Europsku i domaću javnost mediji već tjednima zapljuskuju vijestima o Eurosongu, kao da se izvan toga ništa pametnijeg ne događa – uključujući i ono što će uskoro dramatično promijeniti i svijet i njihove živote.
Sluđeni ljudi, koji poput spužvi svakodnevno satima upijaju gomile informacija s društvenih mreža zbog čega su uvjereni da sve znaju i da su stručnjaci za sve, pritom ne poštivajući i ne priznajući nikakve autoritete – više nisu u stanju razlučiti važno od nevažnog, istinu od laži, dobro od zloga. Zapravo, zbog mase svakojakih vijesti i smeća koje neprekidno unose u svoj mozak dolazi do blokade filtriranja korisnog od štetnog, zdravog od nezdravog, zbog čega se, na očigled, radikalno mijenja čitava ljudska psiha. S njom se onda mijenjaju i međuljudski odnosi i komunikacija koja se sada glavninom svodi na virtualna uvjeravanja, prepucavanja i agresiju prema svakome tko ima drukčije mišljenje o bilo čemu. I nama bliski i dragi ljudi u tom nam kontekstu sve češće postaju neprepoznatljivi.
Iako su suvremeni, od Boga odvojeni, „zombirani“ ljudi postali idealne mete za manipulaciju, prije svega političku, ovakvo stanje će prije ili kasnije izmaći kontroli onih koji misle da su zbog svojih pozicija i moći baš uvijek sposobni sve držati pod nadzorom i upravljati ključnim procesima na način koristan za očuvanje njihovih interesa.
Sluđene ljude se do sada držalo pod kontrolom oslanjanjem na onu drevnu rimsku – „kruha i igara“. Tj. pune police supermarketa i obilje nogometa zalivenog hektolitrima piva (tu, naravno, spada i Eurosong) bili su provjereni recept da zadovoljne i poslušne mase budu nezainteresirane za postavljanje bilo kakvih suvišnih a kamo li kritičkih pitanja oko toga u kom smjeru ide današnji svijet i tko za to snosi glavnu odgovornost (jer na neki je način snosimo svi).
Međutim, čini se kako bi kruha u svijetu vrlo lako moglo početi nedostajati, zbog čega će onda i splasnuti interes za igre i zabavu. Dakle, ključne poluge za upravljanje masama mogle bi se vrlo lako slomiti, poglavito ako se nad njih nadvije zlokobna sjena opasnih ratnih sukoba zbog kojih će te mase biti pozvane u rovove. A „sveznajućim“, i hedonizmu sklonim ljudima, koji na kompjutorima vole igrati ratne igrice, neće biti lako kanalizirati njihovu virtualnu agresiju u stvarni ratni svijet – onaj
u kojem se istinski a ne virtualno gine
.
Ukrajina
Naravno, prva asocijacija na to je Ukrajina. Ne samo zato što se tamo masovno pogiba (Pojas Gaze je slučaj za sebe), već i zato što ona najbolje demonstrira kako ljudi, kada postaju svjesni stvarnosti i opasnosti po svoj život – postaju teško upravljivi. Tako je, osim što se malo tko od milijuna građana koji su Ukrajinu napustili na početku ruske invazije sada želi vratiti i uzeti puške u ruke, sve više i onih građana koji su ostali u zemlji a žele na bilo koji način izbjeći novu mobilizaciju usprkos znatno pooštrenim kaznama u slučaju izbjegavanja.
Dok je trajao veliki nacionalni zanos i otpor agresoru koji je krenuo porobiti njihovu domovinu, pred uredima za mobilizaciju stajale su kolone građana koje nitko nije morao niti pozivati u vojnu službu. Sada je sve drukčije, poglavito nakon sloma prošloljetne, dugo najavljivane kao pobjedonosne ukrajinske protuofenzive, što je imalo razarajuće posljedice po moral, ne toliko samih vojnika na bojišnicama koji se i dalje dovoljno hrabro bore, koliko na ostalo stanovništvo koje promatra tužne slike s novoizgrađenih groblja i sa samih ratišta, a koje ukazuju kako je na njima zapravo sve teže ostati živ ili čitav s obzirom da se primjenjuju sve suvremenija i razornija oružja. Rat je to koji je potpuno drukčiji od svih, neusporediv sa svim dosadašnjim modernim ratovima poput onog u Afganistanu, Iraku, ili pak na tlu bivše Jugoslavije.
