Kako li se samo u ovakvim uvjetima, u kojima se svijet danas nalazi, izopačenim čine predstojeće manifestacije koje formalno promiču ljubav, mir i zabavu – poput Eurovizije ili Olimpijskih igara koje u kolovozu slijede u Parizu. Kome je do igre i zabave u Gazi i na Bliskom istoku, kome u Ukrajini, Africi, a sve više i kod nas u Europi? Ona vječita „kruha i igara“ ubrzano blijedi pred naletom uragana globalnog sukoba u kojem će kruha biti sve manje, kao i onih kojima će biti do igre
Prošli je tjedan bivši britanski premijer Boris Johnson izjavio kako mu je neshvatljivo zašto američki Kongres ne odobrava vojnu pomoć Ukrajini i zašto Zapad općenito Kijevu dostavlja tako malo oružja. Ako Ukrajina bude poražena to je smrtni udarac za hegemoniju Zapada – zavapio je Johnson.
Dakle, kako traje ukrajinski rat (u kojemu sve ne ide onako kako se očekivalo ni po jednu od strana uključenih u tu opasnu „igru“) i kako se do maksimuma zaoštrava sigurnosno stanje na Bliskom istoku ali sve više i na onom Dalekom – sve maske konačno padaju (iako su one za bolje poznavatelje geopolitike pale već davno).
Čak i onim nepopravljivim naivcima, koji su do sada uporno vjerovali kako su borba za ljudska, humanitarna i svaka druga prava, za čistu i zelenu Zemlju na kojoj ćemo svi skupa živjeti u sreći i blagostanju bili motiv i pokretač ovih borbi „sila dobra protiv sila zla“, sada je jasno kako iza svega ipak stoje isključivo goli interesi uske skupine svjetskih moćnika. Skupine, koja pod bilo koju cijenu ne želi ostati bez svojih privilegija i pozicija koje su im omogućavale kontrolu nad svim ključnim globalnim procesima i sigurnost njihovog daljnjeg bogaćenja.
S obzirom kako ta kontrola i sigurnost sve više postaju ugrožene, svijet ubrzano ulazi u svoju odlučujuću fazu. Sada više ne u smislu dileme hoće li doći do nekakvog detanta između sukobljenih svjetskih sila s perspektivom moguće obnove globalne suradnje (jer je to nemoguće), ili pak do dugoročne polarizacije između uvjetno rečeno Zapada i Istoka? Već u smislu dileme, hoće li biti stvoren konfliktni bipolarni (ili multipolarni) svijet sa svom svojom nestabilnošću koju nosi zbog kraha Pax Americana, ili će sve skupa otići u zrak u novom velikom svjetskom ratu, ovoga puta između nuklearnih sila?
Dakle, počela je odlučujuća faza borbe na život i smrt svijeta – preciznije čovječanstva, jer Zemlja će i dalje ostati tu gdje je, savršeno uklopljena u veličanstveno djelo Božjeg stvaranja svega živog i neživog, vidljivog i nevidljivog. Stvaranja, kojeg ljudi očito nisu bili dostojni te su se umjesto mira radije vjekovima međusobno proždirali, a umjesto ljubavi i razumijevanja radije gradili ega i vlastite utvrde izvan kojih bi redovito ostajao samo plač i škrgut zubi vječno ponižene i obespravljene sirotinje. Kako li se samo u ovakvim uvjetima i okolnostima, u kojima se svijet danas nalazi, izopačenim čine predstojeće manifestacije koje formalno promiču ljubav, mir i zabavu – poput Eurovizije ili pak Olimpijskih igara koje u kolovozu slijede u Parizu. Kome je do igre i zabave u Gazi i na Bliskom istoku općenito, kome u Ukrajini, Africi, a sve više i kod nas u Europi? Ona vječita uzrečica „kruha i igara“ ubrzano blijedi pred naletom uragana globalnog sukoba u kojem će kruha biti sve manje, kao i onih kojima će biti do igre.
