Sukob i sa saveznicima i sa suparnicima

Američki predsjednički izbori, postizborne turbulencije i, na kraju, inauguracija Joe Bidena za novog predsjednika – toliko su analitički i medijski „prožvakane“ teme, da se oko njih više i nema što novoga reći. Međutim i dalje ostaju neiscrpna inspiracija s obzirom na posve nedokučive posljedice koje će imati i po SAD i svijet u cjelini, o kojima se još uvijek može samo nagađati i koje danas predstavljaju analitički izazov broj jedan – i to kroz dvije perspektive ili dva aspekta:

prvo, s gledišta onih koji epilog spomenute američke trilogije poltronski tj. politički korektno (ili mainstream) promatraju kao konačan trijumf američke demokracije nad radikalizmom i totalitarizmom, nakon kojeg će uslijediti svijetla budućnost i za tu zemlju i za svjetske demokracije u cjelini, naravno – pod vodstvom SAD-a (za razliku od „okorjelih despotija“ pod koje oni zajednički vide prije svega Kinu i Rusiju, a onda i Iran, Venezuelu, Siriju, Sjevernu Koreju, … (bit će takvih i u EU)  – redom „odmetnutih“ zemalja nad kojima Washington nema stvarnu kontrolu, i koje su valjda zato osuđene na civilizacijski neuspjeh i propast). U tom kontekstu oni pozivaju na „konačan obračun“ sa svim ideološkim protivnicima demokracije „Bidenovog“ tipa u SAD-u (s „trumpizmom“ kao novim idiomom za tamošnje konzervativne političke ideje i pokrete iako oni aktivno egzistiraju još desetljećima prije Trumpovog predsjedanja Amerikom) i u svijetu. Drugim riječima radi se o klasičnim moralno-političkim sljedbenicima moćnih neokonzervativaca (neokonsi) unutar obje dominantne američke stranke – Republikanske i Demokratske (za one koji to ne znaju – neokonzervativci nemaju baš ništa zajedničko s klasičnim konzervativizmom, već upravo suprotno – djeluju s pozicija neoliberalnog globalizma, naravno, s Amerikom u glavnoj ulozi) – u političkom, ekonomskom i medijskom prostoru u SAD-u i svijetu, i koji, prema klasičnoj „partijskoj liniji“ stvaraju neprobojni „bedem“ prema svim onima koji im se pokušavaju politički suprotstaviti ili od njih samo drukčije misle. Tu itekako spadaju i oni predstavnici američkog moćnog Big Techa koji proteklih tjedana, olako, u vidu klasične cenzure, skidaju tvitove, fejsove, … ili blokiraju račune ne samo Donaldu Trumpu (dok je još formalno bio i predsjednik), već i svim onim pojedincima, koji, kako to predstavnici Big Techa i njihovih političkih mentora koji ih u takvim rabotama potiču i ohrabruju vole argumentirati: „šire govor mržnje“ ili „zlouporabljuju slobodu govora“. Takvih destruktivnih elemenata, naravno, uvijek i svugdje ima i treba ih sprječavati (ali na zato zakonom propisane načine, kojih, naravno, još uvijek nema te se pod udarom moćnih administratora može naći bilo tko ukoliko im se ne sviđa), ali oni su ipak velika manjina, dok se golema većina ostalih „nepodobnih“ ipak može svesti isključivo u kategoriju slobodnomislećih ljudi, koji razmišljaju drukčije tj. imaju vlastite – isto tako legalne političke i druge stavove – sviđali se oni nekomu ili ne;





i drugo, one koji na američku „trilogiju“ s početka ovog teksta gledaju s pozicije realizma i trezvenog (navijanja lišenog) promišljanja kuda sve ovo što se u SAD-u događalo i još se događa u konačnici vodi. Te je realiste uvijek i zanimljivije pratiti jer, zapravo, predstavljaju istinski glas demokracije i slobode govora, za razliku od monotonih „partijskih poslušnika“ koji ne naprežu vlastiti mozak prema istini i spoznaji, već se radije prepuštaju liniji manjeg otpora i kreću se, biblijski rečeno – širokom i ugodnom stazom koja vodi u propast. A da u tu propast za sobom ne povuku i čitavi svijet, spomenuti realisti (među kojima sam i osobno) trude se sagledavati probleme sa sviju strana i temeljem toga donositi zaključke, kakvi god da jesu.

