I u svemu ovome kaosu, za koji nitko sa sigurnošću ne može reći u što će se pretvoriti (ovdje treba podsjetiti na ono što se često zaboravlja, a to su stavovi pojedinih istaknutih „Ligaša“ koji zagovaraju reviziju granica s Hrvatskom i Slovenijom i vraćanje Italiji „njezinih povijesnih teritorija“. Uostalom, „Ligina“ najnovija sintagma „Vratimo Italiji prijašnju veličinu“ vrlo je rastezljiv, čak i opasan pojam ukoliko ga pojedine ekstremističke grupacije, fašističkog predznaka, shvate pogrešno!), kriju se i brojni interesi najvećih globalnih igrača. Dovoljno je podsjetiti kako je Višegradska skupina većinski čvrsto naslonjena na Washington i njegove interese na europskom tlu, ali i da pri tom Viktor Orban ima itekako dobre odnose s Moskvom i osobno s Putinom. Vrlo slično je i s Austrijom, čija današnja vlada ima vrlo kooperativan pristup Rusiji, a sve kritičniji prema SAD-u. Što se tiče Salvinija, on i njegova Liga prije izbora javno su se zalagali za ukidanje proturuskih sankcija i reanimaciju predsankcijskog strateškog partnerstva Italije s Rusijom. A na tako davno, Trump je u Washingtonu, u razgovoru s talijanskim premijerom Giuseppeom Conteom ukazao na malo „prevelike“ simpatije koje Mateo Salvini gaji prema Rusiji.
Njemačka kancelarka Angela Merkel ove je godine preživjela prvo veliko iskušenje kroz sučeljavanje s vođom njenog najvećeg koalicijskog partnera u vladi (stranke CSU), Horstom Seehoferom, vezano uz njegovo suprostavljanje državnoj migracijskoj politici, čije je oličenje i kreator bila upravo savezna kancelarka.
Ali Angela Merkel utjelovljenje je i interesa njemačkog krupnog kapitala. A on se, odnedavno, skupa s njom, otvoreno homogenizirao po pitanju zaštite njemačkih nacionalnih interesa, što kancelarki daje novu šansu za ostanak na vlasti. Njen tvrdi stav po pitanju sadašnje američke administarcije na čelu s Donaldom Trumpom glede projekta „Sjeverni tok 2“ i nedavni vrlo srdačan summit s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom u Berlinu, samo svjedoče o namjerama kancelarke za očuvanje svoje vlasti. A čini se da u tome uspjeva, jer je njemačkim građanima već dosta i Trumpa i „rata“ s Rusijom za koju svi ionako dobro znaju kako im ni u čemu ne prestavlja opasnost, a onda i sankcija, trgovinskih ratova i mnogo čega ostalog što se Berlinu nameće s druge strane Atlantika. Zato je kancelarki nužna politička pobjeda, a skupa s njom i njemčkoj političkoj i gospodarskoj eliti. Međutim, paradoksalno, jedno „oružje“ koje je sama iskovala, sada bi ju moglo skupo stajati – liberalna migrantska politika. Angeli Merkel na ruku nikako ne idu prošlotjedni veliki prosvjedi u gradu Chemnitzu na istoku Njemačke, zbog kojih ona nastavlja gubiti popularnost, a veliki dio Europske unije već se ionalo umorio od Berlina koji svima nameće svoju politiku.
