Pogledajmo mi u Hrvatskoj, a to se može vidjeti i drugdje u Europi i svijetu – što sve imamo u svojim domovima i čije je to što imamo proizvodnje? Vrlo brzo ćemo shvatiti kako su brojni predmeti kojima smo okruženi kineski. Američkih nemamo, ili ih imamo vrlo malo. I to je činjenica od koje i Europa i svijet ne mogu pobjeći ma koliko htjeli

Američka administracija je početkom travnja uvela sveobuhvatne carine na proizvode iz Kine u iznosu od golemih 145%. Ali kao da i to nije dovoljno, ovih dana ona prijeti i dodatnim carinama toj zemlji u iznosu od vrtoglavih 245% ukoliko Peking uskoro ne zatraži pregovore o međusobnoj trgovini, odnosno ne odustane od svojih „recipročnih“ mjera i uvođenja carina na sve američke proizvode u iznosu od 125% (o ostalim kineskim protumjerama više malo kasnije u tekstu).

Međutim, s Kinom se tako ne razgovara, barem ne u trenutačnoj – nikad složenijoj globalnoj geopolitičkoj situaciji u kojoj se svako „saginjanje“ ili težnja za kompromisom pod utjecajem pritiska suprotstavljene strane smatra znakom slabosti pa i poraza. Percepcija poražene strane u Trumpovom pokrenutom trgovinskom ratu najmanje je što Kini u ovom trenutku treba, dok želi riješiti sporove vezane uz svoje nacionalne interese na jugoistoku Azije. Jer kao što je od pamtivijeka poznato – svi uvažavaju jedino silu, dok se slabog i poraženog klone kao vrag tamjana. 

 

 

 

Svejedno je koliko će dalje rasti carine, jer međusobna trgovina je ionako postala nemoguća

Zapravo Kini je svejedno bile američke carine na 145 ili na 500 posto, jer i ekonomisti sa završenom srednjom školom dobro znaju da je u takvim uvjetima kakvi su sada nemoguća bilo kakva međusobna trgovina jer je neisplativa. Štoviše, Peking dobro shvaća i vrlo složen položaj u kojem se našao i sam Donald Trump u kontekstu nametnutih carina koja destruktivno udaraju i po američkim burzama tj. gospodarstvu, i po građanima – uključujući i njegove vjerne birače kojima je prije izbora govorio kako će Ameriku opet učiniti velikom i snažnom – zemljom koje će se čitav svijet bojati i koju će opet uvažavati.

Možda će to tako jednom i biti, ali do tada će Amerikanci morati preživjeti i visoku inflaciju, i gubitak radnih mjesta i nedostatak određenih proizvoda kojih su do carinskog rata s Kinom bili prepuni tamošnji supermarketi. Jer reindustrijalizacija SAD-a kojoj kao krajnjem cilju teži Trump i što bi trebalo Ameriku učiniti samodostatnom u svim strateškim područjima što jedino i jamči dugoročni status velesile – mora početi gotovo od nule. Moraju se vratiti, i u SAD-u proizvodne pogone otvoriti brojne američke globalne kompanije što neće biti lako, jer je američka radna snaga i nedostatna i preskupa, a Trump mrzi nekontrolirani i ilegalni ulazak migranata u zemlju. Ali čak da se takav proces njihovog ulaska nekim čudom i nastavi, problem za američku radnu snagu kod visokotehnoloških tvrtki je nedostatak stručnog kadra. Posebno onog inženjerskog, jer Amerikanci odavno ne proizvode ni približno onoliko koliko su to nekad davno činili – čeličane su devastirane, samo jedno jedino brodogradilište u SAD-u danas proizvodi brodove, uključujući i one vojne i td., i td.

