NATO objavio rat Rusiji
Prošlotjedni dvodnevni summit NATO saveza u Washingtonu, koji je imao i svečani karakter jer je ujedno obilježena i 75. godišnjica njegovog osnutka, rezultirao je ratobornom Deklaracijom koju gotovo da možemo okarakterizirati i kao objavu rata Rusiji. Štoviše, njome je NATO istodobno „objavio rat“ i Kini, označivši je po prvi put, uz Rusiju, kao svog glavnog neprijatelja u čije će „dvorište“ on sada još intenzivnije ulaziti jer to od njega očekuju azijski partneri koji se boje velike Kine, jednako kao i (po prvi put) u ono bliskoistočno gdje namjerava otvoriti svoje prvo predstavništvo – u Jordanu, ali i u prostor Afrike.
NATO je, pod palicom Washingtona, upravo zaigrao krajnje opasnu igru koja nas neposredno vraća u doba najveće konfrontacije između njega i SSSR-a, i to u vrijeme kada, za razliku od prošlostoljetnog Hladnog rata kada je ona funkcionirala, diplomacije između SAD-a i Rusije više gotovo i nema.
NATO je vojnopolitički savez, ali ratoborna vojna retorika nadvladala je politiku kojoj bi primarni po prirodi stvari morala biti težnja za sprječavanjem sukoba, za pronalaskom mirnih rješenja već postojećih sukoba, ili pak sprječavanje eskalacije onih koji su u tijeku.
Međutim, o miru, prije svega u Ukrajini, u Washingtonu baš nitko nije govorio. Slabašan glas mađarskog premijera Viktora Orbana koji je išao u tom smjeru utopio se u valovima proturuske euforije svih ostalih vođa. Europski su lideri s frenetičnim pljeskom i luđačkim osmjesima na licima prihvaćali sve ono što su im u ovoj svojoj velikoj igri nametali američki predsjednik Joe Biden i njegov tim, koji u Europu, prije svega Njemačku, kako je na summitu rečeno, namjeravaju dopremiti novo američko ubojito oružje srednjeg dometa, hiperzvučno i dalekometno raketno oružje, dok je za Ukrajinu rečeno da je njeno članstvo u NATO savezu „nepovratni proces“ s kojim ciljem joj je osiguran „most“ kojeg mora prijeći do tog konačnog cilja (reforme vlade i pravosuđa, borba protiv korupcije i td.).
Nepovratni proces ovo bi moglo značiti prije svega za Europsku uniju kojoj slijedi ubrzana militarizacija i pretvaranje u „klupko bodljikave žice“ koje iščekuje neizbježni vojni sukob s velikim istočnim susjedom i nuklearnom velesilom Rusijom. Za to europske elite ne mare. One imaju svoje uske interese i sigurno neće trpjeti sve ono što očekuje europske građane – barem tako vjeruju.
Drugim riječima, NATO je odbacio bilo kakav pokušaj svog ponovnog sjedanja za stol s Moskvom (ili pregovora između Moskve i Kijeva) koji bi išli prema pokušajima mirnog rješenja ukrajinskog sukoba. Cilj je zadan: potpuni poraz Rusije i njeno povlačenje sa svih okupiranih teritorija Ukrajine, uključujući i Krim ma što da ti zahtjevi u svojoj osnovi znače. A znače jedino nastavak krvavog rata (na summitu se niti jednom riječju nije kazalo što će to značiti po Ukrajince i njihove daljnje žrtve u ratu za kojeg svi dobro znaju (ali o tome javno ne govore) da ga Rusija ne može izgubiti). Štoviše! Vrlo lako može eskalirati i izvan granica te zemlje i umjesto rusko-ukrajinskog prerasti u rat između NATO saveza i Rusije, a time, naravno, i u Treći svjetski rat odnosno apokalipsu.
