Reći ću ironično: Sjedinjene Države su toliko demokratične da si svatko može dati za pravo ubiti predsjednika
Car je gol! Ovom rečenicom iz poznate bajke Carevo novo ruho čuvenog danskog dječjeg pisca Hansa Christiana Andersena mogli bismo okarakterizirati sadašnji položaj i stanje oko aktualnog američkog predsjednika Joea Bidena.
Za one koji ovu bajku ne znaju (a vjerojatno ih je vrlo malo) podsjetio bih ukratko kako se u njoj radi o tome da su dva trgovca-varalice uvjerile taštog cara da imaju skupocjenu, prekrasnu odjeću za njega, tako nježnu i laganu da ju ne može ni osjetiti na tijelu kada je obuče. Naravno, kad su mu je „pokazivali“, „provlačeći“ je među svojim rukama i „demonstrirajući“ njezinu ljepotu a da nikakve odjeće zapravo nije niti bilo, car je, u strahu da je poludio jer on to novo ruho ne vidi, pozvao svoje najbliže dvorjane da im se pohvali novom prekrasnom tkaninom koju još nitko nema i nitko je vidio nije. Oni su pak caru u strahu redom povlađivali, govoreći mu da je to nešto neviđeno lijepo, da će mu prekrasno pristajati – nitko se ne usudivši reći da zapravo ne vidi ništa. Istina je došla na vidjelo tek kad je car „obukao“ novo ruho uz pomoć vještih trgovaca-prevaranata i izišao na balkon pred okupljeni narod. Ovaj je u šoku i nevjerici gledao što se to događa s potpuno obnaženim carem ali u strahu od represije nitko ništa nije izustio. Sve dok jedno dijete, naravno, ne mareći za nikakve protokole i autoritete nije uzviknulo „car je gol“. Tada se i narod počeo grohotom smijati i izrugivati svemu (ne)viđenom.
Ova genijalna, svevremenska bajka, koja ne gubi na svojoj poruci, jednako pokazuje licemjerje i podaništvo u strukturama vlasti, kao i strah narodnih masa od izražavanja svog stava o nečemu što mu se ne sviđa što vlast čini, da joj se ne bi zamjerio i time još više pogoršao svoj položaj. Zato će radije trpjeti i praviti se da ništa ne vidi i ništa ne zna.
I ovdje se vraćam na Bidena, kojeg su njegovi najbliži podanici iz državne administracije već mjesecima „prekrivali nevidljivim plaštem“ njegove navodno izvrsne kondicije i mentalne snage, odlučnosti, želje za borbom za demokraciju protiv tiranija, a zapravo sve novinare koji su sjedili u prostorijama za medijske konferencije Bijele kuće i kojima je sve bilo jasno, kao i američke građane otvoreno pravili budalama. Na kraju se dogodilo ono što se dogoditi moralo i što se nikakvim „čarobnim novim ruhom“ više prikriti nije moglo.
Zelenskog predstavio kao Putina
Boksačkim žargonom rečeno, potpuno uzdrmani Biden zbog katastrofalne prve televizijske rasprave s republikanskim kandidatom Donaldom Trumpom, nakon kraće stanke za oporavak i prihvaćanja daljnje borbe doživio je potpuni nokaut. Prvotno su Biden i njegov tim iz Bijele kuće debatnu katastrofu nastojali opravdati njegovim umorom, lakšom prehladom i sl. a sam je Biden izjavio kako ga samo „Gospodin Bog“ može odvratiti od predsjedničke utrke. Na nedavno održanom summitu NATO saveza u Washingtonu u svom je glavnom govoru izgledao puno uvjerljivije nego na debati (ipak je bio među svojima), ali je tijekom summita činio nevjerojatne gafove. Tako je, primjerice, okupljenim uzvanicima u dvorani, stojeći za govornicom najavio ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog koji je stajao pored njega, predstavivši ga kao „Vladimira Putina“ koji mu očito ne izlazi iz glave. Naravno, na užas ukrajinskog vođe i svih drugih koji su se, kao u Andersenovoj bajci s početka ovog teksta na to samo blago nasmijali lažno smještajući očiti veliki gaf u sferu humora. Biden je još prošle godine „razgovarao i s mrtvacima“, navodeći pred kamerama kako je upravo imao telefonski razgovor s njemačkim kancelarom Helmutom Kholom (koji je umro prije 20-ak godina), ili pak s isto tako davno preminulim francuskim predsjednikom Francoisem Mitterandom , dok je egipatskog predsjednika Al-Sisija zamijenio s donedavnim meksičkim predsjednikom Obradorom. Bidenovi gafovi i „zaleđenost“ već su se prije summita u Washingtonu snažno manifestirali i na prethodnom lipanjskom summitu G7 u Italiji.