Nedavno su se u Milanu sastali zamjenik talijanskog premijera Matteo Salvini i mađarski predsjednik Viktor Orban, kako bi razradili zajedničku strategiju za zaustavljanje otvorene migracije u Europsku uniju. Italija želi zatvoriti granice, a migrante koji se sada u njoj nalaze raseliti po čitavoj Europi. U tom se smislu Italija i Mađarska sukobljavaju samo utoliko što se Budimpešta protivi prijamu makar i jednog jedinog migranta na mađarski teritorij. Međutim, dvojica snažnih političara imaju zajednički i puno veći, krajnji cilj: zaštititi svoje granice, očuvati kršćanske korijene, vrijednosti, kulturu, kao i nacionalni identitet svojih naroda i zemalja. A tu oni, kada je u pitanju EU i njezine članice, sigurno neće ostati usamljeni. Upravo zato Salvini i poziva na osnivanje „Lige liga“, aludirajući na svoju stranku „Liga“ koja u koaliciji s krajnje euroskeptičnom strankom „Pokret pet zvijezda“ (vodi je zamjenik premijera Luigi Di Maio) tvori sadašnju talijanski vladu. I ne samo da je tvori: „Liga“ je sa 17% osvojenih glasova na izborima u ožujku (Pokret pet zvijezda je osvojio 37%), sada porasla na velikih – preko 30% potpore talijanske javnosti. A ta će tendencija samo rasti. Salvinijevo preimenovanje svoje stranke u stranku „Vratiti Italiji prijašnju veličinu“ ukazuje na njegovu političku genijalnost iz koje proizlazi činjenica kako talijanska politika više nikada neće biti ista. A sve to, uz eventualni nastavak sukobljavanja po migrantskoj politici na razini EU, Salviniju daje opravdani razlog za vjeru u veliki uspjeh na EU parlamentarnim izborima koji se održavaju slijedeće godine.
Na spomenutom sastanku Salvini-Orban, dvojica političara dogovorili su se učiniti sve moguće za pooštravanje migracijske politike EU. Ali na sastanku se moglo čuti i još nešto: Salvini je izjavio kako je Italija bliska sklapanju sporazuma s Njemačkom. A taj bi sporazum mogao dovesti do još nečga, što bi se moglo izraziti rečenicom „Vratiti Europi prijašnju veličinu“!
Pa iako se Salvini i Di Maio, kao koalicijski partneri ne slažu u svemu, a pojedini europski mediji upravo to naglašavaju, potencirajući njihova razmimoilaženja, pravo je stanje posve drukčije: oba talijanska vodeća političara dijele identične stavove kada je u pitanju suprostavljanje Bruxellesu u odnosu na njegov program mjera oštre ekonomije i štednje, koju politiku smatraju otvorenom prijetnjom talijanskom gospodarstvu i talijanskoj kulturi. A taj se EU program ne razlikuje od onog koji je nametnut Grčkoj i koji iznova urušava Argentinu, čija je valuta potonula prošloga tjedna. Obojica talijanskih vodećih političara vjeruje, kako je val populizma, koji je zahvatio Europu, puno više od obične i kratkotrajne histerije ksenofobičnih radikala, koja se mora završiti suzama, neredima, ratovima, kako to gotovo da priželjkuju liberalni mediji s obje strane Atlantika. I u tome su u potpunosti u pravu jer tu se, u velikoj većini slučajeva ne radi ni o kakvim radikalima, nacistima, fašistima, već običnim ljudima, potpuno svjesnim velikih promjena na loše u njihovim društvima, zbog kojih opravdano podižu svoj glas.
A Salvinijevo i Orbanovo stvaranje platforme za reformiranje EU iznutra upravo se i temelji na osjećaju goleme energije ne samo njihovih naroda, već i onih drugih, diljem EU. Njihov je krajnji cilj dovesti na vlast u Bruxellesu one političke snage koje će dijeliti njihove stavove i vrijednosti, a među kojima više definitivno neće biti mjesta za Jean-Claude Junckera i njegove istomišljenike. Dvojica vođa, temeljem slabe kancelarke Merkel, sada direktno udaraju na francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, smatrajući ga svojim glavnim neprijateljem. Pri tom je njihov protuimigrantski savez samo čvrsta, ali i vrlo uvjerljiva maska za puno šire interese koji se iza svega ovoga kriju. A oni u sebe uključuju i pokušaj privlačenja u novi savez i Višegradske skupine i Austrije i njemačke krajnje desne stranke „Alternativa za Njemačku“ (AfD).