Koliko je stanje po pitanju mobilizacije u Ukrajini danas složeno, dovoljno govori činjenica da je Kijev nedavno zabranio izdavanje novih putovnica ukrajinskim izbjeglicama u svojim konzularnim predstavništvima u svijetu prije nego što se osobno jave u svoje matične mobilizacijske urede i o tome donesu potvrdu. Pojedine zemlje iz istočnog krila EU-a, poput Poljske, već su najavile potporu takvim potezima Kijeva, a kako prema važećim međunarodnim konvencijama ne mogu silom vraćati izbjeglice u zemlju u kojoj se vodi rat, sve im više smanjuju socijalna i druga prava koja su im bila osigurana ubrzo po njihovom dolasku nakon ruske invazije (poput onih o jednakom pravu na zapošljavanje kao i za domicilno stanovništvo).
Ali još više na ovaj problem ukazuje i prošlotjedna odluka ukrajinskog parlamenta o odobravanju mobilizacije zatvorenika koji će na taj način – odlaskom na front – moći „otplatiti dug“ društvu.
I sada se vraćam na gornji dio teksta. Ako su za odlazak na bojišta sve teže spremni i stanovnici zemlje koja je nedvojbeno žrtva strane invazije, kako će moćnici ovoga svijeta onda motivirati svoje građane, prepune „kruha i igara“, da umjesto njih (ili skupa s njima) polažu svoje živote ili dijelove tijela na „oltar“ tuđe domovine ili pak tuđih interesa? Novac je, naravno, uvijek dobar motivator, ali ipak ne za svakoga kada su takvi rizici u pitanju, a poglavito nije jamac odlučnosti i hrabrosti – osobina koje su u konačnici i presudne za pobjedu.
Kobna greška
Sjedinjene Države su, po mom mišljenju, nedovoljno promišljeno ušle u ukrajinsku ratnu avanturu (povukavši u nju za sobom i Europsku uniju) uvođenjem neviđenih proturuskih sankcija i isto tako neviđenim isporukama oružja Kijevu. I jedno i drugo sada se pokazalo neučinkovitim i nedovoljnim, a prečesto i štetnim za vlastite gospodarske interese. Jer sve više postaje jasno kako bez neposrednog ulaska zapadnih vojnika Ukrajina neće biti u stanju dobiti ovaj rat. O tome (slanju službenih vojnika) se sve češće govori kao o eventualnoj mogućnosti, u čemu na službenoj političkoj razini prednjači francuski predsjednik Emmanuel Macron (kojemu, uzgred, prema anketama prijeti pravi potop na predstojećim izborima za Europski parlament za manje od mjesec dana), dok se na medijskoj razini njemu u tom smislu priključuju pojedini američki i europski analitičari – bivši vojni ili obavještajni časnici.
Međutim, sada je već gotovo sigurno: NATO neće slati svoje vojnike u Ukrajinu, o čemu će se izdati službeno priopćenje na predstojećem summitu na vrhu u Washingtonu, od 9. do 11. srpnja – kako prošli tjedan navodi talijanski medij Corriere della Serra. Isti medij piše i kako će istom prigodom biti donijeta i odluka da se zapovjedne ovlasti za vojnu pomoć 50 zemalja Ukrajini prenesu na sjedište NATO-a u Bruxellesu. Do sada je te ovlasti neformalno imao američki ministar obrane Lloyd Austin. Osim toga, NATO će nastavljati jačati svoje istočno krilo. Već za nekoliko tjedana savez će moći računati na pričuvu od 300 tisuća ljudi; te će postrojbe biti spremne za razmještaj duž linije od Baltika do Bugarske – piše talijanski medij, dodajući kako SAD sada užurbano traži od zemalja članica da Ukrajini isporuče topničke i protuzračne sustave Patriot koji su joj potrebni zbog teškog položaja u kojima su se našli, prije svega gradovi Harkiv i Odesa.