U svom nedavnom intervjuu Biden je priznao kako bi od predsjedničke utrke ipak možda mogao odustati ali samo u slučaju neke bolesti koja bi ga u tome spriječila. I konačno, prošli tjedan, kada je već trebao javno nastupiti na predizbornom skupu u Las Vegasu pred okupljenom masom svojih simpatizera, ovima je javljeno kako se Bidenov nastup otkazuje jer je inficiran Covid virusom. Tako se Biden, koji je svojim zrakoplovom već bio stigao u taj grad, ponovo morao nesigurnim i sporim koracima uspinjati u svoj Air Force One i vratiti u Washington. Iz Bijele kuće je pak prispjelo priopćenje da je predsjednik dobro, da su simptomi blagi i da će se nakon što ih preboli ubrzo vratiti svojim tekućim obvezama i predizbornoj kampanji.
Demokratskoj stranci prijetile podjele
Sve je ovo skupa prije ili kasnije moralo dovesti do ozbiljnih posljedica i sukoba unutar Demokratske stranke koja se sada potpuno podijelila oko toga treba li Biden nastaviti predizbornu kampanju ili se iz nje povući i dati priliku novom kandidatu. Upravo ovo posljednje bila je i najveća prepreka u donošenju konačne odluke. Tko može uopće zamijeniti Bidena u uvjetima kada su ga sve ovo vrijeme demokratski propagandni stratezi i mediji gotovo uzdizali u nebesa kao najbolji i jedini mogući izbor za SAD?
Međutim sada, kada je nastao golemi kontrast između zahuktalih i ponovo, nakon dugo vremena združenih republikanaca i njihovog energičnog vođe Donalda Trumpa s jedne, i onemoćalog, beskrvnog, boležljivog Bidena upitnih kongitivnih sposobnosti s druge strane odluka je morala biti donijeta. Poglavito nakon neuspješnog atentata kojeg je Trump preživio samo Božjim čudom (o tome više kasnije u tekstu), kao i činjenice da se bogati sponzori sve više okreću Trumpu. Tako je prošli tjedan stigla i vijest da je najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk po prvi put donirao sredstva udruzi PAC koja se bavi prikupljanjem pomoći za Trumpovu kampanju. Štoviše, Musk je povukao još jedan zvučan potez koji je odjeknuo diljem SAD-a, a nikako ne ide u prilog demokratima: objavio je na svom X-u kako se odlučio s obitelji preseliti iz Kalifornije (gdje su na vlasti demokrati) u Teksas i poreze od svog biznisa od sada plaćati u toj državi. Razlog je ideološke prirode. Preciznije, Musk je objavio kako to čini jer škole u Kaliforniji ne namjeravaju odustati od toga da roditelje ne izvješćuju o namjerama njihove djece za promjenom spola. Sve je ovo otišlo predaleko, smatra Musk bježeći s obitelji u puno konzervativniji Teksas.
Dakle – izbor Demokratske stranke pao je na potpredsjednicu Kamalu Harris, koja bi, kako smatraju, mogla uspješno zamijeniti aktualnog predsjednika kao kandidata i popuniti nastali vakuum u njegovoj posustaloj i beskrvnoj kampanji. Do izbora ujesen, 5. studenog, ima još dovoljno vremena da u javnosti nepopularna Harris, koristeći postojeće resurse iz Bidenove kampanje pokuša preokrenuti čitavu stvar i sve vidljiviji mogući poraz demokrata pretvori u pobjedu, iako u to sve manje vjerujem zbog niza znakovitih događaja i obrata pravosudnog karaktera (o čemu više kasnije u tekstu).
Nacionalna konvencija Demokratske stranke slijedi sredinom kolovoza i na njoj će se donijeti konačna odluka tj. potvrda nove kandidatkinje.
Ništa oko Trumpa više nije isto kao i 2016. godine
Kada je riječ o Trumpu potrebno je povući paralele odnosno učiniti komparaciju ključnih okolnosti koje su vladale u vrijeme njegove pobjede 2016. i sada.