Nije nikakvo čudo, da je ubrzo nakon objave deklaracije summita, jedan od najvažnijih i najiskusnijih ruskih diplomata i stručnjaka za Ameriku i nuklearne odnose Sergej Rjabkov izjavio kako je sada jasno da je ovaj potez SAD-a onaj koji primorava Rusiju na poduzimanje oštrog odgovora.
I sada smo tu gdje jesmo, pri čemu je krajnje opasno to što ama baš nitko na zapadu (mislim na one koji o nečemu odlučuju ili na nešto mogu utjecati) ne vjeruje u apokaliptični scenarij usprkos stalnim upozorenjima Moskve o brzo rastućoj mogućnosti za njega ukoliko se rat nastavi u nedogled i s daljnjim naoružavanjem Ukrajine sve suvremenijim zapadnim oružjima.
Ne bez razloga, Robert Fico, nakon atentata u proljeće ove godine čudesno oporavljeni slovački premijer, odmah nakon summita u Washingtonu izjavio je kako članstvo Ukrajine u NATO-u jamči Treći svjetski rat. Slično misli i mađarski predsjednik Orban kojeg u Europskoj uniji posljednjih tjedana, nakon što je Mađarska službeno preuzela polugodišnje predsjedanje Europskom unijom doslovno sotoniziraju zbog njegovih najava da će predsjedanje Budimpešte značiti prije svega pokušaj pronalaska mirnog rješenja ukrajinskog rata, sviđalo se to komu ili ne. Koliko je degradirao um i logika zapadnog političara svjedoči i činjenica da se to baš nikome od njih nije svidjelo pa su tako čak i najavili i posebne sastanke čelnika EU-a na kojima će se razmatrati navedeni Orbanovi potezi i moguće kazne Mađarskoj.
Sve je kulminiralo nakon što se Orban samostalno otpravio na mirovnu mini-turneju u Kijev, Moskvu i Peking (razgovarao je o pokušajima pronalaska modaliteta za pokretanje mirovnih pregovora s Volodimirom Zelenskim, Vladimirom Putinom i Xi Jinpingom). Štoviše, Orban je bio jedini vođa države članice NATO saveza koji se nije želio sastati s Bidenom, već se uputio na sastanak s republikanskim predsjedničkim kandidatom na američkim izborima (i vjerojatnim pobjednikom istih o čemu više malo kasnije) Donaldom Trumpom. Nakon sastanka, Orban je izjavio kako je Trump čovjek koji će odmah zaustaviti ukrajinski rat.
Zanimljivo, nešto slično izjavio je ne tako davno, nakon osobnog sastanka s Trumpom (to je otkrio britanski The Times) i sada već bivši britanski šef diplomacije David Cameron kojeg su s visoke političke pozornice, skupa s bivšim premijerom Rishijem Sunakom i torijevcima (konzervativcima) na izborima održanima početkom srpnja doslovno pomeli nezadovoljni britanski birači, dovevši nakon 14 godina na vlast u zemlji Laburističku stranku.
Mediji podižu psihozu
Istodobno, s ratobornošću NATO saveza raste i psihoza diljem EU-a. Tako europski segment Soroševog medija POLITICO, kao i CNN prošloga tjedna na sav glas objavljuju tekstove o američko-njemačkom sprječavanju „ruske zavjere“ koja je navodno imala za cilj likvidaciju čelnih osoba ključnih europskih tvornica oružja, između ostalog i Armina Pappergera, čelnika tvrtke Rheinmetall, najvećeg njemačkog proizvođača naoružanja, ali i topničkih granata od 155 mm koje su postale ključne u teškom ratu iscrpljivanja između ukrajinske i ruske vojske. Kako navodi CNN, ta tvrtka idućih tjedana otvara tvornicu oklopnih vozila u Ukrajini, dok su zavjeru otkrili američki obavještajci koji su o svemu izvijestili svoje njemačke kolege.