Za mene je, zato, američka „trilogija“ povijesna prekretnica američke demokracije s još uvijek nepoznatim posljedicama. Ona je ravna onoj od prije 200 godina, kada su Britanci zauzeli i spalili američki Kapitol 1814. godine tijekom rata (1812. – 1814. godine). S tom razlikom da su Kapitol tada razrušili stranci, dok su sada, po prvi put u povijesti, u njega upali i barem ga privremeno „okupirali“ sami Amerikanci tj. nezadovoljni građani.



Krivnja za njihovo nezadovoljstvo leži u klevetanju, napadima i vrijeđanjima pobornika svojih suparnika. Rast polarizacije u Sjedinjenim Državama danas se u velikoj mjeri može pripisati jeziku kojeg koriste političari i suparničke stranke. Nažalost, oporbena „gerila“ jača samo onda kada jedna stranka sebe smatra domoljubom, a svoje protivnike izdajicama. Kada je krajnji cilj uništiti drugu stranu, pošteno je reći i da je demokracija pred slomom.

Upravo se to događa u SAD-u. Pobjednici izbora, demokrati, sada imaju dozvolu da one koji su ušli u Kapitol nazivaju fašistima i kriminalcima . Ali što je s ostatkom od 74 milijuna Amerikanaca koji u Washington nisu došli podržati Trumpa ali iza njega stoje? Jesu li i oni rasisti? Stavljanje svih u kategoriju bijelih supremacista pokazuje kako demokratima nije stalo ni do onih koji su glasali za Trumpa iz drugih razloga, a ne tzv. bjelačkih supremacističkih.

Ako se ovaj “demokratski despotizam” ne promijeni, Bidenova obećanja da će postati predsjednik svih Amerikanaca samo su prazne riječi. Jer „trumpizam“ ne odlazi nigdje – on će ostati u polovici SAD-a i to „razbacano“ po svim njenim dijelovima – ne samo u tzv. ruralnoj (kako to kod nas mnogi pogreršno tumače), već i u izrazito urbanoj Americi – poput Floride, Texasa, … Jer neovisno o tome hoće li sam Trump nastaviti političko djelovanje konzervativizam definitivno ide dalje. U tom smislu, iako sada više nije uputno i „politički korektno“ citirati Trumpa, podsjetit ću na njegovu rečenicu: “Iako ovo označava kraj najvećeg prvog mandata u povijesti (američkih) predsjednika, ovo je samo početak naše borbe da Ameriku ponovno učinimo velikom.”



Što će biti s „ostatkom svijeta“?

Iako je američki državni tajnik Mike Pompeo izjavio kako Amerika nije “banana republika” kako su je sada prozvali simpatizeri Donalda Trumpa, kriza američke demokracije očita je vladama širom svijeta. Svatko tko promatra američko društvo zna kako problem nije ograničen samo na Trumpov populizam u posljednje četiri godine.

Izjava Washingtona o svom vodstvu u globalnoj demokraciji više ne vrijedi iako ga nitko drugi formalno od njega nije preuzeo. To znaju ne samo u „odmetnutim državama“ (s početka teksta), već i u EU, bez obzira na predstojeću obnovu uzdrmanog transatlantskog partnerstva o kojoj svi javno govore i do koje će u određenom smislu doći, ali više nikada u punini američkih strateških očekivanja. Koliko su složeni današnji američki odnosi i sa svojim najbližim saveznicima najbolje govori i vijest pristigla već prvog radnog dana predsjednika Bidena, koji je već u startu uspio snažno udariti na američko-kanadske odnose. Naime, sukladno svojoj uredbi o vraćanju SAD-a u Pariški klimatski sporazum Biden je službeno ukinuo i po Kanadu i njene energetske i nacionalne interese vrlo važan projekt izgradnje  naftovoda „Keystone XL“, vrijedan oko 8 milijardi dolara, koji je trebao povezati kanadska naftonosna područja s američkim sustavom transporta nafte u Nebraski. Bilo je planirano da se dio nafte koristi za američke potrošače, a da se dio izvozi preko terminala na obali Meksičkog zaljeva. Iako je od samog početka taj projekt bio na udaru američkih ekoloških organizacija, kao i pojedinih kongresmena, podržavale su ga sve kanadske vlade. Trenutačni kanadski premijer Justin Trudeau nije krio svoje razočarenje Bidenovom odlukom: „Razočarani smo predsjednikovom odlukom da ispuni svoje ključno obećanje u kampanji vezano uz XL”. Kanadska regija Alberta u startu gubi 1,1 milijardu dolara koju je prošle godine uložila u projekt. Njezin guverner Jason Kenney bio je još otvoreniji, kazavši slijedeće: “Ovo je udarac za gospodarstva Kanade i Alberte. Ovo je uvreda za najvažnijeg saveznika i trgovinskog partnera Sjedinjenih Država već prvog dana nove administracije.“ Podsjetio je da je Bidenov tranzicijski tim prethodno jednostavno odbio sastanak s predstavnicima regije Alberta. “Ne ponaša se tako prema svojim prijateljima”, kazao je, dodavši kako će regionalna vlada proučiti pitanje pravne zaštite, dok bi središnja vlada trebala pokrenuti odgovarajuće sankcije protiv SAD-a. (info: https://www.geopolitika.news/razgovori/komentari/top-tema-z-meter-biden-vec-u-startu-poremetio-americko-kanadske-odnose/)

