Zoran Meter: „Jastrebovi“ i “mutikaše” žele apokalipsu u rusko-turskoj režiji

Pred Drugi svjetski rat globalni “jahači apokalipse” i “lovci u mutnom” kao glavne aktere za svoje ciljeve ovladavanja svijetom odabrali su njemački i ruski (sovjetski) narod. Danas, kako se čini, ulogu Njemačke u tom istom smislu i za te iste ciljeve oni nastoje zamijeniti Turskom. Koliko je Erdogan na to spreman i shvaća li on, uopće, o čemu je riječ ukoliko dođe do izbijanja rusko-turskog rata za Idlib?

Turska vojska nastoji „prelomiti“ vojno stanje u sirijskoj sjevero-zapadnoj regiji Idlib prije predstojećeg summita Putin-Trump u Moskvi (5. ovoga mjeseca) s ciljem zauzimanja što bolje pregovaračke pozicije. U svezi toga Ankara na ključne dijelove bojišta šalje sve veće količine vojne tehnike – oklopa, topništva, raketnih sustava, a također je nad granicom sa Sirijom aktivirala i svoj zrakoplov za obavještajno izviđanje  Boeing 737AEW&C iz 131. eskadrile turskih zračnih snaga, opremljen i sustavom za elektroničko ratovanje AN/AAQ-24(V) „Nemezida“. On sada patrolira u turskom zračnom prostoru uz granicu sa Sirijom u smijeru istok-zapad i obratno.

Narvno, ne miruje niti sirijska vojska. Nakon pretrpljenog početnog šoka od 1. ožujka i tadašnje prve uporabe turskih ofanzivnih dronova na idlibškim bojišnicama, što je rezultiralo nanošenjem velikih gubitaka sirijskim snagama kako u ljudstvu tako i u tehnici, sirijska se  vojska oporavila i nastavila aktivno djelovanje uz pojačano korištenje sredstava protuzrčne obrane što je polučilo i prve veće uspjehe u obaranju turskih bespilotnih letjelica. Osim toga, nakon dva neuspješna pokušaja ponovnog ovladavanja, u trećem pokušaju sirijska vojska jučer je  ponovo oslobodila strateški važan grad Sarakib na istoku Idliba i deblokirala stratešku autocestu M-5 Aleppo-Damask. Nakon toga u grad su ušle postrojbe ruske vojne policije. Vijest je potvrdio ruski Centar za pomirbu sukobljenih strana u Siriji, dodavši kako su s ciljem „očuvanja sigurnosti i neometanog prometovanja po trasama M-4 i M-5, od 17:00 sati u grad Sarakib ušle postrojbe ruske vojne policije“.

Osim tog uspjeha sirijska vojska je u posljednja dva dana u Idlib poslala velike konvoje s vojnim pojačanjima. Sada se obavlja intenzivno pregrupiranje sirijskih snaga u jugo-istočnom sektoru idlibške bojišnice zbog započetog prebacivanja u Siriju velike količine ruske vojne tehnike, prije svega oklopnih snaga. Veliki desantni brod ruske pomorske flote „Novocherkassk“ u ponedjeljak, 2. ožujka, prošao je morski tjesnac Bospor i plovi prema Siriji. Radi se već o četvrtom ruskom vojnom brodu od prošloga tjedna. Prema navodima turskih medija brod plovi u rusku pomorsku bazu Tartus u Siriji (o tome nešto više kasnije u tekstu).