Paralelno s Europom psihoza počinje jačati i na Dalekom istoku. Tamo je Japan nedavno objavio kako njegovo ministarstvo obrane izražava ozbiljnu zabrinutost zbog interakcije Rusije i Kine, uključujući i u vojnoj sferi. To je navedeno u njegovoj godišnjoj “Bijeloj knjizi”. U dokumentu se navodi kako su obavljeni zajednički letovi bombardera i plovidbe brodova koji su prolazili u blizini Japana. “Ova ponovljena zajednička aktivnost jasno predstavlja demonstraciju sile usmjerenu prema Japanu i uzrok je ozbiljne zabrinutosti za sigurnost naše zemlje”, – stoji u izvješću.
Japanski stav nedvojbeno podupire i češki ministar vanjskih poslova Jan Lipavsky koji je u Washingtonu čak zatražio i uvođenje sankcija protiv Kine (neovisno što je Kina uz SAD najveći trgovinski partner EU-a ali koga za to više briga kada je važan samo rat) zbog njene navodne vojne pomoći Rusiji iako Peking to neprestano opovrgava.
Zbog svega ovoga što se događalo u Washingtonu Kina je oštro osudila Sjedinjene Države za eskalaciju i u Ukrajini i na Dalekom istoku, gdje, kako tvrde kineski dužnosnici, koristi javne pozive navodno kineskom politikom i moći ustrašenih američkih azijskih partnera za jačanje američke vojne nazočnosti u regiji.
Dva moguća objašnjenja ratobornosti NATO-a
Zašto je summit NATO saveza u Washingtonu imao snažni ratoborni karakter i zašto je završio isto takvom deklaracijom moguća su samo dva objašnjenja.
Prvo je da nije riječ isključivo o Bidenu i njegovoj administraciji, u prvom redu njegovom savjetniku za nacionalnu sigurnost Jakeu Sullivanu koji najviše zadaje oštar ton odnosno konfrontirajući karakter odnosa Washingtona s Moskvom, već da iza svega stoji široka lepeza ključnih sastavnica američkog državnog aparata: od vrhova obavještajnih službi preko Pentagona, do korporativnih interesa ključnih proizvođača oružja koji su već odavno penetrirali u američki sustav vlasti, prije svega u Pentagon. Ako je ova pretpostavka točna, NATO-ova proklamirana konfrontacijska politika sa summita je „zacementirana“ tj. dugoročnog je karaktera i nepromjenjiva.
I druga mogućnost, koju nikako ne treba odbaciti, je da je iskazana ratobornost na summitu posljedica unutar-američkih odnosa tj. velikih borbi između demokrata i republikanaca u kontekstu predsjedničkih izbora 5. studenog, gdje demokrati na bilo koji način žele osigurati pobjedu. Naime, navedeni summit bio je posljednja velika multinacionalna platforma na kojoj će nastupiti Biden prije izbora, a time i najvažnija prilika da svima kod kuće i u svijetu pokaže kako je on još uvijek tu, aktivno u igri da ostane snažni američki vođa i nakon katastrofalnog debakla u nedavnoj prvoj televizijskoj raspravi s Trumpom (druga i posljednja održava se početkom rujna ako Biden do tada opstane kao kandidat što je krajnje upitno) koji je – takva se poruka namjeravala poslati – bio samo trenutak nesretnih okolnost, predsjednikove neispavanosti zbog mnoštva obveza i manje prehlade koja ga je omela u koncentraciji.
Drugim riječima, ratoborni summit treba stvoriti privid da sve po pitanju ukrajinskog rata ide dobro i da je sve pod kontrolom Bidenove administracije – i taj se privid mora održati do izbora tj. do tada se pod bilo koji način ne smije dozvoliti poraz takve politike, a poraz bi bio i pregovori s Moskvom gdje ova sigurno ne bi odustala od osvojenih teritorija plus štošta drugog što se tiče reguliranja budućih sigurnosnih odnosa s Ukrajinom i NATO-om. Za Amerikance su bili i ostali najvažniji samo predsjednički izbori, a ne nikakve geopolitike i geostrategije. Jer tko ima vlast ima i novac ima sve, a u Americi se novca vrti i previše.
