- Biden, Obama i čitava plejada američkih vođa koristili su međunarodne organizacije kako bi stvarali privid da i druge zemlje imaju pravo sudjelovati u odlučivanju o ključnim svjetskim problemima. Trumpu to smeta, jer smatra kako one samo ograničavaju globalne mogućnosti i utjecaj SAD-a.
- Ursula von der Leyen svojim krajnje rizičnim metodama želi pripitomiti neukrotivog Trumpa u čemu nisu uspjeli ni njegovi puno jači protivnici unutar SAD-a, ni lideri ključnih članica EU-a i Velike Britanije. Suluda igra s golemim ulozima zbog koje se EU-u smije čitavi svijet.
- Trump poštiva čvrste igrače, a s onima koji mu se usude pokazati zube, na kraju nastoji postići obostrano korisne sporazume. To je upravo demonstrirao Erdogan, tako će prije ili kasnije biti i s Indijom, možda i Kinom.
- ExxonMobil navodno vodi tajne pregovore s ruskom naftnom tvrtkom Rosnjeft o povratku u golemi i unosni plinski (LNG) projekt na ruskom dalekoistočnom otoku Sahalin iz kojeg se nevoljko morao povući.
- Kako će se europski lideri iz svega ovog izvući iskreno ne znam. Zapravo i ne vjerujem da se mogu izvući, barem ne gadno neokrznuto.
- Kad je riječ o priznaju Palestinske države sjetimo se samo što je početkom 1992. g. za Hrvatsku značilo priznanje njene državnosti u praksi. Osim snažno podignutog morala i jačanja ustrajnosti u borbi hrvatskog naroda za svoju slobodu, ostvarenje stoljetnog sna morali smo nakon toga sami kovati u krvavom ratu još pune tri i pol godine – do pobjedonosne operacije Oluja 95. Palestincima će u tom smislu biti kudikamo teže.
Američki predsjednik Donald Trump prošlog je tjedna u svom govoru u Općoj skupštini UN-a u New Yorku doslovno demolirao Organizaciju ujedinjenih naroda (OUN) i Europsku uniju (EU).
Prvu je (s pravom) ocijenio nesposobnom u rješavanju gorućih svjetskih kriznih žarišta zbog čega je, kako je rekao – on bio primoran „iste sam riješiti“, a čime UN ne ispunjava svoju temeljnu zadaću. Također ju je optužio za rasipanje enormne količine novca (SAD najviše uplaćuje novca za potrebe UN-a i osigurava mu zgradu njegovog sjedišta), a također i za „sabotažu“ protiv njega osobno, o čemu je odmah napisao i pismo glavnom tajniku Antoniu Guterresu.
Naime, kako je u potonjem naveo – pokretne stepenice (eskalator) u zgradi UN-a naglo su se zaustavile upravo u trenutku kada su se on i supruga Melanija njima uspinjali do dvorane Opće skupštine; dalje, samo se njemu pokvario čitač koji državnici imaju na staklu ispred govornice zbog čega je bio primoran koristiti svoje papire tijekom govora. I konačno – da je ton u susjednim dvoranama bio potpuno prigušen upravo tijekom njegovog govora zbog čega ga tamo nitko nije mogao čuti – što je potvrdila i njegova supruga Melanija.
Iskreno – teško je vjerovati kako sve navedeno, u tako kratkom roku, na istom mjestu, i u odnosu na istu osobu može biti slučajnost. Zato i ne iznenađuje kako su američka nadležna službena tijela o svemu pokrenula službenu istragu, kao i to da je Trump nedugo potom izjavio kako će SAD za ovu i slijedeću godinu obustaviti svoje godišnje uplate za UN, a one iznose daleko više u odnosu na druge zemlje i čine čak 22% ukupnog proračuna te organizacije.
