„Zadaća SAD-a u odnosu na Rusiju, a tako i po europskoj sigurnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine, sastoji se u tome da ta kriza za Rusiju završi strateškom vojnom i političkom propašću. Zadaća SAD-a je izgradnja jedinstva u Europi protiv ruske agresije. Nužno je pokretati globalna pitanja o negativnom utjecaju Rusije na svjetski poredak…, a također je nužno da bi se kriza završila ruskom ekonomskom propašću, sankcijama, izvoznim zabranama koje će sve više udarati ne samo na ruski vojno-industrijski sektor, već i njenu ekonomiju…“, izjavila je savjetnica američkog ministra obrane
Sjedinjene Države prošli su tjedan po prvi put otvoreno objavile kako im je kroz ukrajinski vojni sukob strateški cilj uništiti Rusiju: ne samo vojno, već i ekonomski i financijski – te je zbaciti s položaja globalne prijetnje SAD-u. Tako nešto nije izrečeno nikada u povijesti, uključno i u doba hladnog rata između SAD-a i SSSR-a.
Time je, na do sad nikad izrečenoj javnoj razini, i sam ukrajinski sukob izdignut daleko iznad uobičajenih političkih formulacija vezanih za pomoć Zapada ukrajinskom narodu u borbi za slobodu i demokraciju i suprotstavljanje ruskoj agresiji. Dakle, Ukrajina je samo pomoćno sredstvo za ostvarenje upravo obznanjenog glavnog cilja Washingtona – uništenje Rusije kao globalne velesile i njena potpuna međunarodna izolacija.
Dezintegracija Rusije tj. njezino komadanje na povijesne „ruske kneževine“ za sada vošingtonski stratezi ipak smještaju u sferu lijepih želja odnosno znanstvene fantastike. Ali i ovo što je rečeno krajnje je opasno. Ne samo što „ruši sve mostove“ ozbiljnog dijaloga s Moskvom, već otvara potpuno nepredvidljive vojno-sigurnosne scenarije i daje prostor za poteze usmjerene ostvarenju odnosno suprotstavljanju navedenim američkim ciljevima.
Drugim riječima, Bidenova administracija Rusiji je objavila otvoreni rat (istina još bez neposrednog sraza njihovih vojski koji bi definitivno izišao izvan okvira upravljivog, jer kao takav on u samoj svojoj biti nije moguć i nezaustavljivo bi vodio prema nuklearnoj kataklizmi).
Izjave navedenog tipa (o kojima više nešto kasnije u tekstu) dovele su i do nikad viđene homogenizacije unutar ruskog društva u njegovoj suvremenoj povijesti. Do otvorenih izjava svih relevantnih ruskih političara, medija, javnih djelatnika i goleme većine javnosti na društvenim mrežama, o tome, da je počeo novi ruski Domovinski rat. A kad su u pitanju takvi ratovi Rusije, oni u pravilu imaju globalni tj. svjetski karakter.
Pojedini ruski analitičari zovu ga i „Domovinski hibridni rat“ kojeg su pokrenule SAD i NATO savez, podsjećajući pri tom kako niti jedan rat kojeg je Rusija u povijesti označila domovinskim ona nije izgubila.
Izjave visokih američkih dužnosnika užarile su situaciju
Evo što su to kazali pojedini visoki američki dužnosnici, a odnosi se na spomenuti cilj uništenja Rusije kao globalne sile. Prvi je o tome, u samo nešto blažoj formi kazao šef Pentagona odnosno američki ministar obrane Lloyd Austin tijekom posjeta Kijevu prije dva tjedna, kada je izjavio kako je cilj SAD-a poraziti Rusiju na način da više nikada ne bude u stanju bilo gdje ponoviti agresiju sličnu ovoj u Ukrajini (dakle, nema mjesta dogovoru niti Kijeva s Moskvom niti Washingtona s Moskvom tj. sve se mora riješiti na polju boja).
Ubrzo je novoobznanjene američke ciljeve na sličan način ponovio i državni tajnik Antony Blinken.
