- U SAD-u, Trumpov novi stav koji promiče i govori kako samo želi završiti ukrajinski rat koji uzima veliki broj ljudskih života s obje strane (i ukrajinske i ruske) i da ne želi nikoga prisiljavati ni na što a najmanje prijetiti nekim rokovima ili će nešto oštro poduzeti – više nitko ne napada, čak ni od strane demokrata i liberalnih medija. Drugim riječima može mirno čekati što će se događati, bez potrebe američkog vojnog miješanja u igru koju je vješto prebacio Europljanima govoreći kako je to „rat koji se odvija u Europi i da zato oni moraju preuzeti najveću odgovornost kako ga riješiti“.
- Ako tako ne bude, slijedi nam epska borba za ta dva velika i najbolje utvrđena grada s njihovim, za obranu izuzetno povoljnim brdovitim i šumovitim okruženjem, koje Zelenski ne namjerava predati bez borbe. Barem tako sada tvrdi, u čemu ga, naravno – potpuno podupiru i njegovi europski pokrovitelji.
Ukrajinski rat i pregovarački formati koji bi trebali dovesti do njegovog konačnog završetka i prošloga su tjedna bili u središtu europske medijske pozornosti kada je riječ o geopolitičkim procesima koji su u tijeku i koji će formirati novi sigurnosni okvir ne samo na Starom kontinentu, već i globalno. (O Ukrajini više na kraju ove analize.)
Kada je riječ o ovom posljednjem – globalnoj razini – ističu se ključni pomaci u formiranju tzv. osovine otpora gotovo trostoljetnoj dominaciji zapada (sada na čelu sa SAD-om). U tom su smislu znakovite nove kinesko-ruske vojne vježbe održane početkom kolovoza, prvo zajedničko patroliranje kineskih i ruskih podmornica zonom Indopacifika (zajednička patroliranja njihovih brodova kao i strateških zrakoplova tj. onih koji su nositelji nuklearnog naoružanja počeli su još prije dvije odnosno tri godine, kada plove odnosno lete ne samo okolo Japana, već i do blizine obla Aljaske, naravno, u međunarodnim vodama odnosno međunarodnom zračnom prostoru).
Međutim, geopolitički gledano, od sve jače kinesko-ruske vojne suradnje ništa manje nije važno niti održavanje summita Šangajske organizacije (SCO) u kineskom gradu Tianjinu od 31. kolovoza do 1. rujna.
U tom kontekstu je zapravo najzanimljivije pratiti novi geopolitički pomak Indije – koja se i do sad percipirala od strane brojnih centara svjetske moći kao ključna država ili jezičak na vagi prevage u korist bilo zapadnog, bilo kinesko-ruskog bloka. Spomenuti novi pomak Indije sada se ogleda u definitivnom približavanju Šangajskoj organizaciji (čiji je i dugogodišnji član ali mu je pridavala manju važnost od paralelnog geopolitičkog približavanja SAD-u pa je na summitima na vrhu SCO-a posljednjih godina bivala zastupana najčešće od strane ministra vanjskih poslova a ne i premijera Narendre Modija), kao i BRICS-u. To je pak neposredna posljedica – reći ću to blago – potpuno promašene politike američkog predsjednika Donalda Trumpa prema toj zemlji kada je u pitanju nastojanje za postizanjem međusobnog trgovinskog sporazuma. U sklopu tih nastojanja Trump je Indiji još proljetos odrezao 25-postotne carine, a od prošloga su tjedna startale su prema njoj i najavljene dodatne 25-postotne američke carine zbog ne odustajanja New Delhija od kupnje jeftine ruske nafte na čemu počiva sadašnji visoki ritam indijskog razvoja. Štoviše, Trump ih je najavio uz prethodne javno izrečene ponižavajuće riječi o Indiji i njenom gospodarstvu „koje je mrtvo“, a pozitivne – o najvećem indijskom suparniku Pakistanu kojeg će Amerika sada „početi naoružavati a on će kupovati američku naftu“.