Zašto? Pa zato jer su svima poznata velika odstupanja od onoga što je on govorio tijekom predizborne kampanje te godine i onoga što je činio i uspio realizirati tijekom četiri godine svog mandata, pa je posve logično postaviti pitanje hoće li tako biti i u slučaju njegove nove pobjede? Podsjećam, obećavao je obračun s okoštalim američkim establishmentom u Washingtonu, resetiranje američke vanjske politike, povlačenje SAD-a iz Afganistana, povratak zemlje sebi i svojim korijenima, obračun sa zahuktalom rodnom ideologijom i štošta drugog.
Od svega toga tijekom svog mandata nije uspio realizirati ama baš ništa. To je jasan znak kako je njegova tadašnja pobjeda bila anomalija, golemo iznenađenje koje je potreslo i Ameriku i svijet. Jer Trump za ispunjenje svojih obećanja nije imao baš nikakve instrumente osim svog upitnog autoriteta koji se uglavnom temeljio na dobroj glumi i želji za poziranjem. Nije imao pripremljene niti ključne savjetnike koji bi mu bili odani i pomagali u vladanju. Administraciju je složio gotovo ad hoc, od osoba od kojih ga mnoge nisu voljele i podmetale su mu noge kada i gdje je god to bilo moguće. Nije imao kontrolu nad ključnim medijima, a što je najvažnije – nije imao kontrolu i potporu u Republikanskoj stranci. Kako bi je stekao, a što se ubrzo pokazalo kao potpuni promašaj, na mjesto potpredsjednika je postavio religioznog republikanca Mikea Pencea, puno bližeg neokonzervativcima nego Trumpu. Na kraju priče ispao je i veliki Trumpov kritičar i osoba koja mu je u ključnim trenucima na samom kraju mandata okrenula leđa.
U takvim okolnostima uspješno vladati nije mu bilo moguće sve da je za to i najsposobniji, poglavito nakon što su demokrati, čim je pobijedio, pokrenuli dotad neviđenu političku i medijsku kampanju o Trumpu kao ruskom špijunu i Putinovoj marioneti. Taj je ga je nametnuti narativ pratio tijekom čitavog mandata i uz navedene razloge blokirao bilo kakvu mogućnost provedbe barem dijela predizbornih obećanja, da bi ga na kraju posve dotukla pandemija Covida-19 koju su Biden i demokrati vješto iskoristili kao polugu za nanošenje glavnog udara i njegov konačni pad na izborima ujesen 2020. godine.
Zapravo jedino što je Trump učinio, a što je bio obećao, je zaoštravanje trgovinskih odnosa s Kinom s ciljem sprječavanja njenog daljnjeg ubrzanog prerastanja u velesilu koja će od SAD-preuzeti vodeću ulogu u svijetu u 21. stoljeću. Ali i tu postoji kvaka: oko toga je već i prije Trumpa bio postignut dvostranački konsenzus, a zapravo je protukinesku kampanju prvi pokrenuo njegov prethodnik Barack Obama ukazavši na kinesku prijetnju i američki nužni povratak u Indopacifičku geopolitičku regiju.
Kakvo je stanje 2024. godine?
Trumpovu zadivljujuću upornost i tvrdoglavost za povratkom u Bijelu kuću usprkos svim političkim, medijskim i pravosudnim preprekama sve su više počeli honorirati republikanski simpatizeri. Na kraju su to morali priznati i republikanski zastupnici u Kongresu i unutar stranke, shvaćajući Bidenov obračun s Trumpom kao konačni obračun Demokratske stranke s Republikanskom nakon kojeg bi, u slučaju Bidenove pobjede, ova za dugo, ako ne i zauvijek bila eliminirana iz budućih borbi za vlast u Washingtonu. Poglavito su to morali priznati kad je Trump na predizborima početkom godine redom „meo“ sve svoje republikanske protukandidate koji su pred njegovom dominacijom ubrzano ispadali iz igre, a nakon toga odmah i svi stali iza njega (s određenom zadrškom jedino Nikki Haley). Dakle, Republikanska stranka, za razliku od 2016. sada se potpuno homogenizirala oko Trumpa.
Na vanjskopolitičkom planu Bidenova administracija Ameriku je uspjela odsjeći od „ostatka“ svijeta, ugrozivši ključne američke interese od Bliskog istoka preko Afrike do Azije i Latinske Amerike (s isključenjem Argentine koju su za sada uspjeli vratiti u svoj blok s kontroverznim ali i sve nepopularnijim novim predsjednikom libertarijancem Javierom Milejom), uspjevši jedino pod svoju kontrolu u potpunosti staviti svoje dosadašnje saveznike i partnere u Europi i Indopacifiku. Međutim NATO zemlje čine svega 12% svjetskog stanovništva. Osim toga mnogi iz tog „ostatka“ svijeta ili već jesu (njih 10 velikih i(li) važnih država) ili aktivno teže ulasku u SAD-u sada najkonkurentniji i po njegove interese najopasniji klub BRICS (njih čak 30-ak).