No možda je najdalje u oštrini po tom pitanju otišla sadašnja savjetnica američkog ministra obrane i bivša Obamina savjetnica u njegovoj drugoj administraciji i članica tadašnjeg Vijeća za nacionalnu sigurnost po ruskoj tematici – Celeste Wallander. Ona je u svom govoru u utjecajnom think-tanku Atlantic Council pred televizijskim kamerama kazala slijedeće:
„Zadaća SAD-a u odnosu na Rusiju, a tako i po europskoj sigurnosti i teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine, sastoji se u tome da ta kriza za Rusiju završi strateškom vojnom i političkom propašću. Zadaća SAD-a je izgradnja jedinstva u Europi protiv ruske agresije. Nužno je pokretati globalna pitanja o negativnom utjecaju Rusije na svjetski poredak utemeljen na pravilima koja štite nas svih, a također je nužno da bi se kriza završila ruskom ekonomskom propašću, sankcijama, izvoznim zabranama koje će sve više udarati ne samo na ruski vojno-industrijski sektor, već i njenu ekonomiju u cijelosti.“
I, konačno, sam predsjednik Biden je u svom govoru prije dva tjedna u Alabami, u tvornici za proizvodnju sad već čuvenih protutenkovskih prijenosnih sustava Javelin koji se masovno isporučuju Ukrajini, kazao kako je svijet došao do prijelomne povijesne točke, kako počinje veliki i ključni sukob neviđen već tri, pet, šest generacija, i da je on civilizacijski – temeljen na borbi demokracije i autokracije tj. diktature, odnosno za slobodu – i da taj rat Amerika mora dobiti.
Krajnje oštru proturusku retoriku već 5. svibnja nastavlja umirovljeni visokopozicionirani američki general Mike Repass (bivši šef Zapovjedništva za specijalne operacije SAD-a u Europi) u intervjuju za CNN. On kaže kako bi zemlje NATO saveza trebale formirati pet brigada Ukrajinaca za borbu protiv Rusije u toj zemlji. Naglasio je kako Sjevernoatlantski savez dolazi do zaključka kako samo opskrba Kijeva oružjem i streljivom neće biti dovoljna za sprječavanje ruske vojne operacije (pobjede) u toj zemlji. “Nužno je da SAD, Francuska, Poljska, Britanija i Njemačka stvore ukrajinsku vojnu postrojbu, ekvivalentnu brigadi. Ove zemlje imaju dovoljno vojnog potencijala, tako da će moći formirati ukrajinske vojne snage, opremiti ih i obučiti na svom teritoriju”, kazao je Repass, dodavši kako će Ukrajina za to trebati osigurati 40 000 vojnika i da bi obuka trebala trajati od 6-8 mjeseci.
Ovakve političke i vojne izjave dodatno podgrijavaju mediji. Tako New York Times prošli tjedan piše, pozivajući se na anonimne visoke izvore, kako američka obavještajna služba ukrajinskoj vojsci pomaže u likvidaciji ruskih generala, navodno čak njih 12 od početka vojne operacije. Dalje kaže kako su njihovi podaci omogućili i ukrajinsko obaranje ruskog transportnog zrakoplova s više od 100 vojnika, kao i potapljanje ruskog broda.
Pa iako ove navode Pentagon službeno opovrgava, prije svega one o američkom sudjelovanju u likvidaciji ruskih generala, činjenica da je ova vijest objavljena u jednom od najutjecajnijih američkih medija – potpuno naklonjenog demokratima, sigurno nije slučajna.
Stvara se ozračje otvorenog američkog sukoba s Rusijom koji je već počeo (za sada proxy – tuđim rukama, iako je svima jasno da Amerikanci sudjeluju ne samo u opskrbljivanju ukrajinske vojske obavještajnim podacima i u planiranju vojnih operacija, već i u isporukama golemih količina oružja i instrukcijama za njegovu uporabu, što je, sve skupa gledano, otvoreno miješanje u sukob) i u kojeg onda SAD guraju i čitavu Europu koja vrlo lako može planuti i izgorjeti.
I pred tim je krajnje opasno „zatvarati oči“ i šutjeti kao što to danas čine gotovo svi europski dužnosnici i mainstream mediji. Jer šutnja u ovom slučaju sigurno nije zlato! Naprotiv. Siguran je put u europski pakao, a onda i onaj globalni.