Potpuno promašena Trumpova politika prema Indiji
Indija je, dakle, odbacila sve američke ucjene, trgovinski pregovori su sada prekinuti iako je New Delhi ostavio otvorena vrata za njihov nastavak, ali i dalje čvrsto stoji kako neće dozvoliti prelaženje navedenih indijskih „crvenih crta“. Ne samo po pitanju slobode od koga će kupovati naftu i oružje, već i onih o sprječavanju uvoza jeftinih američkih poljoprivrednih proizvoda, bescarinskog uvoza američkih automobila i sl. koje mogu imati teške posljedice za domaće proizvođače.
Ovdje treba naglasiti kako su od spomenutih Trumpovih dodatnih 25-postotnih carina koji stižu u SAD izuzeti indijski smartfoni koji su nedavno s prvog mjesta na američkom tržištu potisnuli one kineske, ali – zanimljivo – i naftni derivati koji iz Indije stižu u SAD. Zapravo se radi o derivatima ruske nafte koju indijske rafinerije prerađuju i izvoze ne samo u SAD-e, već i u zapadnu Europu po tzv. „premium“ cijenama. Indija spočitava SAD-u i njegov uvoz ruskog obogaćenog urana za potrebe američkih atomskih centrala i sl.
Drugim riječima, New Delhi zauzima tvrdu pregovaračku poziciju s Washingtonom jer mu, zapravo, ništa drugo i ne preostaje ukoliko Indija želi (a jako želi) postati suvereni pol (i to vrlo važni, i za što ima sve potrebne preduvjete – od demografskih, ekonomskih do obrambenih) u novom svjetskom poretku koji se upravo stvara.
Kako je 28. rujna izvijestio Reuters, indijske rafinerije povećat će kupnju ruske nafte u rujnu i listopadu između 10 i 20 posto u odnosu na kolovoz. To je bio i najbolji odgovor SAD-u, gdje je, pak, primjetan nagli rast protu-indijskog raspoloženja unutar američkih građana, što je vidljivo u neprimjerenim komentarima na društvenim mrežama. Rekao bih potpuno iracionalno i protu-produktivno, jer Indija ne samo što to nije zaslužila, već to može imati ozbiljne posljedice na budućnost njihovih odnosa.
Zanimljivo je spomenuti i prošlotjedno čuđenje pred televizijskim kamerama Trumpovog savjetnika za trgovinu Petera Navarra kako to Indija nije željela odustati od kupnje ruske nafte kada je to SAD zatražio? Bilo je potrebno, nastavio je dalje, da New Delhi samo donese tu odluku „i mi bismo već sutra ukinuli tih 25 posto carina“. Osim toga, rekao je dalje, Indija mora znati da joj za razliku od SAD-a „Kina i Rusija nisu prijatelji“.
Ovdje se radi o potpunom nepoznavanju ne samo stvarnosti oko indijske odlučne višegodišnje strategije usmjerene na njenu vanjskopolitičku samostalnost (očekivati da će New Delhi pristati na nešto samo zato što smo im mi (SAD) rekli da je ispravno – kako proizlazi iz Navarrovih riječi, je iluzorno, pa i bahato – mislim da ćete se složiti), već i o nepoznavanju povijesti i sadašnjih trgovinskih odnosa između Indije s Rusijom i Kinom.
Indija i Rusija su vrlo prijateljske zemlje što je nasljeđe još iz doba SSSR-a kada je ovaj pomagao Indiji u teškim vremenima nakon oslobađanja od britanske kolonijalne vlasti u prehrani, u medicini i lijekovima za liječenje teških zaraznih bolesti, u stvaranju njezine vojske i opremi iste naoružanjem, do suradnje u svemiru kada je SSSR obučavao i indijske kozmonaute koji su letjeli u sovjetskim svemirskim misijama.
I danas je Rusija još uvijek najveći izvoznik oružja Indiji usprkos činjenici što su i prethodne američke administracije, od dviju Obaminih preko Bidenove tražile da s tim prestane i prebaci se na američko i europsko oružje, a kako vidimo danas – suradnja se višestruko intenzivira ne samo u sferi uvoza ruske nafte, već i plasmana indijskih proizvoda, poput onih farmakoloških ali i informatičkih i drugih na rusko tržište koje je zapad odbacio nakon ruske invazije na Ukrajinu, a planiraju se i nove isporuke suvremenih ruskih oružanih sustava poput sustava PZO S-400, a možda i zrakoplova 5. generacije Su-57.