Globalizacija i jeftina radna snaga u siromašnim zemljama učinile su svoje – devastirale domaću proizvodnju i umjesto nje generirale uslužne djelatnosti i financijske „mjehuriće sapunice“ – koji nisu utemeljeni ni na čemu realnom, čvrstom, već samo na burzovnim mešetarenjima i pravilima igre koja na „bojnom polju“ nameću krupni financijski igrači. Sva krhkost ne samo američke, već i ukupne zapadne ekonomije temeljene na uslužnom sektoru kao izrazito dominantnom u odnosu na primarni – proizvodni, vidljiva je upravo proteklih nekoliko godina. Istodobno industrijske sile, poput Kine, Indije i Rusije, koliko god ta proizvodnja možda i ne bila tehnološki sofisticirana „po zadnjem kroju“ – pokazale su žilavost, otpornost na krizu i rast BDP-a (u slučaju Rusije čak i u nemogućim uvjetima sveobuhvatnih i povijesno neviđenih zapadnih sankcija), dok gotovo sve zapadne zemlje istodobno plešu ili na samom rubu recesije ili se u njoj već nalaze – poput Njemačke, kojoj prijeti i treća uzastopna godina recesije.

Peking također ne može ne uočiti i činjenicu da je Trump nakon nedavnog masovnog bunta američkih građana diljem SAD-a bio primoran privremeno stopirati primjenu protukineskih carina na određene tehnološke proizvode iz te zemlje – poput pametnih telefona i laptopova, čije su cijene prije toga poletjele u nebo i čiji bi nedostatak jednostavno bilo nemoguće kompenzirati vlastitim proizvodima ili uvozom iz drugih zemalja.

Trump protiv Kine nije pokrenuo carinski, već trgovinski rat

Drugim riječima, a s obzirom da je u uvjetima gore navedenih enormno visokih carina međusobna trgovina nemoguća, Trump je protiv Kine zapravo pokrenuo ne carinski, već trgovinski rat. Jer nemoguće je kako on i njegovi savjetnici ne znaju da u uvjetima spomenute geopolitičke situacije u svijetu, i ništa manje, u uvjetima postojanih verbalnih uvreda koje se iz njegove administracije i Trumpa osobno odašilju prema Kini i njenom državnom vodstvu na gotovo dnevnoj razini, nemoguće očekivati ono što on navodno već tjednima očekuje – da će ga kineski vođa Xi Jinping nazvati i predložiti pregovore. Trump to, prema mom mišljenju niti ne želi, jer bi u suprotnom slao pristojnije signale. Trumpu treba trgovinski rat s Kinom da je izolira od svijeta (o tome nešto više kasnije), a ako to ne urodi plodom – moguć je i onaj puno opasniji scenarij – oružani.

Zato je sve ovo što Trump radi, prema mom miljenju, duboko osmišljen potez u smislu želje za ostvarivanjem konačnog cilja – pune američke trgovinske i svake druge globalne dominacije u 21. stoljeću. Međutim, koliko je on bio uspješno osmišljen u smislu predviđanja razornih posljedica koje će pogoditi i američku ekonomiju i standard njenih građana nisam toliko siguran, a što se vidi i iz pojedinih Trumpovih poteza reterirajućeg karaktera. Prije svega navedenog izuzeća carinjenja novim mega-tarifama pojedinih kineskih visokotehnoloških proizvoda koju su i potaknuli „revoluciju“ na ulicama brojnih američkih gradova.

Ali tu nisu prestale sve Trumpove nevolje, jer Kina je uvela i niz drugih po SAD bolnih protumjera. Osim carina od 125% na sav američki uvoz u Kinu i pri čemu, poput naknadno Trumpa, nije stopirala svoje carine za određene američke proizvode popularne u Kini, Peking je ograničio ili zabranio izvoz svojih rijetkih zemljinih elemenata nužnih za proizvodnju visokotehnoloških proizvoda, a Kina raspolaže s čak 90% ukupnih svjetskih prerađenih rijetkih zemljinih minerala; ranije je već ograničio uvoz američkog ukapljenog plina (LNG); zabranio je kineskim zračnim prijevoznicima kupnju interkontinentalnih lajnera Boeing kao i komponenti za njihov remont (Kina je bila uvjerljivo najveći kupac zrakoplova ove američke mega-kompanije) pa se ne može isključiti da bi se Kina mogla preorijentirati na kupnju zrakoplova francuskog Airbusa – najvećeg Boeingovog globalnog konkurenta; Kina sada snažno udara i na američki poljoprivredni sektor s obzirom da je bila velika uvoznica američkih žitarica – soje, kukuruza, pšenice, ali govedine i piletine. Sve je to sada ili stopirano ili znatno smanjeno.

