Osim postupne „de-dolarizacije“, koja je već u tijeku, i na svjetskom naftnom tržištu uskoro se mogu očekivati nove – gotovo tektonske promjene. Prema različitim izvorima, prva kineska međunarodna naftna burza, ona u Šangaju, s radom bi trebala početi 18. siječnja ove godine, što će prije ili kasnije predstavljati ozbiljan izazov za zapadne financijske krugove koji su trgovinom nafte na globalnoj razini dominirali praktički od njezine uspostave u modernom smislu te riječi.
Na spomenutoj šangajskoj naftnoj burzi trgovat će se u juanima, uz mogućnost konverzije u zlato. Pritom svakako treba imati u vidu činjenicu kako je Kina najveći svjetski uvoznik nafte, pa nije teško izvući zaključak što će za treidere značiti pojava nove burze nafte upravo na njezinom teritoriju, koja će s vremenom imati veliki utjecaj na čitavu Aziju. A na azijsko tržište fokusiraju se i glavni bliskoistočni proizvođači nafte na čelu sa Saudijskom Arabijom, kojoj je europsko tržište u odnosu na azijsko već ionako drugorezredno. Slično je i s katarskim ukapljenim plinom koji je ionako primarno usmjeren na Japan. U tom slučaju profitira i Rusija, koja Kini prodaje naftu za juane, koje nakon toga mijenja u zlato, čime joj prestaje potreba držanja novca u kineskim aktivima ili prebacivanje prihoda od prodaje nafte u američke dolare. Dakle, radit će se o potpuno novoj – povijesnoj etapi u globalnoj naftnoj trgovini, s dramatičnim posljedicama u odnosu na postojeći ustroj.
Stavljanje u opticaj fjućersa na naftu u kineskoj nacionalnoj valuti neće biti samo instrument jačanja položaja kineskih tvrtki. Ti će ugovori ojačati kineske napore za proširenje utjecaja juana u globalnoj trgovini, što je strateški dugoročni cilj Pekinga. Drugim riječima – ubrzat će „dedolarizaciju“.
Stručnjaci smatraju kako utjecaj juana u svjetskim rezervnim bankama može osjetno porasti, a upravo je to stari kineski plan koji je samo ubrzan rastućom globalnom napetosti između glavnih svjetskih gospodarskih, političkih i vojnih silnica.
Šangajska međunarodna energetska burza, dio je Šangajske burze fjučersa, a bit će poznata po skraćenom nazivu INE i omogućit će kineskim kupcima fiksiranje cijena nafte i plaćanje u lokalnoj valuti. Osim toga, inozemnim trejderima bit će moguće investiranje jer je burza registrirana u šangajskoj slobodnoj gospodarskoj zoni. To će postati prva kineska trgovinska burza otovrena za inozemne tvrtke i strane investicijske fondove, kao i strane naftne kompanije, jer je sada trgovanje na kineskim burzama moguće jedino za kineske tvrtke, dok je strancima to zabranjeno. Zbog toga je Kina najčešće i na meti oštrih kritika zapadnih država, koje takva ograničenja na vlastitim burzama ne poznaju. Međutim, koliko god to pozitivno izgledalo, ovdje će se ipak raditi o najosjetljivijem i najunosnijem segmentu svjetske trgovine – nafti – i to, kao što smo rekli, u zemlji koja je najveći svjetski uvoznik tog energenta. Time će se, nedvojbeno, iz ruku do sada kontrolirajućih silnica svjetske trgovine naftom oduzeti dio tog unosnog „kolača“. Jer interes za novom kineskom burzom nafte već i sada itekako postoji. Za sada je on, logično, najveći upravo od strane zemalja koje su pod najvećim pritiskom Sjedinjenih Država, poput Venezuele, Irana, Katara, a poglavito Rusije koja je pod snažnim gospodarskim i financijskim sankcijama Zapada. Još je jedan važan moment u ovoj priči: Kina će, to je posve sigurno, koristiti element pritiska, govoreći, kako oni koji odbiju poslovati s Kinom kroz nove ugovore na burzi nafte u Šangaju, mogu izgubiti udjele na kineskom tržištu.
Ovaj snažni kineski ekonomski potez može imati potencijalne posljedice za položaj Sjedinjenih Država u smislu emitenta glavne valute na naftnom tržištu, navodi i Bloomberg.
Prije starta trgovanja nove kineske burze, u prošlo ljeto provedeno je nekoliko testiranja i ispunjeni su svi zahtjevi za listing. Kineska vlada je za početak rada naftne burze u Šangaju svoju dozvolu dala u prosincu.
Glavni „vjetar u leđa“ za njezino otvaranje bili su statistički podatci, prema kojima je 2017. godine Kina potisnula SAD s pozicije najvećg svjetskog uvoznika nafte. Kina će, osim jačanja uloge juana u svjetskoj trgovini, dividende imati i kroz stvaranje orijentira naftnih cijena, koji je najviše potreban kineskim naftno-prerađivačkim pogonima tj. rafinerijama.
Podsjetimo: naftni fjučersi fiksiraju cijene nafte na buduće isporuke, a kupci ih koriste za zaštitu od povišenja cijena, dok ih spekulanti koriste u svojim prognozama i stavljanju uloga na cijene.
Tijekom 2017.g. ugovori na naftne fjučerse na burzama u New Yorku i Londonu nadvisili su količinu fizičke trgovine za čak 23 puta.
Sirova nafta je jedna od roba kojom se najviše trguje, a u glavnini se to odnosi na sorte WTI (West Texas Intermediate, kojom se trguje u New Yorku) i naftnu sortu Brent, kojom se trguje na ICE Futures Europe, na burzi u Londonu.