Podvarjanta ovog drugog objašnjenja je da se ratobornošću namjeravalo ohrabriti američke europske saveznike da će se dosadašnja Bidenova politika prema njima i prema Ukrajini nastaviti i u slučaju Trumpove pobjede, jer on, eto, nakon ovako proklamiranih ciljeva i odlučnosti u njihovu provedbu neće imati prevelikog prostora za odstupanja od zacrtanog smjera.
Iskreno govoreći, prvo objašnjenje mi je na žalost realističnije. Ono proizlazi iz duboke penetracije neokonzervativaca u obje glavne političke stranke koje po pitanju ključnih elemenata američke vanjske politike imaju sve manje razlike (neovisno što su demokrati uvijek bili skloni globalizmu s američkom dominacijom, dok su republikanci težili većem okretanju Americi i njenim bilateralnim odnosima sa svjetskim državama kroz koje će onda osigurati američke nacionalne interese). Njihov kompromis o potpunom suprotstavljanju Rusiji i dodjeli toj zemlji statusa ključnog neprijatelja SAD-a (do tada je to bio islamistički terorizam i tzv. osovina zla Iran-Sjeverna Koreja-Sirija) postignut je još uoči Trumpove pobjede na izborima 2016. godine. S druge strane Barack Obama je bio onaj predsjednik koji je pokrenuo američku politiku suprotstavljanja brzorastućoj Kini i koju je onda nastavio i produbio Trump, a potpuno radikalizirao Biden makar osobno tome i nije bio sklon (što je jasan znak tko u Washingtonu „vuče konce“).
U Trumpovu pobjedu još ne vjeruju samo glupani
Osim toga, nitko zdrave pameti više niti u SAD-u niti u svijetu ne sumnja u Trumpovu pobjedu nad Bidenom 5. studenog i za nju se već svi aktivno pripremaju (o atentatu na Trumpa više u idućoj tjednoj analizi). Europski političari obavljaju gotovo svakodnevne kontakte s najbližim Trumpovim suradnicima i njegovim mogućim savjetnicima (prije svega iz sfere nacionalne sigurnosti) kako bi saznali u kojem će smjeru ići njegova vanjska politika. Zapravo pravo je pitanje još samo hoće li Biden na kraju uopće i postati službeni kandidat Demokratske stranke na njezinoj konvenciji za manje od mjesec dana s obzirom na njegovo zdravlje. Štoviše, ima i onih u Americi koji prognoziraju kako Biden neće uspjeti završiti niti ovaj svoj mandat koji službeno traje do 31. prosinca ove godine.
Već sam u ranijim analizama ukazivao na iznenadne i čudne obrate vezane uz Trumpa: prvo je bilo kada je iznenađujuće odustao od svog oštrog protivljenja isporuci američke vojne pomoći Ukrajini koja se očitovala kroz gotovo polugodišnju blokadu proračunskog prijedloga u tu svrhu od strane Trumpu odanih republikanskih zastupnika u Kongresu, prije svega njegovog predsjednika Mikea Johnosna. On je glasovanje o tom pitanju odnosno usvajanje Bidenovog prijedloga osigurao svega par dana nakon što je posjetio Trumpovo luksuzno imanje na Floridi. Odmah potom uslijedile su i prve odluke američkog Vrhovnog suda koje Trumpu idu u korist u odnosu na pojedine sudske procese protiv njega pokrenute pod neizravnom palicom Bidenove administracije koja je u svrhu optužbi pokrenula sve instrumente vlasti koje su joj stajale na raspolaganju: od FBI-ja, preko demokratima odanih tužitelja, do srednjostrujaških medija. Sve je kulminiralo prošlomjesečnom odlukom Vrhovnog suda koja povećava Trumpove šanse i po pitanju pokrenutog ključnog procesa kojim ga se tereti za urotu protiv SAD-a kroz navodno poticanje nereda na Capitol Hillu početkom siječnja 2021. godine i koji mu je prijetio dugogodišnjom zatvorskom kaznom.