Tursko Ministarstvo obrane proteklih dana govori o golemim gubicima sirijske vojske nakon pokretanja tuske vojne operacije „Proljetni izvor“ (službeno je počela 1. ožujka, iako je aktivno vojno djelovanje turskih snaga u Idlibu počelo još znatno ranije – početkom veljače, pa i prije). Turski ministar obrane Hulusi Akar govori o stotinama pa i tisućama ubijenih sirijskih vojnika i njima odanih postrojbi iz različitih organizacija, kao i o više stotina uništenih tenkova i topničkog oruđa i desecima zrakoplova, dronova i helikoptera „sirijskog režima“. Iako je sirijska vojska nakon početka uporabe turskih borbenih dronova 1. ožujka (oni do tada nisu vojno djelovali) uistinu pretrpjela velike gubitke, jasno je kako se ovdje radi o znatno preuveličanim brojevima. Ali to je i uobičajeno sredstvo propagande pri pokretanju bilo čijih vojnih operacija, poglavito u njihovim početnim fazama, kada javnost očekuje pozitivna izvješća i kada joj se, zapravo, time psihološki sugerira kako će sve to brzo i pozitivno završiti, uz pretrpljene minimalne gubitke (koji opravdavaju konačan cilj), naravno, redovito po njihovog pokretača (u praksi, najčešće, to rijetko kada brzo završava, a isto tako ne uvijek u korist napadača). Međutim, sve je više informacija o tome kako turski vojni i politički vrh prikriva stvarno stanje svojih gubitaka, kako u vojnoj tehnici tako i u živoj sili. Kada na objavljenim video materjalima gledamo intenzitet borbi u Idlibu i aktivnosti jedne i druge strane, jasno je kako i turska službena izvješća o poginulih 55 turskih „mučenika“ vjerojatno ne odgovaraju istini. Medijski izvori u Siriji tvrde kako je poginulo najmanje 120 turskih vojnika, a uništeno najmanje 40 tenkova, oko 50 oklopnih vozila, 18 višecjevnih bacača raketa, više od 10 dronova i jedan sustav PZO kratkog dometa.

Prema upravo prispjeloj informaciji, koju je objavio arapski medij „Al-Masdar News“, sirijska vojska je 3. ožujka oborila još jedan turski dron, već drugi u posljednja dva sata. To se dogodilo u zoni navedenog strateškog grada Sarakiba u istočnom Idlibu.

Rusija šalje vojna pojačanja

Kao što turski predsjednik Erdogan kroz stanje na bojišnicama Idliba želi zauzeti što bolju pregovaračku poziciju uoči svog odlaska u Moskvu za dva dana, to isto, naravno, želi i ruski čelnik Putin, Prema današnjim navodima ruskih medija, Rusija je u okviru vojne operacije „Sirijski express“ počela s intenzivnim prebacivanjem svojih vojnih efektiva zračnim i pomorskim putom, tj. u zrakoplovnu bazu Hmeymim i pomorsku bazu Tartus, smještene u najzapadnijoj sirijskoj regiji Latakija koja graniči s ratom zahvaćenom regijom Idlib. Ta se oprema dostavlja ruskim i sirijskim vojnicima. Prema danas objavljenim navodima utjecajnih i pouzdanih ruskih vojnih medija, bliskih tamošnjem Ministarstvu obrane, prebacivanje novih ruskih snaga u Siriju odvija se neprekidno, a „u posljednja tri dana u bazu Hmeymim“ iz Rusije je stiglo najmanje 8 transportnih zrakoplova Il-76“. Osim toga u sirijsku Latakiju sletjela su i dva ruska zrakoplova Tu-154M s grupom vojnika iz sastava vojski za Protuzračnu obranu.

Lokalni sirijski izvori navode kako će „grupa (ruskih) stručnjaka pružiti pomoć vladinim snagama SAA u uspostavi ešaloniziraniog sustava (malog i srednjeg dometa) za borbu protiv (udarnih dronova) turskih zračnih snaga na teritoriju Idliba“. Navodi se kako su dostavljeni i dodatni „ruski višecjevni raketni sustavi kojima će vjerojatno upravljati ruski operateri PZO“. To je vrlo važan element, identičan taktici kojim se koristi i turska vojska pri pružanju potpore islamističkim snagama pri napadu na sirijsku vojsku, i kada se ovi redovito sklanjaju uz turske topničke i raketne sustave kada su na bojišnicama primorani odstupiti (Ankara je uvijek računala kako će se sirijska vojska rijetko odlučivati napadati položaje turskih vojnih snaga u pozadini bojišta, pa makar to bilo i s ciljem uništenja boraca radikanih islamističkih organizacija).