Rusi Kini i Indiji dali primjer
Što se pak Kine tiče, usprkos međusobnom vrlo opterećujućem graničnim sporom u zoni Himalaje koji je u desetljećima nakon indijske neovisnosti izazivao i otvorene ratne sukobe manjeg ili većeg intenziteta (posljednji, iako kratak ali vrlo intenzivan, bio je 2020. godine i otada je Modi i zahladio odnose s Pekingom te nije odlazio u posjet toj zemlji), Indiji je Kina redovito ili najveći, ili drugi najveći trgovinski partner (na tom se mjestu izmjenjuju Kina i SAD).
Također, New Delhi i Peking već treću godinu odražavaju sastanke formirane zajedničke komisije za trajno rješenje spomenutog graničnog spora, na što ih potiče i Moskva. Ona ih je podsjetila kako je početkom 90-ih godina, kada je stvorena Ruska Federacija na razvalinama SSSR-a, riješila također vrlo neugodni granični spor s Kinom zbog kojeg je čak vođen i opasni rat između dvaju tadašnjih komunističkih divova (što je SAD znalački iskoristio približivši se Kini jer mu je SSSR bio povijesno najopasniji protivnik). Rusija je jednostavno predala Kini suverenitet nad izvjesnim spornim otokom na velikoj graničnoj rijeci Amur. Žrtvovala je zapravo potpuno beznačajan teritorij s obzirom na svoju veličinu, nakon čega su odnosi između Rusije i Kine krenuli naprijed neslućenom brzinom koja još uvijek traje.
Potpuno sam siguran da Moskva u tom smislu sugerira Kini da ona sada bude u ulozi Rusije tj. bude kooperativnija prema indijskim zahtjevima nego obratno. Zapravo je glupo dvjema mega-državama i susjedima ratovati zbog malog „komada“ golemog Himalajskog gorja koje ih dijeli s obzirom na mogućnosti suradnje koju mogu ostvarivati na zajedničku korist.
I u tim i takvim okolnostima uskače Donald Trump i počinje prijetiti Indiji i davati joj ultimatume što i kako mora činiti – a uz to sugerirati i na američko novo približavanje Pakistanu (ovog potonjeg je već bilo u povijesti mnogo puta i redovito bi završavalo krahom jer je u Pakistanu tradicionalno prisutan snažni antiamerikanizam – i to na svim razinama). Osim toga Indija je još pred kraj prvog Trumpovog mandata pristala ući u njegov sigurnosni projekt – QUAD, kojeg osim SAD-a i Indije čine još i Japan i Australija, i koji je nedvojbeno protukineskog karaktera iako se Indija uvijek distancirala od protukineskih poteza u sklopu istog, poglavito kada je riječ o zajedničkim pomorskim vježbama tog formata u zoni Tajvana, ne želeći provocirati Peking). Tim više su nerazumljivi Trumpovi potezi. Sada je vidio da se zaletio i da Indija nije popustila već se zbližava sa Americi suparničkom Kinom, ali je kasno i ne može priznati svoju grešku sve i da hoće jer bi njegovi unutarnji protivnici to sigurno znali iskoristiti. Tim više što ionako oštro kritiziraju njegovu trgovinsku politiku i nametanje visokih carina svima i svuda.
Sad smo tu gdje jesmo. Narendra Modi odlazi u Kinu na summit Šangajske organizacije (još nije počeo u vrijeme pisanja ove analize), na kojem će sudjelovati još 26 šefova država ili predsjednika vlada
država članica, država promatrača i dijaloških partnera. Tom će se prigodom na marginama summita odvojeno sastati i s kineskim i ruskim čelnicima Xi Jinpingom i Vladimirom Putinom.
