Europska unija uporno nastavlja s donošenjem proturuskih strategija sukladno američkim zahtjevima, time formalno dokazujući svoju privrženost euroatlantskom partnerstvu i savezništvu, a u biti svoju servilnost, nemoć i strah od budućnosti. Kako da će se, skrivajući pod skute velikog prekoatlantskog saveznika (koji je upravo doživio fijasko u Afganistanu) svi problemi Europe riješiti sami od sebe. Takav servilni pristup, gotovo automatizmom u prvom redu prihvaćaju države tzv. istočnog krila EU, dok veće i utjecajnije zemlje Unije ovoj deklariranoj strategiji Bruxellesa ipak prilaze s puno većom dozom opreza. Naime, one prije svega polaze od svojih nacionalnih interesa koje nastoje zaštititi u najvećoj mogućoj mjeri u danom trenutku, ali i od mogućnosti spoznaje kuda nas svih skupa vodi daljnje zaoštravanje sukoba s Rusijom u kontekstu potpuno poremećenih globalnih odnosa i novonastalih kriza.

Jedna od takvih ideja, za koju ruski državni vjeruje kako iza nje stoji Velika Britanija s jasnim ciljem daljnjeg „trovanja odnosa“ između Rusije i Zapada, nedvojbeno je bila i nedavna međunarodna konferencija u ukrajinskom glavnom gradu Kijevu – tzv. Krimska platforma, na kojoj je sudjelovalo 40-ak zemalja i koja je imala neskriveni proturuski karakter, što se već odavno prije i znalo. Njome se sada neću baviti ali samo iz razloga što predstavlja drugorazredni politički događaj – nedostojan ozbiljne geopolitičke analize, s obzirom kako se unaprijed znalo kako neće, niti može u praksi riješiti  ono najvažnije zbog čega je i utemeljena – vratiti Ukrajini izgubljeni Krim. Drugim riječima – ta manifestacija predstavljala je klasičnu PR operaciju u korist ukrajinskog državnog vrha, potpuno dezorijentiranog u novonastalim globalnim geopolitičkim procesima i dotučenog nakon prošlomjesečnog potpisivanja američko-njemačkog sporazuma kojim se de facto dalo „zeleno svjetlo“ za omogućivanje rada ruskog plinovoda „Sjeverni tok 2“ čemu se Kijev godinama otvoreno protivio – dobivajući čvrsta jamstva Washingtona kako taj plinovod nikada neće biti dovršen.



Gotovo je bilo žalosno gledati koliko se službeni Kijev hvali organizacijom Krimske platforme i jedinstvenom potporom koju je na njoj dobio za svoje, sada već potpuno deplasirane stavove o Krimu – kao nedjeljivom ukrajinskom teritoriju (nešto slično onomu kada Beograd glasno mašta o Kosovu kao nedjeljivom teritoriju Srbije), u kontekstu činjenice da su najvažnije države Zapada na tu manifestaciju poslale svoj drugi ešalon političara. Primjerice, Sjedinjene Države predstavljala je ministrica energetike, dok je Njemačku predstavljao ministar gospodarstva. Dakle, Washington i Berlin nisu se udostojili, ako već ne čelnike država odnosno premijerku, poslati niti svoje ministre vanjskih poslova što bi već bila puno ozbiljnija politička razina za jedan ovako glasno promovirani skup. Tako je, samo dan uoči njegovog početka, u Kijevu, nakon posjeta Moskvi i razgovora s Vladimirom Putinom, boravila kancelarka Angela Merkel. Međutim, nije joj padalo na pamet prenoćiti i sutradan sudjelovati u radu „Krimske platforme“, dobro znajući koliko bi to negativno utjecalo na buduće njemačko-ruske odnose kojih se Berlin, barem što se tiče onih ključnih, nipošto ne želi odreći, naročito ne zbog nerealnih ambicija Kijeva – uostalom, isto kao i Moskva.

S druge strane istočne članice Unije redom su u Kijev poslale svoje najsnažnije političke figure (neke od njih su se domaćinima obraćale i na ukrajinskom jeziku) kako bi Ukrajini iznova pokazale svoju solidarnost, a SAD-u svoju odanost i spremnost na proturusku akciju čim i ako on to zatraži.