Pretpostavljam kako Washington želi težište sprječavanja Rusije prema zapadu prebaciti na europske zemlje, prije svega Njemačku čiji je ministar Boris Pistorius u svom prošlotjednom govoru na američkom Sveučilištu Johns Hopkins izjavio kako će se veliki dio postrojbi Bundeswehra staviti izravno pod zapovjedništvo NATO saveza (oko 35 000 vojnika) i koje će biti spremne za brzo prebacivanje na bilo koji dio – od sjeveroistočnih do južnih članica saveza, i biti glavni jamac njihove sigurnosti od ruske ugroze.
“Ovo je slučaj bez presedana u njemačkoj povijesti. Zajedno s našim saveznicima šaljemo jasan signal Putinu: ako bilo koji ruski vojnik stupi nogom na saveznički teritorij, mi ćemo braniti svaki njegov pedalj. … Naš fokus ostaje na zaštiti naših saveznika na istočnom krilu NATO-a. Od krajnjeg sjevera do Balkana, od Baltičkog mora do Mediterana, posvećujemo značajne resurse osiguravanju sigurnosti saveznika i NATO-a u cjelini,” – izjavio je Pistorius.
U isto je vrijeme pred Loydom Austinom obećao da će Njemačka kupiti još tri američka raketna sustava HIMARS za ukrajinske snage.
To pak definitivno potvrđuje konačni pristanak europskih elita da Europa sukob s Rusijom preuzme u svoje ruke. Koliko će to biti pametno pokazat će vrijeme. Vjerojatno i brže nego što bi se očekivalo (zbog čega, više malo kasnije u tekstu).
S druge strane Washington će glavninu svojih kapaciteta prebacivati u zonu Indopacifika gdje se sigurnosno stanje ubrzano pogoršava uslijed rastuće američko-kineske konkurencije.
Je li ipak moglo drukčije?
Ovdje bih se osvrnuo na prošlotjednu izjavu vrsnog američkog geopolitičkog analitičara židovskog porijekla, koji je početkom 70-ih emigrirao iz SSSR-a u SAD, Dimitrija Simesa, koji je kasnije bio i visokopozicionirani službenik američkog državnog aparata u smislu savjetodavnih usluga tamošnjim najvišim dužnosnicima a danas je pak česti gost ruskih informativnih TV programa. On je izjavio kako su mu, osobno, pojedini službenici iz Bijele kuće izjavili kako se u američkoj (Bidenovoj) administraciji nakon početka ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine ozbiljno razgovaralo o mogućnosti da se taj rat brzo zaustavi kroz pregovore s Rusijom, ali da se od toga ipak odustalo. Naime, prevladao je strah da će Moskva takav potez Washingtona shvatiti kao njegovu slabost i da će to onda imati dalekosežne posljedice po američke globalne interese.
Ove riječi, ukoliko su točne (a nema razloga vjerovati u suprotno s obzirom da su javno izrečene od strane jedne takve osobe), potkrepljuju moju gore navedenu tezu da su Sjedinjene Države nedovoljno promišljeno ušle u ukrajinsku avanturu. A kada je to tako, onda je jasno i da o postojanju bilo kakve strategije nije moglo biti riječi. To se najbolje vidi upravo sada, kada se zapravo ne vidi načina (a nemoguće ga je vidjeti jer se ušlo preduboko) na koji se može izići iz tog opasnog sukoba a da pritom obraz ostane očuvan. Zbog toga, više nego ikada ranije, uključujući i vrhunce Hladnog rata između SAD-a i SSSR-a u drugoj polovici prošloga stoljeća, ovih dana ubrzano raste mogućnost od opasne eskalacije ukrajinskog rata i izvan te zemlje tj. od neposrednog sukoba između Rusije i NATO saveza.