Ruski zrakoplovi lete kroz turski zračni prostor

Ovdje je zanimljivo primjetiti kako ruski zrakoplovi, koji s vojnom tehnikom i ljudstvom ovih dana stižu u Siriju, lete kroz turski zračni prostor. Naravno, to ne treba čuditi jer dvije zemlje, usprkos složenom stanju u Siriji, u kojoj svaka podupire suprotnu stranu, ipak nisu u međusobnom ratu a vjerojatno nikada neće ni biti. Jer  čemu, tada, uopće, i predstojeći rusko-turski summit na vrhu? Putin i Erdogan majstori su pregovaranja i taktiziranja (i postizanja uspješnih dogovora, iako se onaj iz Sočija, o Idlibu, iz rujna 2018.g. na kraju takvim nije pokazao), ali je sada glavno pitanje ipak nešto drugo: jesu li stvari na samom terenu već otišle predaleko i ulazi li Turska dugotrajno u „glib“ sirijskog rata ostavljena „jedan na jedan“ sa sirijskom vojskom, kako je to Erdogan nedavno i zatražio od Putina u njihovom telefonskom razgovoru. Ovaj mu to vrlo lako može omogućiti, ali uz jedan problem – Rusija će, sada je to već posve jasno, nastaviti naoružavati sirijsku vojsku (a nije isključeno i Kurde ukoliko se stanje na terenu nastavi radikalizirati i još podosta toga, vidi poveznicu ispod teksta). Za sada i turska i ruska vojna pojačanja koja pristižu u Siriju ipak prije svega imaju zadaću onoga što sam naveo na početku teksta –zauzimanja što povoljnijih pregovaračkih pozicija i pokazivanja odlučnosti u svojim namjerama, pričemu se zna kako ni Turska ni Rusija međusobno ne žele zaratiti. Ali one su se, u stvarnosti, već uvukle u tzv. posrednički rat, a razvoj stanja na bojišnici ide u smijeru dinamične eskalacije. Pritom se ne smiju zanemariti niti interesi drugih vanjskih silnica koje u novonastalim okolnostima iznova žele „loviti u mutnom“, nakon što su iz Sirije na ovaj ili onaj način izbačene kao bitni igrači koji utječu na stanje na terenu. Pritom mislim, kako na pojedine Zapadne silnice tako i na one iz arapskoga svijeta.

A ukoliko bi ipak došlo do neposrednog rusko-turskog vojnog sukoba (to u ovako složenom geopolitičkom stanju niti jedan vojni analitičar ne može i ne smije isključivati ma koliko malo izgleda za njega bilo) on bi se definitivno „prelio“ iz Idliba ne samo na čitavu Siriju nego i na čitavo tursko-rusko regionalno okružje, uključno i crnomorsko-kavkašku regiju, a on bi vrlo vjerojatno obnovilo i borbe u Nagorno Karabahu tj. pokrenulo novi armensko-azerbajdžanski sukob. Sve bi to, definitivno, rezultiralo apokaliptičkim scenarijem pa se zato time ozbiljno nitko od „uglednih stručnjaka“ niti ne želi baviti, vjerojatno, kako ne bi ispali smiješni. A baviti bi se itekako trebali, jer „jastrebovi“ i „psi rata“ sve više motre i reže po cijelome svijetu, dok se najsuvremenije oružje (do sada uvijek namjenjeno samo najvjernijim i najpouzdanijim saveznicima) sve više gomila u različitim rukama pričemu se više ne pravi nikakva razlika jesu li to ruke „mrskih diktatora“ ili „provjerenih demokrata“. A ima li za te „jastrebove“, uopće, idealnijeg scenarija od rusko-turskog sukoba, nakon što je onaj kinesko-indijski već izgubio na svojoj realnosti (barem u srednjoročnom razdoblju)? I uviđaju li oni, uopće, pritom, da je Rusija nuklearna velesila (ili „samo“ računaju kako atomsko oružje ona neće htjeti upotrijebiti), a Turska članica NATO saveza i što to sve skupa znači i po njih same?