Zoran Meter: Kazahstanska kriza: umjesto ruske, glavobolja za SAD

Zanimljivo je i da je ne tako davno, predsjednik Takayev, na Valdajskom klubu u Sočiju, u svom govoru Kazahstan predstavio kao primjer svim državama jer je otvoren za investicije iz svih zemalja i da time jača svoj međunarodni položaj. Putin mu je, pola u šali pola u zbilji, tom prigodom dobacio da je „tako mislio i Sadam Husein“. Drugim riječima dao mu je do znanja da nikakve strane investicije nisu jamstvo bilo čije nacionalne sigurnosti ma o kako se moćnim kompanijama pri tom radilo

I posljednja država bivšeg SSSR-a (ako izuzmemo tri pribaltičke), Kazahstan, našao se od prošloga tjedna u vrtlogu pokušaja nasilne smjene vlasti tj. klasične revolucije, koja je, kao i obično, i tamo počela više-manje mirnim prosvjedima sa zahtjevima vladi za smanjenjem cijena plina. Iako je vlada u strahu od širenja prosvjeda vrlo brzo reagirala i spustila njihove cijene čak i na nižu razinu od tražene (odnosno vratila regulaciju istih u svoje ruke, preuzevši ih od burzi koje se rukovode isključivo tržnim zakonima i kojima ih je prethodno predala time se dovevši u stanje slično onom u EU), čitav je prosvjed brzo eskalirao u velike nerede koji su zahvatili čitavu zemlju, a ranije zahtjeve za nižim cijenama zamijenili su oni politički – za smjenu čitave državne vlasti.

„Do zuba naoružani” i krajnje agresivni prosvjednici izvrsnom taktikom uličnih borbi u velikoj su mjeri spriječili učinkovit otpor policijskih snaga, zauzeli brojne administrativne zgrade, pa čak i neke policijske postaje i skladišta naoružanja, ured državne sigurnosti u Almatyiju, čak nakratko i tamošnju zračnu luku, i izvrsno su koordinirali akcijama diljem zemlje To ne može biti i nije slučajno, već je jasno kako netko moćan iza svega ovog stoji. Tko, ne želim tvrditi bez konkretnih dokaza (a kako je to bilo primjerice u Ukrajini gdje se „američka veza“ nije niti skrivala), već ću to prepustiti svakome od vas nakon iznošenja poznatih i manje poznatih a provjerenih podataka, prikaza geopolitičke pozadine i tajminga same operacije, uz donošenje završne prosudbe čime sve to može rezultirati.

Od prava na „švicarski standard“ do „Allahu Akbar“

Kako je u neredima sve više i brže počeo rasti broj žrtava, sve su češće stizale vijesti i dobro poznate slike poput  onih s nekih drugih, Kazahstanu ne tako dalekih prostora – odrubljivanja glava policijskim službenicima, pljačke, dilanja automatskog oružja prosvjednicima i sl. Opravdanu pobunu ljudi nezadovoljnih socijalnim stanjem u zemlji, kojima se gotovo u pravilu od nekud nude obećanja o boljem životu poput onog u Švicarskoj ili Švedskoj – vrlo su brzo zamijenile parole „Allahu Akbar“ i pozivi na rušenje „prokremaljske vlade“.

Ogromna i resursima bogata zemlja

Raspadom SSSR-a u prosincu 1991. g. Kazahstan je dobio državnu samostalnost. Dobio – u doslovnom smislu te riječi s obzirom da tadašnji predsjednik te sovjetske republike, Nursultan Nazarbajev, nije niti želio samostalnost zemlje, već ga je na isto gotovo primorao tadašnji predsjednik RSFSR Boris Jeljcin. Naime, u to vrijeme ne samo kako nije bilo nikakvih kazahstanskih težnji za nezavisnošću, već je i stanovništvo etnički bilo znatno drukčije strukturirano: Kazasi su činili svega oko 51% stanovništva, a Rusi i Ukrajinci oko 47%.

Prirodna bogatstva Kazahstana su golema: bogat je naftom i plinom, a najveći je svjetski proizvođač strateški važnog urana s oko 40% udjela kojeg najviše izvozi u Rusiju i Kinu. Ima i velike mogućnosti za razvoj poljoprivrede, a u sovjetsko doba bio je i jedan od najvećih svjetskih proizvođača pamuka.