Danas je uistinu teže voditi Sjedinjene Države, nego, vjerojatno, ikada ranije u povijesti. Unutarnje su podjele goleme, kao i one s najbližim saveznicima. U tom kontekstu, osim s Kanadom, treba podsjetiti i na odnose SAD-a s Njemačkom i Bruxellesom oko ruskog plinovoda Sjeverni tok 2, koji su toliko složeni da im je teško predvidljiv epilog. U igri je ne samo samostalnost odlučivanja EU o svojoj energetskoj politici, već i ukupna agenda Bruxellesa i najvažnijih članica Unije oko strategije stvaranja „globalne EU“ – tj. geopolitički autonomne EU, konkurentne na globalnoj geopolitičkoj pozornici. Do toga je još dug i trnovit put, a plinovod Sjeverni tok 2 samo je jedna od stepenica koje pri tom EU mora proći. Ali vrlo važna „stepenica“ – koja će o mnogo toga u budućnosti govoriti pa i odlučivati. Jer Europskoj uniji ruski plin jednostavno treba i nitko ga u srednjoročnoj budućnosti ne može zamijeniti niti u količinskom niti u smislu sigurnosti opskrbe. O tome ponovo najbolje svjedoči i ova, prilično hladna zima, zbog koje ruski Gazprom proteklih tjedana u EU, ali i u Tursku isporučuje rekordne količine plina (u tom smislu uopće nitko ne postavlja niti spominje politički “škakljiva“ i sada vrlo aktualna pitanja oko Alekseia Navaljnog, koji svoju ulogu „igra“, ali ne samo za interese EU). Pritom američki ali i drugi proizvođači LNG-a svojim brodovljem uopće i ne hitaju prema europskom kopnu, već prema terminalima u Aziji i Dalekom istoku, gdje se zbog hladne zime sada postižu enormne i astronomske cijene ukapljenog plina – od čak 1300 dolara za tisuću m3. Pa što će onda američkim proizvođačima LNG-a europsko tržište sa svojim nižim cijenama (koje Europi omogućuje upravo mogućnost nabave jeftinijeg ruskog plina)? U to se krajem siječnja najbolje uvjerio i hrvatski LNG terminal u Omišlju na otoku Krku, gdje nisu stigla čak tri planirana tankera s ukapljenim plinom, koji su, vjerojatno, promijenili smjer plovidbe i uputili se prema dalekoj Kini.



Kad već spominjemo Rusiju – i u smjeru Moskve politika Joe Bidena neće biti ni malo jednostavna iako je on u svom nedavnom prvom vanjskopolitičkom govoru samouvjereno kazao kako SAD više neće mirno promatrati „rusku agresiju“, „kršenja ljudskih prava“ i što sve ne. Ako neće „mirno“ onda se podrazumijeva da će silom. Ali kakvom to silom osim sankcijskom, jer onu vojnu u startu možemo isključiti? Ali i sankcije su već u velikoj mjeri iscrpljene. Postoji, naravno, mogućnosti i za uvođenje drugih (do njih će vjerojatno i doći) ali tu Washington već mora dobro vagati da pri tom ne ugrozi i svoje interese ali i interese saveznika. Ali već je i sada jasno kako Moskva ne namjerava popustiti i iznova, kako je to bilo 90.-ih godina prošlog stoljeća, te prepustiti Washingtonu slobodu kreiranja njegove globalne vanjske politike i određivanja onoga što su ruski nacionalni interesi. Tim više što je jasno kako nova američka administracija definitivno neće moći resetirati svoje odnose s Kinom u smislu da i ova odustane od svojih razvojnih ciljeva i širenja svog globalnog utjecaja.