Rusko-kineski summit slijedi odmah nakon ovog samita, 2. rujna, a kineski vođa svoj predstojeći susret s Putinom tom prigodom već je ranije nazvao „neviđenim“. Zapravo taj summit smatram čak i važnijim od potonjeg, jer se događa nedugo nakon summita Trump-Putin na Aljasci i neposredno će utjecati i na američko-ruske, a vjerujem i na američko-kineske odnose. Definitivno će Kina i Rusija potpisati nove važne bilateralne sporazume ne samo političkog i gospodarskog karaktera.
O Šangajskoj organizaciji
Kratko o Šangajskoj organizaciji, koja uz multinacionalni format BRICS nedvojbeno predstavlja najveći izazov zapadnoj dominaciji u 21. stoljeću.
Osnovana je 2001. godine, kada je uključivala, osim Kine i Rusije – još i Kazahstan, Tadžikistan, Uzbekistan i Kirgistan. Kasnije su se pridružili Indija, Pakistan, Iran, i kao posljednja, 2024. godine – Bjelorusija. Dvije države imaju status promatrača – Mongolija i Afganistan, dok partnere u dijalogu čini 14 zemalja – Azerbajdžan, Armenija, Kambodža, Nepal, Turska, Šri Lanka, Egipat, Saudijska Arabija, Katar, Bahrein, Maldivi, Mjanmar, UAE i Kuvajt.
Zanimljivo je kako su nedugo nakon osnutka SCO-a važnost te organizacije prepoznale i Sjedinjene Države kada su zatražile i svoj prijam u punopravno članstvo. Međutim, molba im nije bila uslišana, jer su se tome usprotivile i Rusija i Kina – kao najvažnije članice, smatrajući kako bi Šangajska organizacija time izgubila svoju ključnu zadaću – osiguranje sigurnosti na azijskom kontinentu – jer bi se sve odluke morale usuglašavati i sa SAD-om, a to im je bilo tim više neprihvatljivo s obzirom kako SAD geografski i nije dio Azije odnosno Euroazije.
Kako god bilo, u Kinu će na summit SCO-a osim šefova država ili vlada članica stići i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan koji će predstavljati svoju zemlju, a bit će tu i važne kavkaške zemlje: Armenija – koju će predvoditi premijer Nicola Pashinjan i Azerbajdžan sa svojim predsjednikom Ilhamom Aliyevom. Dolaze i čelnici Vijetnama, Indonezije, Tajlanda, pojedinih latinsko-američkih i afričkih država, a tu je po prvi put i čelnik Sjeverne Koreje Kim Jong-un, ali i dva „europska desperadosa“, slovački premijer Robert Fico i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.
Nakon dvaju summita u Tianjinu, 3. rujna u Pekingu se održava velika vojna parada kineske Narodnooslobodilačke vojske – PLA, u čast 80. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata odnosno pobjede nad carskim Japanom.
Zapad zabrinut kinesko-ruskom suradnjom
Zapad s pravom brzorastuću suradnju Kine i Rusije smatra svojim najvećim izazovom, međutim, njegova agresivna retorika i prema Rusiji i sve više prema Kini dovodi samo do još većeg povećanja kinesko-ruske strateške suradnje.
U tom kontekstu ukazujem na riječi glavnog tajnika NATO saveza Marka Rutea od 27. rujna tijekom posjeta njemačkoj tvornici oružja i streljiva Rheinmetall u Unterlüßu. Inače, potonja je upravo objavila kako namjerava investirati 1,5 milijardi dolara u tvornice streljiva u Bugarskoj i Rumunjskoj.
Rutte je rekao kako Rusija i Kina proširuju svoje vojske i sposobnosti velikom brzinom i razmjerima uz malo transparentnosti. To je objavljeno na službenoj stranici NATO saveza. Njihove obrambene industrije proizvode oružje i tešku vojnu opremu nevjerojatnom brzinom – ne samo da bi se pokazale na velikim paradama u Moskvi i Pekingu, već kako bi osigurale sfere utjecaja, projicirale moć i potkopale međunarodni poredak utemeljen na pravilima rekao je Rutte. Samo ove godine očekuje se da će Rusija isporučiti najmanje 1500 tenkova, 3000 oklopnih vozila i stotine raketa Iskander. Što se tiče Kine, nastavio je Rutte dalje, ona već ima najveću svjetsku mornaricu i neke od najvećih obrambenih tvrtki na svijetu.