Poveznica s „arapskim proljećem“

Neuspjeh bliskoistočnih revolucija „arapskog proljeća“ s krajem prvog desetljeća XX. stoljeća doveo je do potpunog sloma nekad važnih država poput Iraka i Libije, ili pak njihovog nepovratnog slabljenja poput Sirije, koja je uspjela sačuvati vlast i veći dio teritorija ali samo zahvaljujući ruskoj vojnoj intervenciji na poziv Assadove vlade. Kao posljedica toga došlo je do pojave brojnih novih terorističkih organizacija islamističkog smjera, uz već od ranije poznatu Al-Qaidu. Najpoznatija je tzv. Islamska država (IS). Nakon sloma njezinog „kalifata“ džihadisti su se disperzirali diljem regije, a dio ih je stigao (ne pješice i stihijski, već vrlo organizirano što nije tema ove analize) i u Afganistan i države Srednje Azije. Između ostaklih – i u Kazahstan.

Nakon američkog i NATO povlačenja iz Afganistana u kolovozu prošle godine bilo je jasno da će se dio tih radikalnih islamista od tamo željeti prebaciti u susjedne zemlje Srednje Azije. Pri tom, u geostrateškom i geopolitičkom smislu za to prebacivanje puno manju težinu od Kazahstana imaju susjedni Tadžikistan ali i znatno veći Uzbekistan (iako i sami imaju snažne islamističke organizacije na svom teritoriju pa se čine za to „pogodnim tlom“) iz jednog ključnog razloga: Kazahstan je geostrateški i geopolitički ključna zemlja za Rusiju. S njom ima zajedničku granicu dužu od 7500 kilometara (višestruko veću od ruske s Ukrajinom) – gotovo od ušća Volge u Kaspijsko more na zapadu do Altajskog gorja na istoku, pri čemu graničnih kontrola gotovo i nema s obzirom da su dvije zemlje u istim integracijskim strukturama – prije svega Euroazijskoj ekonomskoj zajednici i vojnoj ODKB (CSTO). Drugim riječima, teroristima i radikalnim islamistima prebacivati se iz Kazahstana u Rusiju bilo bi lakše nego preko drugih zemalja regije koje nemaju zajedničku granicu s Rusijom ili je ona mala.

Zapadni investitori, organizirani kriminal i radikalni islam

U Kazahstanu djeluju i vrlo snažni i utjecajni elementi organiziranog kriminala, povezanog s eksploatacijom prirodnih bogatstava kao i klasičnih švercerskih mafijaških struktura, prije svega robama iz Kine, koji djeluju u golemim razmjerima – nama gotovo nezamislivim. Uz to aktivne su i radikalne islamističke organizacije koje sve agresivnije djeluju u nametanju svoje ideologije – uglavnom prema mlađem stanovništvu. Jedan od kazahskih krajnje kontroverznih tajkuna, pravomoćno osuđivani bankar, već dugo s azilom u Francuskoj, Mukhtar Ablyazov, čija organizacija za koordinaciju prosvjedima u Kazahstanu djeluje u Kijevu, prije dva dana javno je priznao u eteru ukrajinske televizije Ukrajina 24 kako koordinira dijelovima protuvladinih prosvjeda u Kazahstanu, daje upute kako reagirati u sukobima s policijom, kako postavljati šatore ispred vladinih institucija i td., na što već ranije upozoravaju ruski političari i mediji, dovodeći opet Ukrajinu u vezu, kako kažu, s pružanjem potpore destabilizaciji stanja na post-sovjetskom prostoru. Slično onom ne tako davnom u Bjelorusiji zbog čega je tamošnji čelnik Aleksandar Lukašenko (Zapad ga ne priznaje predsjednikom, op.Z.M.) gotovo prekinuo odnose sa službenim Kijevom koji su do tada bili vrlo dobri (podsjećamo da Lukašenko nije htio niti priznati Krim ruskim teritorijem, o čemu je sada potpuno promijenio stav).