Ali vratimo se mi opet s filozofsko-teoloških promišljanja na hladnu i krutu geopolitiku.
Mega-obračun
Sve se jasnije uočava ubrzano otvaranje triju ključnih bojišnica globalne geopolitičke borbe između združenog Zapada predvođenog SAD-om i Rusije i Kine, uz još ponekog, njima bliskog regionalnog igrača poput Irana i Sjeverne Koreje. Radi se o Ukrajini (obračun Zapada i Rusije), Bliskom istoku (obračun Zapada s Rusijom, Kinom i Iranom) i konačno, zapadnom Pacifiku ili geopolitičkoj Indopacifičkoj regiji (između SAD-a i Kine).
O predstojećem mega-obračunu najbolje svjedoči početak raspada funkcioniranja Vijeća sigurnosti UN-a, tog ključnog poslijeratnog međunarodnog političkog tijela i jedinog kakvog-takvog jamca globalne stabilnosti. Prije nekoliko tjedna VS je nakon višemjesečnih bezuspješnih pokušaja konačno usvojilo pravno obvezujuću rezoluciju iniciranu od pojedinih afričkih i arapskih zemalja o hitnom zaustavljanju ratnih operacija Izraela tijekom mjeseca Ramazana u Pojasu Gaze i dostavi humanitarne pomoći tamošnjem stanovništvu. S obzirom kako su ovoga puta Sjedinjene Države ostale suzdržane, dok su predstavnici svih ostalih članica podigli ruku za rezoluciju – ona je i usvojena, uz veliki pljesak nazočnih. Međutim, radost je kratko trajala. Već idući dan Izrael je objavio kako ni na što nije obvezan kada je njegova sigurnost u pitanju te je nastavio s napadima.
Rusija pozvala na sankcije protiv Izraela
Dana 18. travnja ruski veleposlanik pri UN-u Vasilij Nebenzja, prilikom rasprave o prijedlogu rezolucije o primanju Palestine u punopravno članstvo UN-a, pozvao je Vijeće sigurnosti da uvede sankcije protiv Izraela zbog kršenja spomenute obvezujuće rezolucije, što se prema Ustavu UN-a mora učiniti. Međutim, SAD se tomu usprotivio. Jednako tako SAD se jedini usprotivio usvajanju nacrta rezolucije o prijemu Palestine u UN uloživši veto, zbog čega glasovanje nije niti stavljeno na dnevni red (suzdržane su bile samo Velika Britanija i Švicarska, a čak je i Francuska glasovala za prijedlog nacrta rezolucije). Svih ostalih 12 članica Vijeća sigurnosti glasalo je za prijedlog, uključujući, naravno, Rusiju i Kinu.
Cilj je Rusije, očito (jer dobro zna da ove rezolucije ne mogu proći), ovakvim potezima dezavuirati Washington u očima svjetske javnosti, navodeći kako isti postojano govori o nužnosti zaustavljanja izraelske vojne operacije, o odvraćanju istoga od napada na Iran, američkoj želji da se konačno uspostavi palestinska država i td. pri čemu stvari u praksi redovito idu posve suprotno. SAD i dalje Izraelu masovno isporučuje oružje i dodjeljuje mu novu pomoć u visini od 26 milijardi dolara, blokira sve prijedloge rezolucija koje imaju cilj zaustavljanje izraelske operacije u Gazi, palestinsku državu nikada neće priznati dok se s time ne složi Izrael i td.
Moskva ovime ne namjerava skrenuti pozornost s rata u Ukrajini (jer je to nemoguće zbog opsega tog sukoba u svim dimenzijama i njegovog globalnog utjecaja), već ukazati svijetu, kako smatra, na onoga tko je „stvarni krivac za sve globalne probleme“. Teško je reći da u tome nema uspjeha. Tako je npr., uoči govora izraelskog veleposlanika u Vijeću sigurnosti polovica delegacija članica Vijeća napustilo sjednicu, skupa s onom ruskom, pa je ovaj govorio u polupraznoj dvorani.