Kako god bilo, kritike prema učinkovitosti UN-a već dugo imaju mjesta i mnogi o njima govore, ali realno – bolje i važnije organizacije međunarodnog karaktera u svijetu nema niti je može biti. Kada bi ona s lakoćom rješavala sve globalne probleme to bi značilo da su sve zemlje članice istomišljenici, što bi onda – logički gledano – značilo kako UN i nije potreban jer de facto sukoba u svijetu i ne bi bilo. Svi se slažemo, svi smo sretni u našem raju na Zemlji!
Kako je demolirao Europu
Drugu – Europsku uniju – Trump je demolirao oštrim optužbama za migrantsku politiku koju ova provodi i koja je europske države „odvela k vragu“, a u istom kontekstu se obrušio i na energetsku politiku tj. „zelenu energiju“ koju je nazvao preskupom u odnosnu na onu tradicionalnu, koju osobno preferira (prije svega naftu i plin, a ne bježi ni od ugljena). Dakle, udario je po EU napadom na njene strateške politike koje više od jednog desetljeća dominiraju u Bruxellesu i odakle su, kao obligatorne, delegirane po svim državama članicama usprkos brojnim protivljenjima (kada je riječ o prihvatu ilegalnih migranata) ili pak dijela struke kada je riječ o potpunom izbacivanju fosilnih goriva u korist onih obnovljivih (vjetroelektrane, solarne elektrane, biogorivo).
Što se pak tiče Trumpovog govora općenito, valja reći kako je prije svega bio usmjeren na njegove domaće simpatizere iz kruga MAGA-Amerikanaca u kontekstu vrlo važnih izbora za Kongres koji će se održati za godinu dana (neslužbena kampanja za iste već je itekako u tijeku). Veliki dio njih zazire kako od liberalne migrantske politike prethodnih demokratskih administracija, tako i od „zelene energije“ ali i UN-a ovakvog kakav je sada.
Međunarodne organizacije smatra štetnim po SAD
Trump je zapravo govorio ono za što se zalaže cijeli svoj politički život. Sve supra-organizacije međunarodnog karaktera koje ograničavaju američki suverenitet on smatra štetnim (prije svega UN, WTO, a donedavno je smatrao i NATO iako je sada oko potonjeg umjereniji jer ga je uspio u potpunosti podložiti američkim strategijama) i želi ih ili ukinuti, ili reformirati na način da štite prije svega interese SAD-a. Zato on i preferira rješavanje sigurnosnih kriza (američkom) silom – diplomatskom ili vojnom, preferira bilateralne trgovinske sporazume u odnosu na one regionalne ili globalne, OPEC smatra protuameričkim kartelom te želi pozicionirati SAD kao vodećeg proizvođača nafte i plina koji će u tom segmentu svima diktirati pravila igre i cjenovnu politiku, i td., i td.). Iako su, objektivno – sve ključne međunarodne organizacije od samoga početka inicirane i ustrojene u prvom redu po pravilima SAD-a i za promicanje njegovih interesa, a Washington u njima uvijek ima glavnu riječ.
Joe Biden, Barack Obama i čitava plejada američkih državnika prije Trumpa, međunarodne organizacije tipa UN-a, MMF-a i Svjetske banke u kojima su SAD uvijek prva violina, koristili su kako bi stvarali privid da i druge zemlje imaju pravo sudjelovati u odlučivanju o ključnim svjetskim problemima. Ali pritom je uvijek svima bilo jasno kako ništa i nikada nije moglo i ne može proći ako se s tim ne bi suglasio Washington. Upravo sada to najbolje i vidimo, kada je od prošlog tjedna postalo jasno kako su sve stalne članice Vijeća sigurnosti (dakle one koje imaju pravo veta) kao i golemi broj država članica u Općoj skupštini priznale Palestinsku državu. Sve stalne članice, uključujući i najbliže američke saveznice Veliku Britaniju i Francusku – osim, naravno, SAD-a!