Naravno, Washington to neće zatražiti, barem ne u nikakvom radikalnom (vojnom) obliku jer itekako zna i snagu i važnost Rusije na međunarodnoj areni, između ostalog i u smislu rješavanja problema od zajedničkog interesa, kojih, usprkos svemu, itekako ima (terorizam, sprječavanje širenja oružja za masovno uništenje, rastuća afganistanska prijetnja ….).

Upravo oko ovog posljednjeg (kao dokaz kako to veliki igrači, za razliku od poltrona razmišljaju kada je riječ o njihovim odnosima s Moskvom) treba istaknuti prošlotjedne riječi britanskog ministra vanjskih poslova Dominica Raaba koji je kazao kako će London morati uključiti zemlje koje imaju utjecaj na talibane u razgovore o Afganistanu, osobito Rusiju i Kinu, “koliko god to bilo neugodno “.



Čini se kako je Raab time samo potvrdio tezu svog ruskog kolege Sergeja Lavrova koji je već ranije kazao kako Velika Britanija igra ozbiljnu “subverzivnu ulogu” u odnosima između Rusije i Europske unije. Prema njegovim riječima, Britanci “sami ne bježe od komunikacije (s Rusima), ali pokušavaju odvratiti druge od toga”. Čini se kako London upravo to i radi, poglavito ukoliko su istiniti navodi Moskve da upravo on stoji iza spomenute Krimske platforme.

Čudna češka igra



Međutim, sve je više zemalja EU koje shvaćaju opasnost politika na koje ih tjeraju oni koji se smatraju dovoljno udaljeni i zaštićeni od „prve crte obrane“. Kao primjer možemo navesti Češku, koja je, to je bitno podsjetiti, na proljeće ove godine, preko noći, svjesno, gotovo pa u potpunosti razorila svoje političke odnose s Rusijom, optužujući Moskvu za eksplozije u privatnim skladištima  oružja u Vrbetici još 2014. g., bez bilo kakvih konkretnih dokaza. Prag je zbog toga odmah protjerao čak 18 ruskih diplomata, na što je Moskva odgovorila protjerivanjem 20 čeških i time gotovo paralizirala rad čeških diplomatskih predstavništava u Rusiji, a sve je to ugrozilo i dobro pozicioniran češki poslovni i industrijski lobi na tlu Rusije. Osim toga Moskva je vrlo brzo nakon toga  objavila i svoj prvi popis Rusiji neprijateljskih zemalja, na kojem su se, zanimljivo, našle samo dvije: SAD i, pogađate – Češka!

U tim i takvim neprijatnim okolnostima po Prag, češki ministar vanjskih poslova Jakub Kulganek u intervjuu objavljenom 7. kolovoza na web stranici češkog medija Právo, izjavio je kako Češka Republika mora obnoviti političke odnose s Rusijom.

“Naši politički odnosi moraju se ponovno graditi. Nitko to ne dovodi u pitanje. Sazvao sam (u Ministarstvu vanjskih poslova) zatvoreni okrugli stol za predstavnike parlamentarnih stranaka, kako bismo razgovarali o našim idejama o odnosima s Rusijom. Dobro je što bi Češka imala najširu moguću političku potporu pri takvom principijelnom (pitanju)”, izjavio je Kulganek.

Naglasio je kako će o pitanju daljnjeg razvoja odnosa Praga i Moskve na češkoj strani morati odlučiti nova vlada nakon parlamentarnih izbora koji će se održati u listopadu.



“Na budućoj će vladi biti odluka. Možemo pomoći provedbom revizije češko-ruskih odnosa”, rekao je ministar. Kazao je kako bi dvije zemlje trebale razviti pragmatične veze, ali i da se rusko-češki odnosi neće pomaknuti s mrtve točke sve dok Moskva Češku ne isključi s popisa Rusiji neprijateljskih zemalja. Pri tom je dodao kako je to dugoročno pitanje, i da se radi možda o mjesecima „a možda i godinama“. Čeki šef diplomacije u intervjuu je govorio i o potrebi očuvanja češko-ruskih gospodarskih veza na sadašnjoj razini kazavši slijedeće:

“Uvjeren sam kako je potrebno održati gospodarske odnose (s Rusijom) i podržati češke tvrtke koje su zainteresirane za razvoj poslovanja u Rusiji. … Smatram kako su pozivi nekih (čeških) političara za potpunim ukidanjem trgovinskih odnosa s Rusijom kratkovidni i nerazumni.”