I u svemu ovome kaosu, za koji nitko sa sigurnošću ne može reći u što će se pretvoriti (ovdje treba i podsjetiti na ono što se često zaboravlja, a to su stavovi pojedinih istaknutih „Ligaša“ koji zagovaraju reviziju granica s Hrvatskom i Slovenijom, i vraćanje Italiji „njezinih povijesnih teritorija“. Uostalom, sintagma „Vratimo Italiji prijašnju veličinu“ vrlo je rastezljiv, ali i opasan pojam ukoliko ga pojedine ekstremističke grupacije fašističkog predznaka krivo shvate!), kriju se i brojni interesi najvećih globalnih igrača. Dovoljno je podsjetiti da je Višegradska skupina većinski čvrsto naslonjena na Washington i njegove interese na europskom tlu, ali i da pri tom Viktor Orban ima itekako dobre odnose s Moskvom i osobno s Putinom. Vrlo slično je i s Austrijom, čija današnja vlada ima vrlo kooperativan pristup Rusiji, a sve kritičniji prema SAD-u. Što se tiče Salvinija, on i njegova Liga prije izbora javno su se zalagali za ukidanje proturuskih sankcija i reanimaciju predsankcijskog strateškog partnerstva s Rusijom. A na tako davno, Trump je u Washingtonu, u razgovoru s talijanskim premijerom Giuseppeom Conteom ukazao na malo „prevelike“ simpatije koje Mateo Salvini gaji prema Rusiji. I ono najvažnije, „Alternativa za Njemačku“, kojoj sada iznova raste popularnost nakon prošlotjednih nereda na istoku Njemačke i koja će sigurno osvojiti mandate u Europskom parlamentu (zbog čega je „džoker u rukavu“ Salvinija i Orbana), ima itekako snažnu sklonost prema Putinu i ruskoj politici uopće. AfD sada ima oko 18% glasova na nacionalnoj razini, a njena popularnost ubrzano raste i u Bavarskoj, tradicionalnom uporištu glavnih koalicijskih partnera kancelarke Merkel – CSU-a. I upravo je to velika opasnost za Merkel. Zapravo AfD je nadjačala i njemačkog političkog mastadonta – SPD, koji, kao i čitava europska socijaldemokracija, proživljava duboku krizu, a negdje, nerijetko, i pravu agoniju. Socijaldemokracija u Europi je mrtva, već sam ranije ustvrdio u svom intervjuu hrvatskom nacionalnom tjedniku “7Dnevno“ u ožujku ove godine (http://www.7dnevno.hr/geopolitika/intervju-sa-zoranom-meterom-europska-socijal-demokracija-mrtva-svijet-je-na-pragu-nove-ere/).
Socijademokracija nije ispunila očekivanja i povijesni zadatak koji je pred sebe postavila, kada se formirala na posljeratnoj europskoj političkoj sceni (uglavnom kao protuteža rastućem utjecaju komunističkih stranaka sovjetskoga tipa). Ona se sada guši u obilju svoje prljavštine, nastale simbiozom s onima kojima se formalno trebala suprostavljati – nositeljima neoliberalnog i divljeg kapitalizma, posve neosjetljivog za interese malih, običnih ljudi. Umjesto svoje socijalne uloge na političkoj sceni, europski socijaldemokrati bavili su se primarno nametanjem čudnih i stranih ideologija, osmišljenih i kreiranih upravo od strane tih istih neoliberalnih, kapitalističkih krugova, čiji su identitet na kraju i poprimili i time se osudili na političku propast (sličnost s hrvatskim SDP-om nije ni malo slučajna, a ta će stranka u konačnici jednako tako i završiti).