Biden, sve i da hoće, to ne može: i sam je, naime, tijekom predsjedničke kampanje od strane Trumpa i republikanaca bio ozbiljno optuživan za obiteljsku poslovnu suradnju s izvjesnom velikom kineskom tvrtkom, pa bi mu bilo kakav pokušaj novog približavanja Pekingu sigurno stvorio probleme slične Trumpovima pri njegovim pokušajima približavanja Rusiji i Putinu (Bidena protivnici ionako zovu „ljubiteljem“ i „miljenikom“ Kine, kao što su Trumpa zvali „ljubiteljem“ Putina i Rusije). Štoviše, takvi epiteti (vjerojatno iznikli iz američke „duboke države“) čelnike SAD-a samo primoravaju na dodatnu oštriju politiku prema zemlji koju navodno „vole“, pa tako američka politika prema Rusiji zapravo nikad nije bila oštrija nego u vrijeme Trumpovog mandata (zato možda i nisu u krivu oni koji smatraju kako „duboka država“ vrlo dobro zna tko u kojem trenutku treba biti na čelu SAD-a s obzirom na američke interese u pojedinom razdoblju,  a da ti odabranici ne bi mogli „iskakati“ iz utvrđenog „kolosjeka“ jer ih se medijskim i političkim linčom, kao i prijetnjama kaznenim progonima, vrlo brzo može staviti u red. I Trump i Biden u tom su smislu u vrlo sličnim položajima).

Radikalizacija američkih odnosa s Moskvom, koju je Biden de facto najavio pozivom na održavanje summita „svjetskih demokracija“ protiv totalitarnih država, nije ništa drugo nego poziv na stvaranje dvaju novih svjetskih blokova po matrici hladnoratovskog doba iz druge polovice 20. stoljeća. Takva američka vanjskopolitička strategija ne može rezultirati ničim drugim nego ubrzanjem već ionako aktivnog razvoja rusko-kineskog strateškog partnerstva. Iako to partnerstvo već od ranije itekako izaziva nervozu unutar američkog establishmenta, u Washingtonu, očito, nisu u stanju pronaći drugi način za rješenje tog problema na koji već duže vrijeme upozoravaju i ugledni američki analitičari, uključno i „maga“ američke diplomacije Henry Kissingera koji upozorava na nemogućnost borbe SAD-a s oba globalna suparnika istovremeno. I nije tu samo stvar da je kreatore Bidenove vanjskopolitičke strategije izluđivalo navodno naslađivanje Vladimira Putina i Xi Jinpinga nedavnim neredima u američkom Kongresu pa im se sada žele osvetiti, već je to primarno posljedica konzistentne političke misli američkih neokonzervativaca temeljene na uvjerenju o američkoj izuzetnosti i nužnosti stvaranja američkog globalnog carstva. 

Je li Biden uistinu tko naivan da s Navaljnim krene rušiti Putina?

Nedavno potpisivanje sporazuma o produljenju važenja Ugovora o strateškom naoružanju (START 3) između SAD-a i Rusije na još 5 godina naišao je na oštru kritiku pojedinih republikanaca uključno i nekih od bivših visokih službenika iz sfere nacionalne sigurnosti u Trumpovoj administraciji, poput Roberta O’Briana, koji je kazao kako njime Biden uništava jednu od najvažnijih poluga SAD-a u borbi protiv Rusije. Hoće li Bidena, kao i Trumpa, zbog toga prozvati „Putinovim agentom“ ili „miljenikom Kremlja“? Teško!

Jer sa spomenutim sporazumom suradnja između dviju strana, barem za sada, i završava. Biden je istodobno s ovom odlukom naložio provedbu provjera o ruskoj umiješanosti u američke unutarnje političke i društvene procese, o navodnim ruskim plaćanjima afganistanskim talibanima za ubojstva američkih vojnika (iako su tu vijest, lani objavljenu u New York Timesu, već ranije, nakon obavljenih detaljnih provjera službeno opovrgnule ključne američke nadležne institucije poput Pentagona i obavještajnih službi) i td., što ukazuje na nastavak američke proturuske politike svim mogućim sredstvima i metodama. A jedna od njih nesumnjivo se krije i u osobi Alekseia Navaljnog.