Arapi neočekivano „zakazali“
Pentagon je 26. travnja u američkoj vojnoj bazi Ramstein u Njemačkoj, na sastanku s ministrima obrane zemalja koje osuđuju rusku agresiju i namjeravaju Ukrajini pružiti vojnu pomoć, uspostavio središte za kontrolu isporuka vojne pomoći toj zemlji u okviru Europskog zapovjedništva Oružanih snaga SAD-a (EUCOM) u Stuttgartu. Dakle, možemo reći da je Washington vojnu pomoć Kijevu tim činom i institucionalizirao. Do sada se ona odnosila na individualne akcije pojedinih zemalja. Zadaće nove strukture uključuju koordinaciju i ubrzanje isporuke vojne pomoći Kijevu iz više od 40 zemalja. Osoblje Europskog zapovjednog kontrolnog središta za Ukrajinu (EUCOM Control Center of Ukraine), zajedno s američkim vojnim osobljem, uključuje i predstavnike najmanje 15 zemalja koje pružaju potporu Kijevu, izvješćuje CNN.
Ovdje je bitno naglasiti kako su se pozivu na sastanak očekivano odazvale sve članice tzv. kolektivnog zapada uz pokoju „egzotičnu“ zemlju izvan tog okvira. Međutim vrlo neugodno po Washington djeluje činjenica da su se iz tzv. arapskog svijeta sastanku priključili ministri obrane svega četiriju zemalja: Maroka, Tunisa, Jordana i Katara. Dakle, niti jedan arapski „teškaš“, poput Egipta, Saudijske Arabije, UAE, pa i Alžira, Kuvajta i td. Razlozi toga su kompleksni i zaslužuju zasebnu analizu.
Putinova nova prijetnja
Svega dan nakon ovog sastanka pod okriljem Pentagona, 27. travnja, ruski predsjednik Vladimir Putin, sigurno ne slučajno, dao je novu dramatičnu izjavu tijekom obraćanja Zakonodavnom vijeću ruskog parlamenta, u Sankt Peterburgu. Kazao je nekoliko važnih stvari:
prvo, da će se ruska vojna operacija u Ukrajini nastaviti do ostvarenja svih zacrtanih ciljeva, javno obznanjenih na njenom početku – među kojim su demilitarizacija i uništenje „Anti-Rusije na povijesnim ruskim prostorima“. Tj. Moskva želi ukrajinski ne-blokovski (neutralni) status tj. zemlju koja joj neće predstavljati sigurnosnu ugrozu. Time je Putin odbacio sve sumnje koje su se pojavile zbog vrlo traljave prve faze vojne operacije – taktički promašene, i nejasnih političkih ciljeva „začinjenih“ zbunjujućim pregovorima s ukrajinskom stranom koji su stvarali pomutnju kako u ruskoj javnosti, tako i u stručnim krugovima;
i drugo, da će prema svima onima koji se budu miješali u ukrajinski sukob i stvorili prijetnju ruskoj strateškoj sigurnosti ruski „odgovor biti munjevit“ i da Rusija za to „ima sve instrumente, takve kojima se sada ne može pohvaliti nitko“. „A mi se hvaliti nećemo. Mi ćemo ih koristiti ako zatreba. I želim da to svi znaju. Sve su odluke o tome donesene“, kazao je Putin.
Iako je ova Putinova izjava dovoljno dramatična, istodobno je formulirana na način da ne ukazuje precizno koje su to „crvene crte“ za Rusiju u samoj Ukrajini a koje Zapad ne smije prijeći. To, zapravo, ukazuje na različite scenarije (pa i kompromise) na koje je Moskva spremna po pitanju kako svojih apetita, tako i apetita Zapada kada je riječ o Ukrajini (o čemu nešto više kasnije u tekstu).