Naime, na pozive Washingtona europskim čelnicima da žurno ubrzaju vojnu pomoć Ukrajini jer je ona američka od 61 milijarde dolara, nedavno usvojena od strane Kongresa usporena zbog birokratskih procedura i nužnosti pokretanja nove vojne proizvodnje – prvi je reagirao London, obećavši Kijevu pomoć u visini od 3 milijarde funti. Ministar vanjskih poslova UK David Cameron s tim je ciljem nedavno boravio u ukrajinskoj prijestolnici gdje je izjavio do sad neizrečenu rečenicu – da Kijevu London neće stvarati zapreke za korištenje britanskog oružja (tu se u prvom redu misli na suvremene krstareće taktičke rakete Storm Shadow dometa 300 kilometara) za udare duboko u ruski teritorij.
Munjevita eskalacija
Reakcija Moskve bila je munjevita, a odigrala se u dva smjera – političkom i vojnom. Najprije su u rusko ministarstvo vanjskih poslova pozvani: francuski veleposlanik (zbog informacija da su se pojedini francuski vojnici već rasporedili u Ukrajini) i britanski veleposlanik (zbog Cameronove izjave). Britanskom veleposlaniku pritom je uručena službena nota prema kojoj je London promijenio svoj politički smjer i odstupio od ranijih izjava da se njegovo oružje neće koristiti za napade na ruski teritorij (misli se očito na onaj matični, bez u međuvremenu anektiranih ukrajinskih regija) zbog čega je UK sada postao strana u sukobu. Ako Kijev počne koristiti britansko oružje za napade u dubinu ruskog teritorija, britanski vojni objekti u Ukrajini i izvan nje postati će legitimna meta ruske vojske – navodi se u službenoj noti.
To je prva eksplicitna izjava Moskve o mogućem ruskom napadu na vojne efektive neke članice NATO saveza izvan Ukrajine od početka rata!
Gotovo istodobno, ruski Glavni stožer priopćio je o skorom početku održavanja velikih vojnih vježbi u blizini ruskih zapadnih granica, što je zapovijed vrhovnog zapovjednika ruskih OS Vladimira Putina, koje će uključivati nestrateško (taktičko) nuklearno oružje kopnenog, pomorskog i zračnog baziranja.
Kako god bilo, iz Pariza je već idući dan službeno objavljeno kako su vijesti o raspoređivanju francuskih vojnika (uključno i one o pripadnicima Legije stranaca koji su navodno stigli u grad Slavjansk u Donbasu) neistinite, i da je Francuska premrežena različitim dezinformacijama u sklopu predstojećih izbora za EP.
London je reagirao potpuno suprotno. Umjesto eventualne relaksacije tj. smanjivanja napetosti izabrao je eskalaciju – i to kakvu! Na ruski Dan pobjede, 9. svibnja, najvećeg ruskog državnog praznika kojim se obilježava zajednička saveznička pobjeda protiv nacizma i Hitlerove Njemačke, London je objavio kako protjeruje iz zemlje ni manje ni više nego ruskog vojnog atašea zbog špijunske djelatnosti, oduzima dio nekretnina kojima u Londonu raspolaže ruska država i pooštrava vizni režim i režim kretanja ruskih diplomata. Moskva je upravo odgovorila deportacijom britanskog vojnog atašea i najavila i skore nove mjere zbog poteza britanske vlade.
Slučajno ili ne, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko ubrzo je izjavio kako će se i na tlu Bjelorusije održati zajedničke vježbe s taktičkim nuklearnim oružjem koje je Rusija tamo razmjestila prošle godine i nad kojim Moskva, a ne Minsk, ima nadležnost u smislu uporabe.
Ovdje bih napomenuo kako je riječ o novoj eskalaciji vezano uz ruske indirektne prijetnje zapadu uporabom nuklearnog oružja, pri čemu Moskva i ovih dana izjavljuje kako ga nikada neće upotrijebiti na tlu Ukrajine „jer su to ruske zemlje“. Prvi put je to indirektno bilo učinjeno na samom početku ruske invazije na Ukrajinu Putinovom izjavom da su ruske strateške nuklearne snage stavljene u stanje povišene pripravnosti.