Po prvi put razmišljanja o uvođenju kineskih naftnih fjućersa pojavila su se 2012.g. nakon porasta cijena nafte od 100 dolara za barel i više, ali 2017.g. cijene su pale do 50 dolara za barel. U takvim uvjetima pada cijena nema nikakvog smisla potpisivati ugovore. Treba napomenuti kako važnu ulogu ima i kolebanje valuta i da je Kina još 1993.g. uvela fjučers na naftu koji je opstao svega godinu dana upravo zbog valutnih nestabilnosti. Kina se do sada na taj potez nije odlučivala i zbog nestabilnosti na tržištima dionica i financijskim tržištima.
Postoji li ugroza za „petrodolar“?
Prema procjenama pojedinih analitičara, juan ne može tako brzo potisnuti američku valutu, zato jer je plaćanje nafte u dolarima ukorijenjena praksa.
Tako Sh. Shaher, makrostrateg Emirates NBD PJSC, kaže, kako u konačnici ima smisla obratiti pozornost na poslove u juanima jer je Kina ključno tržište, ali za to će trebati godine.
Komentator Bloomberg Gadfly, David Fickling, tvrdi, kako Kina sada „gotovo nema utjecaja na naftnom tržištu, nužnog za provedbu takvog prevrata“. S druge strane, plaćanje nafte u juanima može postati dio „jedinstvenog pojasa“ (kolokvijalno nazvanog „Put svile“) predsjednika Xi Jinpinga. Sigurno je kako će veze između Euroazije, Bliskog istoka i Kine postati snažnije.
Važno je naglasiti i kako Kina namjerava sudjelovati u poredstojećoj privatizaciji manjeg dijela saudijskog naftnog diva Saudi Aramco, što bi moglo pobuditi Rijad na primjenu juana s obzirom na važnost kineskog naftnog tržišta za Saudijsku Arabiju i sve većeg ruskog naftnog izvoza u Kinu.
O nerazjašnjenim pitanjima koji se tiču dolara, kao glavne svjetske rezervne valute, raspravljalo se i na visokoj razini JP Morgan banke posljednjih najmanje pet godina. Sada je to čak više političko nego ekonomsko pitanje.
Svjet je već svjedočio namjerama Sadama Huseina za prodajom iračke naftu u eurima, ili namjeri Moammera Gaddafija za osnovanje panafričkog zlatnog dinara. Svi dobro znaju kako su obojica državnih vođa završila – vješanjem i klanjem. Međutim, golema i snažna Kina nije niti Irak niti Libija, iako se postavlja pitanje kako će Peking tehnički uspjeti izgraditi konkurenciju za Brent i WTI. Ovdje svakako treba kazati, kako je projekt „petro-yuana“ snažno poduprijela grupacija država BRIKS, a uskoro će, već potpuno sigurno, s petrojuanima početi raditi i drugi veliki svjetski proizvođači nafte, prije svih Rusija i Venezuela. Već ta činjenica po Peking može označiti svojevrsnu pobjedu, a u odjelu za Kinu banke Societe Generale, smatraju, kako će ovaj potez omogućiti Kini „jaču internacionalizaciju juana“.
Dakle, globalni gospodarski rat na relaciji Istok-Zapad može početi, a za bolje poznavatelje stvari on je počeo još otvaranjem ukrajinske krize i američkim pokušajima globalne blokade Rusije, a odnedavno je potenciran i drastičnim poremećajem američko-kineskih odnosa koji je „otkočen“ otvaranjem i preuveličavanjem značaja i veličine sjevernokorejske krize i stvarne sigurnosne opasnosti koju ona predstavlja.
Danas uistinu više nitko neće pogriješiti ukoliko kaže, kako su u svijetu upravo formirana tri glavna središta moći – SAD, Kina i Rusija (bez čijih se međusobnih dogovora ne može riješiti niti jedan međunarodni problem, niti jedna globalna politička ili vojna kriza, od Sirije i Bliskog istoka u cjelosti, do Sjeverne Koreje), kojima će se postupno priključivati i neke druge zemlje ali iključivo regionalnog karaktera: poput Indije i Brazila, a onda i Turske, Meksika, Irana, Saudijske Arabije i td. U ekonomskom smislu, spomenuta „de-dolarizacija“, makar još uvjek u svojim začetcima, tome je ponajbolji primjer. Pa ikao za sada nije ograničeno međusobno trgovanje (izuzev na relaciji Zapad-Rusija) i kako je činjenica da još uvjek svatko sa svakim trguje, ipak je nedvojbena tendencija u smjeru ograničavanja međusobne trgovine, investicija, preuzimanja vlasničkih udjela tuđih tvrtki i td. Zbog svega toga je za očekivati i vrlo brzu svojevrsnu podjelu interesnih sfera (navodno se to u tišini već i radi), prije svega između Washingtona i Pekinga, a kako bi se spriječili nekontrolirani incidenti i njihovo prerastanje u potencijalni apokaliptični scenariji kroz pokretanje međusobnih ratova.
Proces preformatiranja međunarodnog poretka, koji označava raskid posljeratnog ustroja temeljenog na dominaciji Zapada, prije svega SAD-a, trajat će relativno dugo: ili do konačne potpune tehnološke, vojne, financijske i svake druge dominacije jedne od suprostavljenih strana koja će time „usisati“ onu drugu – slabiju, ili do trenutka sazrijevanja ljudske svijesti do one razine, koja će omogućiti spoznaju nužnosti međusobne suradnje i zajedništva bez vječno nazočne potrebe za dominacijom jednih nad drugima, kao temelja za istinski napredak čovječanstva. Napredak – koji nije moguć bez mira, stabilnosti i međusobnog uvažavanja.