Iako  Kulganek u intervjuu de facto sugerira kako je sada „loptica na strani Moskve“ koja bi trebala skinuti Češku s potpisa neprijateljskih zemalja, izostavlja važnu stvar: Moskva je spomenuti potez učinila, kako je gore već navedeno, tek nakon što je Prag protjerao ruske diplomate, prethodno optuživši Rusiju za nešto što ona kategorički opovrgava. Štoviše, češke nadležne službe i tužiteljstvo do sada nisu uspjele pronaći niti jedan relevantan dokaz za spomenute optužbe, što i same priznaju, ali tvrde kako na tome i dalje aktivno rade.

Logike, naravno, u tome nema. Jer ne može se nekoga optuživati po načelu „rekla-kazala“ – poglavito kada je riječ o međunarodnoj politici i diplomatskim odnosima (iako se takve stvari u praksi čine „od kada je svijeta i vijeka“ ali u pravilu od strane velikih prema malima i slabijima a ne obratno: sjetimo se samo američkih i britanskih optužbi o posjedovanju kemijskog oružja od strane bivšeg iračkog čelnika Sadama Huseina i famoznog mahanja „bijelim prahom“ u epruveti od strane američkog vojnog zapovjednika Colina Powela u Vijeću sigurnosti nakon čega je pokrenuta invazija na Irak, da bi se kasnije, kada je ta zemlja bila potpuno razorena utvrdilo kako nikakvog kemijskog oružja Irak nije niti posjedovao i što je, kao smišljenu krivotvorinu svojih obavještajnih služni naknadno priznao i sam bivši britanski premijer Tony Blaire).

Zato i ne čude gore navedene riječi češkog šefa diplomacije. Poglavito kada Prag jasno vidi kako se razvijaju njemačko-ruski odnosi, prije svega u sferi energetike i plinovoda Sjeverni tok 2 i kako su u velikoj proturuskoj igri u tom smislu prošle ne samo Ukrajina (koja nije članica EU), već i Poljska i uz politiku Varšave prema Moskvi blisko vezane pribaltičke države bivšeg SSSR-a.

U svakom slučaju biti na spisku neprijateljskih država od strane svjetskih vojnih velesila ne bi bilo ugodno niti za puno veću i snažniju zemlju od Češke, poglavito kada ste na njoj usamljeni, pa makar i u društvu velikih Sjedinjenih Država. Koliko će se Pragu, nakon što se svjesno upleo u mrežu intriga dozvoliti da iz nje iziđe doznat ćemo vrlo brzo, nakon rezultata čeških izbora. Jer nemojmo zaboraviti onu latinsku: „što je dozvoljeno Jupiteru nije volu“. Što je Prag od toga dvoje u globalnoj geopolitičkoj bitki nije teško zaključiti.

Gruzijski primjer (geo)političkog idiotizma

Čelnica gruzijske oporbene stranke Savez domoljuba Gruzije Irma Inashvili, objavila je početkom kolovoza zajedničko „otvoreno pismo“ predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu, i obznanila svoju namjeru za posjet Moskvi radi sastanaka s ruskim političarima.

Ona je također objasnila motive otvorenog pisma Putinu, kojeg su potpisala 42 politička, javna i vojna čelnika Gruzije.

„Uputili smo otvoreno pismo predsjedniku Ruske Federacije; da – spremni smo za dijalog na svim razinama, a ovo pismo potpisuju vrlo utjecajni ljudi koji su uvijek dominirali politikom i izgovarali svoju riječ posljednjih 30 godina. U njemu, zamjenici, generali i svi potpisnici dobro razumiju vrijednost mira, svi su vidjeli rat”, naglasila je Irma Inashvili.

Tekst ovog pisma odnosi se na provedbu “audio ankete na temu vojne neutralnosti” Gruzije. Evo njegovih najvažnijih dijelova:

“S obzirom na činjenicu kako u čitavoj povijesti Gruzije više od 2,15 milijuna ljudi nikada nije sudjelovalo na izborima, registrirano je više od 900 tisuća ispitanika, od kojih je 69,4% podržalo vojnu neutralnost! Paralelno s tim, tijekom godine više od 1,2 milijuna ljudi ispunilo je upitnike, a 69,7% podržalo je neutralnost, a 75,8% podržalo je dijalog s Rusijom!… Međutim, kako je kasnije navedeno, umjesto rasprave o rezultatima ankete, vladajuća stranka Gruzijski san i stranke ujedinile su se oko bivšeg predsjednika Saakašvilija, kao i nevladinih organizacija koje financiraju zapadni partneri, i zajedno optužili Organizatore ankete, David Tarkhan-Mouravija i Irmu Inashvili, da su agenti Kremlja….“.