Dakle, Trumpa „duboka država“ postupno i oprezno eskulpira dok se ne uvjeri da će ostati pravovjeran ključnim vanjskopolitičkim interesima zemlje, kakvim ih ona vidi. Upravo iz tog razloga, ne manje od onog o nedvojbenoj Trumpovoj nepredvidljivosti (što je u visokoj politici uvijek opasno), ne vidim previše mogućnosti da će Trump uspjeti „preko noći“ završiti Ukrajinski rat. On će nedvojbeno biti u povoljnijoj poziciji od Bidena za pregovore jer on taj rat nije niti počeo niti ga je podržavao. Upravo suprotno! Nazivao ga je „Bidenovim osobnim ratom“ s ciljem njegovog skretanja pozornosti s neugodnih sumnji koje su mogle završiti i Bidenovim kaznenim progonom vezano uz njegovu ulogu u Ukrajini u vrijeme dok je bio potpredsjednik SAD-a u drugoj Obaminoj administraciji kada je bio zadužen za pitanja postrevolucionarne Ukrajine. Prije svega za moguće nezakonite radnje vezane uz njegovog sina Huntera Bidena koji je u to vrijeme ušao u vijeće direktora ukrajinske plinske tvrtke Burisma i gdje je primao vrlo visoku plaću. Tu je još i sumnja u Bidenov utjecaj na smjenu ukrajinskog glavnog državnog tužitelja koji je planirao pokrenuti istragu o korupciji tvrtke Burizma. Za to je Trump Bidena optuživao tijekom posljednje faze svog predsjedničkog mandata ali bez uspjeha. Biden je jednostavno bio prejak a Trumpu su svi „podmetali noge“, uključujući i njegove najbliže savjetnike koje je mijenjao kao čarape.
Osim toga američki i ruski interesi oko Ukrajine toliko su različiti i suprotstavljeni da ih je teško pomiriti bilo kome, pa zvao se on i Donald Trump. Moskva vjerojatno neće inzistirati na svojim novim teritorijalnim probicima u odnosu na već postignute (što bi se na Zapadu, ako bi se krenulo prema miru, medijski moglo lako prikazati kao njezin poraz s obzirom na početna, istina neslužbena razmišljanja o padu Kijeva, zauzimanja Odese i Harkiva te izbijanja na rijeku Dnjepar kao prirodne razdjelnice te zemlje na istočni i zapadni dio).
Međutim, Putin će – u to nitko ne bi smio imati sumnje – bezuvjetno inzistirati na tome da prestali (ipak veliki) dio Ukrajine koja bi zadržala i izlaz na Crno more, ostane izvanblokovska i izvan-nuklearna država, da se precizira koje vrste raketnog oružja i kojeg dometa ona neće smjeti imati u sastavu svojih oružanih snaga i sl.
Iako se takvi Putinovi zahtjevi na zapadu sada u jedan glas odbacuju kao potpuno neprihvatljivi, nisam baš siguran da se o svemu tome prije ili kasnije ipak neće ozbiljno razgovarati, a ti će razgovori onda nedvojbeno sadržavati i pitanja osiguranja strateške sigurnosti između Rusije i NATO saveza.
Bidenov opasni rulet s otvaranjem dvaju frontova s Rusijom i Kinom
Američka vanjska politika je do početka 90-ih godina prošlog stoljeća počivala na konsenzusu, odnosno formuli prema kojoj pojedinačni odnosi SAD-a s Kinom i SSSR-om uvijek moraju biti bolji od međusobnih odnosa SSSR-a i Kine. To je bila doktrina pok. Henryja Kissingera koja je polazila od zastrašujućeg potencijala koji bi predstavljalo savezništvo dviju susjednih azijskih mega-država. Potencijala – koji bi opasno, kao ni približno išta drugo, ugrozio američke nacionalne interese u svijetu. I toga su se uvijek pridržavale sve administracije do kraja Hladnog rata odnosno američke pobjede u istom.