Pretvaraju se u ključnog zaštitnika palestinskih interesa
Sve je to jasan znak i ubrzane degradacije do ne tako davno dobrih i partnerskih rusko-izraelskih odnosa. Rusija Izraelu okreće leđa zbog njegove sve jače potpore Ukrajini i potpunog stavljanja svoje politike pod američke skute. To joj pak daje dividende u arapskom i općenito muslimanskom svijetu. Tako je prošli tjedan turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u državnom parlamentu krajnje oštro govorio o Izraelu i onima koji ga podržavaju, za premijera Benjamina Netanyahua je rekao i da je „gori od Hitlera“, i da će, dok je on (Erdogan) živ Turska nastaviti biti najveći borac i zaštitnik palestinskih prava na svoju državu.
Tako se kao ključni borci za zaštitu palestinskih prava sada nameću Turska, Iran, Kina i Rusija (koja je to bila i ranije ali u umjerenijoj mjeri, vodeći računa i o odnosima s Izraelom za čiju se sigurnost također zalagala), dok Europska unija u tom smislu sve više gubi vjerodostojnost zbog raskoraka između svog savezništva sa SAD-om i vlastitih interesa pojedinih članica, inače sklonih Palestincima poput Francuske, Španjolske ili Švedske.
Istodobno ključne arapske zemlje načelno su snažno uz Palestince ali pritom i dovoljno suzdržane u osudama Izraela jer i dalje žele nastaviti suradnju sa Zapadom (ali i Kinom i Rusijom što se vidjelo u izbjegavanju njihove osude Irana nakon njegovog zračnog napada na Izrael 14. travnja). Time bogati Arapi žele sjediti na više stolica. To će im vjerojatno i uspjeti, jer je jasno kako oni ne žele rat u regiji niti se žele priključiti izraelsko-američko-europskoj protuiranskoj koaliciji bez čega rata s Iranom ne može biti. Izrael je premali za tako nešto samostalno učiniti, dok SAD-u, a poglavito europljanima, ne pada na pamet slati svoju vojsku u novu vojnu avanturu poslije one neslavne u obližnjem Afganistanu, a k tome još i u po Joe Bidena izbornoj godini.
Izrael napao Iran. Ali ovog puta neuvjerljivo
U tim i takvim okolnostima, i usprkos pozivima svih relevantnih svjetskih država uključujući i svog ključnog saveznika SAD da to ne čini, Izrael je u petak ipak odgovorio na nedavni iranski napad svojim napadom dronovima na središnji iranski teritorij, u blizini grada Isfahana i Tarzisa.
Međutim, čini se da su od razmjena međusobnih vojnih udara ipak puno razornije bile njihove verbalne prijetnje od kojih je tjedan dana strepio svijet.
Prvotna informacija da je Izrael napao iranska nuklearna postrojenja su opovrgnuta, a Teheran je kazao kako je u napadu sudjelovalo svega nekoliko dronava koji su oboreni. Sjeveroistočno od Isfahana nalazi se grad Natanz, u kojem je glavno iransko postrojenje za obogaćivanje urana. Ono nije napadnuto, a Međunarodna agencija za atomsku energiju u petak ujutro je priopćila da su sve iranske nuklearne lokacije neoštećene (info: Politico Europe) . Navodno su napadnute aerodromske piste pokraj Isfahana i Tarzisa.
Visoki časnik iranske Revolucionarne garde, Ahmad Haqtalab, dan ranije upozorio je da bi Iran mogao pokrenuti razvoj atomskih bojevih glava ukoliko Izrael izvrši napad na njegova nuklearna postrojenja.