Ali prije tih mogućih kompromisa treba pojasniti dva sadašnja ključna pogleda:
- Američki (Zapadni), koji polazi od mišljenja kako je Rusija u Ukrajini u prvoj fazi vojne operacije pokazala veliku slabost tj. da nije tako snažna kako se to činilo u mjesecima prije same vojne intervencije i da je zato moguće dovesti do njenog ne samo oslabljenja, već i vojnog poraza. Takvim stavovima pogoduje i do sad neviđena, čak i neočekivano laka homogenizacija tzv. kolektivnog Zapada oko SAD-a na proturuskoj sankcijskoj i svakoj drugoj platformi;
- Ruski, koji smatra kako je prva faza njene operacije vršena s vojničke točke gledišta oprezno, vodeći računa da se pošteđuju civili, ne ruše čitavi gradovi i civilna infrastruktura (s izuzetkom Mariupolja za koji su svi znali kakva mu je sudbina s obzirom na tamo razmještene velike snage Rusiji potpuno neprijateljske i ideološko neprihvatljive kontroverzne postrojbe Azov, kao i na po Rusiju bitan strateški položaj toga grada s obzirom na poveznicu Krima s ruskim kopnom koja njime prolazi), i da je cilj bio (naglašavam, ovo je sve ruska točka gledišta) potaknuti vlasti u Kijevu na pregovore po ključnim uvjetima Moskve, bez potrebe dugotrajnog i nepotrebnog krvoprolića. S tim ciljem, kako kaže znaka dobre volje nakon pregovaračkog pomaka postignutog u Istanbulu, Moskva je povukla svoje postrojbe iz okolice Kijeva. Ali kako su pregovori po tada djelomično usuglašenim točkama ubrzo propali, ruska vojska počela je drugu fazu operacije, fokusiranu na istok Ukrajine, koja je upravo u tijeku i u kojoj Moskva zapravo tek sada demonstrira glavninu svoje vojne „raskoši“.
Dakle, radi se o dijametralno suprotstavljenim pogledima, a oba su sasvim sigurno preuveličana: niti je Rusija toliko vojno slaba da se Zapad bez rizika može s njom vojno sučeliti, niti se ruska operacija odvijala sukladno prvobitnim planovima, jer je pritom sigurno da je Moskva podcijenila ne toliko snagu ukrajinske vojske (jer se od prije znalo da je ona dobro opremljena, snažno utvrđena na ključnim točkama i godinama trenirana od strane američkih i instruktora NATO saveza), koliko njen odlučni otpor i moral.
Je li na tapetu podjela Ukrajine?
Sada o kompromisima na koje bi Moskva, prema mom mišljenju, eventualno mogla biti spremna.
Naime, krajem travnja ruska vanjska obavještajna služba (SVR) kroz izjavu svog ravnatelja Sergeja Nariškina objavila je kako Washington i Varšava rade na planovima za uspostavu vojno-političke kontrole Poljske nad “povijesnim posjedima” u Ukrajini. Zapravo, govorimo o pokušaju ponavljanja povijesnog “dogovora” za Poljsku nakon Prvog svjetskog rata, kada je kolektivni Zapad, predstavljen od strane Antante, priznao pravo Varšave da prvo okupira dio Ukrajine kako bi zaštitio stanovništvo od “boljševičkih prijetnji“, a potom i uključivanje ovih teritorija u sastav poljske države, kazao je Nariškin.
Iako je s dovoljno visokih (ne i najviših) ruskih političkih instanci ovakav scenarij oštro odbačen i definiran, ukoliko bi ga se pokušalo ostvariti, kao otvoreni put u Treći svjetski rat (on je zapravo već počeo iako to mnogi još nisu spremni priznati), Moskvi je dobro znano da na zapadu Ukrajine ona nema nikakvog pouzdanog oslonca u stanovništvu. Štoviše, ono je velikim dijelom orijentirano potpuno proturuski, nerijetko i u svojim radikalnim oblicima. U takvim okolnostima Rusiji ne bi značilo ništa imati taj prostor pod svojim vojnim nadzorom, a to bi, uostalom, iziskivalo i veliki broj sigurnosnih snaga na samom terenu a time i generiralo visoke vojne troškove, a da o onim ekonomskim (i to bi se stanovništvo nečim moralo prehranjivati tj. moralo bi se obnoviti gospodarstvo i uspostaviti proizvodnja i trgovina). U strateškom, vojnom smislu, taj prostor Rusiji ne treba, jer joj dodatnu opasnost ne predstavljalo čak i ako bi on došao pod nadzor Poljske odnosno NATO saveza. Jer za današnja suvremena raketna oružja s obje strane ta dubina (koju bi Moskva dobila okupacijom) ne bi predstavljala nikakvu prepreku kako za dolazak NATO-ovih raketa do ruskih granica i dalje u dubinu njenog teritorija, tako i obratno – ruskih u dubinu Zapada.
S druge strane Washington se formalno protivi bilo kakvim jednostranim potezima Poljske koji bi Varšava povlačila s ciljem uvlačenja čitavog NATO-a u ukrajinski sukob. Međutim, ostavlja Poljskoj „zeleno svjetlo“ da se, skupa s pojedinim zainteresiranim zemljama uključi u vojna zbivanja na dijelu zapadne Ukrajine – ali „na svoju odgovornost“. Takvih zemalja nesumnjivo ima, a radi se prije svega o Rumunjskoj i Mađarskoj – svaka zbog svojih povijesnih i etničkih razloga na tlu zapadne Ukrajine.