Nakon raspada SSSR-a kao najvećeg američkog suparnika u povijesti, Washington se nakon kraćeg premišljanja odlučio za neprihvaćanje novo uspostavljene Ruske Federacije kao svog ravnopravnog partnera s kojim će se o svemu ključnom u svijetu morati dogovarati kako je to bilo u vrijeme SSSR-a (polazio je od činjenice da je Rusija ušla u duboku gospodarsku krizu i da je njena vojna mašinerija počela hrđati u doslovnom smislu te riječi). Ključni potez u tom smjeru bila je konačna odluka o postupnom širenju NATO saveza na istok, usvojena u vrijeme Clintonove administracije. Bilo je i tada snažnih glasova u Washingtonu, uključujući i najvećeg američkog poslijeratnog vanjskopolitičkog stratega, diplomata i stručnjaka za Rusiju Georgea Kagana koji je upozoravao kako će Moskva zbog toga biti bijesna (neširenje NATO-a na istok joj je bilo obećano još u vrijeme Mihaila Gorbačova, koji je proces normalizacije odnosa SSSR-a i SAD-a počeo još 1987. kada je potpisao ključne dokumente o uništenju nuklearnog oružja srednjeg dometa s tadašnjim američkim predsjednikom Ronaldom Reganom zbog čega je Europa konačno mogla odahnuti) i da će ulazak Ukrajine u NATO po nju biti „crvena crta“. Ali u atmosferi opijenosti hladnoratovskom pobjedom u prijestolnici SAD-a ti su glasovi više malo koga zanimali te su s vremenom postajali sve tiši, dok konačno u potpunosti nisu utihnuli.
Kobna greška
Bidenova administracija je na summitu NATO saveza u Washingtonu sada odlučila potpuno odustati od navedene formule svog „diplomatskog čarobnjaka“ Kissingera (kojeg je u tome, to je važno reći, podržavao i također čuveni i prema Rusiji od njega puno oštriji američki strateg Zbignew Brzezinski koji je itekako uviđao opasnost po SAD od prevelikog zbližavanja Moskve i Pekinga). Biden i NATO prošlog su tjedna i službeno otvorili odvojene američke frontove prema dvije azijske mega-države čiji utjecaj itekako prelazi samu Aziju.
Da je Bidenov potez krajnje rizičan po američke interese svjedoči prošloga tjedna i američki medij Newsweek u autorskom tekstu svog vanjskopolitičkog analitičara Adama Gallagheara. On upozorava kako je na zapadu, zbog lipanjskog summita G7 i prošlotjednog summita NATO saveza medijski posve neprimjetno prošao summit BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina, JAR, UAE, Saudijska Arabija, Iran, Egipat i Etiopija) na razini ministara vanjskih poslova u Rusiji, a kojem su nazočili i šefovi diplomacija iz još 20-ak država svijeta.
U tekstu se navodi kako su „najviši diplomati BRICS-a i Globalnog juga govorili o potrebi izgradnje novih sigurnosnih, upravljačkih i financijskih arhitektura kako bi se zamijenili sadašnji sustavi pod vodstvom SAD-a za koje vjeruju da služe samo zapadnim interesima“. „BRICS ističe brige i pritužbe zemalja Globalnog juga u prvi plan, što se rijetko događa na međunarodnim forumima pod vodstvom Zapada. Zapravo, protuzapadne pritužbe su politička vrijednost koja spaja članice BRICS-a i zemlje Globalnog juga.“- stoji u tekstu.