A svi ovi burni politički procesi i sigurnosni izazovi koji su zahvatili Europu, a kojima je, osim Trumpa sada, njoj već ranije prijetio i ugledni američki analitičar George Friedman, osnivač privatne obavještajne službe „Stratfor“ čije usluge nerijetko koriste i američke administracije (zovu je još i „CIA u sjeni“), mogu sve strane u ovoj „velikoj igri“ jako skupo koštati. Podsjetimo, Friedman je još 2015.g., u vrijeme Obamine administracije, javno, na sigurnosnom forumu u Chichagu, najavljivao nužnost prolijevanja europske krvi i američkog pokretanja „ratova nižeg intenziteta“ na europskom tlu, kako bi SAD ostale jedini jamac europske sigurnosti(!) i očuvale svoju globalnu dominaciju! Pritom je naglasio životno važnu nužnost po SAD – sprječavanje njemačko-ruskog savezništva. I te se riječi nikada ne smiju zaboraviti. One jednako ukazuju na svu brutalnost i pragmatičnost američke vanjske politike kada su njezini interesi u pitanju, ali isto tako i na svu bijedu položaja današnje Europske unije kada je u pitanju zaštita njezinih vitalnih političkih, gospodarskih, energetskih, sigurnosnih i svih drugih interesa, kao i kronični nedostatak snažnih, autoritativnih državnika u njezinim ključnim članicama.
Međutim, ta riskantna američka vanjskopolitička strategija prema Europi sada se Washingtonu itekako može obiti o glavu. Paradoks situacije ogleda se u tome, da mu i sada vladajuća neoliberalna politička elita u Bruxellesu i ključnim državama članicama Unije okreće leđa, a spomenute, i vrlo vjerojatne promjene nakon EU izbora slijedeće godine, umjesto SAD-u odanih političkih snaga, na vladajuću scenu mogu dovesti i Rusiji vrlo sklone političke opcije i njihove lidere. Osim toga, ne zaboravimo: 31.12.2019.g. ističe veliki dugoročni ugovor s Rusijom o tranzitu ruskog plina u EU kroz Ukrajinu, a novog sporazuma još nema na vidiku. EU, zbog svog nejedinstva, vrlo lako može postati posve disfunkcionalna, što će dovesti do nužnosti povratka samostalnom odlučivanju njezinih članica o bitnim i egzistencijalnim pitanjima, kakvi su energetika i sigurnost, a onda i parcijalnim interesima u svezi gospodarskih odnosa s Rusijom, Iranom, Kinom, Turskom…
I da se vratimo na početak: čini se kako je kancelarka Merkel svega ovoga itekako svjesna. Njeni najnoviji potezi ukazuju na to: ona se iznova zbližava s Turskom; Ankari, u uvjetima njezinog oštrog sukoba s Washingtonom, Berlin sada nudi gospodarsku pomoć; kancelarka je jučer de facto podržala ruske vojne i političke akcije u Siriji (usprkos oštrom američkom protivljenju) i najavila nastavak njihovog usuglašavanja s Turskom i Rusijom. A kakav dogovor Salvini sada najavljuje s Njemačkom, još nije poznato.
Međutim, ono što sam ne jednom naglašavao, nepromišljena američka vanjska politika poput bumeranga se može vratiti i udariti po vitalnim američkim političkim, gospodarskim i sigurnosnim interesima, na onim mjestima na kojima se to nikada nije moglo očekivati. Sada je samo pitanje, hoće li SAD, u razvoju takvog scenarija, za sobom pokušati povući čitavi svijet. Jedan od indikatora i odgovora na to pitanje je i sadašnja rastuća američko-ruska napetost po pitanju Sirije, gdje je posve vidljivo kako Rusija ne namjerava odstupiti ili iznova ići u susret Trumpu zbog njegovog teškog unutarpolitičkog položaja. Moskva Trumpu govori otovreno: PR više nije bitan isključivo za američke političare i njihov utjecaj na svoj elektorat i opstanak na vlasti. PR je sada potreban i ruskom državnom vrhu jer ta zemlja više nije SSSR u kojem je partija vedrila i oblačila, a narod modificirala i preparirala kako joj se htjelo. Neprestani Putinovi ustupci Trumpu prije ili kasnije negativno bi se odrazili i na njegovu popularnost u zemlji (o tome već i svjedoče različite izjave i komentari na ruskim društvenim mrežama), u kojoj ne manjka niti ruskih političkih „jastrebova“. Moskva Trumpu sada jednostavno kaže: mi smo spremni na dogovor ali ne možemo pokrivati Vašu unutarnju slabost na svoju štetu unedogled. Jer Rusiji se od dolaska Trumpa na vlast sankcijska kliješta sve više stežu oko vrata, a odnosi između dviju zemlja nikada nisu bili gori nego što su sada – u vrijeme vladavine Trumpa – „velikog ruskog prijatelja“.
