeg američkog vojnog kontingenta iz Libije (2)
O povlačenju i drugih američkih vojnika, odnosno pripadnika CIA-e i britanskog MI-6 svjediči i objava blogera Babaka Taghvaee, koji tvrdi da su oni napustili i vojnu zračnu luku „Misrati“ zbog opasnih zračnih napada tijekom 48 sati zbog kojih je taj aerodrom ostao pust.
Amerikanci će, naravno, nastaviti pozorno pratiti daljnji razvoj stanja, ali samo s distance, o čemu svjedoče informacije o letovima američkih obavještajnih zrakoplova od strane blogera, koji su fiksirali njihovu rutu B3509 (vidi kartu ispod).
Tko je i što nadzirao u Libiji prije Haftarove ofanzive na Tripoli
Zapad Libije (u stvarnosti vrlo male teritorije u zoni glavnog grada Tripolija i dalje prema granici s Tunisom) nadziru snage međunarodno priznate vlade nacionalnog jedinstva u Tripoliju. Nju, u osnovi, podupiru zapadne zemlje (prije svih SAD, Velika Britanija i Italija), ali i Turska i Katar. Na istoku i većem dijelu juga Libije vlast je u rukama 2014. g. izabranog libijskog nacionalnog parlamenta (zovu ga još i „vlada u Tobruku“), kojeg podupire Libijska nacionalna vojska na čelu s generalom Khalifom Haftarom, kojeg pak podupiru UAE i Egipat, a onda i Francuska i u nešto manjoj mjeri Rusija. Oni su i najveći dostavljači naoružanja Haftarovoj vojsci, s tim da UAE daju novac i zrakoplove, uključno i svoje pilote, dok Egipat (a navodno i Rusija) daje svo ostalo naoružanje i svu potrebnu logističku potporu.
Foto: crveno je označen teritorij Libije pod nadzorom Kh. Haftara
Tko je Khalifa Haftar i tko iza njega stoji?
Vojnik i revolucionar vrlo složenog životopisa. Još kao polaznik vojne akademije u Bengaziju 1969. g. Haftar aktivno sudjeluje u svrgavanju libijskog kralja, nakon čega postaje član Vijeća revolucionarnog zapovjedništva i postaje miljenik predsjednika Gaddafija koji se smatrao njegovim duhovnim ocem. Haftar je, zauzvrat, bio njegov najodaniji suradnik. 70.-ih godina završava i sovjetske vojne škole, a 1983. je pohađao i čuvenu i prestižnu vojnu akademiju „Fronze“ u Moskvi. Krajem 80.-ih godina zarobljen je u sukobu Libije i susjednog Čada. Gaddafi se odrekao svoga generala i Haftar od najboljeg prijatelja postaje zakleti Gaddafijev neprijatelj. Stupa u kontakt s američkom CIA-om i na 20 godina odlazi živjeti na teritorij SAD-a. Vratio se u Libiju i priključio revolucionarnom svrgavanju Gaddafija 2011.g. Dalje je sve poznato: postaje zapovjednik LNA i podupire vladu u Tobruku, suprostavljenu onoj u Tripoliju.
Foto: Khalifa Haftar
Zanimljivi su i njegovi kontakti s Rusijom. Tako je u ljeto i u jesen 2016.g. boravio u Moskvi gdje se sastajao s ruskim ministrom obrane Sergeyom Shoygu, da bi već 11. siječnja iduće godine stigao na palubu ruskog nosača zrakoplova „Admiral Kuznecov“, usidrenog u egipatskim teritorijalnim vodama, odakle je uspostavljena video-konferencija posredstvom koje je opet razgovarao s ruskim ministrom obrane u Moskvi. Rusija koristi Haftarove usluge, ali vrlo ograničenog karaktera i opsega. Naime, ruska privatna vojna organizacija „Wagner“ u Bengaziju ima stotinjak svojih instruktora koji obučavaju Haftarove specijalne postrojbe za vođenje vojnih operacija na jugu zemlje, prije svega u zoni regije Feyzan, s ciljem nastavka izvoza nafte s dva najveća libijska nalazišta, od kojih su na onom pod nazivom “Elephant“ do izbijanja rata radile i ruske naftne tvrtke, a u toj zoni rade još i talijanski „Eni“ i francuski „Total“. Inače libijska Nacionalna naftna kompanija (NOC) već je objavila o svojoj odanosti objema stranama – i vladi F. Sarraja i maršalu Haftaru tj. „vladi u Tobruku“. Učinila je to, naravno, iz praktičnih razloga: naftna polja na jugu i zapadu do nedavno su nadzirale, a neka još uvijek i nadziru provladine snage ili plemenske starješine više odane Tripoliju, dok ključne rafinerije i izvozne terminale na obali Sredozemnog mora nadzire maršal Haftar. I ruska nadanja na Haftara odnose se isključivo na zaštitu poslovnih interesa Moskve i ništa više. Sve ostalo, vezano uz ključni utjecaj na maršala odnosi se na Egipat i UAE, s tim da mu Emirati, osim zrakoplova, dodjeljuju gotovinski novac da bi mogao plaćati lokalne plemenske starješine na jugo-zapadu zemlje u zamjenu za odanost, preciznije za ne suprostavljanje njihovih oružanih formacija prenapregnutoj Haftarovoj vojsci, a i tada s ograničenim uspjehom.