Njihovo (rusko i kinesko) vojno nagomilavanje jasno ukazuje:
pripremaju se za dugoročnu konfrontaciju i natjecanje – s nama, zaključio je Rutte i dodao kako se zbog toga suočavamo s izazovima.
„Ali Europa i Amerika zajedno su na putu da preokrenu situaciju u obrambenoj proizvodnji. I to kažem s pouzdanjem. Prvo, zato što na stolu ima stvarnog novca, a još će ga pritjecati. Njemačka preuzima vodeću ulogu, i mora. Vi ste najveće gospodarstvo u Europi…“
Rutteova metamorfoza
Dakle, s obzirom kako je Rutte prije nego je ne tako davno preuzeo ulogu glavnog tajnika NATO-a od Jensa Stoltenberga bio liberalni nizozemski premijer, njegova nagla preobrazba u apologeta europske ubrzane militarizacije nije ništa drugo nego izvršavanje zadaće od strane onoga koji je sada de facto preuzeo ulogu i predsjednika Europske unije – Donalda Trumpa. Njega se sluša u svemu i njemu se sada svi redom u Europi pokoravaju – najviše oni koji su po njemu pljuvali kako tijekom njegovog prvog mandata, tako i u vrijeme američke prošlogodišnje predizborne kampanje. Trump to dobro zna, kao što i kao iskusni biznismen i poslovni pregovarač dobro pozna ljudsku psihologiju. Veće političke koristi sada ima od poltrona nego od stvarnih europskih prijatelja. Ovi prvi žive u strahu od njegove osvete te su zbog toga spremni nekritički prihvatiti baš sve što od njih zatraži (najbolji primjeri su i nedavni novi trgovinski i obrambeni sporazumi SAD-a s Europskom unijom i članicama NATO saveza pod pokroviteljstvom Ursule von der Leyen odnosno Marka Ruttea (nikog drugog u Europi ovi dvoje nisu ni pitali za dozvole!) – koji su potpuno poražavajući i ponižavajući po Europu, njene političke elite, ali prije svega njene građane koji će na svojim leđima snositi i sav teret promašaja europske strateške politike posljednjih godina).
O oba sporazuma već smo više puta opširno govorili, pa ovdje bih samo podsjetio kako su se Sjedinjene Države nakon spomenutog obrambenog sporazuma s Europom formalno odrekle svog naoružavanja Ukrajine. Preciznije, to sada čine po tržišnom modelu, prebacujući svoje oružje u europske zemlje koje ga od Amerikanaca kupuju za svoje novce i onda same isporučuju Ukrajini. Time Trump provodi u djelo svoju politiku vraćanja svih uloženih američkih sredstava koje je njegov prethodnik Joe Biden predao Ukrajini u obliku vojne i financijske pomoći (Trump tvrdi da je tu riječ o više od 300 milijardi novca američkih poreznih obveznika), bez da je imao bilo kakav plan o završetku ukrajinskog rata – kako vezano uz način, tako i uz rokove njegovog završetka.
Kada sve to znamo, onda znamo i zašto se Mark Rutte tako naglo iz liberala prometnuo u promotora militarizacije; onda znamo zašto se Njemačka promiče u predvodnicu Europe po pitanju militarizacije; onda znamo i do kada će to sve trajati. Sve dok Sjedinjene Države ne vrate sve ono uloženo ne samo posljednjih godina u Ukrajinu, nego i u europsku sigurnost općenito proteklih desetljeća kada se ona razvijala i živjela u blagodati pod američkim sigurnosnim kišobranom za što je vrlo malo izdvajala vlastitoga novca. Zato je Trump, osim navedenog, naredio i povećanje obrambenih izdataka za NATO svim njenim članicama.