I sama kazahstanska vlast svojom je politikom itekako pridonijela radikalizaciji stanovništva. Potpuno je pogrešno misliti kako je državna politika te zemlje bila proruska. Upravo suprotno: više-manje otvoreno je bila prozapadna: zapadni kapital i investicije dominantni su u svim ključnim gospodarskim segmentima zemlje, prije svega u energetici i financijama. Zapadne energetske tvrtke (prije svega američke i britanske) već godinama ubiru oko dvije trećine profita iz eksploatacije nafte i plina u zapadnom Kazahstanu (etnički najčišćem kazačkom prostoru i mjestu gdje je ova pobuna i počela). Značajno je prisutan i kineski kapital, a i nju, naravno, najviše zanimaju tamošnji energenti, prije svega ugljikovodici s obzirom na nedostatak vlastitih. Zanimljivo je i da je ne tako davno, predsjednik Takayev, na Valdajskom klubu u Sočiju, u svom govoru Kazahstan predstavio kao primjer svim državama jer je otvoren za investicije iz svih zemalja i da time jača svoj međunarodni položaj. Putin mu je, pola u šali pola u zbilji, tom prigodom dobacio da je „tako mislio i Sadam Husein“. Drugim riječima dao mu je do znanja da nikakve strane investicije nisu jamstvo bilo čije nacionalne sigurnosti ma o kako se moćnim kompanijama pri tom radilo

Da nije sve bilo u redu u odnosima s Moskvom svjedoče i sve snažniji proturuski osjećaji većinskog kazačkog stanovništva što se tamošnja vlast uopće nije trudila sprječavati. Štoviše! Gotovo je otvoreno stajala iza neformalnih civilnih udruga – tzv. jezičnih patrola, koje posljednjih godina nerijetko fizički na ulicama i u trgovinama maltretiraju i napadaju ljude koji govore ruski, pri čemu policija uglavnom ne reagira. Postoje i video snimci u kojima te žrtve (uključno i žene) pred kamerama primoravaju na javno iskazivanje svog žaljenja zato što su govorile ruski i gdje se one obvezuju kako to više neće činiti. Na to su često upozoravali pojedini ruski političari i mediji, ali službena Moskva od tih je zabrinjavajućih tendencija radije okretala glavu u ime formalnog savezništva koje ima s Kazahstanom.

Ta je zemlja ključni vojni saveznik Rusije na njenom „južnom krilu“ – kroz vojnopolitičku Organizaciju ugovora o Zajedničkoj sigurnosti – ODKB (CSTO, engl), svojevrsnog ruskog pandana NATO savezu. Međutim to, gotovo pa „mrtvorođeno dijete“ postsovjetskog političkog i vojnog konstrukta, sve do nedavno je izazivalo podsmjeh Zapada a sramotu Rusiji s obzirom na unutarnje neusklađenosti pa i nerijetka proturječja između članica iste, koju, osim Rusije, čine još i Bjelorusija, Armenija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan. Naime za bilo kakvu odluku o zajedničkoj vojnoj intervenciji potreban je konsenzus svih članica kojeg je bilo vrlo teško postizati s obzirom na različite vanjskopolitičke interese ali i beneficije koje su pojedine od njih dobivale iz vana – u prvom redu financijskog karaktera. Možda najveći debakl samoga smisla postojanja ODKB bio je pokušaj Rusije da istog angažira u sklopu svoje vojne operacije u Siriji, što je nakon početnih obećanja vlada zemalja članica vrlo brzo palo u vodu. Ali jedna je činjenica bila potpuno ignorirana od Zapada. Prije više od pet godina u sklopu ODKB ustrojene su tzv. Zajedničke mirovne snage, zapravo postrojbe za brzo djelovanje, sposobne za brza prebacivanja na teritorije gdje je to potrebno. Štoviše, zadnjih godina zajednički su izvodile vojne vježbe na prostorima svih zemalja članica i itekako su dobro izvježbane. Upravo one sada imaju glavnu ulogu u Kzahstanu, o čemu više kasnije u tekstu.

Dakle, iznenada se sve dramatično promijenilo jer vremena za kalkulacije više nema.

Prvo „vatreno krštenje“ za ODKB (CSTO)

Spomenuta destabilizacija Bliskog istoka sada se i u praksi nastoji preliti na prostore Srednje Azije, a to su već godinama najavljivali brojni svjetski analitičari. Povlačenje Amerikanaca iz Afganistana bio je okidač za početak tog procesa i jasan signal da kaos može početi po identičnom scenariju kakav je bio u „arapskom proljeću“. Možda ne slučajno, početak „operacije Kazahstan“, kako ću ove nerede kolokvijalno nazvati, poklopio se i s američko-ruskim pregovorima koji 10. siječnja počinju u Ženevi i koji su gotovo pa iznuđeni ultimativnim ruskim zahtjevima Zapadu za davanjem jamstava za rusku stratešku sigurnost ili će se Moskva, u protivnom, za njih sama pobrinuti (do tada su ove ruske inicijative, upućivane u više navrata proteklih godina, redovito bile ignorirane ili ostavljanje za neka buduća vremena).