Dakle, svakoj igri prije ili kasnije dođe kraj, pa tako i Trump-Putinovoj „političkoj idili“, koja egzistira još samo u glavama njegovih domaćih protivnika, liberalnih demokrata, koji se do današnjeg dana ne mire s teškim i neočekivanim porazom od tog „hodajućeg carstva poroka“ – kako su Trumpa postojano prikazivali njima odani mediji u predizbornoj kampanji, ne davajući mu ni minimalne šanse za uspjeh.
geopolitika
Njemačka kancelarka Angela Merkel ove je godine preživjela prvo veliko iskušenje kroz sučeljavanje s vođom njenog najvećeg koalicijskog partnera u vladi (stranke CSU), Horstom Seehoferom, vezano uz njegovo suprostavljanje državnoj migracijskoj politici, čije je oličenje i kreator bila upravo savezna kancelarka.
Ali Angela Merkel utjelovljenje je i interesa njemačkog krupnog kapitala. A on se, odnedavno, skupa s njom, otvoreno homogenizirao po pitanju zaštite njemačkih nacionalnih interesa, što kancelarki daje novu šansu za ostanak na vlasti. Njen tvrdi stav po pitanju sadašnje američke administarcije na čelu s Donaldom Trumpom glede projekta „Sjeverni tok 2“ i nedavni vrlo srdačan summit s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom u Berlinu, samo svjedoče o namjerama kancelarke za očuvanje svoje vlasti. A čini se da u tome uspjeva, jer je njemačkim građanima već dosta i Trumpa i „rata“ s Rusijom za koju svi ionako dobro znaju kako im ni u čemu ne prestavlja opasnost, a onda i sankcija, trgovinskih ratova i mnogo čega ostalog što se Berlinu nameće s druge strane Atlantika. Zato je kancelarki nužna politička pobjeda, a skupa s njom i njemčkoj političkoj i gospodarskoj eliti. Međutim, paradoksalno, jedno „oružje“ koje je sama iskovala, sada bi ju moglo skupo stajati – liberalna migrantska politika. Angeli Merkel na ruku nikako ne idu prošlotjedni veliki prosvjedi u gradu Chemnitzu na istoku Njemačke, zbog kojih ona nastavlja gubiti popularnost, a veliki dio Europske unije već se ionalo umorio od Berlina koji svima nameće svoju politiku.
Nedavno su se u Milanu sastali zamjenik talijanskog premijera Matteo Salvini i mađarski predsjednik Viktor Orban, kako bi razradili zajedničku strategiju za zaustavljanje otvorene migracije u Europsku uniju. Italija želi zatvoriti granice, a migrante koji se sada u njoj nalaze raseliti po čitavoj Europi. U tom se smislu Italija i Mađarska sukobljavaju samo utoliko što se Budimpešta protivi prijamu makar i jednog jedinog migranta na mađarski teritorij. Međutim, dvojica snažnih političara imaju zajednički i puno veći, krajnji cilj: zaštititi svoje granice, očuvati kršćanske korijene, vrijednosti, kulturu, kao i nacionalni identitet svojih naroda i zemalja. A tu oni, kada je u pitanju EU i njezine članice, sigurno neće ostati usamljeni. Upravo zato Salvini i poziva na osnivanje „Lige liga“, aludirajući na svoju stranku „Liga“ koja u koaliciji s krajnje euroskeptičnom strankom „Pokret pet zvijezda“ (vodi je zamjenik premijera Luigi Di Maio) tvori sadašnju talijanski vladu. I ne samo da je tvori: „Liga“ je sa 17% osvojenih glasova na izborima u ožujku (Pokret pet zvijezda je osvojio 37%), sada porasla na velikih – preko 30% potpore talijanske javnosti. A ta će tendencija samo rasti. Salvinijevo preimenovanje svoje stranke u stranku „Vratiti Italiji prijašnju veličinu“ ukazuje na njegovu političku genijalnost iz koje proizlazi činjenica kako talijanska politika više nikada neće biti ista. A sve to, uz eventualni nastavak sukobljavanja po migrantskoj politici na razini EU, Salviniju daje opravdani razlog za vjeru u veliki uspjeh na EU parlamentarnim izborima koji se održavaju slijedeće godine.
