U prosvjedima održanim 22. i 23. siječnja u Venezueli poginulo je 13 osoba. Predsjednik nacionalnog parlamenta Juan Guaido proglasio se v.d. predsjednikom Venezuele i pozvao vojsku da ga podrži i omogući mu provedbu slobodnih izbora. Istodobno su SAD Guaida priznale zakonitim predsjednikom te južnoameričke zemlje, upozorivši, kako eventualna uporaba sile protiv njega od strane Nicolasa Madura može dovesti do svih scenarija sa strane SAD-a. S druge strane predsjednik Nicolas Maduro, čija je inauguracija za novi predsjednički mandat obavljena 10. siječnja (te izbore, kao valjane i poštene nisu priznale zapadne zemlje), najavio je borbu do kraja, prekinuo diplomatske odnose s Washingtonom kojeg je optužio za pokušaj državnog udara, i protjerao američke diplomate iz Caracasa, davši im rok od 72 sata za napuštanje Venezuele.
Međutim, State Department je izjavio kako neće povući svoje diplomate jer ne prizna vladu Nicolasa Madura koji više, nakon priznanja novog v.d. predsjednika države, nema ovlasti prekinuti diplomatske odnose između dviju zemalja. S druge strane predsjednik Donald Trump je izjavio kako on „nastavlja koristiti sve ekonomske i diplomatske mogućnosti SAD-a za pritisak s ciljem uspostave venezuelanske demokracije“. Na ostavku i predaju ovlasti Juanu Guaidu Madura je pozvao i državni tajnik Mike Pompeo. Inače, Guaido je, jučer, na mitingu pred sto tisuća ljudi, održanom u istočnom dijelu Caracasa, izjavio kako je Maduro uzurpirao vlast, te je obećao osnovati prijelaznu vladu koja će zemlji pomoći izići iz gospodarskog kolapsa.
Juana Guaida do sada su, osim SAD-a, kao privremenog čelnika Venezuele priznali: Kanada, Argentina, Brazil, Čile, Kolumbija, Costa-Rica, Guatemala, Honduras, Panama, Paragvaj, Peru i Gruzija.
Prve reakcije iz Rusije i Kine
Ali ono što u čitavoj ovoj priči analitičare najviše zanima ipak je odgovor Rusije i Kine, kao najvećih Madurovih saveznica, ali i zemalja koje su uložile i ulažu u Venezuelu sve veće investicije, ne samo u energetski sektor, iako je on, razumljivo, domimantan. Venezuela je, poput Rusije, veliki proizvođač i izvoznik nafte i uz to članica zemalja izvoznica nafte OPEC, dok je energetski žedna Kina, s druge strane, najveća svjetska uvoznica „crnog zlata“. Međutim, Moskva posljednjih godina s Caracasom jača i vojnu suradnju. Dovoljno je podsjetiti da su prije svega tri tjedna u Venezuelu sletjeli ruski strateški bombarderi u sklopu vojne vježbe, što je izazvalo oštre osude Washingtona, a nije malo niti onih koji smatraju kako Moskva upravo u Venezueli želi otvoriti svoju vojnu bazu, ukoliko to ne uspije na Kubi.
U tim i takvim okolnostima nije čudo što danas stižu i prve oštrije reakcije iz Moskve na naovonastalo stanje u toj karipskoj državi. Tako je zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov izjavio kako Rusija kategorički upozorava SAD da se vojno ne miješa u unutarnje stvari Venezuele jer bi to “bio katastrofalan scenarij“. Također je kazao kako Moskva „ni u kom slučaju ne pomišlja“ dokinuti suradnju s Venezuelom i da će se ona i dalje nastaviti po raznim sferama.
Evo nekih zanimljivijih podataka o gospodarskoj suradnji dviju država: ruske investicije u Venezuelu iznose oko 4,1 milijardu dolara; većina toga se odnosi na energetsku tvrtku „Rosneft“, a od velikih ruskih tvrtki na venezuelanskom tržištu vrijedi još izdvojiti „Gazprom Bank“, tvornicu kamiona i autobusa „KamAZ“ i td. Trgovinska razmjena je skromna i iznosi svega 84,7 milijuna dolara, ali je 2018. g. porasla za čak 48% u usporedbi s godinom ranije. Rusija u Venezuelu izvozi poljoprivredne i prehrambene proizvode (82,4%), strojeve (7,3%), kemijske proizvode (6,7%) i td. Glavni izvozni proizvodi Venezuele u Rusiju su kakao, rum i obrađena koža.