Nakon što je kazahstanski predsjednik Kassym-Jomart Tokayev  shvatio da mu stanje u zemlji izmiče kontroli preuzeo je predsjedanje Vijećem sigurnosti te zemlje, što mu, međutim, nije pomoglo. Uvidio je da neće moći slomiti pobunu. Prema mom mišljenju, ipak se iznenađujuće brzo obratio za pomoć ODKB-u (čitaj Putinu). Svega pola dana trebalo je da od iste dobije pozitivan odgovor (dramatičan otklon od spomenutih, gotovo egzistencijalnih problema unutar te organizacije, koji se tiču samog smisla njezinog postojanja).

Jasno je i zašto. Kazahstan je planuo i našao se na rubu ne samo kolapsa već i raspada, a sve zemlje regije dobro znaju što i po njih same to znači. Prije svega zna Rusija koja bi nakon Kazahstana bila prva na redu u nastavku globalnog procesa destabilizacije (kad to već nije uspjelo s Bjelorusijom) prelijevanjem „revolucije“ u njene pogranične dijelove i regije većinski nastanjene muslimanskim življem.

Putin je promptno reagirao i nije mu trebalo puno vremena da u potrebu vojne intervencije uvjeri i ostale čelnike zemalja članica. Jer sve su maske u međunarodnoj politici pale, sve su karte otvoreno na stolu, a kalkulacija  i potreba za njima više nema. U igri su golemi ulozi, po Rusiju i egzistencijalne prirode – gdje je ona doslovno primorana oštro reagirati. I čini se da to svi polako počinju shvaćati. Zato su u svega jedan dan apokaliptične prognoze brojnih analitičara diljem svijeta po pitanju Kazahstana prerasle u već dobro poznate fraze tipa onih da je „Putin opet nadigrao svih“.

Zbunjenost Zapada

Slobodno se može reći kako je zajednička sigurnost na post-sovjetskom prostoru odjednom prestala biti virtualni koncept ili koncept koji postoji samo „na papiru“ i „na sramotu“ Moskve, već se pretvorila u realnost tj. praksu.

Zapad je reagirao prilično zbunjeno. Je li to zato što zbog gore navedenih problema nije očekivao združeni odgovor ODKB-a ili je možda  očekivao samostalnu rusku vojnu intervenciju kojom bi Moskvu mogao opet vrlo lako diplomatski i medijski prikazati agresorom i gušiteljem demokracije? O tome možemo samo nagađati. Izjave Washingtona, prije svega glasnogovornice Bijele kuće Jen Psaki dan nakon pokretanja vojnih snaga ODKB prema Kazahstanu, i koja kategorički odbacuje bilo kakvu mogućnost i optužbe koje stižu s ruske strane da SAD stoje iza destabilizacije Kazahstana, jasno ukazuju na moguću svijest Washingtona o (također mogućem) neuspjehu revolucije, a time i na zauzimanje službenog američkog stava o njoj. Priličnu konfuziju pokazuju i riječi državnog tajnika Antonyja Blinkena koji je rekao kako povijest pokazuje da se Rusi,mkada negdje vojno interveniraju, kasnije vrlo teško odatle povlače. Međutim, zaboravio je na američku politiku intervencionizma i njihovog nastavka vječnog utjecaja – od Južne Amerike, do Bliskog istoka, J. Koreje, Japana… Što je, primjerice s Guantanamom gdje Kubanci desetljećima traže da Amerikanci napuste tu bazu ali odgovor je uvijek isti – ona je tamo u interesu američke nacionalne sigurnosti. Dakle, vidljivo je da su američke službene izjave na promjenu stanja u Kazahstanu ulaskom ODKB zapravo proizvod individualnih, a ne strateški promišljenih reakcija.

Možda je po SAD sada najvažniji zadatak očuvati poslovne interese svojih mega-kompanija u Kazahstanu s obzirom da će predsjednik Takayev, ako se sve ovo završi u po njega najboljoj varijanti (ostanak na vlasti) imati itekako veliki dug prema Putinu.