Na spomenutom sastanku Salvini-Orban, dvojica političara dogovorili su se učiniti sve moguće za pooštravanje migracijske politike EU. Ali na sastanku se moglo čuti i još nešto: Salvini je izjavio kako je Italija bliska sklapanju sporazuma s Njemačkom. A taj bi sporazum mogao dovesti do još nečga, što bi se moglo izraziti rečenicom „Vratiti Europi prijašnju veličinu“!
Pa iako se Salvini i Di Maio, kao koalicijski partneri ne slažu u svemu, a pojedini europski mediji upravo to naglašavaju, potencirajući njihova razmimoilaženja, pravo je stanje posve drukčije: oba talijanska vodeća političara dijele identične stavove kada je u pitanju suprostavljanje Bruxellesu u odnosu na njegov program mjera oštre ekonomije i štednje, koju politiku smatraju otvorenom prijetnjom talijanskom gospodarstvu i talijanskoj kulturi. A taj se EU program ne razlikuje od onog koji je nametnut Grčkoj i koji iznova urušava Argentinu, čija je valuta potonula prošloga tjedna. Obojica talijanskih vodećih političara vjeruje, kako je val populizma, koji je zahvatio Europu, puno više od obične i kratkotrajne histerije ksenofobičnih radikala, koja se mora završiti suzama, neredima, ratovima, kako to gotovo da priželjkuju liberalni mediji s obje strane Atlantika. I u tome su u potpunosti u pravu jer tu se, u velikoj većini slučajeva ne radi ni o kakvim radikalima, nacistima, fašistima, već običnim ljudima, potpuno svjesnim velikih promjena na loše u njihovim društvima, zbog kojih opravdano podižu svoj glas.
A Salvinijevo i Orbanovo stvaranje platforme za reformiranje EU iznutra upravo se i temelji na osjećaju goleme energije ne samo njihovih naroda, već i onih drugih, diljem EU. Njihov je krajnji cilj dovesti na vlast u Bruxellesu one političke snage koje će dijeliti njihove stavove i vrijednosti, a među kojima više definitivno neće biti mjesta za Jean-Claude Junckera i njegove istomišljenike. Dvojica vođa, temeljem slabe kancelarke Merkel, sada direktno udaraju na francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, smatrajući ga svojim glavnim neprijateljem. Pri tom je njihov protuimigrantski savez samo čvrsta, ali i vrlo uvjerljiva maska za puno šire interese koji se iza svega ovoga kriju. A oni u sebe uključuju i pokušaj privlačenja u novi savez i Višegradske skupine i Austrije i njemačke krajnje desne stranke „Alternativa za Njemačku“ (AfD).