Da se Peking ozbiljno pripremao za Trumpov trgovinski rat svjedoči i podatak britanskog Financial Timesa da je još od 2023. g. Kina spomenute poljoprivredne proizvode najviše počela uvoziti iz Brazila, dok je uvoz istih iz SAD-a koji je do tada bio dominantan počeo ubrzanom dinamikom padati. Najnoviji Trumpovi potezi mogli bi dovesti i do potpunog prekida uvoza što bi bio novi težak udarac za američke farmere, prije svega one na Srednjem zapadu koji i jesu tradicionalni Trumpovi birači.

I još jedna vijest koja je prispjela u vrijeme pisanja ovog teksta: Kina je smanjila uvoz američke nafe za čak 90%! Zanimljivo je gdje je, između ostalog, pronašla alternativu za nju i u koju je zemlju zato usmjerila svoje tankere – u Kanadu! Onu istu koja je pod udarima Trumpovog carinskog pritiska morala zaustaviti izvoz nafte u SAD.

Jasno je, dakle, da se Kina, za razliku od prvog Trumpovog mandata (2017. do 2021.) kada je bila šokirana njegovim tadašnjim pokretanjem carinskog rata – čak i puno blažim nego što je ovaj sadašnji – ovog puta ozbiljno pripremila za, rekao bih aktivnu obranu, jer Peking istinski ne želi ovaj rat. Štoviše, Xi Jinping je sve do ovih novih Trumpovih carina javno pozivao američku stranu na pokretanje dijaloga – ali s pozicije uvažavanja obostranih interesa i pozitivno ozračja bez javni uvreda i blaćenja suprotne strane. Sada je pokretanje takvih pregovora postalo kudikamo teže.

Trump poziva Amerikance na strpljivost

U međuvremenu Trump boli koje zbog carina sada pritišću Amerikance uspoređuje s porođajnim mukama nakon kojih SAD-u predstoji svijetla budućnost. Građani zato trebaju biti strpljivi i stisnuti zube – smatra on.

Međutim, koliko su razmaženi Amerikanci, koje geopolitičke igre velikih sila ne zanimaju niti se u njih previše razumiju već ih zanima isključivo stanje u njihovim lisnicama, sposobni pokazati nužnu čvrstoću – i to onu dugoročnu – prosudite sami. S Kinezima je pak stvar po tom pitanju puno jasnija i po vlasti u Pekingu daleko jednostavnija. Kineski građani su se već u velikoj mjeri psihološki pripremili za dugotrajne nevolje i potpuno homogenizirali uz svog vođu Xi Jinpinga dajući mu punu potporu. Istodobno vlada u propagandnom smislu vješto prebacuje sve nevolje u kineskom gospodarstvu koje su bile prisutne prije uvođenja Trumpovih carina na Sjedinjene Države, što pak pojačava ionako tradicionalno dovoljno prisutan antiamerikanizam kineskih građana.

Kako ih uvjerava njihov državni vrh, Kinezi danas – možda i više nego ikad – smatraju kako je njihova zemlja „na pravoj strani povijesti“ – a posebno u odnosu na Trumpov carinski rat kojeg osuđuje gotovo čitav svijet jer uzrokuje kaotično stanje i neizvjesnost. I tu se najbolje vidi spremnost na moguće dugoročno strpljenje i trpljenje, za razliku od američkih građana – vičnim visokom standardu i sigurnosti.