I zato se na samom terenu (i po pitanju pokolja u Gazi i po pitanju stvaranja Palestinske države) neće i ne može ništa promijeniti dokle je god tako. Sjetimo se samo što je početkom 1992. g. za Hrvatsku značilo priznanje njene državnosti u praksi. Osim snažno podignutog morala i jačanja ustrajnosti u borbi hrvatskog naroda za svoju slobodu, ostvarenje stoljetnog sna morali smo nakon toga sami kovati u krvavom ratu još pune tri i pol godine – do pobjedonosne operacije Oluja 95. Palestincima će u tom smislu biti kudikamo teže, jer, osim samog Izraela, njihovoj se samostalnosti za sada protivi i SAD. Novi Trumpov mirovni plan za Gazu ostavlja neke nade, ali Izrael se i dalje oštro protivi bilo kakvoj pomisli o stvaranju Palestinske države.
Međutim, kako su se vremena dramatično promijenila te su ojačale stare i pojavile se neke nove sile, sada UN sve više postaje platforma u kojoj se bolje snalaze neki drugi veliki igrači – u prvom redu Kina, ili pak grupacije zemalja poput tzv. globalnog Juga. I to je ono što Trumpu smeta. On ne želi da bilo koje multinacionalne organizacije smanjuju globalnu moć SAD-a i to jasno daje do znanja postavljajući se u ulogu globalnog cara kojemu se svi moraju (a dobar dio državnika to i čini) klanjati i lizati skute.
Europa izaziva smijeh u svijetu
Možda će se nekima ovaj podnaslov učiniti pretencioznim pa čak i zločestim, ali djelom sam ga posudio od komentatora britanskog medija The Telegraph Aliustera Heatha („Europa je postala predmet ismijavanja cijelog svijeta“) ali bez namjere da se poslužim samim tekstom, već isključivo zato da mi pomogne obrazložiti ono što ću niže navesti.
Uoči Trumpovog govora u UN-u gledao sam isječak sastanka Trumpa i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen. Toliko poniženje koje si dotična dozvoljava ne samo u odnosu na samu sebe (što je manje važno), već prije svega na Europsku uniju koju de facto predstavlja ostavilo me bez daha iako sam na takvo ponašanje već trebao postati imun (dovoljno se prisjetiti njenog katastrofalnog trgovinskog sporazuma s Trumpom kao navodno jedino mogućeg i koji je zapravo demoralizirao EU, kao i sličnog obrambenog sporazuma). Sjedeći pokraj Trumpa ponašala se kao pučkoškolka koja odgovara na pitanja strogog profesora, iako je zapravo bolja usporedba ona o sluškinji pred gospodarom. UvdL je počela Trumpu doslovno referirati što je Europska unija dosad učinila protiv Rusije u kontekstu njegovih zahtjeva da u potpunosti prestane kupovati rusku naftu i plin i da uvede visoke carine protiv Kine i Indije (između 50 i 100 posto). Skoro je u potpunosti zaustavljen (naglašavam neposredni(!) o čemu više kasnije, op.ZM.) uvoz ruske nafte (to još čine samo Mađarska i Slovačka) – rekla je UvdL i nastavila kako je EU uvelike smanjila uvoz ruskog plina. Planirali smo ga se riješiti do 2027., a sada to želimo učiniti postupno već i do kraja ove godine – rekla je dalje. Već smo se ranije u potpunosti riješili i ruskog ugljena – poentirala je UvdL pred Trumpom koji ju je pozorno slušao strogoga pogleda, ali kimajući glavom u znak odobravanja.
Ovaj prizor bio je tragikomičan i neviđen u svijetu suvremene politike (makar ne one javne, jer se iza kulisa i svjetala pozornice uvijek svašta događa) pa ne čudi što Europska unija u svijetu više ne izaziva čuđenje već otvoreno ismijavanje, kako je to naveo spomenuti britanski novinar.