I u svemu ovome kaosu, za koji nitko sa sigurnošću ne može reći u što će se pretvoriti (ovdje treba i podsjetiti na ono što se često zaboravlja, a to su stavovi pojedinih istaknutih „Ligaša“ koji zagovaraju reviziju granica s Hrvatskom i Slovenijom, i vraćanje Italiji „njezinih povijesnih teritorija“. Uostalom, sintagma „Vratimo Italiji prijašnju veličinu“ vrlo je rastezljiv, ali i opasan pojam ukoliko ga pojedine ekstremističke grupacije fašističkog predznaka krivo shvate!), kriju se i brojni interesi najvećih globalnih igrača. Dovoljno je podsjetiti da je Višegradska skupina većinski čvrsto naslonjena na Washington i njegove interese na europskom tlu, ali i da pri tom Viktor Orban ima itekako dobre odnose s Moskvom i osobno s Putinom. Vrlo slično je i s Austrijom, čija današnja vlada ima vrlo kooperativan pristup Rusiji, a sve kritičniji prema SAD-u. Što se tiče Salvinija, on i njegova Liga prije izbora javno su se zalagali za ukidanje proturuskih sankcija i reanimaciju predsankcijskog strateškog partnerstva s Rusijom. A na tako davno, Trump je u Washingtonu, u razgovoru s talijanskim premijerom Giuseppeom Conteom ukazao na malo „prevelike“ simpatije koje Mateo Salvini gaji prema Rusiji. I ono najvažnije, „Alternativa za Njemačku“, kojoj sada iznova raste popularnost nakon prošlotjednih nereda na istoku Njemačke i koja će sigurno osvojiti mandate u Europskom parlamentu (zbog čega je „džoker u rukavu“ Salvinija i Orbana), ima itekako snažnu sklonost prema Putinu i ruskoj politici uopće. AfD sada ima oko 18% glasova na nacionalnoj razini, a njena popularnost ubrzano raste i u Bavarskoj, tradicionalnom uporištu glavnih koalicijskih partnera kancelarke Merkel – CSU-a. I upravo je to velika opasnost za Merkel. Zapravo AfD je nadjačala i njemačkog političkog mastadonta – SPD, koji, kao i čitava europska socijaldemokracija, proživljava duboku krizu, a negdje, nerijetko, i pravu agoniju. Socijaldemokracija u Europi je mrtva, već sam ranije ustvrdio u svom intervjuu hrvatskom nacionalnom tjedniku “7Dnevno“ u ožujku ove godine (http://www.7dnevno.hr/geopolitika/intervju-sa-zoranom-meterom-europska-socijal-demokracija-mrtva-svijet-je-na-pragu-nove-ere/).
Socijademokracija nije ispunila očekivanja i povijesni zadatak koji je pred sebe postavila, kada se formirala na posljeratnoj europskoj političkoj sceni (uglavnom kao protuteža rastućem utjecaju komunističkih stranaka sovjetskoga tipa). Ona se sada guši u obilju svoje prljavštine, nastale simbiozom s onima kojima se formalno trebala suprostavljati – nositeljima neoliberalnog i divljeg kapitalizma, posve neosjetljivog za interese malih, običnih ljudi. Umjesto svoje socijalne uloge na političkoj sceni, europski socijaldemokrati bavili su se primarno nametanjem čudnih i stranih ideologija, osmišljenih i kreiranih upravo od strane tih istih neoliberalnih, kapitalističkih krugova, čiji su identitet na kraju i poprimili i time se osudili na političku propast (sličnost s hrvatskim SDP-om nije ni malo slučajna, a ta će stranka u konačnici jednako tako i završiti).
A svi ovi burni politički procesi i sigurnosni izazovi koji su zahvatili Europu, a kojima je, osim Trumpa sada, njoj već ranije prijetio i ugledni američki analitičar George Friedman, osnivač privatne obavještajne službe „Stratfor“ čije usluge nerijetko koriste i američke administracije (zovu je još i „CIA u sjeni“), mogu sve strane u ovoj „velikoj igri“ jako skupo koštati. Podsjetimo, Friedman je još 2015.g., u vrijeme Obamine administracije, javno, na sigurnosnom forumu u Chichagu, najavljivao nužnost prolijevanja europske krvi i američkog pokretanja „ratova nižeg intenziteta“ na europskom tlu, kako bi SAD ostale jedini jamac europske sigurnosti(!) i očuvale svoju globalnu dominaciju! Pritom je naglasio životno važnu nužnost po SAD – sprječavanje njemačko-ruskog savezništva. I te se riječi nikada ne smiju zaboraviti. One jednako ukazuju na svu brutalnost i pragmatičnost američke vanjske politike kada su njezini interesi u pitanju, ali isto tako i na svu bijedu položaja današnje Europske unije kada je u pitanju zaštita njezinih vitalnih političkih, gospodarskih, energetskih, sigurnosnih i svih drugih interesa, kao i kronični nedostatak snažnih, autoritativnih državnika u njezinim ključnim članicama.