Ovo je ključni i najgori Trumpov zahtjev prema Europi
Ono što je najvažnije, SAD će zahtijevati od Europskih članica NATO permanentnu napetost u odnosima, zapravo neprijateljstvo s Rusijom zbog dvije važne stvari: prvo, to je najbolje jamstvo osiguranja američkih poslovnih interesa (dugoročno neće biti mogućnosti nikakve obnove gospodarskih, prije svega energetskih odnosa Europe i Rusije pa će ova prva biti primorana na još intenzivniju (i skuplju) trgovinsku i obrambenu suradnju sa SAD-om o čemu de facto i govore spomenuti trgovinski i obrambeni sporazum, a Europa time prestaje i biti konkurent SAD-u na globalnoj razini), i drugo, zbog osiguranja američkih obrambenih interesa (Europa će (p)ostati poligon za plasman ne samo američkog oružja, već i odskočna daska za američko vojno djelovanje prema afričkom i azijskom prostoru kao dominantnom u globalnoj utrci velikih sila za moći u 21. stoljeću).
Paralelno, Trump će pokušati kroz dijalog i pregovore s Rusijom ne samo postići sporazum o završetku ukrajinskog rata, već, rekao bih još i više, „odmrznuti“ „zaleđene“ američko-ruske odnose koji su u posljednje tri i pol godine otkako taj rat traje postali ledeniji nego u vrijeme čuvenog hladnog rata iz druge polovice prošlog stoljeća između SAD-a odnosno NATO saveza i SSSR-a.
U tim pregovorima Trump želi postići i sporazum s Moskvom o strateškim nuklearnim snagama, možda čak i više nego onaj o Ukrajini (tamo ionako ništa ne gubi jer se SAD iz njega i formalno povukao, a za vrat drži europske elite). U ovaj prvi bi htio uključiti i Kinu, a po mogućnosti i Sjevernu Koreju (ali ne i europske zemlje koje imaju nuklearno oružje – Veliku Britaniju i Francusku na što upozorava Rusija, tim više što je njihovo neprijateljstvo s Moskvom sada puno izraženije na političkoj, gospodarskoj i obrambenoj razini nego je bilo tijekom hladnog rata u Europi u 20. stoljeću).
Vremena su se promijenila, a povjerenje izgubilo
Međutim, vremena su danas potpuno drukčija nego u hladnoratovsko doba. Napetosti i opasnosti sad su usporedive i s vrhuncima hladnoratovskih kriza – poput berlinske i kubanske raketne krize. Zato je teško očekivati da će Rusija (a Kina još manje s obzirom kako ionako zaostaje po broju strateškog raketnog oružja za dvjema nuklearnim supersilama) htjeti pristati na zajednička ograničenja tog oružja masovnog uništenja dok se ne stabilizira ukupna sigurnosna situacija ne samo u Europi već i u svijetu. Prije svega kroz potpisivanje međusobnih sigurnosnih sporazuma na razini NATO-Rusija.
Moskva za tako nešto sada ne vidi perspektive i kroz prizmu trenutačne ratničke retorike sa strane dužnosnika ključnih europskih država kao i EU-a i NATO saveza, kao i spomenute ubrzane militarizacije Europe. Tim više što zna da Zapad ima veliku nadmoć u konvencionalnom naoružanju i samoj demografiji u odnosu na Rusiju. Rusiji je najvažniji i zapravo jedini jamac nacionalne sigurnosti njen strateški nuklearni potencijal. Za njegovo smanjenje sada nema ni minimalno potrebnog međusobnog povjerenja kakvo je postojalo prigodom ranijih potpisivanja sporazuma te vrste sa SAD-om.
Ukrajina
Idućih tjedana intenzivirat će se priča o sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu, oko čega su dijametralno suprotstavljene pozicije između Rusije i Europe odnosno Ukrajine. SAD ovdje više-manje zauzima poziciju čekanja i ne „trči pred rudo“. Zapravo osluškuje bilo Moskve. Svrstavanje SAD-a uz europske stavove po tom pitanju ne bi značilo samo propast prilike za zaustavljanje rata i njegovo produljenje u nedogled, već bi to, skupa s u tom slučaju očekivanim Trumpovim sekundarnim sankcijama protiv Rusije definitivno dovelo do kraha svih napora koje Moskva i Washington nedvojbeno poduzimaju s ciljem reanimiranja polumrtvih međusobnih odnosa.