U četvrtak, 24. siječnja, o stanju u Venezueli oglasilo se i kinesko Ministarstvo vanjskih poslova, izjavivši kako Kina pozorno prati stanje u toj zemlji i da se „protivi bilo čijem miješanju u njezine unutarnje poslove, pri čemu poziva sve strane na suzdržanost. Kina podupire vladu Venezuele i njezine poteze za očuvanje stabilnosti, očuvanje suvereniteta i nezavisnosti“.
Peking ima čvrste gospodarske veze s Venezuelom i novonastalo stanje može se negativno odraziti na planove dviju zemalja. Kina je, uz Rusiju, najveći kreditor te latinsko-američke zemlje. Ona je i veliki investitor u njezin naftni sektor, a nedavno su dvije zemlje razgovarale i o sporazumu vezanom uz venezuelansku proizvodnju zlata. U rujnu prošle godine, u vrijeme posjeta Nicolasa Madura Pekingu, potpisan je sporazum o dodjeli 5 milijardi dolara vrijednog kredita s kojim Venezuela namjerava udvostručiti svoju proizvodnju nafte i utrostručiti njezin izvoz u Kinu.
Gospodarsko stanje katastrofalno
Nafta čini 90% venazuelanskog izvoza. Ona pomaže financiranju državnog proračuna i osigurava priljev inozemnog novca, nužnog za uvoz mnogih proizvoda, a uvozi se gotovo sve: od toaletnog papira do obuće i odjeće. Industrijska proizvodnja gotovo je uništena na uštrb pokušaja spašavanja posrnule naftne proizvodnje i zaustavljanja smanjenja njezinog izvoza. Za usporedbu, u 2000.-im godinama, kada su svjetske cijene nafte uzletjele u nebo, ta je karipska država bila preplavljena novcem. Ali nakon smrti predsjednika Huga Chaveza počeli su i veliki problemi s kojima se njegov nasljednik Maduro nije znao nositi.
Umjesto devalvacije nacionalne valute bolivara, koja bi dovela do velikog povećanja cijena uvoznih proizvoda, Maduro se odlučio na očuvanje povišenog službenog tečaja i uveo ograničenja na uvoz kroz oštru vladinu kontrolu pristupa stranoj valuti. I državni naftni div PDVSA nije poslovao uspješno i praktički nije investirao u modernizaciju postrojenja, a sve je dodatno pogoršala i korupcija golemih razmjera. Osim toga menadžment te tvrtke je shvaćao kako gotovo sav prihod odlazi u državni proračun i počeo je razrađivati različite sheme izvlačenja novca, što je onda, logično, dovelo i do smanjenja proračunskih prihoda. U 2018. godini venezuelansko gospodarstvo našlo se u „ruševinama“, a MMF prognozira pad BDP-a za 18%. U državi caruje siromaštvo, inflacija se mjeri u tisućama posto, a domaća valuta na vrijednosti gubi brže nego što vlada novac uspijeva tiskati.
Geopolitičke igre velikih sila
U tim i takvim okolnostima jasno se nazire slijedeće: pokušaj državnog prevrata, kako ga naziva Maduro, ili „demokratizacije Venezuele“, kako je naziva tamošnja oporba, nedvojbeno je dirigiran od strane Washingtona i potpuno je jasno kako će Juan Guaido, ukoliko se domogne vlasti, biti otovreni suradnik SAD-a. Samim time pod veliki upitnik dolaze ruski i kineski interesi i planovi vezani uz tu zemlju, koja se nalazi u neposrednoj zoni utjecaja Sjedinjenih Država, što, naravno, ne znači da ti interesi nisu legitimni. Jer SAD se već odavno „guraju“ u neposredne zone interesa Rusije i Kine pa takav razvoj događaja ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Posthladnoratovske okolnosti jednostavno su izrodile dominantnu globalnu velesilu koja je novonastalo stanje obilato i iskoristila. Međutim, svemu jednom dođe kraj. Posljednje desetljeće stvari se iznova mijenjaju pa Kina i Rusija ponovo traže (Kina po prvi put) svoje mjesto na globalnoj međunarodnoj pozornici. A to je ono što Washington želi spriječiti ukoliko je moguće, ili, ukoliko nije, barem maksimalno ograničiti. A Venezuela je samo jedno od globalnih polja bojišnice uvjetno rečeno novih suparanika – Istoka i Zapada. Stvari u Venezueli su takve da se SAD tamo neće neposredno vojno miješati, ali će, to je sasvim sigurno, dati svu političku, financijsku i logističku potporu tamošnjoj oporbi u već pokrenutoj, i vrlo dobro isplaniranoj i organiziranoj revoluciji. S obzirom na teško gospodarsko stanje u zemlji za vjerovati je kako ta revolucija lako može dovesti do smjene vlasti. Jer znano je – kada je narod gladan on vlastima ne vjeruje. Ostaje samo za vidjeti koliko je još u toj gladi preostalo ideološkog naboja i suprostavljenih ideološko-vrijednosnih podjela, i mogu li one, u slučaju snažnog otpora Nicolasa Madura u svom nastojanju za ostankom na vlasti (a on još uživa itekako veliku potporu unutar venezuelanskog naroda i to se ne smije zanemariti), dovesti do velikih nemira, sukoba njegovih pristaša i oponenata, a možda i sveopćeg kaosa građanskoga rata.