Indikativni Haftarov put u Rijad krajem ožujka
Dakle, Moskva sigurno nije potaknula Haftara na vojni pohod na Tripoli jer ona za to nema nikakvog interesa niti dovoljno utjecaja. Ali evo tko je to mogao, a najvjerojatnije je i učinio: medijski je dosta neopaženo prošao Haftarov posjet Sudijskoj Arabiji 28. ožujka. Dakle, svega nekoliko dana nakon susreta sa saudijskim državnim vrhom i osobno kraljem Salmanom, Haftar donosi odluku i izdaje zapovijed za zauzimanje Tripolija. Za uspjeh mu je prije svega potrebna politička potpora pojedinih snažnih vanjskih silnica, jer vojnih efektiva za tu zadaću sigurno ima. Naime, njegova vojska broji vrlo respektabilnih 100 tisuća vojnika. Ona je uspjela očistiti od terorista iz susjednog Čada gotovo čitav jug zemlje (u čemu joj je u veljači čestitala Francuska, koja na sjeveru Čada vrši povremena bombardiranja pobunjeničkih postrojbi) i nadzire daleko najveći dio ukupnog libijskog teritorija, i ne manje važno – njegove ključne ekonomske zone i točke. Cilj najnovijeg vojnog pohoda Haftara isti je kao i na jugu zemlje – izbjeći velika krvoprolića, očistiti zonu Tripolija od terorista i ostvariti jedinstvo zemlje kroz uspostavu državnih institucija i time Libiju, nakon 8 godina, iznova pozicionirati kako normalnu državu unutar međunarodne zajednice.
Ali izbjeći krvoproliće, čini se, bit će vrlo teško bez obzira što je prva tri dana Haftarova vojska napredovala na sjevero-zapad praktički bez otpora. Premjer Sarraj dao je zapovijed za operaciju „Vulkanski gnjev“, a prema Tripoliju su, uz američko odobrenje i inicijativu, krenule i postrojbe islamističkih ekstremista (uglavnom pripadnika organizacija povezanih s „Muslimanskom braćom“) koji kontroliraju grad Misratu i zonu oko njega. Jer Haftarovo ovladavnje Tripolijem i njegov posljedični nadzor nad čitavom Libijom znači i njihovo skoro uništenje.
Treba primjetiti još jednu stvar: naglo zaoštravanje vojnog stanja u Libiji počelo je uoči planiranog održavanja libijske Nacionalne konferencije od 14.-16. travnja u gradu Gadamesu, oko 450 kilometara jugo-zapadno od Tripolija, na granici s Alžirom i Tunisom. Pojedini analitičari čak smatraju kako Haftar i nema za cilj potpunu vojnu pobjedu nad vladom u Tripoliju i da jedino želi ojačati svoje pregovaračke pozicije pred predstojeću konferenciju. Ovdje možemo dodati i kako je posebni predstavnik ruskog predsjednika za Bliski istok i Sjevernu Afriku Mihail Bogdanov 5. travnja obavio telefonski razgovor s Haftarom, na libijsku inicijativu. Pozvao je sve strane na potporu inicijativi UN-a i prestanak sukoba, kao i politički način rješenja libijskog problema. Narednog dana Libijska nacionalna vojska službeno je pozdravila taj ruski pristup. Važno je naglasiti i kako su se, praktički sinkronizirano s objavom inicijative UN-a (konkretno, od strane Velike Britanije), pojavili i zanimljivi komentari američkog State Departmenta od 4. travnja, u kojima se navodi kako SAD, Francuska, Italija, Velika Britanija ali i UAE istupaju za političko rješenje sukoba.