Takav „crni“ scenarij, kojeg zapravo priželjkuju i Kijev i ključne europske prijestolnice jer smatraju da ostavlja SAD aktivno u igri u tom ratu u kojem ne žele ostati sami protiv Rusije – doveo bi u konačnici do nužnog vojnog ulaska SAD-a u rat čime on više ne bi bio „Bidenov“, već „Trumpov rat“ a što potonji pod svaku cijenu želi spriječiti jer mu treba mir s Rusijom za željeni obračun s Kinom.
Ali kako stvari stoje, što je vidljivo i u gornjem dijelu teksta, Kinu Rusija ni pod koju cijenu neće htjeti ostaviti na cjedilu. I to već svi dobro znaju želi ostaviti na cjedilu.
Tim više je ova suluda globalna geopolitička situacija sada dovedena u slijepu ulicu iz koje se zapravo ne vidi izlaz.
Europske idiotske elite sada se samo mogu moliti Bogu, kojeg su se davno odrekle, da Trump i Putin ne postignu bilo kakav sporazum jer bi on značio i njihov potpuni politički poraz. Čak i uz uvjet provedbe u praksi na europskom tlu svega onog što Trump od njih traži. Jer one svoj životni vijek nisu vezale ne uz Trumpa, već još puno ranije (u vrijeme Bidenove administracije) uz Ukrajinu i Zelenskog. Sporazum Trumpa i Putina de facto znači poraz Ukrajine, u kakvom god obliku ona na kraju ostala, a Rusiji daje neslućene probitke. Zapravo se i sada sve više nalazi u poziciji ključne stranice u ključnom globalnom geopolitičkom trokutu SAD-Rusija-Kina. Tj. zemlje koja će moći surađivati s obje međusobno konkurentne države (ako Putinu upali dogovor s Trumpom a vjerojatno hoće jer to i ovome treba).
S druge strane i Trump ima dovoljno komotnu poziciju za deal s Putinom. Kod kuće, u SAD-u, njegov novi mudri stav koji promiče i govori kako samo želi završiti ukrajinski rat koji uzima veliki broj ljudskih života s obje strane (i ukrajinske i ruske) i da ne želi nikoga prisiljavati ni na što a najmanje prijetiti nekim rokovima od 24 sata ili dva tjedna ili mjesec dana ili će nešto oštro poduzeti – više nitko ne napada, čak ni od strane demokrata i liberalnih medija. Drugim riječima može mirno čekati što će se događati, bez potrebe američkog vojnog miješanja u igru koju je vješto prebacio Europljanima govoreći kako je to „rat koji se odvija u Europi i da zato oni moraju preuzeti najveću odgovornost kako ga riješiti“.
To istodobno ostavlja prostor Putinu za nastavak vojne kampanje – potpuno sam siguran – do trenutka kada će vojno zaokružiti sve ukrajinske teritorije koje je inkorporirao u ustavno-pravni poredak Ruske Federacije početkom listopada 2022. godine. Onda će početi pravi pregovori – s Trumpove pozicije „zaustavljanja rata na trenutačnoj crti razgraničenja“ kako bi sve bilo ugodno po američkog vođu i da bi mogao osigurati Nobelovu nagradu za mir.
Moguće je, kako je to prošli tjedan rekao američki potpredsjednik D.J. Vance, da će ukrajinski rat trajati još tri, a možda i šest mjeseci. Ako to tako bude, Putinu bi to trebalo biti dovoljno vremena da osvoji nove prostore i u susjednim ukrajinskim regijama koje onda može mijenjati za snažno utvrđeni obrambeni bedem ukrajinskih snaga u posljednjoj velikoj aglomeraciji u Donbasu koju Rusija još ne kontrolira: Kramatorsk-Slovjansk.
Ako tako ne bude, slijedi nam epska borba za ta dva velika i najbolje utvrđena grada s njihovim, za obranu izuzetno povoljnim brdovitim i šumovitim okruženjem, koje Zelenski ne namjerava predati bez borbe. Barem tako danas tvrdi, u čemu ga, naravno – potpuno podupiru i njegovi europski pokrovitelji.