Izrael napravio ključnu stratešku grešku
Rekao bih kako se, prema mom mišljenju, Izrael olako odrekao dugo i mukotrpno stvaranih mehanizama za normalizaciju odnosa s arapskim zemljama, započetih još tijekom administracije Donalda Trumpa (tzv. Abrahamski sporazumi), što je nastavljeno i u prvoj fazi Bidenove administracije.
Smatram čak da je napravio i ključnu stratešku grešku: umjesto nastavka razvijanja bilateralnih odnosa s ključnim arapskim zemljama s kojima će morati živjeti jer mu druge nema, od kojih su mu neke i susjedne i vrlo moćne i utjecajne u islamskom svijetu (Egipat, Saudijska Arabija), pokrenuo je krvavi rat bez presedana u Pojasu Gaze (kao definitivno pretjerani odgovor na brutalni Hamasov napad na sjeverni Izrael početkom listopada prošle godine). Time je svoju je sigurnost odlučio u potpunosti staviti u ruke Sjedinjenih Država.
Dakle, s Arapima se ponovo zavadio, vjerojatno na duže vrijeme, jednako kao i s vrlo važnom Turskom, a izgubio Rusiju koja mu je zapravo bila najveći jamac od ishitrenih poteza Irana jer je Moskva imala, a sada pogotovo ima – vrlo jak utjecaj na Teheran. Jer u trenutačnoj, po sebe vrlo složenoj geopolitičkoj situaciji, Moskva se jednostavno morala odlučiti na čiju će stranu stati. S obzirom kako je Izrael definitivno izabrao onu američku, ona je učinila ono što joj je preostalo: izabrala je palestinsku stranu i time definitivno potvrdila želju za razvoj svestrane suradnje s muslimanskim zemalja regije u što su ove uvijek bile sumnjičave (zbog suradnje s Izraelom) – uključujući i sam Iran.
Istodobno se Izrael svojom politikom eskalacije doveo na sam rub otvorenog sukoba s velikim, vojno i gospodarski vrlo respektabilnim i ambicioznim Iranom.
Teheran je odigrao diplomatski mudro
S druge strane Teheran je u tom smislu odigrao diplomatski briljantno, najavivši svoj vojni odgovor u UN-u na strateški promašen izraelski napad na njegov konzulat u Damasku, ali i ostavljajući Izraelu dovoljno vremena od čak desetak dana za pripremu svoje protuzračne obrane. Time je pokazao kako mu želja nije eskalacija i rat na Bliskom istoku, dok je istovremeno svima dokazao sposobnost za izvođenje i puno masivnijeg i destruktivnijeg raketnog napada na Izrael.
Takvu šansu za demonstraciju moći u regiji (koja je Iranu nedvojbeno podigla ugled ne samo među običnim arapskim i turskim pukom koji kipti protiv Izraela dok njihove zemlje ne čine ništa, već i u političkim sferama samih arapskih prijestolnica tradicionalno nesklonih Teheranu) Iran je donedavno mogao samo sanjati, što je, uostalom, i sam priznao.
Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir Abdollahian jasno je pak dao do znanja kako se radilo o upozoravajućoj i ograničenoj akciji Irana i potezu fokusiranom na izbjegavanje civilnih žrtava. Njegov je cilj, kazao je, odvraćanje Izraela od budućih napada, pri čemu je i zaprijetio napadima na američke baze u regiji ako Washington pomogne Izraelu u eventualnom napadu na Iran. U tom će slučaju Iran odgovoriti napadom na Izrael „u roku od nekoliko sekundi“, ne dajući mu mogućnost za pripremu obrane od deset dana kako je to bilo sada – priopćeno je u iranskom MVP.
Štoviše! Iranski vrhovni vjerski vođa Ali Hamenei bio je još uvjerljiviji, kazavši kako će navedeni iranski napad promijeniti odnose snaga i da je Iran ovime završio sa svojom strategijom strpljenja i počeo sa strategijom „sprječavanja Izraela“, nakon koje ovaj više neće moći činiti što i kako hoće po regiji, a da pritom ostane posve nekažnjen.