Predsjednica Europske komisije s ponosom raportira Trumpu kako ona zapravo po njegovom nalogu osuđuje EU na dugoročnu deindustrijalizaciju, na pad standarda njenih građana, na uvoz znatno skupljih energenata (najvećim dijelom onih američkih), a sve to samo kako Trump ne bi maknuo američki sigurnosni kišobran s Europe. Ali još više da bi Trumpa „vratila“ na „ispravni put“ rješavanja ukrajinskog rata prema europskim mjerilima.
To je krajnje rizična politika EU-a, gotovo hazard, ili igra na sve ili ništa – pri čemu ne shvaća ili poput noja koji sakriva glavu u pijesak ne želeći shvatiti opasnost koja joj prijeti. Jer Europska unija zapravo igra igru čija je pravila odredio Trump, koji Uniji nikada nije bio sklon – štoviše, smeta mu jer on preferira bilateralne sporazume a i velika je trgovinska konkurencija SAD-u.
Ursula von der Leyen svojim krajnje rizičnim metodama tu sklonost želi kupiti. Zapravo želi pripitomiti neukrotivog Trumpa u čemu nisu uspjeli ni njegovi puno jači protivnici unutar SAD-a, ni lideri ključnih članica EU-a i Velike Britanije pa je teško vjerovati da može baš ona.
Erdogan joj dao primjer
Kako se razgovara s Trumpom, osim nedavno indijskog premijera Narendre Modija pokazao je prošli četvrtak i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, stigavši u Bijelu kuću prvi put nakon šest godina poremećenih američko-turskih odnosa. Podsjećam, Turska se, kao članica NATO saveza s drugim po veličini brojem vojnika iza SAD-a nije priključila proturuskim sankcijama, a u prvih šest mjeseci 2025. godine postala je čak i drugi po veličini ruski trgovinski partner poslije Kine, preskočivši Indiju koja je to bila prošle godine. Štoviše, Turska povećano uvozi rusku naftu i plin, a ovu prvu u obliku derivata izvozi – pogađate – u Europsku uniju, slično kao i Indija! Naravno, obje zemlje po sebi pogodnoj cijeni jer su one te koje su izložene prijetnjama američkih sankcija. Dakle EU zapravo i dalje svjesno koristi rusku naftu protiv koje se toliko bori. Naravno, dobiva je po većoj cijeni!
Glavni uzrok poremećaja američko-turskih odnosa datira još iz doba prvog Trumpovog mandata, kada je zbog odbijanja Ankare da odustane od kupnje ruskog protuzračnog sustava S-400 Washington isključio Tursku iz zajedničkog programa proizvodnje zrakoplova 5. generacije F-35 i blokirao joj isporuke nekoliko tih zrakoplova koje je Ankara već bila u potpunosti platila. Riječ je o plaćenih 1,4 milijarde dolara.
Erdogan je još u prošlotjednom intervjuu za Fox News jasno dao do znanja kako želi vidjet ukidanje zabrane nabave F-35, jer ne misli „da je to baš prikladno za strateško partnerstvo“.
Trump je također prije razgovora davao pomirljive izjave, tim više što je Erdogan došao s torbom pripremljenih sporazuma koji bi mu se itekako mogli svidjeti: turska državna energetska tvrtka Botas potpisala je dugoročni sporazum s izvjesnim američkim proizvođačem ukapljenog plina o isporukama za tursko tržište (uz to Turska će nastaviti kupovati i Gazpromov plin kroz postojeće plinovode), a kako 24. rujna piše Bloomberg; Turska je spremna kupiti i 240 putničkih zrakoplova Boeing, kao i veće količine vojnih zrakoplova F-16. Trump pak inzistira na turskom prestanku kupnje ruske nafte jer bi to pomoglo bržem zaustavljanju rata s obzirom da bi smanjilo prihode ruskog proračuna. Međutim, ništa od toga! Turskoj to za sada ne pada na pamet. Ruska joj nafta zadovoljava oko 60 posto potreba i još je reeksportira. Drugi regionalni izvori su nedostatni (Irački Kurdistan, Azerbajdžan), nesigurni i skuplji za njenu ekonomiju opterećenu visokom inflacijom, a boji se da bi odustajanje od ruske nafte samo podiglo globalne cijene tog energenta.