Zanimljivo je kako su u međuvremenu brojni zapadni dužnosnici, a prošloga tjedna to je učinio i Emmanuel Macron na susretu s kineskim vođom Xi Jinpingom u Parizu – zahvaljivali Kini što je navodno uspjela odgovoriti Putina od daljnjih prijetnji nuklearnim oružjem. Očito da to ipak nije bio slučaj, a teško je i da će biti s obzirom kako je na istom sastanku Jinping kategorički odbacio pritiske zapadnih čelnika da utječe na Putina u smislu da ovaj krene prema mirnom rješenju rata. Kini bi se zauzvrat omogućio nastavak određene trgovinske suradnje s EU-om. Kina nije strana u tom sukobu i u njega se ne želi miješati, pri čemu će rado pomoći sukobljenim stranama u pronalasku mira ako to od nje zatraže – službeni je stav Pekinga.
U čemu leži opasnost od vojnih vježbi taktičkim nuklearnim oružjem?
U čemu se ogleda velika opasnost od spomenutih ruskih vojnih vježbi nuklearnim oružjem, koje su, povijesno gledano, prva takva vježba od uspostave suverene ruske države tj. od raspada SSSR-a?
Ali prije odgovora treba reći kako su identične vježbe sa svojim strateškim zračnim snagama prošle godine po prvi put izvele i Sjedinjene Države u rubnim zonama istočnih članica NATO saveza prema ruskim granicama – od Baltika do Crnog mora. Pritom je otvoreno rečeno kako će se na vježbama simulirati i nuklearni napadi taktičkim raketama. Dakle, tu ništa nije sporno. Radi se o uredno, prema svim propisima unaprijed najavljenim vojnim vježbama iz kojih definitivno ne može proizići napad NATO saveza na Rusiju ili obratno, Rusije na NATO.
Evo i samog odgovora na postavljeno pitanje.
Postoji nekoliko razina nuklearne eskalacije (taktičkim oružjem). One su slijedeće:
- pokrenute političke izjave koje se odnose na moguću primjenu nuklearnog oružja pod određenim uvjetima (to već imamo);
- provedba vojnih vježbi s nuklearnim oružjem (to također već imamo i to s obje strane, i što je puno opasnija razina od navedene političke retorike);
- demonstracijski nuklearni udar (na neki objekt suparnika), što je već kritična razina nuklearne eskalacije koja ima visoku vjerojatnost (iako se ne mora dogoditi) da dovede do one posljednje – 4. razine, koja predstavlja početak uporabe nuklearnog oružja s obje suprotstavljene strane tj. nuklearni rat.
Za nadati se ipak kako do najcrnjeg scenarija neće doći, iako te nade ubrzano blijede u ratu u koji su Rusija (svjesno) i SAD (vjerujem ishitreno) zaglavile na način da je izlaz sada gotovo nemoguće pronaći. Nikakve međunarodne konferencije u Švicarskoj ili bilo gdje drugdje gdje se ne želi pozvati Rusiju, u tom smislu neće postići ništa osim propagandnih učinaka. Tim više što je i Xi Jinping u Parizu rekao kako Kina ne želi sudjelovati na takvim formatima bez sudjelovanja Rusije jer je to neproduktivno i predstavlja gubitak vremena. A upravo je na dolazak Kine na konferenciju u Švicarskoj idućeg mjeseca najviše računao Washington. Njemu je jasno da se na istoj ne može zaustaviti rat, ali mu je dolazak Kine važan kako bi mogao ukazati na rusku izolaciju koje u praksi (s isključenjem združenog Zapada) nema, pogotovo jer će se na toj konferenciji, na kojoj će sudjelovati više od stotinu država, sigurno usvojiti određeni prijedlozi za mirovno rješenje sukoba koji će biti sročeni u prvom redu prema interesima SAD-a (što će, naravno, onda biti i interesi Ukrajine).
Moskva je već odbacila mogućnost svog prihvaćanja bilo kakvih odluka koje će u Švicarskoj biti donesene.