Zbunjeno reagiraju i europski čelnici. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Layen nakon sastanka s francuskim čelnikom Macronom odbila je odgovoriti na pitanje kako ocjenjuje raspoređivanje mirovnih snaga ODKB u Kazahstanu. S druge strane, njemačka vlada priopćila je slijedeće:

“Što se tiče rasporeda snaga ODKB-a i uloge Rusije, možemo reći da smo primili na znanje relevantne poruke. Nadamo se da su svi sudionici svjesni svoje odgovornosti. Uvjereni smo da nasilje nikada ne može biti adekvatan odgovor”, rekao je Christian Hoffman, vladin glasnogovornik. Njemačko MVP pozvalo je vojsku da poštuje ljudska prava, a kazahstanske vlasti da osiguraju zaštitu civilnog stanovništva.

Hoće li Almaty postati novi Aleppo?

Za samu revoluciju mislim kako ona nakon zajedničkog angažiranja ODKB nema šanse za uspjeh. Ako „revolucija“, a zapravo klasični rat protiv Assadove vlade nije uspjela u jednoj Siriji, koja je u logističkom i geostrateškom smislu (okružena je, osim Izraela, s muslimanskim zemljama, prije svega Turskom koja je članica NATO saveza sa svojim snažnim interesima i utjecajima u Siriji na strani posve suprotnoj onoj ruskoj) po rusku vojsku bila kudikamo složenija operacija, teško da će onda revolucija uspjeti u njoj susjednom Kazahstanu s kojim ima snažne povijesne, vojno-sigurnosne, gospodarske, prometne i druge veze. U Kazahstanu Rusija iznajmljuje i nevjerojatnih 18 milijuna m2 terena za svoj kozmodrom Bajkonur, a ugovor vrijedi do 2050. g. i sigurno ga ne namjerava nekome prepustiti.

Sama intervencija u Kazahstanu po Rusiju ne izgleda previše rizično, prije svega što su kazahstanske snage sigurnosti preuzele obvezu neposrednog gušenja nereda, dok su intervencionističke snage koje čini oko 2500 vojnika uz oklop i drugu vojnu tehniku (i ruske padobrance, kao njihov najzvučniji dio) uglavnom zadužene za osiguranje državnih institucija i ključnih strateških objekata i komunikacija. (Uostalom, kako to sada pomalo sarkastično naglašavaju pojedini ruski mediji, kazahstanska vojska na tenkovskim i drugim vojnim igrama koje se svako ljeto odvijaju na poligonima kraj Moskve redovito postiže vrhunske rezultate pa je red da svoje znanje primjeni i u praksi – i to kod sebe doma, u vrijeme dok zemlji prijeti kaos i raspad.). Sama činjenica o angažiranju do 2500 vojnika demantira brojne zPdne medije koji tvrde kako Rusija želi okupirati Kazahstan. S tolikim brojem vojnika (koji su i multinacionalnog sastava) okupirati skoro 3 milijuna km2 nečijeg teritorija je, naravno – neizvedivo.

Nekakav gerilski rat od strane „revolucionara“, naravno, uvijek je moguć, ali u gotovo ravničarskom stepskom reljefu zemlje i pri rijetkoj naseljenosti on bi bio krajnje otežan. Urbani rat također ne može biti isključen, ali u uvjetima odsječenosti od ostatka svijeta „revolucionari“ ni u takvim uvjetima ne bi dugo opstali. Osim toga, kazahstanskom državnom vrhu, ali i klanski podijeljenim društvenim elitama (ne smijemo zaboraviti ni mafijaške bosove) nije u bilo kaskvom interesu dovoditi u pitanje svoje dosadašnje sigurne izvore financiranja. Teško da u tom smislu žele da se od Almatyja stvori novi „Aleppo“ (drugi po važnosti sirijski grad, koji je gotovo potpuno uništen u borbama između združenih terorističkih i oporbenih snaga s jedne i sirijske vojske potpomognute Rusijom i Iranom s druge strane).

Naravno, nitko ne zna koliko će vojna intervencija u Kazahstanu trajati, ali bi definitivno bio pravi debakl po one koji su ovu revoluciju i pokrenuli (ništa i nikada se takvoga tipa ne događa slučajno niti isključivo iznutra) da se sve skupa smiri do sutrašnjeg datuma američko-ruskih pregovora u Ženevi.