Politička „trakavica“ s Navaljnim nastavlja se i dalje, a kako vrijeme prolazi postaje sve vidljivija uloga koju njegova „misija“ ima u širem geopolitičkom kontekstu. Čim je stigao u Rusiju, nakon povratka s liječenja iz Njemačke – uhićen je vezano uz ranije kaznene procese i ignoriranja sudskih poziva. Da će se to dogoditi znali su svi i u Rusiji i na Zapadu jer je rusko tužiteljstvo to još ranije javno obznanilo. Već idući dan, nakon što je bio uhićen u moskovskoj zračnoj luci, na njegovom je blogu objavljen kontroverzni dokumentarni film o navodnom Putinovu golemom dvorcu u Krasnodarskom kraju, na jugu Rusije, uz Crno more. Na tome se nije zaustavio, već je odmah i javno pozvao sve građane Rusije i stanovnike svakog ruskog grada da 23. siječnja (na dan pisanja ovog teksta) oni iziđu na ulice i prosvjeduju protiv Putinove vlasti, jer je to, kako je kazao, jedini način da se izbore za bolju budućnost.  Koliko bi ta budućnost bila bolja bez Putina možemo samo nagađati. Ali kakva je ona bila prije Putina to u Rusiji i u svijetu jako dobro znaju. Oba masovna prosvjeda završila su, negdje mirnije, negdje uz uporabu grube policijske sile (službeno, samo onda kada se to trebalo s ciljem čuvanja javnog reda i mira, a sa suprotne komentirano  – često i protuzakonito s nesrazmjernom uporabom sile), Navaljni je uskoro sudski osuđen na 2,6 godina zatvora, a prijete mu i nove kazne za neka druga kaznena djela.

Smatram kako „misija“ Navaljnog, iza kojeg nedvojbeno stoje strane pojedine službe (u zračnu luku u Berlinu, uoči leta za Moskvu, otpravljen u pratnji nekoliko službenih luksuznih crnih Audija sa zaštitom državnih agenata, kakvu pratnju često ne dobiva niti kancelarka Angela Merkel, naravno, i uz veliku medijsku pompu, a to se sigurno ne radi džaba i bez smišljenog cilja) nema prevelikih šansi. On je „mrtvac“ i za rusku političku scenu i za Zapad kojemu služi samo kao „potrošna roba“.

Putinova vlast jednostavno je prečvrsta, neovisno i o rastu nezadovoljstva građana zbog nagomilavanja brojnih problema u društvu, od korupcije i siromaštva do iritantno bogatog sloja ljudi. Ali sve je to apsolutno neusporedivo sa stanjem iz 90.-ih godina prošlog stoljeća i ere Zapadnog miljenika Borisa Jelcina, koje je doveo gotovo do raspada Ruske Federacije tj. njenog svekolikog kolapsa. Uostalom rusko se društvo danas sve manje razlikuje od sadašnjih društava nekad prosperitetnog Zapada (pogledajmo samo što se događa kod nas u Hrvatskoj i s korupcijom, i sa siromaštvom, i s enormno bogatima, i pravosuđem za koje su ovi posljednji nedodirljivi). Probleme slične Rusiji (ali zavijene u plašt navodno snažne demokracije pa su zato kao opravdavajući) ima i više nego dovoljno i u samim Sjedinjenim Državama, čemu smo itekako svjedočili proteklih mjeseci.

Drugim riječima ni Rusija ni Kina odstupiti neće, a Sjedinjenim Državama istječe vrijeme zbog čega raste agresivna retorika. U takvim okolnostima jedina „šansa“ Washingtona (kako misle tamošnji glavni stratezi) je „zaigrati opasnu igru – na sve ili ništa“. Međutim pravila igre su se promijenila, a promijenio ih je kako sam Donald Trump tako i nove globalne geopolitičke turbulencije potaknute još s Obaminom administracijom (revolucije „arapskog proljeća“, ukrajinska revolucija i posljedični potpuni poremećaj odnosa Zapad-Rusija koji je kulminirao ruskim pripajanjem Krima, zaoštravanje američkih odnosa s Kinom i td.).

I zato za predstojeći kolaps i dramu u međunarodnim odnosima nikako ne može biti kriv Trump niti će biti kriv Joe Biden koji sam ništa bolje promijeniti i ne može, osim ako ga na to ne potakne američka „duboka država“. Hoće li do toga jednom i doći stvar je jedino njihove procjene. Ali bez obzira što učinili svijet više nikada neće biti isti. Era američke globalne hegemonije je završila i na stolu u Washingtonu samo su dvije ključne i sudbonosne opcije: suradnja s globalnim suparnicima po jednakim pravilima igre (sada gotovo nemoguće), ili ukopavanje u rovove i kretanje u novi „sveti rat za demokraciju“ protiv „totalitarnih režima“, koji SAD, objektivno, ne mogu dobiti čak i uz svestranu pomoć svojih saveznika. Ono što kroz tu opciju mogu dobiti jedino je globalno uništenje. Teško da bogate elite, ogrezle u hedonizmu – to i žele.

geopolitika