Zapadni tenkovi ušli u Moskvu
Kako god bilo zapadni tenkovi su prošloga tjedna ipak konačno uspjeli ući u Moskvu, nakon što to im to nije uspjelo u dva svjetska rata u prošlom stoljeću. Međutim, ušli su samo kao ratni trofeji s ukrajinskih bojišnica ispred kojih su selfije radili razdragani građani ruske prijestolnice koje je Putin opet uspio razveseliti i nadahnuti za nove vojne pobjede.
Jednako kao što ih je nadahnuo svojim govorom na tradicionalnoj vojnoj paradi na moskovskom Crvenom trgu na Dan pobjede. Tada je kazao kako će Rusija učiniti sve da spriječi globalni sukob, ali da istovremeno neće dopustiti da joj itko prijeti: “Naše strateške snage uvijek su u pripravnosti,” – rekao je ruski vođa, ojačan svega nekoliko dana ranije i službenom svečanošću prisege na novi šestogodišnji predsjednički mandat.
Dakle, s Putinom će se još morati računati do 2030. godine. Tko će pak do tada sjediti u Bijeloj kući ostaje otvoreno pitanje.
Name, Joe Biden je preopterećen problemima i u vanjskoj i u unutarnjoj politici, kao i rekordno niskim rejtingom svih vremena bilo kojeg predsjednika otkad postoje takva mjerenja u SAD-u. S druge strane Donaldu Trumpu usprkos svemu ide dobro. Potpuno je sigurno da će on biti republikanski kandidat na predsjedničkim izborima početkom studenog, a osim toga, pokrenuti sudski procesi protiv njega su vidljivo usporili i gotovo je sigurno da neće biti završeni do izbora što mu daje realne šanse za pobjedu.
Nemali broj američkih promatrača smatra kako je sudsko otezanje posljedica neočekivanog pristanka republikanaca u Zastupničkom domu da se odobri vojna pomoć Kijevu u visini od 61 milijarde dolara, a da pritom zauzvrat nisu dobili ništa – čak i vezano uz pooštravanje migrantske politike, na čemu su donedavno ultimativno inzistirali. U tome mnogi vide Trumpove prste, tim više što on niti jednom nije kritizirao odluku Kongresa o pomoći Ukrajini kojoj se sve donedavno oštro protivio. Isto tako i zbog činjenice da je predsjednik tog doma Mike Johnson, inače otvoreni trumpist, svega nekoliko dana prije odluke o stavljanju tog pitanja na dnevni red glasovanja boravio kao gost na Trumpovom luksuznom imanju na Floridi.
Tko će biti „azijska Ukrajina“?
Međutim, čekati odgovor na to tko će sjediti u Bijeloj kući sigurno ne želi Kina. I Biden i Trump su sada prema njoj već podjednako ratoborni da je ovoj zapravo svejedno. U Peking uskoro stiže Putin pa je jasno kako se i Rusija i Kina ubrzano pripremaju za zajednički klinč sa SAD-om. Onim istim, koji sada ubrzano formira „vatreni obruč“ svojih saveznika oko Kine i gdje bi Filipini vrlo lako mogli dobiti ulogu „azijske Ukrajine“.
Pomorski incidenti između Kine i Filipina u spornim vodama Južnog kineskog mora ponovo su intenzivirani nakon desetljeća „džentlmentskog dogovora“, a Amerikanci Filipine ubrzano naoružavaju, instalirajući na njihovim otocima između ostalog i svoje rakete srednjeg dometa koje mogu dosegnuti kineske jugoistočne regije, pri čemu pokreću i zajedničke pomorske vježbe gotovo pred samim Tajvanom.
Pojedini kineski analitičari ovih dana upozoravaju kako je Kina spremna za sve scenarije sa SAD-om. Spremna je, kažu, za nastavak suradnje čiji prekid ne odgovara niti jednoj strani, kao niti svijetu općenito, ali i za rat koji se čini sve neizbježnijim i koji će, poput ukrajinskog – imati posrednički (proxy) karakter. Vjerojatno s Filipinima, a ne s Tajvanom u glavnoj ulozi.