Zaključak:
Bez obzira na spomenutu mirotvornu političku retoriku od strane međunarodne zajednice i ključnih svjetskih država, teško je očekivati kako će se ponovno zahuktali vojni sukob u Libiji smiriti, a stanje vratiti na ono od prije 4. travnja. Kao potvrdu tome izdvojio bih tri ključna momenta: prvi je hitri bijeg iz Tripolija i Libije američkog vojnog kontingenta i talijanskih stručnjaka i djelatnika iz sfere naftne industrije; drugi je, iznenadna i velika potpora Rijada maršalu Haftaru i njegovoj LNA, nakon posjete Saudijskoj Arabiji krajem ožujka; i treći razlog su nepomirljivi interesi naftnog biznisa različitih, prije svega europskih država. A upravo iz Saudijske Arabije, s tamošnjih društvenih mreža stiže i najjača potpora Haftarovoj vojnoj operaciji, što sigurno nije slučajno. Naime jasno je kako Rrijad ne želi vladu u Tripoliju iza koje će stajati njemu neprijateljski Katar ili najveća saudijska suparnica za vodeći utjecaj u muslimanskom svijetu – Turska.
A da Haftar teško odstupiti od vojnog rješenja svjedoći i bombardiranje njegovih zrakoplova po vladinim snagama u Tripoliju u noći 7/8. travnja, što je jasan znak kako od humanitarnog primirja, kojeg dan ranije proglasio UN, nema ništa. A ukoliko imamo u vidu da iza vlade u Tripoliju, osim Turske i Katara stoje još i Velika Britanija, SAD i Italija, a da Haftara, osim Egipta, UAE i Saudijske Arabije (ukoliko isključimo formalne političke fraze o zaustavljanju sukoba i primirju) aktivno podupiru Francuska i Rusija – stvaraju se svi preduvjeti da ova vojna operacija, prethodno zamišljena kao konsolidacija stanja u Libiji i njezino smještanje u okvire države koja normalno funkcionira, vrlo lako može prijeći u svoju suprotnost – obnovu krvavog ratnog sukoba, kaosa i anarhije, kojima je ta zemlja bila izložena prvih godina nakon svrgavanja Muammara Gaddafija i zbog kojih ona kao država egzistira još jedino na geografskim kartama svijeta.
geopolitika
Maršal Khalifa Haftar je 4. travnja zapovjedio početak vojne operacije svoje vojske – službeno, s ciljem čišćenja glavnog grada Tripolija od terorista. Njegovu namjeru nije sprječila niti izvanredna, zatvorena sjednica Vijeća sigurnosti, održana u petak na zahtjev Velike Britanije, koja, načelno odbija bilo kakve kontakte s maršalom Haftarom, a niti dolazak u Libiju glavnog tajnika UN-a Antonia Gutteresa i njegov razgovor s premijerom Sarrajom u Tripoliju, a kasnije i sa samim Haftarom u Bengaziju, obalnom gradu na sjevero-istoku Libije pod nadzorom njegove vojske. Haftar mu je, navodno, odgovorio kako neće pregovarati s teroristima.
Libijska nacionalna vojska pokrenula je vojne operacije iz tri smijera i 5. 6. travnja zauzela dijelove teritorija zapadno od Triplija, uključno i gradove Gharyan, Surman i Suk al-Hamis, udaljeni svega 35-40 kilometara od libijske prijestolnice. Haftarova vojska do kraja subote već je zauzela i međunarodnu zračnu luku Tripoli (34 km od grada) i ušla u predgrađa glavnog grada (info: saudijska panarapska televizija Al Arabiya). Dana 7. travnja borbe su se vodile istočno od Tripolija, u zoni Tajoura, u zoni Janzour na zapadu i Qasir Bin-Gashir na jugu (vidi priloženu kartu).