Ovdje naglašavam kako Ankara pritom ne namjerava odustati od svoje autonomne vanjske politike i pozicioniranja Turske kao jednog od pola budućeg multipolrnog svjetskog poretka koji zapravo već počinje. Ako Trump pristane na ovo što mu Erdogan nudi Turska de facto postaje neovisna država iako je članica NATO-a. Zapravo bi u tom smislu bila bliska statusu kakav u Sjevernoatlantskoj organizaciji uživa isključivo SAD koji samostalno odlučuje o svojoj vanjskoj i sigurnosnoj politici a onda je delegira svojim saveznicima sa zadaćom da je slijede. Sami razgovori dvojice državnika na kraju nisu doveli do znatnijeg približavanja stavova ali Trump ostaje optimist da bi se to ipak moglo dogoditi.
Ursula von der Leyn od Erdogana definitivno može učiti kako se pregovara s Trumpom. Trump poštiva čvrste igrače, a s onima koji mu se usude pokazati zube nakon njegovih početnih maksimalističkih zahtjeva i paralelnih prijetnji, na kraju nastoji postići optimalne – obostrano korisne sporazume. Tako će prije ili kasnije biti i s Indijom, možda i s Kinom (s objema državama su trgovinski pregovori SAD-a u tijeku), a ne isključujem a priori ni s Rusijom.
Nedavno su se pojavile informacije kako najveći američki naftni div ExxonMobil vodi tajne pregovore s ruskom naftnom tvrtkom Rosnjeft o povratku u golemi i unosni plinski (LNG) projekt na ruskom dalekoistočnom otoku Sahalin iz kojeg se nevoljko morao povući uslijed Bidenovih proturuskih sankcija nakon invazije na Ukrajinu (povukao se kao i britansko-nizozemski Shell, dok su dva japanska naftna diva uspjela ostati u projektu ali sada već pod nepovoljnijim, promijenjenim uvjetima koje im je za tu mogućnost dostavila Moskva s obzirom kako se i Japan priključio proturuskim sankcijama). Pa iako je izvršni direktor ExxonMobila ubrzo demantirao navedenu vijest (što bi mu drugo i preostalo ukoliko je riječ o tajnim pregovorima i to u ovako složenim okolnostima) – kako mudri narod kaže – „gdje ima dima ima i vatre“.
Trump demaskirao europski blef
Ali prošloga je tjedna iz New Yorka, s govornice Opće skupštine UN-a, ipak najglasnije odjeknula Trumpova „najproukrajinskija“ izjava dosad, u kojoj je rekao kako misli „da je Ukrajina, uz podršku Europske unije, u poziciji boriti se i OSVOJITI cijelu Ukrajinu natrag u njezinom izvornom obliku. S vremenom, strpljenjem i financijskom podrškom Europe, a posebno NATO-a …“
Izjavom su bili oduševljeni američki neokonzervativci, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, kao i neki od visokih dužnosnika Europske unije ili država članica.
„Pozdravljam komentare predsjednika Sjedinjenih Država od prije nekoliko sati, koji naglašavaju progresivno slabljenje ruskog gospodarstva. I pozdravljam što američki predsjednik vjeruje u sposobnost Ukrajine ne samo da se održi, već i da nametne poštovanje svojih prava,“ – rekao je francuski predsjednik Emmanuel Macron nedugo nakon Trumpove izjave.
Još je dalje u svom ushićenju otišla i prva diplomatkinja EU-a Kaja Kallas rekavši kako je Trump „dao vrlo snažnu izjavu koju prije nismo čuli, tako da to stvarno pokazuje da smo na istom putu“.