Prema podacima koji stižu u trenutku zaključenja ovog teksta, u Kazahstanu je privedeno gotovo 5 tisuća sudionika nereda. Među njima je, prema podacima kazahstanskog MUP-a, više od stotinu militanata i pljačkaša. Šteta od pogroma popela se na dvjesto milijuna dolara. Uhićuju se i visoki službenici državne sigurnosti, a već se sada vidi da će, kada „propjevaju“ biti vrlo velikih iznenađenja.

Poticaj učvršćenju rusko-kineskog strateškog partnerstva

U petak, 7. siječnja, kazahstanskom državnom vrhu i njegovim potezima s ciljem slamanja pobune stigla je i potpora kineskog MVP. Istodobno je kineski čelnik Xi Jinping naglasio kako se Peking snažno protivi vanjskim silama koje „organiziraju obojanu revoluciju ili potkopavaju prijateljstvo između dviju zemalja“.

Peking je, zanimljivo, poput Washingtona prilično dugo šutio, ali se na kraju, za razliku od potonjeg odlučio za jasnu potporu Kazahstanu i ODBK, očito shvaćajući koja će strana pobijediti. A velike kineske investicije ne dozvoljavaju nikakve krive političke procjene.

Zapravo je kazahstanska revolucija izravno poslužila učvršćenju rusko-kineskog strateškog partnera u azijskoj regiji. Kini nikako ne bi bilo u interesu da na vlast dođe bilo nestabilna vlada, koja ne bi bila u stanju pružiti pravnu sigurnost stranim investicijama, bilo neka otvoreno proamerička vlada, ili pak da zemlju zahvati trajni kaos i nestabilnost. Ovo dvoje posljednje prije svega se odnosi na činjenicu da Kazahstan graniči s većinski muslimanskim stanovništvom naseljenom kineskom ujgurskom autonomnom regijom, kao i to da Ujgura ima i u samom Kazahstanu, između ostalog i onih koji su prošli „vatrena krštenja“ u postrojbama „Islamske države“. Instrumentalizacija ujgurskim i islamskim čimbenikom u tom bi slučaju bila neposredna ugroza kineskom teritoriju – ovog puta izvana – što je puno opasnije od unutarnjih separatističkih težnji i akcija.

Koliko je za Rusiju i Kinu bitan Kazahstan vidi se i kroz reakciju Šangajske organizacije – ŠO (SCO, engl.) u kojoj Moskva i Peking imaju ključnu ulogu i čiji je član i Kazahstan kao i ostale srednjoazijske zemlje (osim Turkmenistana) ali i Indija i Pakistan (uskoro i Iran). Glavni tajnik SCO-a Zhang Min kazao je da su stabilnost i društveni sklad u Kazahstanu ključni čimbenici mira i sigurnosti u regiji. ŠO očekuje da će se stanje u Kazahstanu stabilizirati i da će se voditi računa o pravima i interesima multikonfesionalnog kazahstanskog naroda. Već idući dan ŠO je objavio kako je spreman i u vojnom smislu pružiti pomoć kazhstanskoj vladi, a tom je itekako ozbiljna izjava s obzirom da ruska i kineska vojska i u sklopu ŠO obavljaju zajedničke vježbe, vojne, ali i protuterorističke prirode, pa čak i one za borbu s narko-trgovinom.

Drugim riječima, ni Moskva ni Peking neće dozvoliti „otplovljavanje“ Kazahstana u „vode“ Zapada ili Turske, koja, znakovito, također šuti iako su njene ekstremističke i militarističke organizacije poput „Sivih vukova“ koje pak podržava turska Nacionalistička stranka (koalicijski partner Erdoganovoj Stranci pravde i razvoja) odmah nakon apela Tokayeva za vojnu pomoć ODKB otvoreno pozvale kazahstanski narod na rušenje „kremaljske vlasti“ u zemlji. Erdogan si ipak ne može dozvoliti komoditet rušenja odnosa s Putinom zbog Kazahstana ma koliko mu on značio. Turska jednostavno nije u mogućnosti bilo što konkretno učiniti u vojnom planu u toj po sebe ipak predalekoj zemlji (kako je to učinila u Nagorno Karabahu prije nešto više od godinu dana) koja je i formalni dio ruske sigurnosne arhitekture.