Međutim, ta riskantna američka vanjskopolitička strategija prema Europi sada se Washingtonu itekako može obiti o glavu. Paradoks situacije ogleda se u tome, da mu i sada vladajuća neoliberalna politička elita u Bruxellesu i ključnim državama članicama Unije okreće leđa, a spomenute, i vrlo vjerojatne promjene nakon EU izbora slijedeće godine, umjesto SAD-u odanih političkih snaga, na vladajuću scenu mogu dovesti i Rusiji vrlo sklone političke opcije i njihove lidere. Osim toga, ne zaboravimo: 31.12.2019.g. ističe veliki dugoročni ugovor s Rusijom o tranzitu ruskog plina u EU kroz Ukrajinu, a novog sporazuma još nema na vidiku. EU, zbog svog nejedinstva, vrlo lako može postati posve disfunkcionalna, što će dovesti do nužnosti povratka samostalnom odlučivanju njezinih članica o bitnim i egzistencijalnim pitanjima, kakvi su energetika i sigurnost, a onda i parcijalnim interesima u svezi gospodarskih odnosa s Rusijom, Iranom, Kinom, Turskom…
I da se vratimo na početak: čini se kako je kancelarka Merkel svega ovoga itekako svjesna. Njeni najnoviji potezi ukazuju na to: ona se iznova zbližava s Turskom; Ankari, u uvjetima njezinog oštrog sukoba s Washingtonom, Berlin sada nudi gospodarsku pomoć; kancelarka je jučer de facto podržala ruske vojne i političke akcije u Siriji (usprkos oštrom američkom protivljenju) i najavila nastavak njihovog usuglašavanja s Turskom i Rusijom. A kakav dogovor Salvini sada najavljuje s Njemačkom, još nije poznato.
Međutim, ono što sam ne jednom naglašavao, nepromišljena američka vanjska politika poput bumeranga se može vratiti i udariti po vitalnim američkim političkim, gospodarskim i sigurnosnim interesima, na onim mjestima na kojima se to nikada nije moglo očekivati. Sada je samo pitanje, hoće li SAD, u razvoju takvog scenarija, za sobom pokušati povući čitavi svijet. Jedan od indikatora i odgovora na to pitanje je i sadašnja rastuća američko-ruska napetost po pitanju Sirije, gdje je posve vidljivo kako Rusija ne namjerava odstupiti ili iznova ići u susret Trumpu zbog njegovog teškog unutarpolitičkog položaja. Moskva Trumpu govori otovreno: PR više nije bitan isključivo za američke političare i njihov utjecaj na svoj elektorat i opstanak na vlasti. PR je sada potreban i ruskom državnom vrhu jer ta zemlja više nije SSSR u kojem je partija vedrila i oblačila, a narod modificirala i preparirala kako joj se htjelo. Neprestani Putinovi ustupci Trumpu prije ili kasnije negativno bi se odrazili i na njegovu popularnost u zemlji (o tome već i svjedoče različite izjave i komentari na ruskim društvenim mrežama), u kojoj ne manjka niti ruskih političkih „jastrebova“. Moskva Trumpu sada jednostavno kaže: mi smo spremni na dogovor ali ne možemo pokrivati Vašu unutarnju slabost na svoju štetu unedogled. Jer Rusiji se od dolaska Trumpa na vlast sankcijska kliješta sve više stežu oko vrata, a odnosi između dviju zemlja nikada nisu bili gori nego što su sada – u vrijeme vladavine Trumpa – „velikog ruskog prijatelja“.
Dakle, svakoj igri prije ili kasnije dođe kraj, pa tako i Trump-Putinovoj „političkoj idili“, koja egzistira još samo u glavama njegovih domaćih protivnika, liberalnih demokrata, koji se do današnjeg dana ne mire s teškim i neočekivanim porazom od tog „hodajućeg carstva poroka“ – kako su Trumpa postojano prikazivali njima odani mediji u predizbornoj kampanji, ne davajući mu ni minimalne šanse za uspjeh.
geopolitika