O njenim diplomatskim sposobnostima (kao i razlozima zašto su je kao takvu upravo i izabrali čelnici EU-a) sada ne bih ulazio jer želim ostati kulturan. Međutim, reći ću kako je otrežnjenje od prvotnih ushita od Trumpovih riječi stiglo vrlo brzo. Preciznije – početno oduševljenje zamijenio je oprez. Tako je čak i poljski ljevičarski premijer Donald Tusk dan kasnije, 25. rujna, rekao kako Trumpove riječi prije nego ozbiljnima treba promatrati kao ironične. I nije u tome nikako bio jedini. Uslijedio je i niz komentara uglednih europskih i američkih medija koji se slažu u ocjeni da je Trump ovime definitivno prebacio odgovornost za ukrajinski rat sa sebe odnosno Sjedinjenih Država na Europu.
Osobno bih otišao još dalje u ovoj ocjeni i rekao kako je Trump navedenim riječima demaskirao blef europskih dužnosnika o tome da su oni spremni za pružanje pomoći Ukrajini koliko god to bude potrebno i da iskreno vjeruju u njenu pobjedu i sklapanje mira po uvjetima Kijeva – a na čemu ustrajavaju još od početka Trumpovog mandata, nastojeći ga lažnim komplimentima (a zapravo ga svi istinski mrze) privući na svoju stranu. Svjesni su, naime, da su oni ti, a ne Trump – koji su svoje političke sudbine dragovoljno vezali uz sudbinu Ukrajine zavjetujući se još Joeu Bidenu da će ga slijepo slušati i slijediti u njegovoj politici pomoći Ukrajini koliko i do kad god to bude trebalo. Pritom jako dobro znaju kako bez SAD-a Europa (NATO) jednostavno nije u mogućnosti duže vrijeme de facto voditi rat protiv Rusije ukrajinskim rukama ma koliko se god Ukrajinci možda i željeli boriti (iako je i to već upitno s obzirom na nedavne ankete koje pokazuju kako je većina Ukrajinaca za postizanje sporazuma s Rusijom o završetku rata pa makar to značilo i gubitak okupiranih teritorija). Trump to sve jako dobro zna i europskim vođama zapravo kaže – parafraziram: ako ste protiv mog pristupa rješavanju rata, ako ste protiv duha summita na Aljasci (s Putinom) dajem vam otvorenu mogućnost da učinite to što tako žarko želite. SAD će NATO-u isporučivati svoje oružje po tržišnoj cijeni, a zemlje članice same mogu odlučivati hoće li ga i kome isporučiti (naravno Ukrajini).
Ovdje naglašavam kako SAD više ne želi Ukrajini ni financijski pomagati ni neposredno vojno (zadržat će dosadašnju obavještajnu potporu ali i zabranjuje uporabu američkih raketa za udare po matičnom ruskom teritoriju zbog čega Kijev sada uz europsku (prije svega njemačku) potporu ubrzano i radi na proizvodnji vlastitih dalekometnih raketa na svom teritoriju koje onda namjerava koristiti jer mu za to ne treba ničija dozvola).
I ono najvažnije – Trump opet nije želio dati Europi bilo kakva američka sigurnosna jamstva za eventualni razmještaj njenih snaga na tlu Ukrajine nakon potpisanog prekida sukoba što ona već dugo traži. I još nešto! Iako je na upit novinara podržava li nakon nedavnog incidenta nad estonskim nebom ideju da NATO obara ruske zrakoplove u takvim slučajevima u budućnosti odgovorio potvrdno, na upit bi li u tome tada sudjelovao i SAD odgovorio je kako bi to ovisilo o karakteru incidenta. Dakle, opet de facto odbacuje sudjelovanje SAD-a u visokorizičnim proturuskim potezima i to radije prepušta Europljanima.