Haftarovoj se vojsci suprostavljaju vladine snage (GNA), postrojbe odane premijeru F. Sarraju iz Zapadnog vojnog okruga, a također, navodno po naredbi Washingtona, i vojne postrojbe treće samostalne glavne vojno-političke silnice u Libiji – one iz grada Misrate, smještenog 200 kilometara istočno od Tripolija. Premijer Sarraj i njegovo vojno zapovjedništvo objavili su početak operacije za obranu grada ali i čišćenja svih libijskih gradova, pod nazivom „Vulkanski gnjev“. Međutim, teško da taj „gnjev“ ima snage za tako široko postavljenu zadaću, pa je puno realnije očekivati kako bi sam Sarraj bio sretan da se sve vrati u prijašnje stanje – uoči Haftarove ofanzive. Ali neovisno o tome, borbe ipak postaju sve intenzivnije, sve je više žrtava, a obje su strane počele koristiti i svoje zrakoplovne snage. Treba naglasiti kako je Haftar, prvotno, prema Tripoliju pokrenuo samo svoje motorizirane pješačke postrojbe s montiranim automatskim oružjem na brzim pik-upovima, uz relativno malo oklopa i topništva, dok zrakoplovstvo nije namjeravao niti koristiti, govoreći kako nastoji zauzeti Tripoli uz minimalni broj civilnih žrtava. Međutim, prema najnovijim podacima u borbe je uključeno sve više Haftarovih tenkova i haubica, a o složenosti stanja svjdoči i uključivanje u borbe i njegovog zrakoplovstva, koje je uslijedilo nakon napada vladinih zrakoplova na položaje LNA.
U svemu je ovom indikativna informacija i o žurnom povlačenju američke vojne postrojbe i diplomata iz Tripolija. Na društvenim mrežama objavljeni su i snimci američkog vojnog katamarana iz Sredozemnog mora koji izvlači američke snage. Zapovjedništvo afričkih snaga Pentagona (AFRICOM) potvrdilo je evakuaciju svog osoblja, koje se bavilo protuterorističkom djelatnošću. Zanimljivo je kako je ovo prva potvrda o nazočnosti kontingenta američkih snaga u Libiji.
Foto: bijeg američkog vojnog kontingenta iz Libije (1)
Foto: bijeg američkog vojnog kontingenta iz Libije (2)
O povlačenju i drugih američkih vojnika, odnosno pripadnika CIA-e i britanskog MI-6 svjediči i objava blogera Babaka Taghvaee, koji tvrdi da su oni napustili i vojnu zračnu luku „Misrati“ zbog opasnih zračnih napada tijekom 48 sati zbog kojih je taj aerodrom ostao pust.
Amerikanci će, naravno, nastaviti pozorno pratiti daljnji razvoj stanja, ali samo s distance, o čemu svjedoče informacije o letovima američkih obavještajnih zrakoplova od strane blogera, koji su fiksirali njihovu rutu B3509 (vidi kartu ispod).
Tko je i što nadzirao u Libiji prije Haftarove ofanzive na Tripoli
Zapad Libije (u stvarnosti vrlo male teritorije u zoni glavnog grada Tripolija i dalje prema granici s Tunisom) nadziru snage međunarodno priznate vlade nacionalnog jedinstva u Tripoliju. Nju, u osnovi, podupiru zapadne zemlje (prije svih SAD, Velika Britanija i Italija), ali i Turska i Katar. Na istoku i većem dijelu juga Libije vlast je u rukama 2014. g. izabranog libijskog nacionalnog parlamenta (zovu ga još i „vlada u Tobruku“), kojeg podupire Libijska nacionalna vojska na čelu s generalom Khalifom Haftarom, kojeg pak podupiru UAE i Egipat, a onda i Francuska i u nešto manjoj mjeri Rusija. Oni su i najveći dostavljači naoružanja Haftarovoj vojsci, s tim da UAE daju novac i zrakoplove, uključno i svoje pilote, dok Egipat (a navodno i Rusija) daje svo ostalo naoružanje i svu potrebnu logističku potporu.
Foto: crveno je označen teritorij Libije pod nadzorom Kh. Haftara
Tko je Khalifa Haftar i tko iza njega stoji?