Pa iako Zapad i međunarodna zajednica, vjerojatno, zbog svojih proklamiranih načela nikad (ili barem ne tako brzo) ne bi priznali novo komadanje Ukrajine – koje bi se ovog puta dogodilo od strane samih saveznika – to u praksi malo što znači, kao što ne znači niti po pitanju ruskog komadanja Ukrajine.
Tko tako danas više uopće pita što je sa suverenitetom jednog Iraka ili Sirije, gdje je Turska uspostavila svoje sigurnosne zone tj. teritorij pod svojom punom kontrolom i vlašću i iz kojeg je više nitko i ne namjerava protjerivati niti za to ima snage (prije svega Kurdi, o čijim se etničkim prostorima primarno i radi)? Rusija je priznala dvije samoproglašene regije istočne Ukrajine DNR i LNR u njihovim administrativnim granicama (ukrajinska regija Donbas), a da i ne govorimo o Krimu kojeg je uključila pod svoj suverenitet još 2014.g. Njihov bi povrat bio moguć jedino potpunim vojnim porazom Rusije, ali ne od Ukrajine (jer je to nemoguće), već od Zapada, što je teško zamislivo i u po njega najoptimističnijim scenarijima.
U Ukrajini i oko nje je još niz drugih važnih pitanja koji se prije svega odnose na to koliki će biti maksimalni apetit Moskve u smislu teritorijalnog nadzora kojeg će željeti pod svaku cijenu ostvariti (pitanje je znali to sada i sama Moskva ili će se prilagođavati stanju na terenu)? Jesu li to, uz Donbas i Hersonsku regiju (potonja je najvažnija za osiguranje opskrbe pitkom vodom Krima) i dio Zaporoške regije, kao i Harkov na sjeveroistoku i Odesa na jugozapadu zemlje? Mnogi analitičari u Rusiji i na zapadu upravo u to vjeruju ne samo zbog etničkih (veliki broj ruskog i rusofonskog stanovništva), već i zbog povijesnih a najviše geopolitičkih i geostrateških razloga. Prava poveznica Krima s ruskim kopnom, prema njihovom mišljenju, nije ona koja je sad stvorena preko Mariupolja i vodi na jugoistok Rusije (kao i Krimski most), već po „logičkoj osovini“ Moskva-Harkov-Odesa (koja Ukrajinu dijeli po pola i oduzima joj strateški ključan pristup Crnom moru).
Naravno, u svemu ovome nešto će se morati pitati i same Ukrajince. Ali ako se rat produži u nedogled, Kijev, s već devastiranom infrastrukturom i gospodarstvom, financijski, vojno i svakako drugo iscrpljen, još će više ovisiti o pomoći Zapada. Time će slabiti njegova već ionako slaba uloga u političkom dimenzioniranju rata s Rusijom a time i formuliranja modaliteta njegovog rješenja. Poluge vođenja tog rata s ukrajinske strane već je u potpunosti preuzeo Washington, pa će tako i sudbina te zemlje (kao, uostalom, i mnogih drugih) upravo o njemu i ovisiti.
Nova religija
I za sam kraj. Na Zapadu je, u prenesenom smislu rečeno, stvorena nova religija. Ona se zove „demokracija“. Njoj je podređeno sve. U njezino se ime provodi sve i sve što se provodi je dozvoljeno. Najvažnija „sakralna žrtva“ koja se upravo prinosi na njezin „oltar“ nedvojbeno su Ukrajina i ukrajinski narod.
Ali ključni problem koji se pred tom „novom religijom“ sada nalazi je onaj da postaje sve izglednije kako „ostatak“ svijeta, izvan tzv. kolektivnog Zapada, ne pristaje niti na američko globalno vodstvo, niti na izolaciju Rusije.
Drugim riječima, ova se „velika igra“, koja je ukrajinskim sukobom ušla u svoju kulminaciju, nastavlja na sigurnosno krajnje opasnoj razini, a ulozi su nikad veći. O njima ovise više ne samo američko-ruski odnosi, već budući izgled svijeta pa i sama njegova opstojnost.