Trump postavio zamku iz koje će ona se teško izvući
A čini mi se kako ovi sada sve to konačno i shvaćaju. Trump im zapravo postavlja zamku iz koje će se teško izvući ukoliko u nju upadnu: daje im opciju ratovanja protiv Rusije bez učešća SAD-a ali s njegovim oružjem – bez bilo kakvih američkih sigurnosnih jamstava. Europa još nema ni približno dovoljno oružja za samostalnu opskrbu Ukrajine, a pitanje je i kojim se količinama i vrstama oružja može nadati i kada je riječ o američkim isporukama. Uopće nije tajna kako se Pentagon ne želi razbacivati svojim oružjem iz vlastitih skladišta svuda po svijetu, jer se sprema za puno važniji obračun s Kinom – do kojeg može i ne mora doći. To svejedno zahtjeva punu borbenu spremnost i raspored glavnine američkih snaga u Indopacifik a ne u Europu. Ali isto tako i ne namjerava ratovati protiv Rusije i u kontekstu kineske opasnosti i čime bi ju samo još više ugurao u čvrsti vojni zagrljaj s Kinom.
Štoviše, europske vođe sada vide kako ih se Trump postavljanjem nerealnih zahtjeva da „oslobode čitav ukrajinski teritorij skupa s Krimom pa i još dalje“ zapravo sprema okriviti za neuspjeh u ukrajinskom ratu kako bi skinuo bilo kakvu američku odgovornost što je politički oportuno u kontekstu unutarnjih američkih političkih borbi. Ono što Trump nikako ne želi je dozvoliti da se Bidenov rat pretvori u Trumpov i da se on, poput Bidena u Afganistanu, mora neslavno povlačiti iz ukrajinskog blata.
Istodobno Trump europskim liderima daje ultimatume da se EU ne samo mora potpuno odreći ruske nafte i plina, već i da mora uvesti visoke carine protiv Kine i Indije a tada će on uvesti svoje sekundarne carine i proturuske sankcije, a da pritom i sam jako dobro zna kako EU nikada neće moći odustati od trgovine s Kinom i Indijom kao što je to učinila s Rusijom, jer bi ju to sunovratilo u ekonomsku provaliju i učinilo potpuno ovisnom o SAD-u i u trgovinskom smislu.
Zbog svega toga sve je dublji jaz i unutar država EU-a (iako se o tome nerado javno govori i na političkoj i medijskoj razini), ne samo po pitanju zabrane uvoza ruskih energenata, već i nastavka enormnog dugoročnog financiranja Kijeva što namjerava Europska komisija.
Kako će se europski lideri iz svega ovog izvući iskreno ne znam. Zapravo i ne vjerujem da se mogu izvući, barem ne gadno neokrznuto. I sami igraju nepošteno još od samoga početka. Dok su se na sav glas hvalili smanjenjem uvoza ruskog plina iz plinovoda, u tišini su povećavali uvoz ruskog ukapljenog plina koji s Arktika brodovima redovito stiže u zapadno europske LNG terminale u Španjolskoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, kao i u Italiji, a transportira se osim za potrebe tih zemalja i u Njemačku.
Bilo bi puno poštenije da su, poput Japana, odmah rekli i Bidenu i Trumpu kako se određenih količina ruskih energenata jednostavno ne mogu odreći jer bi to prijetilo europskoj energetskoj sigurnosti. Ovako ih sad Trump ima u šaci – govorili su jedno a činili drugo – dakle lagali su i njemu ali i svojoj javnosti. A to se u politici ne oprašta. Još jadnije djeluje činjenica da se hvale kako su od nekadašnjih 29 posto udjela ruske nafte u ukupnom uvozu EU-a uspjeli isti svesti na svega 2 posto, a kada se zna da tu istu rusku naftu kao prerađenu već godinama aktivno kupuju od Indije i Turske. Drugim riječima sami gaze sankcije koje su sami uveli, što je potpuni apsurd koji samo ukazuje u koliko se teškom geopolitičkom položaju nalazi Europska unija i da se njene elite u njemu nisu snašle od samog početka i da se i dalje ne snalaze što će nas skupo koštati.