Iz vrha Korpusa straže Islamske revolucije, samo dan uoči izraelskog napada dronovima na Iran, odaslano je upozorenje kako iranske snage znaju točne lokacije skladišta izraelskih nuklearnih potencijala (tzv. Demon), koje su, za razliku od iranskih, nadzemne, i na koje su usmjerene najsuvremenije iranske rakete, sposobne ih uništiti u nekoliko sekundi ako se Izrael odluči za napad na iranska nuklearna postrojenja.
Američke rakete srednjeg dometa na Filipinima
Uvjeren sam kako je Iran u čitavoj ovoj „igri rata“ s Izraelom dobio puno više od onoga što je i sam očekivao, i da se zbog neuvjerljivog izraelskog vojnog odgovora s udarima od nekoliko dronova po iranskoj pustinji, daleko od ključnih velikih gradova, također očito s ciljem izbjegavanja civilnih žrtava – ne namjerava dalje uvlačiti u spiralu međusobnih napada koja bi definitivno završila velik ratom dviju država koje se mrze.
U njega bi se onda nevoljko morao uključiti SAD koji dovoljno problema ima i u zaštiti svojih baza od iranskih posredničkih (proxy) snaga u regiji – od Iraka i Sirije do Jemena. Washington dobro zna da je Iran vojno nepobjediv na svom golemom teritoriju, s gotovo 90 milijuna stanovnika, naravno – kada je riječ o konvencionalnom ratu. Međutim, za onaj nuklearni teško da je itko zainteresiran, jer bi otvorio Pandorinu kutiju za sve zemlje koje njime raspolažu kada je u pitanju njihov način rješavanja svojih ključnih nacionalnih interesa i problema sa susjedima ili šire.
Prije svega za Rusiju (u Ukrajini) i Kinu na Indopacifiku, gdje se stanje ubrzano komplicira. U vrijeme pisanja ovog teksta Sjedinjene Države otpravile su na put prema Filipinima svoje balističke rakete srednjeg dometa. One iste, čiji je razmještaj do prije nekoliko godina između Rusije i SAD-a bio zabranjen sporazumom iz kojeg su se Amerikanci prvi povukli, da bi to onda ubrzo učinili i Rusi. Kako je Rusija tada odgovorila da ipak neće raspoređivati svoje rakete toga tipa ako to prva ne učini Amerika, ne treba sumnjati u reakciju Moskve.
Američki razmještaj ovih raketa na strateški važnim filipinskim otocima predstavljat će neposrednu ugrozu južnim kineskim regijama i velikim gradovima, pa je jasno da će na ovu, po sebe novu neugodnu situaciju morati reagirati i Peking.
Ali da završim s temom Izraela i Irana. Kao potvrda da nikakve daljnje eskalacije među njima vjerojatno neće biti svjedoči i priopćenje članica kluba G7, čiji su se predstavnici u petak okupili na talijanskom otoku Capriju, prema kojem one uvode nove sankcije protiv 16 iranskih građana povezanih s proizvodnjom bespilotnih letjelica, a Velika Britanija protiv još 13 povezanih s iranskom Revolucionarnom gardom. Takvo “zastrašivanje“ Irana je prilično čudno imajući u vidu da je ta zemlja od 1979. g. i islamske revolucije izložena snažnim zapadnim sankcijama s kojima je već naučila živjeti. Više mi se čini da je ta mjera donijeta s ciljem pokušaja odgovaranja Netanyahua od njegovih mogućih daljnjih nepromišljenih poteza koji bi za cilj imali uvlačenje SAD-a u sukob s Iranom za račun izraelskih interesa. Prije ili kasnije, zbog svega ovoga će i sami Izraelci zatražiti Netanyahuovu političku glavu, a time će, ne samo oni već i Zapad, pokušati i ekskulpirati Izrael u očima međunarodne zajednice zbog svega onoga što se dogodilo i još se uvijek događa u Gazi, a ima tako razarajući karakter po ugled židovske države.