Vojnik i revolucionar vrlo složenog životopisa. Još kao polaznik vojne akademije u Bengaziju 1969. g. Haftar aktivno sudjeluje u svrgavanju libijskog kralja, nakon čega postaje član Vijeća revolucionarnog zapovjedništva i postaje miljenik predsjednika Gaddafija koji se smatrao njegovim duhovnim ocem. Haftar je, zauzvrat, bio njegov najodaniji suradnik. 70.-ih godina završava i sovjetske vojne škole, a 1983. je pohađao i čuvenu i prestižnu vojnu akademiju „Fronze“ u Moskvi. Krajem 80.-ih godina zarobljen je u sukobu Libije i susjednog Čada. Gaddafi se odrekao svoga generala i Haftar od najboljeg prijatelja postaje zakleti Gaddafijev neprijatelj. Stupa u kontakt s američkom CIA-om i na 20 godina odlazi živjeti na teritorij SAD-a. Vratio se u Libiju i priključio revolucionarnom svrgavanju Gaddafija 2011.g. Dalje je sve poznato: postaje zapovjednik LNA i podupire vladu u Tobruku, suprostavljenu onoj u Tripoliju.
Foto: Khalifa Haftar
Zanimljivi su i njegovi kontakti s Rusijom. Tako je u ljeto i u jesen 2016.g. boravio u Moskvi gdje se sastajao s ruskim ministrom obrane Sergeyom Shoygu, da bi već 11. siječnja iduće godine stigao na palubu ruskog nosača zrakoplova „Admiral Kuznecov“, usidrenog u egipatskim teritorijalnim vodama, odakle je uspostavljena video-konferencija posredstvom koje je opet razgovarao s ruskim ministrom obrane u Moskvi. Rusija koristi Haftarove usluge, ali vrlo ograničenog karaktera i opsega. Naime, ruska privatna vojna organizacija „Wagner“ u Bengaziju ima stotinjak svojih instruktora koji obučavaju Haftarove specijalne postrojbe za vođenje vojnih operacija na jugu zemlje, prije svega u zoni regije Feyzan, s ciljem nastavka izvoza nafte s dva najveća libijska nalazišta, od kojih su na onom pod nazivom “Elephant“ do izbijanja rata radile i ruske naftne tvrtke, a u toj zoni rade još i talijanski „Eni“ i francuski „Total“. Inače libijska Nacionalna naftna kompanija (NOC) već je objavila o svojoj odanosti objema stranama – i vladi F. Sarraja i maršalu Haftaru tj. „vladi u Tobruku“. Učinila je to, naravno, iz praktičnih razloga: naftna polja na jugu i zapadu do nedavno su nadzirale, a neka još uvijek i nadziru provladine snage ili plemenske starješine više odane Tripoliju, dok ključne rafinerije i izvozne terminale na obali Sredozemnog mora nadzire maršal Haftar. I ruska nadanja na Haftara odnose se isključivo na zaštitu poslovnih interesa Moskve i ništa više. Sve ostalo, vezano uz ključni utjecaj na maršala odnosi se na Egipat i UAE, s tim da mu Emirati, osim zrakoplova, dodjeljuju gotovinski novac da bi mogao plaćati lokalne plemenske starješine na jugo-zapadu zemlje u zamjenu za odanost, preciznije za ne suprostavljanje njihovih oružanih formacija prenapregnutoj Haftarovoj vojsci, a i tada s ograničenim uspjehom.
Indikativni Haftarov put u Rijad krajem ožujka
Dakle, Moskva sigurno nije potaknula Haftara na vojni pohod na Tripoli jer ona za to nema nikakvog interesa niti dovoljno utjecaja. Ali evo tko je to mogao, a najvjerojatnije je i učinio: medijski je dosta neopaženo prošao Haftarov posjet Sudijskoj Arabiji 28. ožujka. Dakle, svega nekoliko dana nakon susreta sa saudijskim državnim vrhom i osobno kraljem Salmanom, Haftar donosi odluku i izdaje zapovijed za zauzimanje Tripolija. Za uspjeh mu je prije svega potrebna politička potpora pojedinih snažnih vanjskih silnica, jer vojnih efektiva za tu zadaću sigurno ima. Naime, njegova vojska broji vrlo respektabilnih 100 tisuća vojnika. Ona je uspjela očistiti od terorista iz susjednog Čada gotovo čitav jug zemlje (u čemu joj je u veljači čestitala Francuska, koja na sjeveru Čada vrši povremena bombardiranja pobunjeničkih postrojbi) i nadzire daleko najveći dio ukupnog libijskog teritorija, i ne manje važno – njegove ključne ekonomske zone i točke. Cilj najnovijeg vojnog pohoda Haftara isti je kao i na jugu zemlje – izbjeći velika krvoprolića, očistiti zonu Tripolija od terorista i ostvariti jedinstvo zemlje kroz uspostavu državnih institucija i time Libiju, nakon 8 godina, iznova pozicionirati kako normalnu državu unutar međunarodne zajednice.