Dalje, Biden se upleo u opasnu zamku izraelskog rata u Gazi zbog čega je izgubio muslimanske birače u SAD-u (njih više od 3 milijuna koji su tradicionalno naklonjeni demokratima) i pogubio ključne partnere među arapskim zemljama a bliskoistočnu regiju doveo pred ponor velikog rata u fokusu kojeg su Izrael i Iran. Nešto slično kao i u Ukrajini gdje je svijet doveo na rub globalnog rata s apokaliptičnom perspektivom po svih, gurajući u njega i sve američke saveznike. Taj se rat mogao i morao izbjeći uz samo malo više dobre volje i ozbiljnih pregovora u kojima bi nedvojbeno svi u nečemu trebali popustiti ali bi konačno rješenje sigurno bilo kudikamo bolje od onoga što imamo sada.
Sve navedeno, a poglavito ovo posljednje, Trump želi preokrenuti ako pobjedi. Na republikanskoj konferenciji, u povijesno velikom govoru u takvim prilikama koje trajao oko sat i pol, kazao je kako će, kada pobijedi, zaustaviti sve ratove u svijetu. Koliko je to realno drugo je pitanje, jer je čitava stvar, posebno s Ukrajinom, otišla predaleko. Navodno je spreman na ustupke Rusiji na štetu Ukrajine u zamjenu za njeno odustajanje od svog rastućeg savezništva s Kinom. Ključni ruski analitičari bliski Kremlju već sada odbacuju takvu mogućnost kao potpuno zakašnjelu jer je rusko razočarenje i nepovjerenje prema zapadu sada postalo golemo, pa žrtvovati dugotrajno, pomno i mukotrpno građene odnose s Kinom Moskvi ne pada na pamet.
S druge strane Biden je i od Kine uspio stvoriti neprijatelja nakon što je Trump na kraju svog mandata s Pekingom, nakon dugotrajnih i mučnih pregovora uspio potpisati trgovinski sporazum (njegovu prvu fazu) koja je nedvojbeno išla u korist temeljnim američkim zahtjevima. Biden je Kinu svojim postupcima (naoružavanjem Tajvana, stvaranjem novih sigurnosnih blokova u Aziji protukineskog karaktera, uvedenim protekcionizmom prema kineskim proizvodima visoke tehnologije i sl.) gurnuo i u povijesno neviđen zagrljaj s Rusijom. Time je prekršio sve geopolitičke formule i upozorenja koja su po tom pitanju osmislili ključni američki diplomati i stratezi s kraja druge polovice 20. stoljeća poput Henryja Kissingera ili Zbignewa Brzezinskog, koji su zazirali od kinesko-ruskog zbližavanja, a potonji ga je smatrao i nemogućim i u sferi znanstvene fantastike – o čemu je pisao još 1997. godine.
Nove neočekivane Trumpove pravosudne pobjede
U svojoj analizi od 15. srpnja, dan nakon pokušaja atentata na Trumpa, na portalu Geopolitika news pod naslovom “Shinzo Abe, Robert Fico, Ebrahim Raisi, Donald Trump! Tko je slijedeći i što se to zapravo događa?“ između ostalog sam napisao kako nakon navedenog atentata možemo zaboraviti na sudske procese protiv Trumpa tj. da je sada, prema mom mišljenju, „isključena i bilo kakva mogućnost da se Trumpu izreče pravomoćna osuđujuća presuda po bilo kojem kaznenom postupku protiv njega pokrenutom, a koja bi ga mogla spriječiti u sudjelovanju na izborima.“. I čini se da je upravo tako. Naime, da više ništa nije isto kao i 2016. i da se Trump postupno sudski „rehabilitira“ svjedoči i tekst utjecajnog američkog medija Foreign Affairs (FA) od 18. srpnja pod naslovom „Oslobođeno carsko predsjedanje“ (The Imperial Presidency Unleashed), koji ukazuje na „dva izvanredna pravna događaja“ u SAD-u ovih dana. Evo najznačajnijih dijelova teksta koje ukazuju na potpuni Trumpov trijumf nad Bideom kojeg je do prije nekoliko mjeseci ili čak tjedana malo tko u Americi očekivao.