Zato u čitavoj ovoj situaciji Trumpov položaj, kojeg je sam „zakuhao“ – ne izgleda nimalo ugodno. Međutim, kaotična vladavina možda nije nužno i neželjen produkt, već smišljen. Politika stvaranja kaosa zbunjuje i suparnike, ali i omogućuje vođama koje se politikom kaosa služe za traženje dodatnih ovlasti koje inače ne mogu dobiti. Jer opasna vremena takve ovlasti jednostavno traže. Ljudi tada traže brze i odlučne poteze svojih vođa, bez potrebe vječnog obrazlaganja i traženja dozvola od strane zakonodavne vlasti odnosno parlamenta što može trajati unedogled, poglavito kada nema političkoj jedinstva a to je u pravilu gotovo uvijek u demokratskim i pluralističkim društvima.  U tom smislu Xiju Jinpingu je puno lakše i djelovati i donositi ključne odluke nego Trumpu kojemu i ubrzano pada popularnost, pri čemu mora voditi računa i o rejtingu svoje Republikanske stranke, kojoj već ujesen iduće godine predstoje važni izbori za Kongres. Ako budu poraženi Trumpu će biti puno teže provoditi zacrtane politike.

Trump dijeli svijet na Kinu i „ostatak“

Smatram kako postoji mogućnost da je čitavu ovu kaotičnu igru s carinama Trump namjerno učinio takvom. Sada taj kaos izgleda otprilike ovako: Trump danas javno objavi neku svoju odluku (npr. o visini carina), a sutra ujutro netko drugi sjedne za kompjutor u Bijeloj kući i javno obznani kako se prethodna odluka mijenja i uvodi nešto drugo. Slijedeće jutro netko treći se u Bijeloj kući ustane ranije od drugih pa obznani svoju verziju prvotne odluke i tako u nedogled.

U takvom se kaosu koji dolazi iz vrha najjače sile svijeta nitko u svijetu ne može snaći niti predvidjeti daljnji tijek događaja. To onda uzrokuje nelagodu  i nemoć u pronalaženju odgovora, a naposljetku i strah od onoga čime sav taj kaos može rezultirati. Upravo je strah glavna emocija na koju računa Trump kada je riječ o vođama svjetskih zemalja.

Nakon što ih je najprije paralizirao objavom o uvođenju visokih carina na globalnoj razini, što je uključivalo i američke najbliže saveznike, Trump im je za dva dana ponudio „analgetik“ stopiravši primjenu visokih carinskih stopa na tri mjeseca, a u međuvremenu im ostavio svoje prvotno određene minimalne – od 10 posto. To je učinio za sve zemlje svijeta s izuzetkom Kine!

Naravno, nije prošlo ni nekoliko sati od dobivenog „analgetika“, a već su Bijelu kuću zasuli telefonski pozivi sa svih strana svijeta (osim naravno iz Kine, ali i Rusije kojoj Trump nije niti uveo nikakve dodatne carine obrazlažući to riječima da SAD ionako ne trguje s Rusijom zbog ranije uvedenih sankcija pa se i nema što cariniti iako to baš i nije posve točno ali u glavnini ipak jest). U tim se pozivima izražavala iznenada probuđena spremnost, navodno od 75 država (od ukupno 193 koliko ih prema podacima UN-a postoji u svijetu), za početak bilateralnih pregovora sa SAD-om o uređivanju međusobne trgovine. Kako je sam Trump potom pobjedonosno kazao, sve one sada čekaju u redu za početak pregovora, a što bi moglo trajati nekoliko mjeseci – negdje do srpnja ove godine.

Jedna od zemalja koja je sada prva počela trgovinske pregovore sa SAD-om je najveći američki azijski saveznik – Japan, prethodno smrtno ustrašen američkim visokim carinama, a posebno onima koji bi devastirali japansku automobilsku industriju – uvelike izvozno orijentiranu na američko tržište s obzirom na brojne proizvodne pogone čuvenih japanskih automobilskih tvrtki u Meksiku (jeftina proizvodnja, blizina američkog tržišta).  Prvi krug tih pregovora završio je prošloga tjedna, a uskoro se očekuje i drugi.

Kako god bilo jedno je sigurno: Trump će od Japana dobiti sve ono što je tražio. I ne samo old njega! Mislim da će identično Japanu postupiti i Europska unija i da će jednako tako i proći. Naime, odmah po primanju spomenutog Trumpovog „analgetika“ „ratnički duhovi“ u Europi prema Trumpu su splasnuli – gotovo iščezli. Prihvatit će Europa na kraju sve što od nje Trump zatraži ne samo po pitanju međusobne trgovine, već i završetka ukrajinskog rata što upravo dogovara s ruskim vođom Vladimirom Putinom.