Nije nikakva tajna kako značajan dio Gruzijaca ne gleda blagonaklono na „zaigranost“ svojih političkih elita sa SAD-om. Oni su, vjerojatno, poučeni iskustvom trodnevnog rusko-gruzijskog rata od 8. kolovoza 2008. g., (kojeg ruska vlada smatra opravdanom i nužnom reakcijom, a gruzijska ruskom agresijom na suverenu zemlju), nakon prethodnog napada gruzijske vojske na svoju odmetnutu regiju Sjevernu Osetiju i njeno administrativno središte Chinvali, kada je gruzijska vojska od ruskih postrojbi doživjela potpuni krah, a Južna Osetija , skupa s Abhazijom, ubrzo potom proglasila nezavisnost koju je Moskva brzp i priznala.

Dakle, otvorena prozapadna politika i oštar proturuski politički smjer Gruziju – ruskog susjeda – vrlo je skupo koštala, nešto slično kao i Ukrajinu: gubitkom državnog teritorija! Teško je vjerovati kako će američko i partnerstvo s EU, uključno i ono unutar NATO-ovog Partnerstva za mir Tbilisiju pomoći u vraćanju svojih separatističkih regija.

To je, uz Ukrajinu, vjerojatno i najbolji primjer dokle mogu jednu zemlju i narod dovesti geopolitički kratkovidni i sebeljubni političari,  avanturisti kojima na državnim dužnostima ne bi nikada smjelo biti mjesta.

Istočne članice EU već bi konačno morale, u ime svoje budućnosti spoznati razinu rizika u koje se svjesno upuštaju u ime geopolitičkih interesa velikih igrača – svojih formalnih saveznika. Vremena su se promijenila:  više se ne može djelovati identičnom recepturom koja je vrijedila u vrijeme hladnog rata između Istoka i Zapada i koja je tada dala rezultate.

Danas nikakvih jamstava za takav epilog ne samo nema, već su i sigurnosni rizici daleko veći: veća je odlučnost u nepopuštanju u svojim stavovima između globalnih velesila, preciznija je i moćnija vojna tehnika i ubojitija oružja, kao i različite hibridne prijetnje, kojima treba dodati i  globalne zdravstvene probleme, energetske probleme i borbe za prirodne resurse i td.

I dok se najveći igrači u konačnici mogu dogovoriti, kolateralne žrtve takvih dogovora mogle bi postati one isturene i slabe zemlje, čije elite misle da su bitni „igrači“ jer ih veliki rado koriste. U tom se kontekstu te pseudo-elite nerijetko pozivaju i na teze, poput one, da je došlo vrijeme da se „mali“ moraju uz nekoga svrstavati jer u suprotnom neće opstati i sl.

Mislim da se u toj tezi radi o spinu velikih igrača ali i oportunizmu političkih vođa slabijih zemalja koji time „skidaju breme“ odgovornosti od donošenja ozbiljnih i teških odluka kakve zahtijevaju ova vremena.

Ali to više govori o njima i razini njihove sposobnosti igranja državničke uloge koje su na neki način dobili u ova turbulentna vremena, koja iziskuju političku i životnu mudrost, odlučnost  i hrabrost.

Na geopolitičkoj vjetrometini nema mjesta za slabe i neodlučne, za kalkulante i manipulante, oportuniste i diletante, ekstremiste ali niti tzv. mirotvorce koji su to pod svaku cijenu, vječno skloni besplodnim kompromisima koji u biti ne rješavaju ništa, već samo „zaleđuju“ stanje za neku buduću eksploziju koja će zateći nove generacije i za koje njih nije pretjerano briga. Mirotvorci „bez pokrića“ ili „po službenoj dužnosti“ dovode samo do još većeg zla. Ne kaže se bez razloga kako je bolji „pravedan rat“ nego „nepravedan mir“ jer on u sebi redovito nosi klicu još veće tragedije.

Kako ovdje ne bi bilo zabune, svatko je normalan protiv rata, ali i protiv nerazumne i oportunističke politike koja nas prije ili kasnije vodi u bijedu i propast. U konačnici, propasti zbog rata ili gluposti i pokvarenosti političara  – potpuno je svejedno.

geopolitika