Prosudba
Usprkos svemu navedenom nikako ne isključujem mogućnost i da se Trump uistinu, kako kaže – „razočarao u Putinu“. Jer Trump je, usprkos većinski suprotnom mišljenju, ipak izdanak američke „duboke države“ (bez nje nikada ne bi bio izabran – sjetimo se pokrenutih opasnih sudskih procesa protiv Trumpa, brojnih afera, pokušaja atentata i td.) te je između ostalog i izabran da s Putinom zbog poznate „međusobne kemije“ pokuša zaustaviti ukrajinski rat na po Ameriku povoljnim uvjetima. Kako Putin ne želi prodati ruske interese zbog svoje „kemije“ s Trumpom, jer je poput ovoga i sam nacionalist tj. domoljub, nastala je pat pozicija.
Siguran sam zapravo da je Trump svojim navedenim neugodnim riječima o Rusiji i „optimističkim“ o Ukrajini želio „omekšati“ Putina i primorati ga na prihvaćanje njegovog plana za završetak rata iako sam siguran kako u njega više i on sam ne vjeruje i da se zato povlači.
Trump također možda stvarno vjeruje kako je Rusija „tigar od papira“ i da se rusko gospodarstvo opasno pregrijava zbog iscrpljujućeg dugogodišnjeg rata (de facto protiv cijelog zapada) i neviđenih sankcija i da će zato Putin morati pristati na po Rusiju neugodan sporazum o završetku rata. Ovo razmišljanje s gledišta ekonomske logike sigurno jest racionalno – rat definitivno stvara neugodne posljedice za rusko gospodarstvo, tako i za socijalu.
Ali mislim kako ono nije racionalno s gledišta političke logike s obzirom kako ruski državni vrh ali i veliki dio ruskih građana ovaj rat uistinu smatraju egzistencijalnim po rusku državu. Kada je to tako, uvijek prijeti opasnost od eskalacije odnosno igre na sve ili ništa.
U svakom slučaju, i ova mogućnost – da je Trump iskren i da ne blefira u svom zauzimanju konačnog proturuskog stava (toj iskrenosti može pridonijeti i američka konačna spoznaja o nemogućnosti sprječavanja daljnjeg strateškog a moguće i savezničkog povezivanja Rusije i Kine što je pokazao i nedavni summit Šangajske organizacije i velika vojna parada u Pekingu) ništa ne mijenja na stvari kada je riječ o gore navedenom položaju Europske unije u toj velikoj i opasnoj geopolitičkoj igri nuklearnih velesila.
Trump neće nikada zaratiti Ameriku s Rusijom već će težiti njenoj što većoj trgovinskoj izolaciji kroz prijetnje carinama i sankcijama protiv drugih država ako s njom nastave surađivati, iako će se to na kraju vjerojatno svesti isključivo na zemlje zapada koje su pod američkom dominacijom, kao i iste takve u Aziji. Pritom Trumpova „buldožer“ politika zapravo sve više prijeti i samoj američkoj globalnoj izolaciji, na što ukazuje i prošlotjedno priznanje Palestine, u protivljenju čemu je SAD sada ostao gotovo usamljeni otok, supa s Izraelom.
Ali kako god bilo, EU ostaje ona kojoj je Trump namijenio ulogu dugoročnog isturenog vojnog bedema prema Rusiji, uz sve moguće posljedice koje iz toga mogu proizići – uključujući i veliki europski rat s Rusijom kojeg je u takvim okolnostima nemoguće isključiti i za kojeg već traju pripreme s obje strane barikade. S tim da ga Rusi, ukoliko do njega dođe, ne namjeravaju, kao u Ukrajini – voditi konvencionalnim sredstvima što svima otvoreno daju do znanja.