Autor dalje govori i o ubrzanom procesu dedolarizacije i o američkim sankcijama koje nemaju učinka. Tako kaže i slijedeće: „Ali američka politika, posebice politika sankcija, potkopava dolar, a time i američko gospodarstvo i globalni položaj Washingtona. Američke sankcije pokrivaju 29 posto globalne ekonomije i 40 posto svjetskih rezervi nafte. Refleksno i ekstenzivno uvođenje sankcija od strane Washingtona u cjelini je krajnji neuspjeh. SAD često koristi ovaj alat kako bi prisilio države da promijene svoje ponašanje, ali to rijetko djeluje…. Ne samo što ove sankcije nemaju željeni učinak, već one “nenamjerno stvaraju ‘osovinu izbjegavanja’”… (zemalja, op.ZM.) koje se udružuju kako bi ublažile svoj ograničeni pristup Zapadnim tržištima. Toliko dugo su se SAD smatrale “nezamjenjivom nacijom”. Međutim, mnoge nacije u današnjem multipolarnom svijetu vide američku hegemoniju koja se održava kao uznemiravanje i licemjerje. Oni uočavaju licemjerje u nepomirljivim stavovima Washingtona o ratovima u Gazi i Ukrajini i osjećaju da se poredak temeljen na pravilima odnosi samo na protivnike Zapada,“ – navodi se u tekstu Newsweeka u kojem autor na kraju upozorava SAD da „mora preispitati svoje nepokolebljivo određenje za primat, svoje klečavo korištenje sankcija i svoj licemjerni stav o “poretku temeljenom na pravilima” prije nego bude prekasno. Jer „veliki se dijelovi svijeta okupljaju kako bi zaobišli američki dolar i zamijenili američko vodstvo“.
Prosudba
Elite i predstavnici „zlatne milijarde“ odnosno združenog zapada koji obuhvaća 12% ukupnog svjetskog stanovništva, prirodnim resursima i razvojnim potencijalom neusporedivo manjim u odnosu na „ostatak svijeta“, želi potonjim dominirati i nametati mu svoja pravila igre.
Međutim problem u ovoj američkoj strategiji predstavlja sada već očita činjenica kako se zemlje globalnog Juga njoj sve više suprotstavljaju. One se niti do sada nisu željele dati uvlačiti u bilo kakve međusobno suprotstavljene tabore glavnih globalnih igrača – združenog zapada odnosno Kine i Rusije – gdje bi one, kako je povijest pokazala u pravilu izvlačile deblji kraj. Ali , što je još gore po Washington, postaje sve vidljivije kako se ključne zemlje Globalnog juga sve više i sve brže približavaju upravo istočnom bloku, što je sada najizraženije upravo kroz platformu BRICS koja sve više poprima institucionalni oblik odnosno ubrzano se približava trenutku kada će iz „kluba zemalja“ postati međunarodna organizacija s ciljem suprotstavljanja zapadu. Potonjeg još uvijek snažno doživljava kao neokolonijalnu silu. BRICS bi u perspektivi, s obzirom na veliki broj država koje čekaju u njegovom predvorju (navodno čak i do njih 30) mogao postati svojevrsni supstitut posrnulom UN-u čije Vijeće sigurnosti već godinama pokazuje paralizu svojih mogućnosti rješavanja sve većih i kompliciranijih sukoba u svijetu i postaje isključivo platforma za omalovažavanje stavova suprotne strane odnosno veličanje svojih.
Dakle, može se bez problema zaključiti slijedeće: Amerika je pod Bidenovom administracijom zaigrala krajnje opasnu igru, pa bi njeno oklijevanje suočavanja sa stvarnošću na kraju po Washington moglo završiti bolnim otriježnjenjem.
Nadajmo se da će na kraju ipak prevladati zdravi razum, iako, posve sigurno, ne prije američkih predsjedničkih izbora. Ali do tada treba preživjeti – kako američkim predsjedničkim kandidatima tako i svima nama zajedno s njima.