U svakom slučaju vrlo ćemo brzo doznati u kojem se smijeru kreće ta, naftom, ali i zlatom, jedna od najbogatijih zemlja svijeta. Iako se nikako ne može i ne smije isključiti niti dugotrajna kriza vlasti i svojevrsna pat pozicija tj. dvovlašće. Naime, iako su SAD, Kanada i svi venezuelanski susjedi snažno poduprjeli venezuelansku oporbu, otvorenu potporu Maduru dale su i ne baš tako nevažne latino-američko zemlje – Meksiko, Kuba i Bolivija pod vodstvom Eva Moralesa. Osim toga, potporu venezuelanskom čelniku, uz ranije spomenute Rusiju i Kinu, upravo su dale i Turska (osobno njezin čelnik Erdogan u svom telefonskom razgovoru s Madurom, u kojem ga je nazvao “svojim bratom”), ali, posve očekivano i Iran, i sam izložen oštrim američkim sankcijama. Zanimljiv je stav i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji je izjavio kako podupire demokratizaciju Venezuele, nakon što je „Maduro na izborima 2018.g. bio izabran nezakonito“. Macron je na svom tvitu napisao i slijedeće: „Pozdravljam hrabrost stotina tisuća Venecuelanaca koji se bore za svoju slobodu.“ Možda ga je netko prije toga ipak morao podsjetiti na stotine tisuća Francuza, koji proteklih mjeseci marširaju francuskim gradovima u protuvladinim prosvjedima pod nazivom „Žuti prsluci“, koji se bore za dostojanstven život u okviru te iste demokracije koju Macron sada tako gromko zaziva i u Venezueli.
geopolitika
Međutim, State Department je izjavio kako neće povući svoje diplomate jer ne prizna vladu Nicolasa Madura koji više, nakon priznanja novog v.d. predsjednika države, nema ovlasti prekinuti diplomatske odnose između dviju zemalja. S druge strane predsjednik Donald Trump je izjavio kako on „nastavlja koristiti sve ekonomske i diplomatske mogućnosti SAD-a za pritisak s ciljem uspostave venezuelanske demokracije“. Na ostavku i predaju ovlasti Juanu Guaidu Madura je pozvao i državni tajnik Mike Pompeo. Inače, Guaido je, jučer, na mitingu pred sto tisuća ljudi, održanom u istočnom dijelu Caracasa, izjavio kako je Maduro uzurpirao vlast, te je obećao osnovati prijelaznu vladu koja će zemlji pomoći izići iz gospodarskog kolapsa.
Juana Guaida do sada su, osim SAD-a, kao privremenog čelnika Venezuele priznali: Kanada, Argentina, Brazil, Čile, Kolumbija, Costa-Rica, Guatemala, Honduras, Panama, Paragvaj, Peru i Gruzija.
Prve reakcije iz Rusije i Kine
Ali ono što u čitavoj ovoj priči analitičare najviše zanima ipak je odgovor Rusije i Kine, kao najvećih Madurovih saveznica, ali i zemalja koje su uložile i ulažu u Venezuelu sve veće investicije, ne samo u energetski sektor, iako je on, razumljivo, domimantan. Venezuela je, poput Rusije, veliki proizvođač i izvoznik nafte i uz to članica zemalja izvoznica nafte OPEC, dok je energetski žedna Kina, s druge strane, najveća svjetska uvoznica „crnog zlata“. Međutim, Moskva posljednjih godina s Caracasom jača i vojnu suradnju. Dovoljno je podsjetiti da su prije svega tri tjedna u Venezuelu sletjeli ruski strateški bombarderi u sklopu vojne vježbe, što je izazvalo oštre osude Washingtona, a nije malo niti onih koji smatraju kako Moskva upravo u Venezueli želi otvoriti svoju vojnu bazu, ukoliko to ne uspije na Kubi.