Drugim riječima, utjerivanjem straha u kosti na globalnoj razini, Trump namjerava podijeliti svijet na Kinu i „ostatak svijeta“. S ovim potonjim ne samo što namjerava regulirati međusobnu trgovinu, već ključne zemlje primorati i na odustajanje od kupovine kineskih proizvoda s ciljem pokušaja postupne trgovinske izolacije Kine na međunarodnoj razini. Stoga sam vrlo skeptičan da će se jedna Francuska usuditi sa svojim Airbusom nadomjestiti Kiini odustajanje od kupnje onih Boeingovih ma koliko to bio poslovno Bogom dana prilika za francusku mega kompaniju.

Ali pričekajmo ipak još s donošenjem konačnih zaključaka. Jer vremena su sve prije nego pogodna za dugoročna predviđanja. Tim prije što više nitko nije u stanju predvidjeti ni što će se na geopolitičkoj ploči svijeta dogoditi sutra.

Prenapuhana priča o globalnom trgovinskom kaosu

Zapravo mislim kako je čitava ova priča o američko-kineskom trgovinskom ratu i posljedičnom globalnom kaosu i trgovinskoj apokalipsi znatno preuveličana i da se takvom namjerno prikazuje.

Evo i zašto!

Američko-kineska trgovinska razmjena prošle je godine iznosila oko 600 milijardi dolara, od čega Kina ima suficit u iznosu od oko dvije trećine što nije važno za ovo što želim reći. Spomenuta razmjena, koliko god velika bila, sada predstavlja svega 2% ukupne međunarodne robne razmjene. Osim toga robna razmjene između SAD.a i Kine ubrzano se smanjuje proteklih godina pa je tako prvi američki trgovinski partner sada već postao Meksiko, a kineski zemlje ASEAN-a (ekonomske zajednice zemalja jugoistočne Azije).

Štoviše, Kina je u međuvremenu, od prvog Trumpovog mandata, uvelike diverzificirala svoj izvoz, ali i uvoz koji više nije dominantan iz SAD-a, o čemu svjedoči i gore u tekstu navedeni primjer velikog povećanja uvoza poljoprivrednih proizvoda iz Brazila. Kineski uvoz iz SAD-a sada je smanjen s ne tako davnih 25, na manje od 15% ukupnog kineskog uvoza, što čini svega 5 posto kineskog BDP-a, a što je nedostatno za bilo kakav katastrofični scenarij po Kinu u slučaju prekida međusobne trgovine.

Dakle, globalna trgovina i dalje će se odvijati neovisno o razvoju američko-kineskih trgovinskih odnosa. Osim u jednom slučaju: da Trump ne krene u riskantno radikalno rješavanje „kineskog problema“ – ono vojnim putom, poput pomorske blokade za kineske trgovačke brodove ključnih morskih tjesnaca kroz koje se odvija glavnina svjetske trgovine. Ali to je onda već jedna posve druga tema jer se više ne odnosi na carinski ili trgovinski rat, koju možemo ostaviti za idući put.

Od jednog važnog pitanja Trump ipak ne može pobjeći?

Koliko god država stajalo u redu za pregovore s Trumpom o reguliranju međusobne trgovine, postoji jedno ključno pitanje od kojeg ni Trump niti one ne mogu izbjeći. Tko je ta zemlja u svijetu koja je sada ili barem srednjoročno u stanju nadomjestiti kineske proizvode, a da bi ih se i SAD-e i „ostatak svijeta“ odmah mogli odreći? Takva zemlja ne postoji i još dugo neće postojati, pa zvale se one i golema Indija, veliki i jeftini Vijetnam, produktivna i poduzetna Koreja ili ne znam kako.

Kolokvijalno rečeno: Trumpu Trumpovo – ali svijet ipak mora jesti.