Republikanci pokleknuli pred Bidenom
Navedeni ruski veleposlanik u UN-u Vasilij Nebenzja prošli je tjedan u Vijeću sigurnosti, tijekom rasprave koja se odnosila na stanje u Ukrajini, upozorio Zapad da bi mu bilo bolje da se umjesto fokusiranja na pružanje daljnje vojne pomoći Kijevu počne pripremati za „neminovni skori poraz Ukrajine“. Ta je izjava sadržajno gotovo podudarna s navodima brojnih američkih i europskih srednjostrujaških medija koji posljednjih tjedana pišu o krajnje teškom položaju ukrajinske vojske i njezinom mogućem porazu, a na što, već danima, u svakodnevnim intervjuima zapadnim medijima otvoreno upozorava i sam predsjednik te zemlje Volodimir Zelenski.
Međutim, namjera tih izjava, tj. ono što se njima želi postići potpuno je suprotna. I dok ruski diplomat očito želi demoralizirati Zapad u smislu svrhovitosti njegovog daljnjeg pružanja pomoći Kijevu, zapadni mediji i Zelenski željeli su nešto posve drugo: stvoriti snažan pritisak za slamanje otpora republikanaca u Zastupničkom domu Kongresa oko odobravanja pomoći Kijevu u iznosu od blizu 61 milijarde dolara.
I u tome su konačno uspjeli. Zastupnički dom je nakon šestomjesečne teške političke borbe odobrio navedenu vojnu pomoć. Lijepo za ukrajinske uši, ali malo će to što pomoći u krutoj stvarnosti gdje Kijevu iznova sa zapada sve češće sugeriraju da će se morati odreći okupiranih teritorija. Rekao bih da u tme i nije sav problem, ali o tome više neki drugi put.
Kopernikanski obrat
Predsjednik Zastupničkog doma Mike Johnson je u potpunosti, za 180 stupnjeva promijenio svoje donedavne stavove rekavši kako prijetnjom ukrajinskog poraza u opasnost dolaze svi europski saveznici i da bi se Amerika zbog toga morala uključiti u rat protiv Rusije, a da je ovako to puno lakše i bezbolnije. Rekao je kako će većina od novca namijenjenog za Ukrajinu ionako ostati u SAD-u jer će američka vojska Kijevu isporučiti svoje sadašnje naoružanje, dok će novac najvećim dijelom dobiti američka vojna industrija za nadopunu američkih skladišta još suvremenijim oružjem (time će država još i ubrati porez tj. zaraditi). Navodno će Ukrajina od ovoga, kada se namire svi oni koji su u ovo uključeni, u što se ubrajaju i lobisti koji su za sve ovo mjesecima agitirali, dobiti oko 20 mlrd. dolara novca. Drugi dio joj treba stići u naoružanju.
Dakle Johnson je potpuno prihvatio retoriku predsjednika Bidena po tom pitanju, što potvrđuju i njegove slijedeće riječi. Rekao je kako je najvažnije očuvati američku demokraciju od „osovine zla koju čine Rusija, Kina i Iran“, da će Kongres uvesti nove sankcije protiv Rusije, Irana ali i Kine (1) i da će konfiscirati zamrznutu rusku imovinu. Kazao je kako se o svemu ovome mora dati mogućnost izjašnjavanja svakom zastupniku u Kongresu, a da će „povijest ocijeniti jesmo li učinili ono što je trebalo“. Štoviše, Johnson je završio dramatičnim riječima, da ovim postaje, citiram, „ratni predsjednik Zastupničkog doma“!
Dramatičan obrat, i to svega nekoliko dana nakon Johnsonovog vikenda Donaldu Trumpu u njegovom golf klubu na Floridi.