U tim i takvim okolnostima nije čudo što danas stižu i prve oštrije reakcije iz Moskve na naovonastalo stanje u toj karipskoj državi. Tako je zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergey Ryabkov izjavio kako Rusija kategorički upozorava SAD da se vojno ne miješa u unutarnje stvari Venezuele jer bi to “bio katastrofalan scenarij“. Također je kazao kako Moskva „ni u kom slučaju ne pomišlja“ dokinuti suradnju s Venezuelom i da će se ona i dalje nastaviti po raznim sferama.
Evo nekih zanimljivijih podataka o gospodarskoj suradnji dviju država: ruske investicije u Venezuelu iznose oko 4,1 milijardu dolara; većina toga se odnosi na energetsku tvrtku „Rosneft“, a od velikih ruskih tvrtki na venezuelanskom tržištu vrijedi još izdvojiti „Gazprom Bank“, tvornicu kamiona i autobusa „KamAZ“ i td. Trgovinska razmjena je skromna i iznosi svega 84,7 milijuna dolara, ali je 2018. g. porasla za čak 48% u usporedbi s godinom ranije. Rusija u Venezuelu izvozi poljoprivredne i prehrambene proizvode (82,4%), strojeve (7,3%), kemijske proizvode (6,7%) i td. Glavni izvozni proizvodi Venezuele u Rusiju su kakao, rum i obrađena koža.
U četvrtak, 24. siječnja, o stanju u Venezueli oglasilo se i kinesko Ministarstvo vanjskih poslova, izjavivši kako Kina pozorno prati stanje u toj zemlji i da se „protivi bilo čijem miješanju u njezine unutarnje poslove, pri čemu poziva sve strane na suzdržanost. Kina podupire vladu Venezuele i njezine poteze za očuvanje stabilnosti, očuvanje suvereniteta i nezavisnosti“.
Peking ima čvrste gospodarske veze s Venezuelom i novonastalo stanje može se negativno odraziti na planove dviju zemalja. Kina je, uz Rusiju, najveći kreditor te latinsko-američke zemlje. Ona je i veliki investitor u njezin naftni sektor, a nedavno su dvije zemlje razgovarale i o sporazumu vezanom uz venezuelansku proizvodnju zlata. U rujnu prošle godine, u vrijeme posjeta Nicolasa Madura Pekingu, potpisan je sporazum o dodjeli 5 milijardi dolara vrijednog kredita s kojim Venezuela namjerava udvostručiti svoju proizvodnju nafte i utrostručiti njezin izvoz u Kinu.
Gospodarsko stanje katastrofalno
Nafta čini 90% venazuelanskog izvoza. Ona pomaže financiranju državnog proračuna i osigurava priljev inozemnog novca, nužnog za uvoz mnogih proizvoda, a uvozi se gotovo sve: od toaletnog papira do obuće i odjeće. Industrijska proizvodnja gotovo je uništena na uštrb pokušaja spašavanja posrnule naftne proizvodnje i zaustavljanja smanjenja njezinog izvoza. Za usporedbu, u 2000.-im godinama, kada su svjetske cijene nafte uzletjele u nebo, ta je karipska država bila preplavljena novcem. Ali nakon smrti predsjednika Huga Chaveza počeli su i veliki problemi s kojima se njegov nasljednik Maduro nije znao nositi.
Umjesto devalvacije nacionalne valute bolivara, koja bi dovela do velikog povećanja cijena uvoznih proizvoda, Maduro se odlučio na očuvanje povišenog službenog tečaja i uveo ograničenja na uvoz kroz oštru vladinu kontrolu pristupa stranoj valuti. I državni naftni div PDVSA nije poslovao uspješno i praktički nije investirao u modernizaciju postrojenja, a sve je dodatno pogoršala i korupcija golemih razmjera. Osim toga menadžment te tvrtke je shvaćao kako gotovo sav prihod odlazi u državni proračun i počeo je razrađivati različite sheme izvlačenja novca, što je onda, logično, dovelo i do smanjenja proračunskih prihoda. U 2018. godini venezuelansko gospodarstvo našlo se u „ruševinama“, a MMF prognozira pad BDP-a za 18%. U državi caruje siromaštvo, inflacija se mjeri u tisućama posto, a domaća valuta na vrijednosti gubi brže nego što vlada novac uspijeva tiskati.