Međutim, upravo se sinoć oglasio i turski ministar obrane Hulusi Akar izjavivši kako je Turska odmah spremna pružiti svaku moguću pomoć bratskom kazahstanskom narodu – ma što to značilo. Nešto ranije su turski mediji počeli jače „podgrijavati“ stanje pišući kako „rusko-armenski okupatori“ ponovo žele osvojiti „dragulj turskog svijeta“ – bratski Kazahstan.

Neovisno o svemu predviđam kako će Kazahstan u buduće ostati u čvrstom vojnom zagrljaju s Rusijom koja mu je jedina u stanju jamčiti stvarnu sigurnost što se i sada pokazalo, kao i u čvrstom gospodarskom zagrljaju s bogatom Kinom. Kako će biti sa Zapadom, prije svega SAD-om, to će od sada ovisiti možda i od ukupnih američko-ruskih odnosa. Jer cijenu spašavanja ne samo aktualne vlasti nego i same države Kazahstan će ipak morati platiti Moskvi, koja više nije naivna kao u doba SSSR-a. Ako već ne novcem, a onda sigurno daljnjim jačanjem vojnih i sigurnosnih integracija – što je po Rusiju puno važnije.

Pokazalo se kako je put od lokalno ograničenih prosvjeda građana protiv visokih cijena plina pa do novih bitnih elemenata na globalnoj geopolitičkoj sceni i borbi svjetskih sila u Kazahstanu bio neočekivano kratak iako vrlo opasan. Zapravo – to je najbolje upozorenje svima onima koji se revolucijama bave profesionalno da stvari itekako mogu izmaći kontroli i vratiti se poput bumeranga onima koji iza svega stoje s još težim posljedicama. Uostalom tehnike pokretanja „obojanih revolucija“ ali i metode njihovom suprotstavljaju Moskva je već apsolvirala. To se potvrdilo u neuspješnim prosvjedima prošle zime diljem Rusije nakon povratka Alekseja Navaljnog iz Njemačke usprkos javnim upozorenjima ruskog pravosuđa da će biti uhićen čim stupi na rusko tlo (očito je svjesno riskirao i pogrešno, skupa sa svojim instruktorima procijenio konačni epilog), a još više u uspješnom slamanju „operacije Bjelorusija“ u režiji tamošnje oporbe i njenih vanjskih pokrovitelja, nakon čega je ta zemlja doslovno „na tanjuru“ servirana Rusiji kroz daljnje jačanje zajedničkih integracija. Pri tom bi (o tome ne treba dvojiti) Putin, da je trebalo, kao što je sada vojno intervenirao u Kazahstanu to isto učinio i u Bjelorusiji.

Čini se kako je i opasno postavljenu zamku kroz destabilizaciju Kazahstana Putin ponovo pretvorio u svoju pobjedu, jasno davši do znanja kako postavljene ruske „crvene crte“ neće dozvoliti nikome prijeći. Umjesto očekivanog slabljenja (u slučaju da je Kazahstan planuo uz ruske granice), čini se kako je ruska pregovaračka pozicija s SAD-om nakon ove vojne intervencije postala još jača. Ona je demonstrirala odlučnost i brzinu reakcije Moskve koja više nikoga o ničemu neće pitati kada je riječ o ruskoj strateškoj sigurnosti – na isti način kako to uvijek čine i SAD kada procijene da su njihovi interesi ugroženi.

I za sam kraj. Putin je nedavno kazao slijedeće: “Tko ne žali za Sovjetskim Savezom, nema srca; onaj tko ga želi obnoviti nema glave.”

Time jasno poručuje kako ruski interes ne leži u obnovi SSSR-a jer je to, sve i da se hoće nemoguće s obzirom da se niti jedan narod (a prije svega njegove elite koje ne žele dijeliti stečene benefite vlasti s tuđim elitama ako to više ne moraju) koji je dobio državu nje neće odreći. Interes Rusije u tom je smislu samo jedan: da njoj susjedne zemlje iz nekadašnje zajedničke države (tu spada i Ukrajina) s njom normalno surađuju tamo gdje za to postoje zajednički interesi, a ne da postaju platforme za proturusko djelovanje u ime tuđih interesa. To je ono što Zapad za sada ne želi čuti. Hoće li tako ostati i nakon nadolazećih pregovora doznat ćemo vrlo brzo – pri čemu su sve opcije otvorene.

geopolitika