I dok Biden i demokrati slave pobjedu nad republikancima (tim više što prethodni uvjet za izglasavanje prijedloga pomoći Ukrajini, onaj povezan s rješavanjem migrantske krize na granici s Meksikom više nitko niti ne spominje, a to je, podsjećam, bio glavni Trumpov predizborni adut), nameće se pitanje što se zapravo dogodilo da je došlo do kopernikanskog obrata predsjednika Kongresa?
Mogući uzroci šokantne promjene
Ne isključujem mogućnost da su tome kumovali pokrenuti neugodni sudski procesi protiv Trumpa i moguća upozorenja od strane „duboke države“ što mu u tom smislu slijedi ukoliko ne popusti i republikancima u Kongresu naloži da glasuju za pomoć Kijevu (osim 61 mlrd. dolara za Ukrajinu, glasovat će se i za 26 mlrd. za Izrael i 8 za Tajvan).
Međutim, ne isključujem mogućnost ni za Trumpovu istančanu igru i svojevrsni deal s tom istom „dubokom državom“, gdje se njemu ostavlja mogućnost i za eventualnu pobjedu na jesenskim izborima s obzirom na visoku popularnost koju uživa među republikanskim biračima ali i anketama prema kojima još uvijek vodi ispred Bidena iako ga opterećuju sudski procesi a mediji ga i dalje razapinju. Osim toga Biden je potpuno uništio američke strateške globalne pozicije izvan kruga združenog Zapada zbog čega Americi prijeti ne samo još veće zbližavanje Kine i Rusije, već i tih država i Globalnog juga kojeg Biden, sada već posve očito, nije uspio pridobiti na svoju stranu. Biden je u teškom položaju i zbog svoje izraelske politike, sve nepopularnije i među samim demokratima.
Za određeni popravak svega ovoga Trump nedvojbeno ima potencijala, naravno, pod uvjetom da ne dira NATO. Sposoban je revitalizirati američke odnose i s Izraelom i s Arapima, sposoban je igrati igre i s Putinom oko konačnog rješavanja ukrajinskog rata čiji nastavak u nedogled ne odgovara nikome (velike posljedice već trpi i američka a poglavito europska ekonomija te će se sjest za stol morati, a Biden, koji je Putina izvrijeđao uzduž i poprijeko za to više nema mogućnosti), a s Kinom je u mogućnosti (što je već dokazao u svom mandatu) postići po SAD koristan trgovinski sporazum pod uvjetom da Washington olabavi svoje igre s Tajvanom i potezima usmjerenim na stvaranju „azijskog NATO-a“ što Pekingu stvara nelagodu.
Osim toga, zbog činjenice da Biden nije želio krenuti u rješavanje migrantske krize koja će do izbora time samo jačati, Trump će i dalje u predizbornoj kampanji moći koristiti taj važan element u borbi protiv aktualnog predsjednika. Naime, i „dubokoj državi“ je u interesu konačno zauvijek riješiti taj problem koji sve više stvara animozitet između sjevera i juga SAD-a, a čak i pokreće već davno zaboravljene opasne secesionističke težnje – poput onih u Teksasu.
Naravno, sve su ovo samo moja promišljanja koja se moraju uzeti s velikom rezervom. Pravu istinu znaju samo Trump i i najviši krugovi američkog establishmenta. Jesam li u pravu bit će moguće naslutiti tek nakon odluke Vrhovnog suda koji će do lipnja ili srpnja morati odlučiti o Trumpovom imunitetu zbog kojeg bi se pojedini proces protiv njega mogli nastaviti tek nakon izbora (ako postane predsjednik jasno je čime bi rezultirali).
Da se velike igre osim na globalnoj razini vode i u Americi – to je svima jasno. Jer smjer u kojem idu i svijet i Amerika sada nije dobar ni za koga. Nužne su korijenite promjene ali i kompromisi, jer više ništa nije isto. Inače stvarno idemo prema onome iz uvodnog dijela ove analize.