Mahnita sinofobija tu ništa neće pomoći niti je poštena. Kinezi jednostavno rade ono što najbolje znaju – proizvode i trguju! Tko je, uostalom,  „ostatku svijeta“ – prije svega onom na zapadu, zabranio da čini to isto? Zapad je sve to sam zakuhao zbog gramzivosti njegovih poslovnih elita i globalističkog poretka kojeg je ustrojio u svrhu enormnog povećanja svog profita na račun tuđeg siromaštva, tuđih prirodnih bogatstava i tuđe jeftine radne snage. Prije ili kasnije sve je to moralo doći na naplatu, jer razvoj društava je nezadrživ, pa tako i onih siromašnih. Negdje je on brži zbog veće tehnološke razvijenosti, a negdje je sporiji. Napredak čovječanstva, kao i život – uvijek će pronalaziti svoj put.

Hoćemo li srušiti Pelješki most jer su ga izgradili Kinezi?

Kao svojevrsni rezime današnje teme: što bismo mi svi mi sada zapravo trebali napraviti? Možda da mi u Hrvatskoj srušimo velebni Pelješki most jer su ga brže, povoljnije i kvalitetnije od drugih koji su sudjelovali u natječaju izgradile kineske tvrtke? Pa da onda još i potpuno „ispravimo povijesnu nepravdu“, pa da izgradnju novog pelješkog mosta na mjestu ovog sadašnjeg ponudimo Amerikancima. Onim  istim koji još uvijek nisu u stanju, nakon više od godinu dana ni ukloniti stari, a kamoli  početi graditi novi važan most u američkom gradu Baltimoreu  na mjestu onog srušenog. U njegov se stup, podsjećam, krajem ožujka prošle godine zabio teretni brod Dali, i potpuno ga srušio. Srušeni most i dalje otežava uplovljavanje i isplovljavanje iz ove, jedne od strateški najvažnijih izvoznih američkih luka.

Općenito, američka prometna infrastruktura, poglavito ona željeznička, u katastrofalnom je stanju, kako je to prošlog tjedna objavio i resorni Ured Bijele kuće, konstatirajući da je ona lošija u odnosu na brojne zemlje svijeta, a što je nedopustivo s obzirom na visoku tehnologiju kojom Sjedinjene Države vladaju i „kojom mogu mijenjati i vrijeme i mjesto“ – kako je rečeno.

Dakle, lako je pljuvati po tuđem ako se imaš hvaliti svojim kao boljim. U slučaju aktualnog Trumpovog pljuvanja po Kini mislim kako ova konstatacija ne bi mogla potvrditi opravdanost tog pljuvanja. I nije za to, ponavljam, krivac ni u Pekingu, ni u komunizmu, ni u nečem desetom, već u gramzivosti zapadnih elita koje su svojom pohlepom devastirali vlastita društva – i u ekonomskom i u moralnom smislu.

I za sam kraj, poslužio bih se jednim zgodnim primjerom. Pogledajmo mi u Hrvatskoj, a to se može vidjeti i drugdje u Europi i svijetu – što sve imamo u svojim domovima i čije je to što imamo proizvodnje? Vrlo brzo ćemo shvatiti kako su brojni predmeti kojima smo okruženi zapravo kineski. Američkih nemamo, ili ih imamo vrlo malo. I to je činjenica od koje i Europa i svijet ne mogu pobjeći ma koliko htjeli.

Naravno, s vremenom se to može i vjerojatno i hoće promijeniti – odnosno donekle će se uravnotežiti brojevi koji su sada dominantno na kineskoj strani. I sama Kina sve više računa na razvijenost svog, unutarnjeg potrošačkog tržišta koje je golemo i za čiji je veći plasman svojih proizvoda nitko ne bi mogao kažnjavati. To naravno ne znači da će se ona bez borbe odreći i onog međunarodnog.

Ali činiti to na način kakav je sada je suludo i s pozicije ekonomskih znanosti. Jer robama se oduvijek trgovalo, i kako se kaže – svaka roba nađe svog kupca. Najvažnije ju je imati.

geopolitika