„Najnoviji od njih je odbacivanje slučaja (protiv Trumpa, op.ZM.) povjerljivih dokumenata na Floridi. Druga, dugoročnija je presuda Vrhovnog suda u slučaju Trump protiv Sjedinjenih Država — koja predsjednicima daje imunitet od kaznenog progona nakon odlaska s dužnosti. Po svom većinskom mišljenju, glavni sudac John Roberts izjavio je da predsjednici, a posebno bivši predsjednik Trump , imaju apsolutni imunitet od kaznenog progona zbog izvršavanja “temeljnih” izvršnih ovlasti. Sud je bivšim predsjednicima također dodijelio presumptivni imunitet za radnje na “vanjskom perimetru” njihovih odgovornosti. Oni nisu imuni na svoje “neslužbene” radnje, ali je razlika mišljenja između onoga što je službeno i neslužbeno toliko nejasna da može biti besmislena. Kao što je sutkinja Sonia Sotomayor napisala u oštrom neslaganju, Trump protiv Sjedinjenih Država čini predsjednika “kraljem iznad zakona”.
Za Trumpa presuda donosi trenutnu pravnu korist — uključujući daljnje odgađanje postupka povezanog s pobunom na Capitolu 6. siječnja 2021. Također pomaže objasniti zašto je slučaj s povjerljivim dokumentima odbačen. U pojedinačnom suglasnom mišljenju, sudac Clarence Thomas napisao je da je imenovanje američkog državnog odvjetnika Jacka Smitha za posebnog tužitelja za procesuiranje slučajeva protiv Trumpa bilo neustavno, što je obrazloženje koje je sutkinja Aileen Cannon navela kada je odbacila vladinu optužnicu.
Dugoročne posljedice odluke o imunitetu još su alarmantnije. Bivši predsjednik više je puta spominjao mogućnost procesuiranja svojih političkih protivnika.– navodi FA.
„Razumljivo, većina analiza Trump v . Sjedinjene Države su se bavile unutarnjim implikacijama. Ali potencijalne vanjskopolitičke posljedice također su značajne. … Predsjednik stoga može raditi što god želi na međunarodnoj razini, čak i ako je to očito protuzakonito, a da ne bude procesuiran. Mogao bi, na primjer, upotrijebiti vojsku za osobnu osvetu, napuniti džepove ili počiniti ratne zločine. Baš kao što bi predsjednik mogao prihvatiti mito u zamjenu za ulaganje veta na prijedlog zakona, mogao bi ga također zahtijevati za odlučivanje o tome gdje bi američke trupe trebale biti stacionirane u inozemstvu, pozivajući se na svoj autoritet vrhovnog zapovjednika,“ – navodi se između ostalog u tekstu FA koji oštro kritizira ključne odluke Vrhovnog suda koje idu Trumpu u prilog i zapravo mu širom otvaraju vrata ne samo prema zaštiti od pravosudnog progona koji mu je opasno prijetio, već i prema izbornoj pobjedi nad onemoćalim Bidenom od kojeg već i njegova stranka diže ruke.
Atentat koji je Trumpa vinuo u nebesa, skoro i u doslovnom smislu
Trumpu će dodatni vjetar u leđa u predizbornoj kampanji nedvojbeno dati i nedavni pokušaj atentata na njega na predizbornom skupu u Pennsylvaniji kada ga je Thomas Matthewa Crooks iz snajpera pogodio u desno uho. Ukupno je prema Trumpu uspio ispaliti čak 8 metaka i ubiti jednu osobu prije negoli je i sam bio ubijen.
Već dva dana kasnije, na nacionalnoj konvenciji Republikanske stranke u Milwaukeeju, Trump je u potpuno euforičnoj atmosferi dočekan kao novi američki heroj, gotovo kao novi Mesija, i bez ikakvih protivljenja glatko izabran za službenog predsjedničkog kandidata te stranke. Još samo nekoliko dana ranije taj skup još uvijek nije sa stopostotnom vjerojatnošću mogao jamčiti Trumpov izbor. Sada je sve gotovo. Republikanci su se okupili oko Trumpa u rijetko viđenom jedinstvu i doslovno samo dragi Bog, koji ga je očito i spasio jer su ga od smrti dijelili samo milimetri i milisekunde zbog ključnog pokreta glave baš u ključnom trenutku što je fascinantno.