Geopolitičke igre velikih sila
U tim i takvim okolnostima jasno se nazire slijedeće: pokušaj državnog prevrata, kako ga naziva Maduro, ili „demokratizacije Venezuele“, kako je naziva tamošnja oporba, nedvojbeno je dirigiran od strane Washingtona i potpuno je jasno kako će Juan Guaido, ukoliko se domogne vlasti, biti otovreni suradnik SAD-a. Samim time pod veliki upitnik dolaze ruski i kineski interesi i planovi vezani uz tu zemlju, koja se nalazi u neposrednoj zoni utjecaja Sjedinjenih Država, što, naravno, ne znači da ti interesi nisu legitimni. Jer SAD se već odavno „guraju“ u neposredne zone interesa Rusije i Kine pa takav razvoj događaja ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Posthladnoratovske okolnosti jednostavno su izrodile dominantnu globalnu velesilu koja je novonastalo stanje obilato i iskoristila. Međutim, svemu jednom dođe kraj. Posljednje desetljeće stvari se iznova mijenjaju pa Kina i Rusija ponovo traže (Kina po prvi put) svoje mjesto na globalnoj međunarodnoj pozornici. A to je ono što Washington želi spriječiti ukoliko je moguće, ili, ukoliko nije, barem maksimalno ograničiti. A Venezuela je samo jedno od globalnih polja bojišnice uvjetno rečeno novih suparanika – Istoka i Zapada. Stvari u Venezueli su takve da se SAD tamo neće neposredno vojno miješati, ali će, to je sasvim sigurno, dati svu političku, financijsku i logističku potporu tamošnjoj oporbi u već pokrenutoj, i vrlo dobro isplaniranoj i organiziranoj revoluciji. S obzirom na teško gospodarsko stanje u zemlji za vjerovati je kako ta revolucija lako može dovesti do smjene vlasti. Jer znano je – kada je narod gladan on vlastima ne vjeruje. Ostaje samo za vidjeti koliko je još u toj gladi preostalo ideološkog naboja i suprostavljenih ideološko-vrijednosnih podjela, i mogu li one, u slučaju snažnog otpora Nicolasa Madura u svom nastojanju za ostankom na vlasti (a on još uživa itekako veliku potporu unutar venezuelanskog naroda i to se ne smije zanemariti), dovesti do velikih nemira, sukoba njegovih pristaša i oponenata, a možda i sveopćeg kaosa građanskoga rata.
U svakom slučaju vrlo ćemo brzo doznati u kojem se smijeru kreće ta, naftom, ali i zlatom, jedna od najbogatijih zemlja svijeta. Iako se nikako ne može i ne smije isključiti niti dugotrajna kriza vlasti i svojevrsna pat pozicija tj. dvovlašće. Naime, iako su SAD, Kanada i svi venezuelanski susjedi snažno poduprjeli venezuelansku oporbu, otvorenu potporu Maduru dale su i ne baš tako nevažne latino-američko zemlje – Meksiko, Kuba i Bolivija pod vodstvom Eva Moralesa. Osim toga, potporu venezuelanskom čelniku, uz ranije spomenute Rusiju i Kinu, upravo su dale i Turska (osobno njezin čelnik Erdogan u svom telefonskom razgovoru s Madurom, u kojem ga je nazvao “svojim bratom”), ali, posve očekivano i Iran, i sam izložen oštrim američkim sankcijama. Zanimljiv je stav i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji je izjavio kako podupire demokratizaciju Venezuele, nakon što je „Maduro na izborima 2018.g. bio izabran nezakonito“. Macron je na svom tvitu napisao i slijedeće: „Pozdravljam hrabrost stotina tisuća Venecuelanaca koji se bore za svoju slobodu.“ Možda ga je netko prije toga ipak morao podsjetiti na stotine tisuća Francuza, koji proteklih mjeseci marširaju francuskim gradovima u protuvladinim prosvjedima pod nazivom „Žuti prsluci“, koji se bore za dostojanstven život u okviru te iste demokracije koju Macron sada tako gromko zaziva i u Venezueli.
geopolitika