Ali izbjeći krvoproliće, čini se, bit će vrlo teško bez obzira što je prva tri dana Haftarova vojska napredovala na sjevero-zapad praktički bez otpora. Premjer Sarraj dao je zapovijed za operaciju „Vulkanski gnjev“, a prema Tripoliju su, uz američko odobrenje i inicijativu, krenule i postrojbe islamističkih ekstremista (uglavnom pripadnika organizacija povezanih s „Muslimanskom braćom“) koji kontroliraju grad Misratu i zonu oko njega. Jer Haftarovo ovladavnje Tripolijem i njegov posljedični nadzor nad čitavom Libijom znači i njihovo skoro uništenje.
Treba primjetiti još jednu stvar: naglo zaoštravanje vojnog stanja u Libiji počelo je uoči planiranog održavanja libijske Nacionalne konferencije od 14.-16. travnja u gradu Gadamesu, oko 450 kilometara jugo-zapadno od Tripolija, na granici s Alžirom i Tunisom. Pojedini analitičari čak smatraju kako Haftar i nema za cilj potpunu vojnu pobjedu nad vladom u Tripoliju i da jedino želi ojačati svoje pregovaračke pozicije pred predstojeću konferenciju. Ovdje možemo dodati i kako je posebni predstavnik ruskog predsjednika za Bliski istok i Sjevernu Afriku Mihail Bogdanov 5. travnja obavio telefonski razgovor s Haftarom, na libijsku inicijativu. Pozvao je sve strane na potporu inicijativi UN-a i prestanak sukoba, kao i politički način rješenja libijskog problema. Narednog dana Libijska nacionalna vojska službeno je pozdravila taj ruski pristup. Važno je naglasiti i kako su se, praktički sinkronizirano s objavom inicijative UN-a (konkretno, od strane Velike Britanije), pojavili i zanimljivi komentari američkog State Departmenta od 4. travnja, u kojima se navodi kako SAD, Francuska, Italija, Velika Britanija ali i UAE istupaju za političko rješenje sukoba.
Zaključak:
Bez obzira na spomenutu mirotvornu političku retoriku od strane međunarodne zajednice i ključnih svjetskih država, teško je očekivati kako će se ponovno zahuktali vojni sukob u Libiji smiriti, a stanje vratiti na ono od prije 4. travnja. Kao potvrdu tome izdvojio bih tri ključna momenta: prvi je hitri bijeg iz Tripolija i Libije američkog vojnog kontingenta i talijanskih stručnjaka i djelatnika iz sfere naftne industrije; drugi je, iznenadna i velika potpora Rijada maršalu Haftaru i njegovoj LNA, nakon posjete Saudijskoj Arabiji krajem ožujka; i treći razlog su nepomirljivi interesi naftnog biznisa različitih, prije svega europskih država. A upravo iz Saudijske Arabije, s tamošnjih društvenih mreža stiže i najjača potpora Haftarovoj vojnoj operaciji, što sigurno nije slučajno. Naime jasno je kako Rrijad ne želi vladu u Tripoliju iza koje će stajati njemu neprijateljski Katar ili najveća saudijska suparnica za vodeći utjecaj u muslimanskom svijetu – Turska.
A da Haftar teško odstupiti od vojnog rješenja svjedoći i bombardiranje njegovih zrakoplova po vladinim snagama u Tripoliju u noći 7/8. travnja, što je jasan znak kako od humanitarnog primirja, kojeg dan ranije proglasio UN, nema ništa. A ukoliko imamo u vidu da iza vlade u Tripoliju, osim Turske i Katara stoje još i Velika Britanija, SAD i Italija, a da Haftara, osim Egipta, UAE i Saudijske Arabije (ukoliko isključimo formalne političke fraze o zaustavljanju sukoba i primirju) aktivno podupiru Francuska i Rusija – stvaraju se svi preduvjeti da ova vojna operacija, prethodno zamišljena kao konsolidacija stanja u Libiji i njezino smještanje u okvire države koja normalno funkcionira, vrlo lako može prijeći u svoju suprotnost – obnovu krvavog ratnog sukoba, kaosa i anarhije, kojima je ta zemlja bila izložena prvih godina nakon svrgavanja Muammara Gaddafija i zbog kojih ona kao država egzistira još jedino na geografskim kartama svijeta.
geopolitika