Iako je istraga FBI-a već obznanila da je atentator bio usamljeni strijelac, bez pomagača, niz je čudnih okolnosti i kardinalnih propusta američke Tajne službe koja je Trumpa na navedenom predizbornom skupu čuvala koji jamče dugotrajni možda i vječni trag sumnji u atentatora kao „vuka samotnjaka“ koji nije imao pomoć izvana. Naime, pucao je na svoju metu sa svega 130 metara udaljenosti i s krova zgrade s koje mu se pružao idealni pogled na Trumpa.
Da je Trump poginuo, a očito je trebao s obzirom na neviđeni čimbenik sreće, danas bi sve bilo drukčije. Svi bi redom u SAD-u i svijetu osudili gnjusni čin, neki bi nešto kasnije kazali da je dobio što je i zaslužio, Biden bi vjerojatno glatko osvojio novi mandat, a Europska unija i Ukrajina bi odahnule.
Ovako je osnaženi Trump na spomenutoj republikanskoj konvenciji trijumfirao, i bez prevelikog razmišljanja u ispravnost svoje ranije odluke da za mjesto svog potpredsjednika predloži mladog, energičnog i perspektivnog JD Vencea, senatora iz Ohia, jednog od najvećih kritičara Bidenove politike prema Ukrajini, ali i Europske unije – i naravno, uvjerenog trumpista, to na konvenciji i učinio. Nije želio ponoviti grešku iz 2016. s Mikeom Penceom te se odlučio za sebi potpuno odanu osobu.
Prosudba
U slučaju pobjede dvojca Trump-Vance očekuje se radikalan zaokret u američkoj vanjskoj politici gdje Trump želi vratiti izgubljenu slavu (bolje reći ugled) Amerike u svijetu. Koliko će to biti moguće veliko je pitanje. Međutim, u radikalan zaokret će on sigurno ići, o čemu svjedoči i Vanceov govor na konvenciji kada je prihvatio Trumpovu ponudu za dužnost potpredsjednika SAD-a. U njemu je najviše govorio o prijetnji Kine, a da ukrajinski rat i rat u Gazi nije niti jednom riječju spomenuo.
Istodobno je Europska unija prošlotjednim reizborom Ursule von der Leyen u Europskom parlamentu, kao i njoj odanih političara koji će zauzeti mjesta u novom sastavu Europske komisije pod njenim vodstvom „zacementirala“ svoju potpunu proturusku politiku kakva je već na snazi od početka ruske invazije i kakva je, objektivno, takvom postala isključivo zaslugom Joea Bidena i njegove administracije. UvdL je izrazila ustrajnost u proturuskoj politici Unije do njenog konačnog poraza, a Ukrajini obećala nastavak svekolike pomoći i prijam u EU i druge euroatlantske organizacije.
Drugim riječima u slučaju Trumpove pobjede očekuje nas vrlo turbulentno vrijeme i potpuno neizvjesni daljnji odnosi između Zapada s jedne i Rusije i Kine s druge strane, ali očito i unutar za sada združenog zapada.
U Trumpovu sigurnu pobjedu ipak nisam potpuno uvjeren, ali ne zbog uvjeta klasične političke borbe koji trenutačno vladaju u SAD-u jer Trump i u njima dovoljno „dobro pliva“, već prije svega zbog činjenice da je u Sjedinjenim Državama tijekom povijesti izvršeno čak sedam atentata na predsjednike (tu ubrajam i ovaj posljednji na Trumpa kao bivšeg i lako mogućeg budućeg predsjednika), od kojih su četiri završila smrtnim posljedicama. Drugim riječima ne odbacujem i neki novi, iako se razina mogućnosti za to nakon prošlotjednog neuspjeha nedvojbeno smanjila. Uostalom, reći ću ironično i u polu-šali, Sjedinjene Države su toliko demokratične da si svatko može dati za pravo ubiti predsjednika.
Ne smije se isključiti niti radikalna eskalacija oko Ukrajine od strane demokrata kojima (a s njima i velikom dijelu tzv. duboke države) Trumpovom pobjedom prijeti krah svih njihovih vanjskopolitičkih strategija, uključujući i ideologiju, u koje su desetljećima ulagale golemi novac i trud. Zapravo bi se tu moralo raditi o Trećem svjetskom ratu i visokorizičnoj igri demokrata na sve ili ništa.
Uzimajući sve ovo skupa u obzir – umjesto bilo kakvih prognoza najpametnije je ipak pričekati jesen.
